BOŠNJACI I PODJELA BOSNE SPORAZUMOM CVETKOVIĆ- MAČEK 1939.GODINE

Akcioni  odbor za autonomiju Bosne i Hercegovine u Sarajevu činili su,citiramo:

• počasni predsjednik Dr.Džaferbeg Kulenović,ministar i senator,
• Aganović Hadži Aliefendija,član Ulema medžlisa,
• Alić Husein ef.direktor Šerijatske gimnazije,
• Bičakčić Edhemaga,direktor Gradske štedione,
• Bičakčić Mujaga,trgovac,
• Brkić Husein,direktor II gimnazije,
• Čekro ing.Hajdar,posjednik,
• Ćemerlić Dr.Hamdija,profesor Šerijatske gimnazije,
• Čizmić Seid,obrtnik,
• Čomaga Mujaga,obrtnik,
• Čomora Mehaga,posjednik,
• Dedić Derviš,gradski vijećnik,
• Denišlić Sulejman,činovnik Gradske štedione,
• Džino Asimaga,trgovac,
• Đukić Hamdija,obrtnik;
• Đulizarević Edhem,obrtnik i gradski vijećnik;
• Festa Fehim,obrtnik;
• Filipović Mahmud,sudac;
• Fočak Abdullah,efendija,vjeroučitelj;
• Furda Ahmetaga,obrtnik i gradski vijećnik;
• Gavrankapetanović Dr.Hifzija advokat,bosanski  narodni poslanik;
• Gvozden Edhem,obrtnik;
• Hadžibegić Asim,činovnik;
• Hadžihasanović Uzeiraga,trgovac i senator,
• Hadžišabanović Asimaga,industrijalac;
• Hajrić Hamdija,trgovac;
• Handžić H.Mehmed,profesor šerijatske akademije;
• Hasanbegović Dr.Avdo,ministar;
• Husedžinović Ing.Seid,direktor tkaonice ćilima;
• Kadić Husein efendija,bosanski narodni poslanik;
• Kamenica Edhem,obrtnik;
• Kantardžić Mujaga,trgovac,
• Kantardžić Muhamed,profesor;
• Kapetanović Mehmedbeg,posjednik;
• Karamehmedović Dr.Hamdija,ministar i senator;
• Kirlić Ibrahim efendija,direktor osiguravajućeg društva;
• Krivošić Vejsil,obrtnik;
• Kukić Hamid,sekretar "Gajreta";
• Kurtović Šukrija,bosanski narodni poslanik;
• Krečo Neziraga,trgovac;
• Lojo Edhem efendija,bankovni činovnik;
• Mehmedagić Dr.Aliosman,liječnik;
• Merhemić Hadžimujaga,posjednik;
• Mešanović Ismet,trgovac;
• Muftić Dr.Hazim,vakufski direktor;
• Muftić Mr.ph.Lutvo,apotekar;
• Muhasilović Hadži Sulejmanaga,trgovac;
• Muhibić Nudžeim,činovnik Gradske štedione;
• Mulabdić Edhem efendija,bosaanski narodni poslanik;
• Mulić Abdulah efendija,učitelj;
• Mušanović Dr.Sinan,liječnik;
• Nanić Asim,općinski činovnik;
• Mutevelić Dr.Mustajbeg,advokat;
• Nanić Salihaga,industrijalac;
• Nezirhodžić Hadži Hasanaga,trgovac;
• Omersoftić Bekir,državni tužilac;
• Polić Dr.Ahmed,kustos Zemaljskog muzeja;
• Rašidagić Hamdi efendija ministarski činovnik;
• Semiz Muhamed efendija,advokat;
• Softić Mustafa,činovnik gradske štedione;
• Šahinović-Ekremov Munir,urednik;
• Šarac Dr.Asaf,direktor državne bolnice;
• Šarac Dr.Zaim,advokat;
• Tufo Ahmed ef.trgovac;
• Turković Kasim,općinski činovnik;
• Uštović Omeraga,trgovac;
• Užičanin avdaga,trgovac;
• Zlatar Muhamed,pretsjednik općine;
• Zulfikarpašić Hamdija,trgovac;
• Žiga I.Salihaga,posjednik;
• Žunić A.Safet"

Tek poslije Spahine smti se moglo pristupiti.Kad se sve uzme u obzir, okolnosti kako je umro i da se tek poslije njegove smrti mogao napraviti jedan takav sporazum (preko ledja bosanskih Muslimana) kao sto je sporazum Cvetković-Maček, dodje se do jednog takvog zaključka. Ali nije pokrenuta nikakva istraga, niko nije optužen za njegovo ubistvo. 

Nesmijemo da se nazapitamo jeli nedostatak obrazovanih i školovanih ljudi bila posljedica tome?

