Muhamedom Hadziefendicem.

 -"Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u drugom svjetskom ratu", Tuzla, 1995.

-"Shvatajući da u novostvorenoj državi(NDH) ne mogu računati na efikasniju zaštitu od cetnika, koji su žarili i palili po Bosni, Bošnjaci su sve više uviđali da se moraju sami pobrinuti za svoju bezbjednost i tražiti vlastite forme samoorganizovanja za odbranu. Ostalo je, dakle, jedino rješenje da muslimansko-bošnjačko stanovništvo uzme oružje i samo brani svoje porodice, imanja i naselja od podivljalih četnika. To su uviđali i mnogi bošnjački uglednici na području tuzlanske regije koji su se sve otvorenije zalagali da se što prije pristupi formiranju jedinica i organizaciji odbrane tuzlanskog kraja. Već polovinom septembra 1941. tadašnji veliki župan u Tuzli Ragib Čapljić, na narodnom zboru u Puračiću, pozvao je Muslimane u “sveti rat” protiv ustanika i najavio formiranje jedinica koje će biti u stanju da odbrane muslimanska naselja. Krajem septembra i početkom novembra 1941. godine u širem rejonu Devetaka i Milinog Sela došlo je do žešćih sukoba sa Ozrencima. Nakon pada Devetaka i okoline u četničke ruke, 12. 11. 1941. četnici su ugrozili i sam Puračić. Tada je zapovjednik 3. bojne 8. domobranske pješačke pukovnije, bojnik Muhamed Hadžiefendić sa malim brojem oskudno naoružanih vojnika i građana organizovao odbranu Puračića. Kada je sutradan, 13. novembra, iz Tuzle pristigla pomoć, izvršen je protivnapad i napadači su bili prinuđeni na povlačenje. Time je Puračić bio odbranjen. U organizaciji otpora i odbrane Puračića posebno se istakao Muhamedaga Hadžiefendić, koji je krajem novembra 1941. godine počeo povezivati lokalne seoske milicije i pripremati ustrojavanje jedinica sposobnih za odbranu bošnjačkih naselja od četničkih napada. Da bi ubrzao pripreme na ustrojavanju jedne takve formacije, Hadžiefendić je zatražio prijem kod Kvaternika, ministra hrvatskog domobranstva, radi dobijanja odobrenja za formiranje i djelovanje takvih jedinica. Oružje i pomoć nije tražio od ustaša koji su u dobroj mjeri i bili krivi za izazivanje mnogih zločina, nego od ministarstva hrvatskog domobranstva. U tom cilju, svakako u dogovoru sa svojim prijateljima u Tuzli, Sarajevu i Zagrebu, bojnik Hadžiefendić, dotada na dužnosti komandanta 3. bojne 8. pješačke pukovnije, odlazi u Zagreb, gdje je 7.12.1941. godine posjetio ministra hrvatskog domobranstva, ujedno vojskovođu i doglavnika Slavka Kvaternika i izložio mu potrebu i plan postrojavanja dobrovoljačke domobranske jedinice koju bi popunjavali Bošnjaci-Muslimani, u najkraćem za odbranu kućnog praga i suprostavljanje četničkim nasrtajima na nezaštićeni narod. Kvaternik je prihvatio prijedlog za formiranje takve jedinice koja će u početku nositi naziv “Dobrovoljački odjel narodnog ustanka Tuzle”. Osnovu prve popune tih jedinica činili su mještani sela koja su bila direktno ugrožena od ustaničkih i četničkih formacija. Ti naoružani mještani bili su organizovani u seoske straže ili kao pomoćni oružnici u sastavu oružničkih postaja. Oni su stražarili, patrolirali i osiguravali stanovnike tih sela prilikom radova na poljima. Nisu bili organizovani u posebne jedinice niti su djelovali povezano, nego od prilike do prilike, kada se pojavi opasnost. Od tih ljudi je 22.12.1941. godine, firmirano 8 satnija po 100 ljudi, a ostala 122 prijavljena dobrovoljca su raspoređena na druge dužnosti. Za rukovođenje jedinicama formiran je prvo stožer, a zatim i zapovjedništva satnija u koja su ušla 22 rezervna oficira-Muslimana, preuzeta iz Domobranstva. Stožer Odjela se nalazio u Tuzli u zgradi na Solnom trgu, gdje je prije II svjetskog rata bio “Gajretov” đački dom, a poslije rata Elektordistribucija. U Stožeru, pored bojnika Muhameda Hadžiefendića, kao zapovjednika, na dužnosti su bili: satnik Ešref Prcić, satnik Alija Hadžialijagić, na dužnosti pobočnika nadporučnik Omer Gluhić i drugi. Jedna od najuspješnijih odbrambenih borbi koju su u prvim danima svog formiranja vodile jedinice Dobrovoljačkog odjela bila je odbijanje napada Ozrenaca na Turiju 13.1.1942. godine. Naime, 6. januara, u Stogu, na sastanku komandanta Ozrenskog partizanskog odreda Todora Vujasinovića i komandanta četničke Cerske brigade kapetana Dragoslava Račića dogovoreno je, da se u noći 12/13 januara, napadnu položaji Dobrovoljačkog odjela od Puračića preko Turije do Banovića. Plan je bio da Vujasinovićeve snage krenu u napad iz pravca Ozrena, a Račićeve iz pravca Ribnice. Pred sam početak napada Račić je otkazao učešće, pa je štab Ozrenskog odreda uputio zapovijest svojim snagama da se vrate na polazne položaje. Ali, ta zapovijest nije stigla na vrijeme do jedinice koja je napadala Turiju, pa je ona u izvlačenju pretrpjela teške gubitke: 14 poginulih, nekoliko ranjenih i zarobljenih. U februaru 1942. godine dvije grupe ozrenskih boraca, koji su bili rodom sa Trebave i iz Posavine, prebacile su se na Trebavu. Jedna od njih, na čelu sa Milanom Ostojićem, od samog početka imala je četničko obilježje. U isto vrijeme, u trebavska sela se vraćaju neki bivši trgovci koji su ranije prebjegli u Srbiju. Oni šire četničku propagandu, drže govore na kojima izjavljuju da uskoro u istočnu Bosnu stižu Nedićeve jedinice sa artiljerijom. Uz njih se politički, kao četničke vođe, aktiviraju pravoslavni sveštenici Savo Božić, Vasilije Lalić, Dimitrije Stefanović, učitelji Stevan Borota, Relja Pećo, profesor Đoko Milošević i drugi. Sojićeva grupa četnika se kretala po srpskim selima Trebave i počela napadati muslimanska i hrvatska sela. Da bi se odbranili od tih napada, u februaru i početkom marta, u muslimanskim selima na istočnim padinama Trebave: Sokolu, Muslimanskoj Zelinji, Škahovici, Babićima, Malešićima i drugim formiraju se postrojbe Odjela. Zapovjednik tih postrojbi u podtrebavskim selima prema Gradačcu bio je poručnik Enver Begović, a u onim koja su gravitirala Gračanici - Ibrahim Pjanić. Podaci o zaista nedostatnim snagama Pavelićeve države na ovom osjetljivom prostoru, naspram stalne opasnosti od četnika sami po sebi govore u kakvom se položaju našlo bošnjačko-muslimansko stanovništvo u toj državi. Vojničko organizovanje muslimanskih naselja na tom prostoru koje je započeo Muhamedaga Hadžiefendić bio je jedini mogući odgovor. U prvoj fazi svog formiranja i postojanja vojno-teritorijalne jedinice Hadžiefendića imale su, kao što je rečeno, naziv - Dobrovoljački odjel narodnog ustanka, što je odgovaralo njihovom tadašnjem organizacionom ustrojstvu. U početnoj fazi organizovane su satnije, često nepovezane, ali sa jedinstvenom komandom u formi stožera Odjela. Formiranjem novih jedinica, to jest stvaranjem novih satnija, nametnula se potreba za ustrojavanjem bojni, to jest