Ne smijemo zaboraviti da je izmedju dva svjetska rata bilo svega 300 muslimana koji su završili fakultet ili neku akademiju. Samim tim, nije bilo dovoljan broj obrozavanih ljudi koji bi u svakom dijelu BiH, u kojem su zivjeli muslimani, mogli organizovati neke organizacije koje bi bile u stanju da se suprostave četnicima. Moramo primjetiti, da su tadašnji muslimani iz raznih razloga bili inferiorni u odnosu na druge narode, a pogotovo u odnosu na Hrvate i Srbe. Oni su imali vec izgrađjenu naciju i osječaj nacionalane pripadnosti, dok muslimani opet, iz mnogih razloga, to nisu ni izdaleka imali. Moze se primjetiti jedna opča obezglavljenost muslimana, jer za vrijeme drugog svjetskog rata nisu imali neki aktivni pristup prema dešavanjima koja su se odigravala oko njih, osim u pojedinim momentima i na pojedinim mjestima kada je bila ugožena opča egzistencija i bioloških opstanak naroda. Hoču reči, sve je to bilo na nekom lokalnom planu, dok s druge strane nije postojala jedna jedinstvena politika na nivo Bosne i Hercegovine.

Srpsko-hrvatskom sporazumu o stvaranju Banovine Hrvatske i podjelom teritorija BIH između Srba i Hrvata.

Spahin nasljednik u JMO , Džafer Kulenović nije bio ni bljeda sjena Mehmeda Spahe. JMO je lutala ,nisu bili dorasli zadatku tog vremena, politički su bili dezorjentisani dajući podršku sad srpskom sad hrvatskom bloku.

Tako razjedinjene ih je uhvatio i rat.U kakvom stanju su BH muslimansko političko i duhovno vostvo dočekalo rat?! Razjedinjeni , bez jasnog cilja, bez jakog vođe, davali su se na uslugu svakome ko više plati. Osim toga su vodili kao neku nazovi pragmatičnu politiku, da se u svako gnijezdo stavi po jedno jaje, pa sta se izleže. Vec svi znamo kako se izoštrila politička scena na tlu bivše Jugoslavije, još od ubistva, prvo Stjepana Radića, a potom kralja Aleksandra. Radi se o dva nepomirljiva bloka i dva nepomirljiva koncepta, velikosrpskog i velikohrvatskog, koji su se morali prelomiti preko nekog trečeg.

Među BH muslimanima na jednoj strani djeluju prohvatski orjentisani

Ademaga Mešić, Alija Šuljak, Hakija Hadžić , svi članovi Hrvatske Seljačke Stranke,

tu je i prohrvatski tačnije proustaški nastrojeni Osman Kulenović, član Hvatske Stranke Prava 

Svi oni se zalazu za usku saradnju sa Pavelićem obečaju mu lojalnost BH muslimana i prihvataju NDH kao svoju državu.

Na drugoj strani su prosrpski orijentisani članovi Muslimanske nacionalne vojne organizacije (MNVO)

Ismet Pupovac, Fehim Mustakadić, Mustafa Hadzić, koji su za saradnju sa izbjegličkom vladom u Londonu i prihvataju Dražu Mihajlovića kao svog vodju i onog koji treba da štiti BH Muslimane na tlu BIH.

Treče krilo medju muslimanskim političarima i inteligencijom se držalo starog Spahinog kursa koji se borio za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Uz tu grupaciju je stajala i Ulema Medžlis, duhovno ili vjersko vodjstvo BH Muslimana koji su se okupljali u udrženje "El Hidaje".To krilo zastupaju prije svih

Uzeiraga Hadžihasanović trgovac iz Sarajeva,Mustafa Softić gradonačelnik Sarajeva, Suljaga Salihagić ,Hakija Beslagić, Asim-beg Dzanić, svi iz Banjaluke, Omer Džabić bivši muftija iz Mostara .

" El Hidaje" tj muslimansko vjersko udruženje ,predstavljali su Mehmed Handžić , Muhamed efendija Pandža, Ahmed Burek, Husein Džozo i dr .

Ovo treče krilo medju BH politički organizovanih muslimanima je imalo i največi uticaj medju BH muslimanima uopšte. Ovo krilo je ubrzo uočilo osnovni kurs Pavelićeve politike, koja se bazirala prije svega na fizičkom istrebljenju Srba, Jevreja pa i Roma sa teritorije Nezavisne Države Hrvatske

Shvatili su na koji su perfidan način uvučeni bosanski Muslimani u tu politiku

(pod parolom "Cviječe hrvatskog naroda").

Več u augustu mjesecu 1941 godine ovo krilo osuđuje, a potom se i suprostavlja takvoj Pavelićevoj politici.

14.08.1941. je izdata tzv "Sarajevska rezolucija" u kojoj se BH muslimansko vođstvo ograđuje od ustaških zločina prema srpskom stanovništvu i pozivaju sve BH muslimane da napuste ustaške jedinice. Ovu rezoluciju su potpisalo je 108 najuglednijih sarajevskih Bošnjaka na prijedlog Glavnog odbora El-Hidaje (društva muslimanskih vjerskih predstavnika) protiv počinjenih zločina i u kojoj se osuđuju oni Bošnjaci koji su učestvovali u tim zločinima. Rezolucija je uručena i dr. Jozi Dumandžiću koji je boravio u Sarajevu kao specijalni Pavelićev izaslanik pri njemačkoj komadi, nakon čega je Rezolucija umnožavana i dalje distribuirana. Upućena je najvišim organima vlasti tzv. NDH, kao i bošnjačkim predstavnicima u tim organima. Inicijatori i idejni tvorci ove rezolucije bili su Mehmed-efendija Handžić, istaknuti alim, i Kasim-efendija Dobrača, predsjednik El-Hidaje.

-Kako piše Muhamed Hadžijahić, „posljednje dvije od nama pristupačnih rezolucija, Bijeljinska, 2. 12. 1941., i Tuzlanska, 11. 12. 1941., donesene su nakon četničkog pokolja oko 300 Bošnjaka u selu Koraj, 28. 11. 1941. godine. Taj masakr ustaše su nastojale iskoristiti za dalje produbljivanje mržnje i izazivanje osvete, kao što je bilo i povodom mobiliziranja ljudstva u Francetićevu legiju. To su spriječili ugledni i rodoljubivi građani Bijeljine i Tuzle, koji su posebnim rezolucijama osudili zločine.

SARAJEVSKA REZOLUCIJA

SARAJEVSKA REZOLUCIJA El-HIDAJE

Potpisani muslimani, razmotrivši teško stanje u kome se danas nalaze muslimani Bosne i Hercegovine i uočivši da se to stanje iz dana u dan pogoršava, osjetili su se, i kao pripadnici svoje uzvišene vjere islama i kao ljudi, dužnim da na prijedlog Glavnog odbora El-Hidaje, organizacije ilmije (muslimanskog svećenstva), konstatiraju sljedećečinjenice i da zatraže lijeka nevoljama u kojima se nalaze.
1. Stanje muslimana u Bosni i Hercegovini je danas vrlo teško. Neće biti pretjerano ako reknemo, da u svojoj povijesti muslimani ovih krajeva nisu doživili težih časova. U akcijama, koje poduzimaju neodgovorni elementi i pobunjeni Srbi, stradaju u najvećoj većini muslimani. To s toga, što su najviše izmješani nezaštićeni muslimani sa grčko-istočnjacima u ovim krajevima, pa uzbunjeni Srbi nepromišljeno napadaju onog, tko im je najbliži. U ovim nastalim neredima strada mirno građanstvo i nedužni ljudi; strada na desetke tisuća golih života i propada sav imetak; sela se pale, stanovnici prisiljeni da bježe i sele, svakim danom se zbjegavaju u veće gradove bez igdje išta. Na tisuće siročadi, ostalih bez svojih roditelja, vape za pomoć i potucaju se tražeći zaštite. Konstatirajući ovo ističemo, da ovo nisu žrtve, koje su rodoljubi dužni podnijeti za svoju grudu, nego je ovo opći nered, koji se sve više širi i vodi propasti muslimana Bosne i Hercegovine. Pored svakodnevnih vapaja sa raznih strana da se ovome stane na kraj, i pored raznih utješljivih izjava od strane odgovornih čimbenika, stanje se ne popravlja, nego se svakim danom pogoršava i ugrožava i one krajeve, koji nisu do sada direktno pogođeni istaknutim nevoljama. Što je još najgore poduzimani su i poduzimaju se od strane pojedinih vlasti takvi potezi, koji samo više izazivaju oštre raekcije pobunjenika, pa je na taj način bijedno i nezaštićeno stanovništvo još više nedužno izloženo stradanjima. Sve ovo podrmava svako uvjerenje u sigurnost i daje povoda da se na temelju samoga tokačinjenica, a nešto možda i propagandom neodgovornih elemenata, stvara u širokim i neupućenim slojevima uvjerenje, da je ovo sistem, koji se smišljeno provodi.