zapovjedništava koja će objedinjavati više satnija i biti spona između stožera Odjela i satnija. Kada je počelo to ustrojavanje, Odjel je dobio novi naziv - Zdrug dobrovoljačke legije Hažiefendića. Kada su formirane i bojne, u julu 1942. godine, on dobija konačan naziv - Dobrovoljačka domobranska pukovnija ili skraćeno DOMDO pukovnija. U narodu je i dalje zadržala svoj raniji naziv - legija. Pošto je to bila čisto teritorijalna jedinica koja je štitila samo svoja naselja, a u akcije odlazila skoro isključivo na svom terenu ili u neposrednoj blizini svoje teritorije i to pod komandom operativnih jedinica hrvatskog domobranstva, njen stožer nije imao u svojoj nadležnosti operativne i obavještajne poslove, pa zbog toga i nije razvijao te službe kao ni službe veze, obuke i inžinjerije. Organizaciono-mobilizacijske poslove vodio je pobočnik u Stožeru, a intendantske poslove posebno zaduženi oficir (opskrbnik). Stožer Pukovnije nije imao sredstva veze, pa se veza sa jedinicama održavala telefonski i telegrafski preko lokalnih poštanskih ureda. Radio služba nije postojala ni u većim domobranskim jedinicama.<24> U prvim mjesecima nakon formiranja jedinica legije, hrvatsko domobranstvo dodijelilo im je izvjesnu količinu oružja i municije, uglavnom pušaka starije proizvodnje. Kasnije su oni koji su željeli da stupe u jedinice legije sami sebi nabavljali oružje, municiju i opremu. Najviše oružja nabavljano je švercom iz domobranskih magazina u Tuzli, Brčkom; Doboju i Slavonskom Brodu. Kada su učestvovali u borbenim dejstvima, uglavnom u odbrani svoga i susjednih naselja, legionari su dobijali hranu, ali je već u jesen 1942. i to obustavljeno i zamijenjeno novčanom naknadom u iznosu od 28 kuna, što je bilo daleko ispod minimalnih potreba dnevnih obroka ishrane.U jedinice legije primani su vojni obveznici koji su odslužili svoj vojni rok i bili stariji od 32 godine, pa su kao rezervni sastav podlijegali vojnoj obavezi. Najčešći motiv za stupanje u te jedinice bio im je da izbjegnu služenje u domobranskim operativnim jedinicama koje su bile u čestim borbama s partizanima i trpjele znatne gubitke. Uz to su, kao pripadnici legije, ostajali u svojim naseljima, kod svojih kuća, na svojim redovnim poslovima. Od službe u postrojbama legije obavljali su stražarenje i patroliranje, a u slučaju opasnosti izlazili su na položaje oko svojih naselja. Imućniji su plaćali siromašnije da umjesto njih obavljaju te vojne dužnosti. Kada su poduzimane šire akcije protiv četnika ili partizana, jedinice legije su stavljane pod komandu domobranskih operativnih jedinica kao pomoćne jedinice na pomoćnim pravcima ili su posjedale manje važne položaje. Kako je vrijeme prolazilo, vlasti NDH sve manje su bile u poziciji da kontrolišu regrutovanje i raspored vojnih obveznika. Mnogi mlađi od 32 godine potplaćivanjem su izbjegavali odlazak u operativne jedinice hrvatskog domobranstva i stupali u jedinice legije. Oficirski i podoficirski kadar regrutovan je iz redova Muslimana, rezervnih oficira i podoficira, mahom intelektualaca u civilu - pravnika, profesora, geometara, učitelja i drugih koji su oficirske ili podoficirske činove u rezervi stekli u vojsci Kraljevine Jugoslavije. O brojnom stanju jedinica legije pa i DOMDO pukovnije u cjelini u dokumentima i literaturi nalazimo različite podatke. Noel Malcolm na 253. strani svoje knjige “Povijest Bosne” govori o cifri od 4 hiljade vojnika u oktobru 1942. Enver Redžić na 82. strani svoje knjige “Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija” navodi izjavu njemačkog komandujućeg generala Glaise von Horstenau-a iz februara 1943. godine da Hadžiefendićeva legija broji od 4-7 hiljada ljudi. Cijeneći sve okolnosti pod kojima su nastajale i razvijale se te jedinice, navedene cifre mogu se smatrati tačnim. Ipak, ostaje sporno pitanje organizacionog ustrojstva i broja bojni koje su bile pod komandom Stožera DOMDO pukovnije u Tuzli. Po nekim dokumentima i po izjavama njenih pripadnika, Pukovnija je imla 6 bojni (bataljona). S tim se podatkom baratalo u skoro svim napisima u kojima se djelimično govorilo o legiji. U pješadijskim jedinicama svih vojski, međutim, postoji trojna ili četvorna formacija, to jest u bojni mogu biti 3 ili 4 satnije, u pukovniji 3 ili 4 bojne itd. U pukovniji mogu postojati i samostalne satnije, obično jedna uz stožer, te satnije po specijalnostima. Pošto je DOMDO pukovnija bila teritorijalna jedinica, u njenom sastavu moglo je postojati više samostalnih satnija. U Izvještaju Zapovjedništva 2. zbornog područja od 4. oktobra 1943. godine govori se o četiri bojne DOMDO pukovnije, jer 5. bojna u Bijeljini i 6. u Zvorniku u to vrijeme nisu više postojale.Zapovjedništva bojni bila su u Međašu, Bijeljini, Brčkom, Gračanici, Zvorniku i Tuzli. Koje su satnije bile pod komandom zapovjedništava pojedinih bojni i kakav im je raspored bio, ostalo je neistraženo, izuzev Gračanice, gdje sam te podatke, zajedno sa Omerom Hamzićem, svojevremeno istraživao radeći na jednom zajedničkom projektu. Prema tim istraživanjima, Gračanička bojna DOMDO pukovnije u svom sastavu imala je četiri satnije. U samom gradu bilo je Zapovjedništvo bojne na čelu sa satnikom Sejdom Đulićem, u civilu geometrom, pozadinskim dijelovima i Gračaničkom satnijom. U Zapovjedništvu Gračaničke bojne, pored Sejde Đulića kao zapovjednika, bili su: dr. Avdo Prohić kao liječnik (inače sanitetski rezervni kapetan), Nino Laznik kao opskrbnik (intendant), kasnije će u Stožer bojne doći Haris Nurkić, rodom iz Dervente, geometar, takođe rezervni oficir, a od kraja 1942. do maja 1943.godine u tom Zapovjedništvu bio je i Adem Osmanbegović, pravnik, kao rezervni natporučnik, koji se prije toga nalazio u jedinici legije u selu Gračanici kod Đurđevika. Prva satnija Gračaničke bojne imala je sjedište u selu Malešićima. Njen zapovjednik do početka maja 1943. godine bio je natporučnik Vehid Begić, u civilu pravnik. U svom sastavu imala je ljudstvo iz Malešića, Babića i Škahovice, a držala je položaje prema četnicima u Donjem i Gornjem Skipovcu i Lukavici. Poslije odlaska Begića u partizane, satnijom je zapovijedao Adem Alić. Zapovjedništvo 2. satnije bilo je stacionirano u Brijesnici. Satnija se popunjavala ljudstvom iz Brijesnice, Stjepan Polja, Klokotnice i Stanić Rijeke. Do kraja 1943. godine njen zapovjednik je bio Avdo Dajdžić, a kasnije natporučnik Salih Arnautalić. U Donjoj Lohinji, Pribavi i Donjoj Orahovici bili su vodovi Gračaničke satnije, koji su držali položaje prema Spreči. Ovom satnijom je komandovao Ibrahim Lika. Zapovjednik 4. satnije sa zapovjedništvom u Sokolu, bio je Ibrahim Pjanić. Popunjavali su je legionari iz Sokola, Doborovaca i Sladne. Držali su položaje prema Skipovcu i