2. Mnogi katolici, svjesno, za sva nedjela koja su provedena u posljednje vrijeme, bacaju odgovornost na muslimane i predstavljaju sve događaje međusob¬nim razračunavanjima između muslimana i grčko-istočnjaka. Tako isto mišljenje imaju i neki grčko-istoćnjaci u pogledu odgovornosti muslimana. Kad se stvari međutim pravilnije i izbližeg upoznaju, vidi se da muslimani nisu krivi i zato oni to nabacivanje najenergičnije od sebe odbijaju. Činjenica, što među počiniteljima raznih zlodjela ima ljudi i sa muslimanskim imenima, ne može krivicu i odgovor¬nost baciti na muslimane. Muslimani su se i ranije ograđivali od ovih zlodjela koja su provođena, te je u rezoluciji, donesenoj na glavnoj godišnjoj skupštini "El-Hidaje", organizacije ilmijje, održanoj 14. VIII o.g. unesena i ova tačka: 4/ Sa bolom u duši i dubokom sućuti sjećamo se svih onih muslimanskih žrtava, koje nedužno padoše u nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju. Osuđujemo sve one pojedince muslimane, koji su na svoju ruku sa svoje strane napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo, da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane, da se u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svih zlodjela. Molimo državne vlasti, da što prije zavedu zakonsku sigurnost u svim karajevima, ne dozvoljavajući da se što bilo učini na svoju ruku, kako ne bi nevini ljudi stradali." I mi sada konstatiramo da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, kojih ima u savkoj zajednici. Konstatiramo i to, da ni oni nisu to od sebečinili, dok im nije dato oružje, uniforma, ovlašćenje, a često puta i naredbe. S toga ni u kom slučaju za ta zlodjela ne snose muslimani odgovornost, niti su im oni incijatori. Konstatiramo i to, da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane, izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime, oblačili su fes, koji je zaveden kao uniforma sve bosanske vojske, nemuslimanima vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali međusobno i muslimanskim imenima. Muslimani nisu nikom spremali ni mislili nikakva zla, što najbolje potvrđuje činjenica, da su svi muslimani, bivši jugoslovnski vojnici, odmah nakon rata predali vojno oružje. Muslimani su i u svojoj prošlosti za vrijeme Turske, kad su bili jedini gospodari, tolerisali bez razlike sve vjere i nikom nisu zuluma činili. S toga se ne mogu ni danas muslimani predstavljati incijatorima zločina i onima, koji ne trpe grčko-istočnjake, i izazivaju sve nerede, kao što to neki namjerno čine.

3. U ovakvim teškim prilikama pojavljuje se i netrpeljivost prema islamu od nekih katolika. To se odražava u pisanju, u privatnim i javnim govorima i nejednakom postupku prema katoličkoj i islamskoj vjeri. To se sve pojavljuje pored raznih izjava sa najviših mjesta, u kojima se govori o jednakosti i ravnopravnosti obiju vjera. Ove naše konstatacije spremni smo uvijek potvrditi konkretnim primjerima.

Nakon ovih konstatacija tražimo od svih odgovornih čimbenika i svih muslimanskih vjerskih i političkih predstav¬nika, da se zauzmu na svim nadležnim mjestima:
1. da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakvih razlika;

2. da se nevini svijet stvarno zaštiti jačom vojnom obranom;

3. da se u buduće ne dozvoli, da se poduzimaju ma kakve akcije, koje će po svojoj naravi izazivati pobune i krvoprolića u narodu;

4. da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, koji su počinili ma kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike kojoj vjeri pripadali, te da se najstrožije kazne prema zakonu, kao i oni, koji su ovakva zlodjela naređivali ili za njih dali mogućnost;

5. da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska;

6. da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost i da se najstrožije kazne oni, koji u ovom pogledu naprave kakav bilo dokazan izgred;

7. da se što prije pruži dovoljna materijalna pomoć onima, koji su nedužno postradali u ovim neredima.

Sarajevo, na 18. oktobra 1941. godine.

Slijede potpisi:
1. Hadži Mehmed Handžić, predsjednik "El-Hidaje"

2. Muhamed Pašić, ravnatelj Šerijatske gimnazije

3. Mustafa Varešanović, džematski imam grada Sarajeva i predsjednik Udruženja džematskih imama

4. Hfz. Hasib Fazlić, predsjednik Muallimskog udruženja

5. Ahmed Burek, ravnatelj Gazi Husrevbegove medrese

6. Dr. Šaćir Sikirić, rektor Više islamskešerijatsko-teološke škole

7. Tajib Saračević, ravnatelj Niže okružne medrese

8. Mesihović Šaćir, član Ulema-medžlisa u miru

9. Mahmud Bahtijarević, član Ulema medžlisa u miru

10. Ibrahim Čadordžić, predsjednik Kotarskog v.m. povjerenstva u Sarajevu i predsjednik Udruženja šerijatskih sudaca

11. Dr. Hazim Muftić, ravnatelj vakufa

12. Dr. Kasim Turković, član bivšeg vakufsko-mearifskog sabora

13. Edhem Mulabdić, predsjednik Narodne Uzdanice

14. Mehmed Ali Ćerimović

15. Hafiz Muhamed Pandža, član Uleme medžlisa

16. Hafiz Ibrahim Riđanović, član Ulema medžlisa

17. H. Alija Aganović, član Ulema medžHsa

18. Abdulah Dervišević, muderis i predsjednik kotarskog odbora "El-Hidaje" u Sarajevu

19. Ešref Berberović, predsjednik muslimanskog društva "Trezvenost"

20. Edhem Ćejvanija, predsjednik "Hurijeta"

21. Selim Džino, član Glavnog odbora "Merhameta"

22. H. Mustafa Merhemić, predsjednik Udruženja bivših zemljoposjednika
23. Kasim Dobrača, član Glavnog odbora "El-Hidaje"