Srnicama. Gračanička bojna brojala je oko 500 naoružanih vojnika, što je odgovaralo mirnodopskom brojnom stanju jedinice tog ranga. Druga jedinica ovog ranga na prostoru Posavine bila je Brčanska bojna sa sjedištem u Brčkom. U Zapovjedništvu te bojne i njenih podčinjenih jedinca u Brčkom su bili: Arif Dervišević, natporučnik, po struci geometar, kao zapovjednik; natporučnik Hivzija Jerković, po struci takođe geometar; natporučnik Ahmet Hasanefendić i poručnik dr. Zvonko Cebalo, pravnik. Nepoznato je koji su od njih, izuzev Derviševića, bili u Zapovjedništvu bojne a koji na dužnosti zapovjednika satnije. Po svemu sudeći, u gradu Brčkom bila su dva zapovjedništva. Jedan vod iz satnije u Brčkom bio je krajem avgusta 1942. godine stacioniran u selu Gornji Žabar, po zahtjevu kotarskog predstojnika Antuna Paulića, da bi smijenio oružničku postaju koja se tamo nalazila. Vodom je zapovijedao rezervni (pričuvni) vodnik Alosman Topčić. Koncem septembra 1942. godine, naoružani ljudi iz tog sela, koji su nosili četničke oznake napravili su zasjedu legionarskoj patroli i ubili četiri njihova pripadnika. Poslije toga vod se povukao u Brčko. Jedinice legije na ovom području više nisu upućivane u srpska sela da budu kao posada. Jedan vod iz Brčanske satnije bio je raspoređen u Orašju, a ostali u Brezovom Polju, Brki, Pukišu i drugim položajima oko Brčkog. Jedna satnija Brčanske bojne, pod zapovjedništvom Mustafe Jukića nalazila se na položajima oko Čelića, Koraja i Ratkovića. Ne može se tačno utvrditi da li je 10. satnija, stacionirana u Bosanskom Šamcu i Odžaku, potpadala pod zapovjedništvo bojne u Brčkom ili je bila samostalna. Tu jedinicu obilazili su oficiri iz Zapovjedništva DOMDO pukovnije iz Tuzle, a rjeđe oficiri iz Brčanske bojne. Zapovjednik 10. satnije bio je natporučnik Šukrija Izetbegović, po struci pravnik, koji je ujedno komandovao i šamačkim vodom. Zapovjednik voda u Odžaku bio je u početku pričuvni satnik Muhamed Gagić, profesor tuzlanske gimnazije, a poslije njega pričuvni vodnik Ferhat Kapetanović. Jedan dio legionara iz Bosanskog Šamca bio je u decembru 1942. upućen u Bosansku Raču radi obezbijeđenja tamošnje željezničke postaje, ali se ubrzo otuda vratio. Početkom marta 1943. vodovi 10. satnije su učestvovali u pretresu terena na lijevoj strani rijeke Bosne, kao pomoćna kolona, u okviru akcije, koju je glavnina 4. domobranske divizije izvodila na Vučjaku, protiv četnika Branka Kovačevića, koji su napali Pećnik, Jakeš i još neka hrvatska sela oko Odžaka. U Gradačcu i okolnim muslimanskim selima nije došlo do formiranja jedinica DOMDO pukovnije do ljeta 1942. godine, izuzev u selima Zeljini i Sjenini, koja su bila direktno ugrožena od četnika. Tada, u ljeto 1942. godine, jedna delegacija uglednih građana iz Gradačca otišla je u Tuzlu do zapovjednika DOMDO pukovnije bojnika Muhameda Hadžiefendića i predložila mu da u Gradačcu i okolnim selima formira jednu satniju legije radi zaštite od četnika. Uskoro, u julu 1942. godine, u Gradačac je stigao bojnik Hadžiefendić, u pratnji Ibrahima Pjanića, zapovjednika satnije DOMDO pukovnije u Sokolu. Tom prilikom je za prvog zapovjednika gradačačke satnije postavljen pričuvni satnik Mile Glavaš, po struci geometar. Pošto je uskoro morao poći u operativnu domobransku jedinicu, u kojoj je imao ratni raspored, za novog zapovjednika postavljen je pričuvni natporučnik Salih Arnautalić, rodom iz Orašja. Početkom 1943. godine na njegovo mjesto dolazi pričuvni satnik Ibrahim Dogledović, po struci učitelj, rodom iz Žepča. Na dužnosti zamjenika zapovjednika satnije, od početka se nalazio pričuvni vodnik Derviš Dedo Šakić, svršeni đak Šerijatske gimnazije, rodom iz Gradačca. Gradačačka satnija je imala vodove u Srnicama, Mionici (dva), Vučkovcima, Lukavcu i ostalim muslimanskim selima, čiji su pripadnici uglavnom držali stražu i patrolirali u okolini svojih sela, ne dozvoljavajući da četnici prolaze njihovom teritorijom, kako su ranije činili. Da li je ova satnija potpadala u nadležnost Brčanske bojne ili je bila samostalna, nismo mogli utvrditi. Satnija (25.) DOMDO pukovnije u Modriči formirana je u ljeto 1942. godine. Njen zapovjednik je bio pričuvni natporučnik Mihovil Ban iz Tuzle. U njenom sastavu su bili vodovi u Modriči, Tarevcima i Jakešu. Zapovjednik voda u Jakešu bio je Rasim Mujaković. Pripadnici ove satnije držali su položaje u okolini svojih naselja, koja su se graničila sa naseljima pod četničkom vlašću. U ljeto 1942. godine u Crvenom Brdu, istočno od Srebrenika formirana je 12. satnija DOMDO pukovnije sa zadatkom da štiti muslimanska naselja od četnika Jaseničkog bataljona i od četničkih grupa u dolini rijeke Tinje. Za zapovjednika satnije je postavljen pričuvni natporučnik Salih Žilić, učitelj, rodom iz Tuzle. U jesen iste godine formiran je vod te satnije u Gornjem Srebreniku, za čijeg je zapovjednika postavljen Osman Jašarević, stariji čovjek, bivši austrougarski podoficir, a stvarnu komandu nad pripadnicima te legije imao je Mehmed Ibrahiomović, učitelj. Jedinica legije bila je smještena u zgradi osnovne škole. Uskoro je i u Muslimanskoj Špionici bio formiran vod te satnije, čji je zapovjednik bio Hašim Husarić. Krajem 1942. ili početkom 1943. godine formirana je u Podorašju satnija DOMDO pukovnije, čiji je zapovjednik bio pričuvni satnik Muhamed Gagić. Ta jedinica je obezbjeđivala muslimanska naselja od četničkih grupa u predjelu oko rijeke Tinje i služila je ujedno kao spoj jedinica legije u Srebreniku, rejonu Tuzle i Lukavca. Obje ove satnije vjerovatno su bile pod komandom zapovjedništva bojne u Tuzli. U prvoj polovini 1943. godine u širim slojevima muslimanskog naroda sve je više sazrijevala svijest da svoju sudbinu ne može više vezivati za NDH, čiji je režim doživio potpunu kompromitaciju. Mnogi vojnici Muslimani koji su bili mobilisani ili regrutovani u hrvatsko domobranstvo, po dolasku na odsustvo nisu se vraćali u svoje jedinice, nego su se krili oko svojih kuća. Uz to, sve je više Muslimana omladinaca, a i onih koji su mobilisani u domobranske formacije, stupalo u jedinice Narodnooslobodilačke vojske. Zbog toga, u proljeće 1943. godine, na širem prostoru istočne Bosne, uz slabljenje pozicija vlasti NDH i uz vojno jačanje snaga narodnooslobodilačkog pokreta, Nijemci i partizani pojačavaju svoju političko-propagandnu djelatnost prema Muslimanima s ciljem da ih privuku na svoju stranu. Propagandne i organizacione pripreme za upis dobrovoljaca u SS diviziju na prostoru sjeveroistočne Bosne počele su odmah nakon posjete El Huseinija Sarajevu i još nekim gradovima Bosne i Hercegovine. Nekako u to vrijeme pada i posjeta profesora Alije Šuljka, pobočnika Ante Pavelića, sa nekoliko SS oficira Tuzli i njenoj okolini.

Nakon više razgovora u Tuzli, oni su, zajedno sa bojnikom Hadžiefendićem, Ragibom Čapljićem i Avdanom Hasićem, prvo održali konferenciju u Živinicama, zatim u Gračanici (30.3.1943) i, napokon, u Gradačcu. Konferenciji u Gračanici prisustvovalo je oko 200 ljudi, a u Gradačcu, u zgradi osnovne škole u kojoj je bila smještena satnija DOMDO pukovnije - nešto manje. Nekoliko dana prije dolaska u Gračanicu Muhamedaga Hadžiefendić se sastao u Sarajevu sa SS oberlajtnantom Kremplerom, koji mu je dao konkretna uputstva u vezi sa radom na formiranju 13. SS divizije. Ta upustva, zajedno sa svojim saradnicima, Hadžiefendić je odmah počeo sprovoditi na terenu.Kada je 13 SS divizija formirana i poslije pobune u Francuskoj oko 800 pripadnika SS je poslato u koncentracione logore u Njemacku, dotadašnji komandant DOMDO pukovnije bojnik Muhamed Hadžiefendić, obukao je njemačku uniformu i sa činom njemačkog majora, pristupio SS diviziji, radeći na njenoj popuni. U tom cilju je često odlazio u Zagreb, gdje se nalazio regrutni centar te divizije kojoj su Nijemci dali naziv Trinaesta SS Handžar divizija. Pošto je Handžiefendić prešao pod njemačku komandu i time postao njemački oficir, za novog komandanta Domobranske dobrovoljačke pukovnije u Tuzli polovinom juna 1943. godine, postavljen je domobranski pukovnik Bećir Kulenović. Pored običnih vojnika, Nijemci su imali namjeru da u SS diviziju uključe oficire nižih činova i podoficire iz DOMDO pukovnije i postaviti ih na dužnosti komandira vodova i satnija tj. dužnosti koje su najbliže vojničkom sastavu. Početkom maja 1943. godine stigli su pozivi oficirima i podoficirima DOMDO pukovnije da se 10. maja jave u regrutni centar SS divizije u Zagrebu. Kada su primili taj poziv oni su bili iznenađeni, jer ranije nisu dali pismenu obavezu za taj čin. Ti oficiri i podoficiri su do tada bili u jedinici koja je bila pod komandom hrvatskog domobranstva, ali su u neku ruku bili samostalni na terenu na kojem su djelovali i uz to mnogim nitima povezani sa narodom. Odlaskom iz svoje sredine, gdje su sa narodom proveli najteže dane rata, bez vlastite želje i sa slutnjama o opasnim namjerama onih koji ih pozivaju, našli su se u dilemi da li da se odazovu pozivu ili ne. Ako se ne odazovu, jedini put ih je vodio u jedinice NOV i POJ. Većina njih je na neki način bila povezana sa organizacijom narodnooslobodilačkog pokreta na terenu ili su partizanima do tada činili razne usluge. S druge strane NOP je razvio snažnu propagandnu djelatnost da Muslimani ne pristupaju SS diviziji, nego da im je mjesto u jedinicama NOV i POJ. Na tom planu naročito su bili aktivni Hasan Brkić, tada sekretar Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu koji se uglavnom kretao na teritoriji bijeljinskog i brčanskog sreza i Vladimir Perić Valter, delegat tog komiteta u Tuzli. Odmah po primitku poziva za prijavljivanje oficira i podoficira DOMDO pukovnije u regrutni centar SS divizije u Zagrebu, Omer Gluhić, natporučnik, na dužnosti pobočnika, konsultovao je Vladimira Perića Valtera, koji je dao saglasnost da oficiri DOMDO pukovnije izađu na partizansku slobodnu teritoriju i priključe se jedinicama NOV i POJ. Tada su iz Gračanice izašli Vehid Begić, Adem Osmanbegović, Ahmet Šiljić Kadija i Hasan Maglajlija. Došli su u Crveno Brdo kod Saliha Žilića, gdje su našli Edhema Ćamu, Hamida Mazalovića i Mešu Selimovića. Sa njima su krenuli u Trnovu, gdje su ih primili Rodoljub Čolaković i Hasan Brkić. Drugim putevima na partizansku slobodnu teritoriju izašli su Omer Gluhić, Hilmija Šahinpašić, Osman Gruhonjić, Džemal Drača, Daut Filipović, Mustafa Mirica, Alija Ponjavić, Enver Mešković i Hasan Grabčanović. Tom prilikom su u Trnovi izdali proglas u kojem su osudili muslimanske političare koji su se priključili Anti Paveliću i istovremeno pozvali Muslimane da u što većem broju pristupaju u jedinice NOV i POJ. Tom prilikom, a i kasnije, u jedinice NOV i POJ stupili su i drugi oficiri DOMDO pukovnije: Enver Zaimović, Nedim Šahinpašić, Muhamed Gagić, Ibrahim Dogledović, Arif Dervišević, Alija Hadžialijagić, Abdulah Mujezinović Kadija, Mustafa Porobić i drugi. Poslije ulaska partizana u Tuzlu, 2. oktobra 1943. godine DOMDO pukovnija više ne postoji jer ne postoji više njeno zapovjedništvo koje je objedinjavalo djelatnost njenih bojni i satnija na terenu. Zapovjednik DOMDO pukovnije pukovnik Bećir Kulenović, zarobljen je od strane sremskih partizana, polovinom septembra, prilikom njihovog napada na vlak na željezničkoj stanici Vrbanja, na pruzi Vinkovci - Brčko. Legionarski oficiri koji su prešli na stranu NOP-a zalagali su se za njegovo oslobađanje. U vezi sa njegovim oslobađanjem vođeni su i neki pregovori između partizana i domobranske komande, ali nisu poznati rezultati tih pregovora. Oficiri i podoficiri koji su radili u Zapovjedništvu DOMDO pukovnije, prešli su, zajedno sa ostalim domobranskim oficirima, na stranu partizana ili su potpisali proglas o prilasku partizanima 4. oktobra u Tuzli. Od 77 potpisanih oficira i podoficira sa činovima od narednika do pukovnika, 27-morica su bili Muslimani od kojih su šestorica bili aktivni, a 21 u rezervi. Medju njima na službi u DOMDO pukovniji bili su satnici Hadžialijagić Alija, Prcić Ešref, Bešlagić Šefik i Baralić Avdo, natporučnici Mujezinović Abdulah i Ibrahim, poručnik Telalbašić Esad i narednici Prcić Irfan i Nijazija. Dok su pod svojom četerdesetodnevnom kontrolom držali grad Tuzlu i njenu okolinu, partizani su strijeljali oko 50 ljudi, uglavnom pripadnika ustaškog pokreta i policije, čak i dvojicu starih komunista koji ih nisu slijedili. Takva sudbina zadesila je i Muhamedagu Hadžiefendića, koji je ostao kod svoje kuće, smatrajući da nema razloga da bježi iz svog grada niti da se skriva pred partizanima. Ubrzo je, međutim, uhapšen i 7. oktobra 1943. godine izveden pred vojni sud 17. istočnobosanske divizije NOVJ, koji je, između ostalog, utvrdio da je Hadžiefendić kriv “što je bio jedan od glavnih organizatora SS formacija za njemačku vojsku”, čime je “služio okupatoru i radio protiv interesa naroda, u prvom redu muslimana, čije je sinove na ovaj način bacao na ratnu klanicu za račun okupatora.” U obrazloženju se još tereti da je “rovario i radio protiv interesa narodno-oslobodilačke vojske, stvarajući paniku i unoseći nemir među stanovništvo.” Istog dana, po presudi ovog suda, Muhamedaga Hadžiefendić je strijeljan zajedno sa još trojicom sugrađana Hrvata, koji su optuženi za saradnju sa ustašama. Od nekadašnjih 6 bojni DOMDO pukovnije Hadžiefendića, ostale su one čije je sjedište bilo u gradovima koje su držali Nijemci i snage NDH i to u Brčkom i Gračanici, ali ni one nisu više bile u ranijem sastavu i brojnom stanju. Ove i druge nove vojne jedinice koje će popunjavati Muslimani ući će kasnije u sastav tzv. zelenog kadra. Te jedinice će Ministarstvo hrvatskog domobranstva 18. 