24. Hafiz Ramiz Jusufović, tajnik Imamsko-mualimskog udruženja

25. Mehmed Mujezinović, tajnik Glavnog odbora "El-Hidaje"

26. H. Hafiz Ibrahim Redžić, šerijatski sudac u miru

27. Faik Musakadić, predsjednik muslimanskog društva "Bratstvo"

28. Muhamed Hazim Tulić, profesor

29. Ahmed Tuzlić, suplent

30. Salim Ćatić, profesor, tajnik Narodne Uzdanice

31. Kapidžić Hamdija, profesor

32. Trebinjac Hfz. Ibrahim, suplent

33. Mustafa Drljević, profesor

34. Ćazim Nožić, profesor

35. Bajraktarević Mahmud, profesor

36. Nedim Filipović, suplent

37. Derviš M. Korkut, kustos Zemaljskog muzeja

38. Ahmed Kasumović, profesor

39. Besim Korkut, profesor

40. Dr. Behaudin Salihagić, sudac

41. Bekir Omersoftić, zamjenik državnog tužitelja

42. Osman Sokolović, tajnik Trg. Obrtne komore u miru

43. Hadžijahić Hafiz Džemaludin, irnam i hatib Careve džamije

44. Mujezinović Hafiz Mustafa, nastavnik Ženske med¬rese

45. Abdulah Fočak, upravitelj mekteba

46. Dr. Vejsil Bičakčić, glavni liječnik OUZUR-a i pred¬stavnik društva "El-Kamer"

47. Fejzulah Hadžibajrić, član Glavnog odbora "El-Hidaje"

48. Husejn Đozo, član Glavnog odbora "El-Hidaje"

49. Muhamed Fočak, član Glavnog odbora "El-Hidaje"
50. Hafiz Akif Handžić, irnam Državne bolnice

51. Hafiz Ibrahim Proho, upravitelj mekteba

52. Mahmud Traljić, student

53. Halid Čaušević, student

54. Kemal Čaušević, student

55. Hazim Šabanović, publicista

56. M. Sejid Prašo, student

57. Hasan Bajraktarević, student

58. Skaka Ahmed, vjeroučitelj

59. Bukvić Kasim, student

60. Asim Hadžišabanović, industrijalac

61. Mulić Abdulah, učitelj

62. Husein Kadić, posjednik

63. Mehmed Šahinagić, posjednik

64. Ing. Asim Šeremet, viši poljoprivredni savjetnik u rniru

65. Ahmed Mešinović, trgovac

66. Edhem Fočo,trgovac

67. Asim Arslanagić, trgovac

68. Sulejman Gorušnović, trgovac

69. Sulejman Muhasilović, trgovac

70. Mehmed Kučukalić, trgovac

71. Uzeir Hadžihasanović, trgovac

72. Hamdija Zulfikarpašić, trgovac
73. Jusuf Čengić, trgovac

74. Salih Fočo, trgovac

75. Mustafa Bičakčić, trgovac

76. Šerif Vranić, trgovac

77. Derviš Atić, industrijalac

78. Mustafa Softić,

79. Hamdija Mujičić,

80. Hašim Skopljak,

81. Hafiz Omer Mušić, nastavnik

82. Salem Muharemagić,

83. H. Hasan Nezirhodžić, trgovac

84. Hamdija Delić, trgovac

85. Muhamed Kemura, trgovac

86. Ismet Njemčević, trgovac

87. Ahmed Tabaković, trgovac

88. Fejzulah H. Šabanović, industrijalac

89. Edhem Bičakčić, biv. ravnatelj Grad. šted.

90. Nanić Muhamed, industrijalac

91. Edhem Đulizarević, obrtnik

92. Ismet Sulejmanović, obrtnik

93. Hamdija Đukić, trgovac

94. Ahmed Tufo, trgovac

95. Skaka Abdulah, obrtnik

96. Hasan Zulfikarpašić, trgovac

97. Dr. Asim Musakadić, liječnik

98. Hasan O. Užičanin, obrtnik

99. Dr. Husein Mašić, sudac

100. Repovac Naših, sudac

101. Dr. Muhamed Kulenović, predsjednik Sudbenog stola Sarajevo

102. Osman Sikirić, vijećnik banskog stola u Sarajevu

103. Muhamedbeg Fidahić, vijećnik Vrhovnog suda, Sara¬jevo

104. Osman Forto, šerijatski sudac
105. Munir Tarabar, vježbenik šerijatskog suda

106. Kulenović Hafiz Sulejman, šerijatski sudac

107. Omerhodžić Osman, šerijatski sudac

108. Ahmed Selimović, šerijatski sudac

(Arhiv Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, dokument broj: 3388)

Preuzeto iz knjige: Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača - život i djelo, El-Kalem i MIZ Sarajevo, Sarajevo, 2005, str.215-223.

Kompletan tekst Rezolucije banjalučkih muslimana:

Još od početka osnivanja NDH gledamo mi muslimani s najvećom zabrinutošću kako ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori čine najgrublje greške i zločine.

Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti, prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva. Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelja čitavih porodica s rokom od jedan do dva časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja često njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimokatoličku vjeru – sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog čestitog čovjeka i koje su na nas muslimane ovih krajeva djelovale najneugodnije. Mi nismo nikada očekivali, a kamo li želili ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo ni pod najtežim prilikama služili ovakvim sredstvima. Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorim neprijateljima. Jer, ovo što se kod nas radi, sumnjamo da bi mu mogli naći primjera u povijesti bilo koga naroda.