1. 1944. godine uvrstiti u sastav Domobranstva pod imenom “Bosanski planinci”. Bila je to sasvim nova formacija, formirana u drugo vrijeme i u drugačijim okolnostima od onih u kojima je nastala i djelovala legija, što može biti predmet posebnog razmatranja. Za razliku od jedinica DOMDO pukovnije kao vojničke snage koja se odupirala nastupanjima četnika na ovom prostoru i uglavnom izvodila odbrambena dejstva protiv četničkih jedinica, jedinice zelenog kadra su u većini slučajeva svoja odbrambena i napadna dejstva izvodile protiv partizana. Prve jedinice zelenog kadra na prostoru Trebave i oko Gračanice aktivirale su se početkom novembra 1943. godine, u vrijeme priprema njemačkih i snaga NDH za reokupaciju Tuzle. Prva borbena dejstva te jedinice izvodile su u sastavu njemačkog garnizona iz Gračanice i to: kod Srnica krajem novembra i kod Omerbašića (Sladna) 10. decembra 1943. gdje su kao vodiči ili kao pomoćna jedinica učestvovali u borbama protiv partizana. Teže odbrambene borbe zelenokadrovci su imali polovinom decembra iste godine, protiv vojvođanskih partizanskih brigada koje su napale njihove položaje u Sokolu i okolnim selima. Tom je prilikom ranjen i zapovjednik zelenog kadra iz Sokola Ibrahim Pjanić. Poslije završetka njemačkih zimskih operacija u istočnoj Bosni, partizani su ponovo (od treće dekade januara do polovine marta 1944.) imali prevlast u istočnoj Bosni. Krajem februara 1944. došlo je do pregovora između Tuzlanskog partizanskog odreda i zelenog kadra iz Sokola s ciljem da zelenokadrovci pređu u sastav te partizanske jedinice. Čak je određeno vrijeme i mjesto prelaska, ali su zapovjednici zelenog kadra odustali od toga, saznavši da jače njemačke snage stižu na ovo područje. Nešto ranije počeo je proces formiranja zelenog kadra u selima između Tuzle i Zvornika kao i u naseljima uz donji tok Drine, te Teočaku, Čeliću i okolnim njihovim selima. Nastojeći sve te snage staviti pod svoju komandu, Ministarstvo NDH je, na prijedlog lokalnih organa vlasti, 18. januara 1944. odobrilo zvanično formiranje zelenog kadra. Dajući im naziv “Bosanski planinci” i imenujući zapovjedništvo tih snaga, Ministarstvo im je odobrilo formaciju od 10 bojni u sastavu 10. posadnog zdruga na čijem je čelu stajao Nešet Topčić. Bilo je predviđeno da taj Zdrug u svom sastavu ima sljedeće jedinice: Prvu bojnu u Međašu. Drugu u Živinicama, Treću u Puračiću, Četvrtu u Miričini, Petu u Srebreniku, Šestu u Teočaku, Sedmu u Zvorniku, Osmu u Čeliću, Devetu u Gračanici i Desetu u Bosanskom Šamcu. Međutim, naredba je jedno, a stvarnost je bila drugo. Sve dok jedinice 13. SS divizije nisu protjerale jake partizanske snage sa ovog područja (polovinom aprila 1944.), ti se planovi nisu mogli ni polovično ostvariti."

Hajde malo da se pozabavimo sa ovom temom. Kako je priznata Muslimanska a potom bosnjacka nacija. Ja sam napisao priznata nacija, Muslimani, a ne stvorena. Nacija se ne moze dekretom stvoriti, niti odozgo, nekim aktom, izmjenom ustava i sl. Pojam nacija je i dan danas vrlo diskutabilan.Zavisi iz kog se aspekta gleda. Sta je danas americka nacija, sta je ruska nacija,sta je kanadska nacija, australijska nacija, na jednoj strani, a na drugoj sta je francuska, engleska, njemacka italijanska i druge evropske nacije? Veoma sirok pojam. Sta cini jednu naciju nacijom. Neki kazu, zajednicki jezik, zajednicka kultura, zajednicka religija, ali svi ti faktori u paketu nisu svuda primjenljivi. Njemacki romanticari su zamisljalu da je nacija jedinstvo krvi i tla, i iz te recenice njemacki nacisticki ideolozi su izveli citavu teoriju o cistim rasama, nadvrstama i podvrstama itd. Da to malo prenesemo na Balkan. Srbi kao najbrojniji narod na Balkanu su blize tom njemackom modelu jedinstva krvi i tla, a i Hrvati su im po tom pitanju slicni, ako ne i identicni. I kod Srba i kod Hrvata su zastupljeni faktori, jedan jezik, jedna religija, a o zajednickoj kulturi i kod Srba i kod Hrvata je manje vise diskutabilno pricati.Razlicita je kultura jednog Dalmatinca od jednog Zagorca, kao i kod Srba jednog Sumadinca ili jednog Vojvodjanina. U srednjem vijeku pojam nacionalnih drzava je bio u klasicnom smislu nepoznat. Sveto rimsko carstvo njemackih naroda ili npr Franacko carstvo je okupljalo siroki spektar razlicitih naroda. Faktor koji ih je spajao do pojave reformacije i 30 godisnjeg rata (1618-1648) bila je katolicka crkva. Moderne nacionalne drzave u Evropi nastaju ipak u 18 i 19 vijeku. O balkanskim srednjovjekovnim drzavama, u kontekstu nacionalnih(jednonacionalnih)drzava je takodje suvisno govoriti. Pogotovo sto se kontinuitet tih drzava prekida dolaskom Turaka na Balkan. Turska koja je bila oko 500 godina na Balkanu je bila velika sila tog vremena i koja se kao visenacionalna drzava odrzavala u zivotu osvajanjem novih teritorija. Kada su ta osvajanja zavrsena i kada su se mirom u Karlovcima 1699 Turci zaustavili na zapadnim granicama Una, Sava Dunav, to je bio i pocetak kraja turske imperije.Turci su prisiljeni da se povuku iz Ugarske i Istocne Slavonije uz vojsku se povlaci i stanovnistvo tako da se poslije pohoda Eugena Savojskog desavaju ogromne demografske promjene. Bosna i Hercegovina postaje najzapadnija turska provincija i kao takva veoma znacajna za tursko carstvo.