Rezultati ovakve politike (ako se uopšte ovi postupci mogu nazvati tim imenom) upravo su grozni, što bi mogao očekivati svaki pametan čovjek. Vjerska snošljivost, koja je bila na visini u Bosni i Hercegovini i pored vjerske podvojenosti, strahovito se srozala. Uvrede i izazivanja uzimala su često takvog maha i prema nama muslimanima, da nas sile na ozbiljno razmišljanje. Jedan dio katoličkih svećenika smatra da je došao njegov čas i on ga bez skrupula iskorištava. Propaganda za pokrštavanjem je uzela takvog maha da potsjeća na špansku inkviziciju. Pod njenim pritiskom i uz toleriranje javnih organa izvršena su pokatoličavanja hrišćana u masama. I tako su oni kojima se do tada poricala svaka građanska vrijednost i nacionalna srodnost, postali građanski punopravni samo zato što su formalno primili katoličku vjeru. Ravnopravnost islama, često isticana u napisima i izjavama, dovodi se u pitanje u životu i praksi. Često se čuju i pogrdne pjesme od strane ustaša-katolika, koje vrijeđaju osjećaj muslimana i proriče im se ista sudbina kao i hrišćana.

Jedan dio ustaške vojske, i to ne samo divljih nego i redovnih, vršio je teške ispade i napade ne samo prema hrišćanima nego i prema muslimanima, pa je izazvao i u našim redovima zaprepašćenje.

Slučaj s groznim ubistvom hodže Edhema ef. Hodžića ovdje u Banjaluci, usred bolničke avlije i u po dana, strašan je primjer razuzdanosti od strane ustaše Josipa Babića.

I što je najžalosnije, ne zna se ni danas da li je zločinac uopće uhapšen, a kamo li kažnjen egzemplarno, kako je to tražilo i traži svo banjalučko i ostalo muslimansko stanovništvo.

Mi imamo dosta primjera gdje su ustaše pod fesovima na glavi pristupala klanju i ubijanju hrišćana.

To je bilo u Bosanskom Novom gdje je četiri kamiona ustaša doslo iz preka pod fesovima i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano osamstožezdesetdva hrišćana.

I u Kulen Vakufu su to radili i tu se naročito istakao Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoče. Tu je poklano oko devetstopedeset hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra 1941. godine, kada je Kulen Vakuf zapaljen i glavom je platilo 1365 muslimana (ljudi, žena i djece). Mi znamo gdje su neke ustaše katolici udarali na hrišćane sa povcima: "Udri Mujo, drži Huso, ne daj tamo Meho…!" i slično.

Izazvavsi ovako težak sukob između nas muslimana i hrišćana, pozvani smo kao vojnici da taj ustanak ugušimo i da tako ubijamo Srbe i oni nas, pa da se tako međusobno satiremo i istrebljujemo ne znajući kada će to prestati ni kakvim će posljedicama uroditi – tako je ta borba, koju mi nismo izazvali, uzela toliko maha, da su mnoga naša sela popaljena i opljačkana, a njihovi stanovnici: ljudi, žene i djeca lutaju goli i bosi, gladni i žedni tražeći pomoći i zaštitu od pozvanih i nepozvanih, bježeći u naše gradove, koji su ih prepuni i gdje im se pomoć teško može ukazati. Zaštita našeg svijeta selima je posve nedovoljna, osobito u onim krajevima koju su pali pod italijansku okupaciju. Tamo italijanska vojska mirno posmatra kako gore muslimanska sela, kao što je to bilo ovih dana po selima ključkog, petrovačkog i sanskog kotara. I što je najgore vinovnici ovih nereda se povlače u pozadinu paradirajući u uniformama, zabavljeni dobrim dijelom oko pljačke srpske i jevrejske imovine.

To najbolje vidimo ovdje u Banjaluci, gdje je s imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i Jevreja napravljen izvor pljačke i bogatstva pojedinaca, njihovih obitelji i prijatelja. Odbijamo s prezirom podmetanje da se mi želimo dočepati tuđe imovine.

Mi se ovim priključujemo svakoj našoj akciji, koja ide za istim ciljevima, a naročito akciji sarajevskih muslimana od 12. oktobra 1941. godine, pa u tu svrhu tražimo:

1.da se što prije zavede stvarna sigurnost života, imetka, sloboda vjere za sve stanovnike ove zemlje,

2.da se nevini svijet zaštiti jakom vojnom odbranom,

3.da se pozovu na sudsku odgovornost svi krivci koji počine bilo kakvo nasilje ili zlodjelo bez razlike na položaj i na vjeru, kao i koji su takva djela naređivali ili pomagali,

4.da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost,

5.da se što prije zavede i pruži dovoljna materijalna pomoć onima koji su nevino stradali u ovim neredima.

Banjaluka, 12. novembar 1941. godine

Slične rezolucije se potpisuju i u Banjaluci,Prijedoru,Mostaru. Takav je bio stav, 1941 godine, medju večinom političkih i vjerskih predstavnika bosanskih Muslimana. Šta se dešavalo medju njima u narednim godinama rata je posebna priča.

Medjutim, jedno je zajedničko, medju svim muslimanskim predstavnicima bilo prosrpskim,bilo prohrvatskim, bilo probosanskim bilo vjeskim . Jako antikomunističko raspoloženje. To je i glavni razlog zašto su se BH muslimani, relativno kasno, masovno priključili NOP-u, odnosno titovim partizanima.

Kolaboraciju Srbije sa Trečim Reichom, ima veliki udio a mali antifasista medju njima.

Danasnja srpska historiografija muku muči sa tim da izjednači neizjednačivo.

Da četnike Draze Mihajlovića prikazu kao antifašiste, borce protiv fašističkih država kao što su Italija, Njemački Reich, Bugarska, Mađarska.

Nije im lako toliku laž poturiti srpskom narodu, mada kad je lažiranje hiistorije u pitanju, večih lažova od Srba nema.

"Memorandum" bosanskih muslimana upučen Adolfu Hitleru

Memorandum bosanskih automaša ("narodnog odbora") "njegovoj ekselenciji - Adolfu Hitleru" 1.11.1942.god

U ovom tekstu će biti upisan cijeli tekst memoranduma bosanskih automaša upučen Adolfu Hitleru krajem 1942. godine. Autori ovog memoranduma su bili Muhamed Softić (gradonačelnik Sarajeva), Uzeir-aga Hadžihasanović, banjalučki inžinjer Suljaga Salihagić, Muhamed Hafiz Pandža i njemački pukovnik grada Sarajeva Rudolf Treu. U memorandumu piše slijedeće:

"Fireru naš! Mi nismo odani rajhu i njemačkom narodu zbog ličnih računa i interesa! Mi Bošnjaci kao Goti, odnosno kao germansko pleme pod imenom 'Bosi' došli smo u III stoljeću sa sjevera na Balkan u tadašnju rimsku provinciju Iliriju. (...) U VI stoljeću došli su Slaveni u našu zemlju pod imenom Srba i Hrvata. Naši preci, kao Goti, uzeli su ih za radnike na svojim posjedima, jer su tada bili upleteni u užasne borbe sa carem Istočnog rimskog carstva, Justinijanom. Razlike u duhovnim i antropološkim osobinama između nas Bošnjaka s jedne strane i slavenskih plemena, dakle Srba i Hrvata, s druge strane, održale su se sve do danas. Tako navodno 90% Bošnjaka ima tanku plavu kosu, plave oči i svijetlu boju kože, a 80% Srba i Hrvata debelu crnu kosu i tamniju put. Bošnjaci su poznati kao ljudi otvorenog karaktera, a Slaveni su ponizni. (...) Srbi su odmah po dolasku na Balkan primili istočno kršćanstvo, Hrvati rimokatoličko, dok su Bošnjaci čvrsto ostali pri svojoj gotskoj arijanskoj vjeri, po kojoj Isus nije Bog, već najsavršenije Božije stvorenje. Ovu vjeru pod narodnim imenbom 'bogimila', što znači vjere Bogu mile, zadržali su do dolaska Turaka 1463. godine. Onda su najednom svi primili islam, jer je islamska vjera identična našoj bogumilskoj (...)".

Opisuje se dalje kako su Bošnjaci zadržali stari gotski simbol svastike, na stećcima i muslimanskim nišanima (uz Memorandum su priložene i fotografije), kao i na vezovima i tkanju. "U Srbiji i Hrvatskoj nema nigdje ni traga kukastom križu. Osim sličnosti sa bogumilskom vjerom, Bošnjaci su islam prihvatili i zbog toga što su istočna crkva (Srbi) i rimo-katolička (Hrvati i Mađari) vodili protiv "naše države" križarske ratove. Otkidali su dio po dio bosanske države, pa su Bošnjaci dočekali Osmanlije kao osloboditelje, te su se s njima borili rame uz rame protiv svojih starih neprijatelja, Hrvata i Mađara. Dalje se opisuje sposobnost Bošnjaka i navode se imena najznamenitijih vojskovođa, državnika i drugih visokih ličnost Bošnjaka u Osmanskom carstvu. Kada je Berlinskim kongresom 1878. Bosna i Hercegovina predata na upravljanje Austro-Ugarskoj, Bošnjaci su pružili otpor iz bojazni da će "apostolsko carstvo" nastaviti križarsku tradiciju, ali je Austrija "iz svega toga našla sretan izlaz i od Bosne načinila corpus separatum i za vrijeme 40-togodišnje uprave u Bosni i Hercegovini, nije nas prisiljavala na kršćanstvo, već nam je dala punu slobodu vjere, a djelomično i političku autonomiju. Iz tih razloga naše je političko držanje postalo za kratko vrijeme prijateljsko i vjerno. U vrijeme Prvog svjetskog rata, u koji su Njemačka, Austrija i Osmansko carstvo ušli kao saveznici, Bošnjaci su se u ratu posebno istakli i njihove su regimente smatrane najboljim. "Time nam je", nastavlja se u memorandumu, "pružila prilika da Austriji iskažemo zahvalnost za časno držanje u toku 40 godina okupacije. Sa Njemačkom smo bili vezani krvnim srodstvom, sa Turskom vjerom i historijom. Budućnost nam je izgledala lijepa i zavidna: da ćemo mi kao muslimani našoj braći po krvi, Nijemcima, biti most i spona od zapada ka islamskom istoku sa 300.000.000 muslimansa". Međutim, došlo je do poraza, stvaranja Jugoslavije, ponovo se razbuktala stara slavenska mržnja prema nama".Stvaranjem jugoslovenske države na osnovu Versajskog ugovora ponovo se