Ma kako se mi bavili romanticarskom istorijom-povijesti(ovdje mislim na sve narode na Balkanu), cinjenice govore drugacije. Friziranje i uljepsavanje vlastite istorije, recimo kod Srba, ponekad granici sa mitologijom. Sto se tice bosnjacke istorije, i tu se u zadnje vrijeme pokusava ponesto frizirati, pogotovo kod povjesnicara-istoricara neoromanticara Envera Imamovica i Muhameda Filipovica. Nisu svi Bosnjaci postali od Bogumila. Bosnjacka nacija je nastala, vise po uzoru na americku ili australijsku naciju nego onu klasicnu evropsku naciju. Formiranje bosnjacke nacije je jedan dug istorijski proces. Tu ima svih elemenata pomalo, koji su uticali na njeno stvaranje. Pocev od ilirskog , pa potom slovenskog, promjene dolaskom Bogumila, zatim , dolazak Turaka i proces islamizacije.(konvertiranje, sto Bogumila,sto Srba , sto Hrvata na islam). U 500 godina vladavine Turaka, u Bosni se jasno formira dvije klase, jedna je vladajuca a druga podanicka. Manje vise se vladajuca klasa koncentrise na gradove dok su podanici(hriscansko stanovnistvo-raja)zivjeli manje vise u selima. Iz ove vladajuce klase bosanskih muslimana ce izrasti danasnja Bosnjacka nacija. Muslimani su u Turskom carstvu su bili oslobodjeni placanja poreza(haraca) ali su za uzvrat morali sluziti vojsku. Turski timarski sistem je obavezivao svakog muslimana, podanika u carstvu, da se na poziv sultana, mora odazvati u rat. Ucesce u rat je imalo i motivirajuci faktor, jer se osvajanjem drugih zemalja zadobijeni plijen dijelio. Bilo je i niz drugih privilegija koje su dijelile muslimane od nemuslimana. Kada se Turska povlaci poslije mira u Karlovcima, mjenja se i struktura u bosanskim gradovima. Tu dolaze i imucne spahije iz Ugarske, Slavonije itd koji su ostali bez zemlje. Znaci na stvaranje bosnjacke nacije uticao je niz faktora. Jedino zajednicko recimo izmedju jednog ugarskog spahije, bogumilskog konvertita, srpskog ili hrvatskog konvertita, jednog cinovnika iz Anadolije, ili Sirije i drugih provincija tuskog carstva je bila religija-islam. Znaci da je u temelje boscnacke nacije ugradjen faktor pripadanja jednoj vjeri. Kultura i jezik su manje vise slicni sa Srbima i Hrvatim, dva najbrojnija naroda koja ih okruzuju. Posto se u zajednickoj istoriji desavalo , da se interesi nacinalnih drzava kod Srba i Hrvata preklapaju preko Bosne i Hercegovine, jer se obje ove drzave bore za njenu podjelu i njenu dezintegraciju kod Bosnjaka se vise ne postavlja pitanje, ko su oni i kako su postali kao nacija, nego se vise potencira na pitanju ko oni nisu. A u Bosnjaka svako tek rodjeno djete zna vec rodjenjem a i u tom se duhu vaspitava. Zna da nisu Srbi ili Hrvati.Sa par izuzetaka, kao sto je Nemanja Kusturica i slicni mu

Otvaranjem takozvanog "Istocnog pitanja" tj rjesavanje sudbine "Umiruceg bolesnika na Bosforu" tj Turske, ne boji se Austrougarska(kao velika sila) Srbije. Ona se boji Rusije i njenog uticaja na balkanske narode, kroz sirenje ideologije, panslavizma. Kada je ipak izvrsena revizija, San-Stefanskog mirovnog ugovora, tj kad je odrzan Berlinski konges, velike sile su odlucile da daju mandat Austrougarskoj da pacifikuje tu nemirnu tursku provinciju Bosnu i Hercegovinu, koju su jos od 1875 potresali seljacki ustanci. Austrougarska okupacija BIH nailazi na oruzan otpor, bosanskih muslimana. Jer na kraju krajeva, povlacenjem turske regularne vojske iz BIH, bosanski muslimani su i bili tu najveci gubitnici. Srpski ustanici u "Nevesinjskoj pusci" su se borili za socijalnu pravdu, ukidanje trecine i drugih nameta, dok su se bosanski muslimani borili protiv Austrougarske, za goli opstanak. Mi danas zelimo vladavinu Austrugarske u BIH prikazati, kao nesto napredno. BH muslimani to tada nisu tako shvatali. Oni koji su do tad bili vladajuca klasa postaju podanici cara Latina. Otud i toliki otpor prema okupaciji. Kad govoris o zelji Austrougarske da stvori bosnjacku naciju, treba se osvrnuti na sljedece. Glavni inicijator i izvodjac tog projekta je bio Benjamin Kalaj, ministar finansija u KUK monarhiji i guverner BIH od 1882 do 1903. U vrijeme njegovog upravljanja Bosnom, BIH nije bila ravnopravna u drzavnopravnom statusu sa ostalim provincijama u carstvu. Naime ona nije imala lokalnu vladu,lokalni parlament i prema zapazanju Dr Mustafe Imamovica, imala status kolonije. Taj status je imala sve do aneksije BIH, tj tokom trajanja cijelog mandata B. Kalaja, kao upravitelja BIH. Ovdje je vazno znati, da je Kalaj bio Madjar a ne Nijemac i imao je drugi pristup BIH od Austrijanaca. Pod dva , bio je prije ove funkcije dugogodisnji konzul u Srbiji. Poznavao je dobro Srbiju i prilike u njoj, a pri tome je mrzio Srbe. Znao je za njihove aspiracije prema BIH. Austrijanci su se po pitanju vladavine u BIH vise oslanjali na katolicku populaciju u BIH, kao i na katolicku crkvu. Kalaj je htio nesto drugo. Htio je pak zavaditi narode u BIH da bi lakse njom ovladao, a pri tom privuci BH muslimane na svoju stranu. Vec njegovim postavljanjem za upravitelja BIH 1882 , u cijeloj BIH bjesne ustanci, a posebno u Hercegovini, koje Austrougarska vojska sa teskom mukom gusi. Ovaj put se pak desava nesto novo, do tada ne vidjeno u BIH. Medju ustanicima se rame uz rame bore BH muslimani i BH Srbi. I tu opasnost je odmah na pocetku mandata uocio Kalaj.Dajuci BH muslimanima naciju( da pri tom zadrze iste privilegije koje su imali u turskom carstvu) i nametnuti im i nacionalno ime(Bosnjaci) zeli stvoriti razdor medju ustanicima, tj, zavaditi medjusobo BH muslimane i okrenuti ih protiv Srba, a pri tom ce oni, BH muslimani ostati lojalni drzavi koja ih je stvorila, KuK. Naravno da od takve ideje nije osim na papiru, nista drugo ostalo. Ta ideja kod BH muslimana nailazi na hladan i suzdrzan prijem. Sto se tice pak budjenja nacionalnih preporoda, medju juznoslovenskim narodima, ta ideja je , razumljivo kod BH muslimana kasnila za ostalim. Izrazena je veoma kod Slovenaca ali i Hrvata, i jedni i drugi zele autonoman status u okviru Habsburske Monarhije. Nosioci tih ideja u Hrvatskoj su prvo Ljudevit Gaj, a potom Franjo Racki i zagrebacki nadbiskup Juraj Strosmajer. Kod Srba je to pak zelja za oslobodjenjem od Turske okupacije. Prvi srpski ustanak poceo je kao obicna buna, a zavrsio sveopstim ustankom, koga srpski istoricari, takodje neoromanticari Milorad Ekmecic , Vasa Cubrilovic i Vasilj Popov nazivaju cak ni manje ni vise srpskom revolucijom. Sta je tu toliko revolucionarno u jednoj nazadnoj sredini koja od svih privrednih grana ima poljoprivredu a najvazniji izvozni artikal je izvoz svinja. A jedan seljacki vodja ustanka, u liku Karadjordja Petrovica, na sve vise podsjeca, osim na revolucionara. Puno mudriji je bio Milos Obrenovic, koji je vise mudroscu, a znajuci koliko su Turski cinovnici u to doba podmitljivi, manje vise, kupuje slobodu srpskom narodu.Cinjenica je pak da je Srbija ipak bila prva drzava,na juznoslovenskom prostoru,koja je postala nezavisna. Pri tom ne smijemo zaboraviti na Crnu Goru koja je takodje samostalna drzava i koja je to izvojevala iskljucivo se oslanjajuci na sopstvene snage. Hrvati ce Ugarsko Hrvatskom nagodbom imati poseban status u KuK, ali nisu bili neovisni. BiH je dobila poseban status i slican ostalim zemljama u Austrugaskom carstvu, tek nakon Aneksije, tj pripajanja KuK monarhiji, drzavno pravno je to ozvaniceno 1910, kada BIH dobiva svoj parlament i svoju vladu, ali kao i Hrvatska i Slovenija , u okviru KuK. Stvaraju se politicke partije, a bosanski muslimani krecu u borbu, ovaj put politickim sredstvima, za ostvarenje vjerske i kulturne autonomije. Medjutim , imperijalizam je u Evropi na svom vrhuncu, sve glasnije se zvecka oruzjem. Balkanske zemlje(Srbija, Bugarska, Grcka, pocinju cereciti evropski dio Turske, da bi se same posvadjale oko podjele plijena i potom usle u drugi balkanski rat u kome ce Srbija i Crna Gora izaci ojacane , uspjeti izbaciti Tursku iz Sandzaka i izaci na zajednicku granicu. Medjutim, prvi svjetski rat je vec na pragu, a on ce promjeniti mnogo toga na Balkanu ali i puno sire.

Pa ako cemo mak na konac onda su ukinute i Srbija i Hrvatska i Slovenija..., formirane nekakve banovine koje nisu imale nikakve veze sa realnoscu. Iz tog razloga ne bih se dalje bavio ovim pitanjem. Tito ima svoje zasluge i ja mu ih niposto ne sporim ali djeluje mi potpuno neracionalno da mu se pripisuju zasuge za postojanje BiH u njenim granicama koje su prilicno stare. Titova geneijalnost, kad je BiH u pitanju, lezi u tome sto je on prepoznao tu realnost ali nije on kreator te realnosti vec istorija u najsirem smislu te rijeci.[/quote]

Sadasnje granice su Titov projekat, a neke druge granice neke Bosne od prije, potpuno su irelevantne, jer je danasnja BiH potpuni geopoliticki preslik SRBiH... To je neoborivo... [/quote]

E, hajde da razjasnimo ukratko pitanje granica BIH i koja je uloga Josipa Broza u "stvaranju" granica danasnje BIH. Da bi smo to razjasnili trebamo se vratiti par stotina godina unazad, tacnije 293 godine. Vec pomenutim mirovnim sporazumom u (sremskim) Karlovcima iz 1699 , zapadna granica Osmanskog carstva je ogranicena na rijeke UNA,Sava,Dunav. Najzapadnija provincija tog carstva bila je danasnja BIH, tada zvana Bosanski Pasaluk. Ipak konacne granice Bosanskog Pasaluka su odredjene na mirovnom sporazumu potpisanom izmedju Turske i Austrougarske u Pozarevcu 1718 godine. Izmedju ostalog u tom sporazumu se kaze da Bosanski Pasaluk izlazi na Jadransko more na dva mjesta i to od Kleka do Neuma(u duzini 21,2 Km) na jednom mjestu i u slivu rijeke Sutorine u Bokokotorskom zalivu u duzini od 7 Km. Postavlja se pitanje zasto je Turskoj omogucen izlaz na more u tom podrucju.

Glavnu ulogu je ipak tu odigrao Dubrovnik, koji je tada bio grad drzava. Mletacka drzava(Venecija) je u Dubrovniku uvijek gledala konkurenciju i htjela je cijelo vrijeme zauzeti taj grad, ali je Dubrovnik imao mocnog saveznika-Tursku. Sustina je da su Turci(vec sa brda Srdja) mogli zauzeti Dubrovnik kad su htjeli, ali im je Dubrovnik , kao pomorska sila trebao, kao posrednik u trgovini sa zapadnom Evropom. Dubrovnik se obavezao placati izvjesni danak(placati svoju nezavisnost) Turskoj, a Turska je branila Dubrovnik od Mletaka.Dubrovcani su bili malo i pametniji pa su se dvostruko obezbjedili od Mletacke. Jakim zidinama su se branili od napada sa mora, a Turcima su prodali dio kod Neuma sa jedne strane i kod Sutorine sa druge strane. Tako ako bi Mlecani htjeli napasti Dubrovnik kopnenim putem, morali su ugroziti teritorijalni integritet Osmanskog carstva, a to bi automatski znacilo i objavu rata Turskoj, zasta Mlecani nisu bili spremni. Pomenutim ugovorima u Karlovcima i Pozarevcu te su granice bile potvrdjene i takve ostale sve do 1878, tj do Berlinskog Kongresa. Da kazem prije toga da je Dubrovnik(Dubrovacka republika) kao i Venecija(Mletacka Republika) prestali da postoje kao samostalne drzave dolaskom Napoleona 1807 godine, ali posto je Napoleon bio saveznik sa Turskom nije dirao Tursku niti ugrozavao njene granice. Padom Napoleona teritorij koji su drzali Mlecani(Boka Kotorska) kao i Dubrovacka republika, pripadaju Austrougarskoj, ali pomenuta teritorija oko Neuma i Sutorine ostaju u Turskoj. Berlinskim kongresom BIH je prvo bila okupirana a potom 1908 anektirana Habsburskoj monarhiji, kao posebna provincija i to u svojim granicama. Nestankom Austrougarske sa istorijske scene, poslije Prvog svjetskog rata dio njenog teritorija se ujedinjuje u kraljevinu SHS, pod monarhijom Karadjordjevic. 1921 godine Vidovdanskim ustavom je kraljevina SHS administrativno podjeljena u izborne i teritorijalne jedinice. Jezicak na vagi tj legitimitet tom ustava je dala (odlucili) JMO (Jugoslovenska muslimanska organizacija) na celu sa Mehmedom Spahom, ali po jednim uslovom, da BIH ostane kao jedna izborna jedinica . Nikola Pasic je na to pristao sa tim da je BIH imala 6 izbornih jedinica koje su obuhvatile cijelu BIH. Promjene u ganicama(po prvi put) su napravljene za vrijeme Sestojanuarske diktature, kada je kralj Aleksandar Karadjordjevic podjelio Kraljevinu Jugoslaviju na 10 banovina. Drugi put su te granice promijenjene sporazumom Cvjetkovic-Macek 26. 08. 1939 kada je tim dogovorom stvorena Banovina Hrvatska, koja se tako prosirila na racun teritorije BIH. Dolaskom Pavelica na vlast i stvaranjem NDH, cijela BIH ulazi u njen sastav, a osim toga NDH se prostire sve do Beograda, tacnije Zemun je ulazio u njen sastav. Zasjedanjem ZAVNOBIH-a u Mrkonjic-gradu 25.novembra 1943, BIH je vracena u svoje granice tj u one granice koje je imao Bosanski Pasaluk jos 1718 godine.Te granice su ponovo potvrdjene zasjedanjem AVNOJ-a par dana kasnije(na drzavnom nivou) u Jajcu. Jedino sta se tu promjenilo je usmeni dogovor iz 1947 godine ,Blaze Jovanovica (predsjednika SR Crne Gore) i Djure Pucara (predsjednika SR BIH) o promjeni granice kod Sutorine, tj o zamjeni teritorija. Naime par sela oko Foce koja su pripadala Crnoj Gori pripalo je BIH a Sutorina i izlaz BIH na Boku Kotorsku , je pripao Crnoj Gori. Zanimljivo je da su se Slobodan Milosevic i Franjo Tudjman bili dogovorili, da se republici srpskoj da taj izlaz na more, kod Sutorine a da se Neum pripoji Hrvatskoj. Medjutim to je, kao sto znamo bio racun bez krcmara i jos jedan od neuspjelih pokusaja nasih susjeda odnosno komsija da krcme BIH(ko da im je babovina). E sad ti meni reci poslije ovog navedenog po cemu je onda Tito "stvorio" granice BIH, ako ne vidis da su granice BIH jedan kontinuitet jos od 1718 onda ti niko ne moze pomoci. A ako tako posmatras stvari onda bi Hrvati sa pravom trazili Zemun kao (stolni) hrvatski grad, a mogli bi traziti i Boku Kotorsku. Isto kao sto bi i Italija od Hrvatske mogla traziti Istru sve do Rijeke. Hajd malo presaberi sve ovo navedeno, pa demantuj argumentovano, ako mozes.