raspalila stara slavenska mržnja protiv nas. Prvi akt jugoslavenske vlade bila je

konfiskacija 95'% našeg zemljišnog posjeda, koji se od našeg dolaska u Iliriju pod

imenom Gota u III vijeku neprekidno nalazio u našem posjedu. Vrijednost oduzetog

imanja iznosila je 15 milijardi, a nama je data odšteta od pola milijarde

dinara, i to u državnim papirima, koji su bili 50%> obezvrijeđeni. Naša politička

borba za autonomiju Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji imala je toliko izgleda

na uspjeh, koliko su Hrvati za sebe tražili hrvatsku autonomiju. Neposredno

pred početak II svjetskog rata (26, VIII 1939), u strahu od germanskog napredovanja,

Srbi i Hrvati sklopili su Sporazum, kojim su poravnali svoje razlike podjelom

naše Bosne. Za nas su ponovo nastupili crni dani. Sada nas nisu nazivali

„crno-žutim", „šutskorimia", već „Petom kolonom", jer smo željeli i na tome

radili da Njemačka umaršira u Jugoslaviju.

Uvjereni da su Hitleru prikazali odnose i razvoj prilika od ulaska njemačke

armije u Bosnu i dovoljno objasnili prošlost Bošnjaka-Muslimana Bosne,

porijeklo, rasu i nacionalne težnje, autori Memoranduma formulisali su konkretne

prijedloge Hitleru radi ozdravljenja teških odnosa i ostvarenja viševjekovnih

ideala Bošnjaka, koji su, po njihovom ubjeđenju, u punoj saglasnosti sa

interesima njemačkog naroda i u duhu velikih Hitlerovih ideja. Ovi prijedlozi

sadržani su u sljedećih osam tačaka.

1) Autori Memoranduma traže proširenje operativnog područja muslimanske

bosanske legije pod komandom majora Muhameda Hadžiefendića. Ova legija

dobila bi novi naziv „Bosanska straža".

2) Sve Bošnjake iz cijele države, osim dobrovoljaca koji se nalaze na Istočnom

frontu, iz ustaških i vojnih jedinica sa oficirima i podoficirima trebalo bi

uključiti u „Bosansku stražu" pod komandom Muhameda Hadžiefendića. Samo

Bošnjak može da brani i štiti svoju Bosnu.

3) Naoružanje, snabdijevanje, obrazovanje i direktnu kontrolu sprovodila

bi njemačka armija.

4) Troškove umirenja do definitivnog regulisanja odnosa Bosne prema Hrvatskoj

treba da snosi njemačka armija putem kreditnih čekova, za čije. bi pokriće

služili naši državni posjedi, naročito naši bogati rudnici i šume.

5) Traži se obustava svake aktivnosti ustaškog pokreta i ustaških jedinica

na području Bosne.

6) Na ovoj teritoriji postavlja se političko-administrativna uprava pod

nazivom „Župa Bosna" sa sjedištem u Sarajevu, čijeg šefa imenuje jedino i isključivo

Hitler.

7) Traži se da se u „Župi Bosna" omogući stvaranje Nacional-socijalističke

partije.

 Autori Memoranduma ustupaju Italiji bosansko zaleđe Splita, jer smatraju

da su italijanske aspiracije u tom pravcu opravdane. Na taj način bile bi

zadovoljene italijanske težnje i izostale bi dalje borbe i klanja. Na jugu Bosne

ustupila bi se četiri hercegovačka sreza Italiji, odnosno Crnoj Gori, jer u njima

preovlađuje stanovništvo srpsko-pravoslavne vjere i crnogorske nacionalnosti.

Bosna bi dobila izlaz na more preko Metkovića u luci Ploče. Na ovoj teritoriji

„Župe Bosna" čisto bosansko stanovništvo činilo bi apsolutnu većinu. Muslimana

480

bi bilo 925 hiljada, pravoslavnih Srba 500 hiljada i oko 225 hiljada katoličkih

"Hrvata.

Na kraju, autori Memoranduma mole Hitlera da ovu teritoriju Bosne uključi

u niz evropskih jedinica pod njegovom zaštitom i sa istom samostalnošću

koju će imati njeni susjedi.