e mogu se nikako sloziti sa tobom da je Berlinski Kongres za BIH znacio sjasi kurta uzjasi murta. Ne mogu i gotovo. Jedan muslimanski ucenjak izmedju dva rata, Osman Nuri-Hadzic je zastupao misljenje da su BH muslimani dozivjeli potpunu traumu , duboku psiholosku krizu i potpuno stanje otudjenosti kada su bili odvojeni od svoje duhovne matice-Istanbula(djelo "Borba Muslimana za versku i vakufsko-mearifsku autonomiju"-grupa autora). Muslimani su bili gorko razocarani kada su njihove vjekovne veze sa sultanom i sejh ul islamom bile prekinute. Osjecali su se kao da im je izvadjena dusa. Drugo pitanje se trebalo tek otvoriti. Sta ce biti sa njihovim imanjima i njihovim bogatstvom. Hoce li biti ukinuti (feudalni) odnosi i hoce li hriscanska raja- kmetovi biti oslobodjeni i ko ce onda raditi zemlju(bogati begovat sigurno ne). E sad se tu otvara pomalo i druga tema a to je polozaj bosanskih muslimana, prije svega begovata u kraljevini SHS. Idemo prvo rjesiti Austrougarsku vladavinu.

Kao sto je poznato, KuK se nije htjela mjesati u unutrasnje prilike u BIH, znaci nije izvrsila nacionalizaciju, nije ukinula feudalne odnose. A tih stvari su se bh muslimani najvise plasili. Vremenom se Austrougarska(naravno poslije slamanja otpora i gusenja svih pobuna ) pokazala u puno boljem svjetlu nego su to BH muslimani ocekivali.Tako da su vremenom prilicno oportunisticki reklo bi se cak i veoma lojalno prihvatili okupaciju. Ima tu i jedan vazan element koja je uzidan u sunitsku muslimansku tradiciju a to je da je vlast, ma kakva ona bila, data od Boga. Za razliku od njih, siitsko ucenje je veoma kriticno i buntovno prema svakoj vlasti. Kad se Austrougarska angazovala u modernizaciji BIH,(pravi puteve, pruge, razvija drvnu i metalnu industriju, otvara BIH prema stranom kapitalu) na okupatora se pocinje gledati sa drugim ocima, donekle cak i sa simpatijom. Slican odnos prema Austrougarskoj je i u susjednoj Srbiji, pod dinastijom Obrenovic. Srbija je u Austrougarskoj vidjela najvaznijeg trgovinskog partnera. Osim toga Rusija koja je do Berlinskog kongresa protezirala panslavizam shvata da je ta ideja, okupacijom BIH porazena. Na mala vrata gura Bugarsku u rjesavanje balkanskih pitanja(prije svega pitanje Makedonije) sto je u direktnom sukobu sa interesima Srbije. Tako je Srbija zajedno sa Grckom gurnuta u vojno saveznistvo sa Austrougarskom. Austrougarska postaje najveci snabdjevac Srbije u teskom naoruzanju . Da bi otupila srpske aspiracije prema BIH, Austrougarska formalno priznaje Srbiji pravo na Makedoniju. Osim toga 1881 godine Milan Obrenovic sklapa i tajni savez sa Austrougarskom da "- bez prethodnog sporazuma sa Austrougarskom, Srbija nece nista ciniti na spoljnopolitickom planu". Uz pomoc Austrougarske se stvaraju tajni savezi izmedju Srbije ,Rumunije i Grcke a upereni su protiv jacanja bugarskog uticaja (a time i ruskog) na Balkanu. Vec tada se ovdje nazire klica buducih ratova u istoriji poznatih pod imenom balkanskih ratova. Naravno da ce se "Majskim prevratom" iz 1903 godine , tj ubistvom kraljevskog para ( kralja Aleksandra Obrenovica i kraljice Drage), a zbacivanjem dinastije Obrenovic i dolaskom Petra Prvog Karadjordjevica, zaostriti politika prema Austrougarskoj ali i prema vecini evropskih dvorova. Karadjordjevici se vracaju na predjasnju politiku, ponovnog prijateljstva sa Rusijom . Da bi te veze sprijecila Austrougarska uvodi Srbiji ekonomsku blokadu, i pocinje tzv "Carinski rat"koji traje oko 5 godina. Srbija se okrece prema Francuskoj i od njih pocinje uvoziti naoruzanje(topove) a svoj izvoz okrece prema drugim zemljama i iz tog rata izlazi ojacana. To naravno dovodi do sve veceg neprijateljstva izmedju dvije zemlje , koje ce eskalirati izbijanjem Prvog svjetskog rata.

Napominjem jednu stvar, veoma vaznu, kada je u pitanju nacionalna romantika i nacionalna mitologija. Kada su se "carevi igrali rata"tj Velike sile u Prvom svjetskom ratu, male zemlje, balkanske prije svega su to sa strahom i zebnjom posmatrale. Da Francuska i Rusija nisu stale iza Srbije , kao saveznice, Srbija bi sigurno pristala na uslove ultimatuma koje joj je postavila Austrougarska(to je uostalom izjavio i Nikola Pasic). Ne bih ni u jednom aspektu htio umanjiti zrtve i junacke pobjede na Ceru i Kolubari, srpske vojske, ali kazu da je, kad je u Nisu dobio austrijsku depesu o objavi rata Nikola Pasic na smrt preblijedio i od straha dugo nije mogao progovoriti. Na drugoj strani Ekmecic to glorifikuje u knizi " Ratni ciljevi Srbije 1914 godine"ovako. "Kad je dobio depesu , Nikola Pasic je rekao, Austrougarska nam je objavila rat i bog nam je svjedok da ce to biti njen kraj, a da cemo mi pobjediti."

E sad, znamo da je bio u pravu, ali da je Srbija mogla raditi sto je htjela, poslije proboja fronta na Kajmakcalanu, nije tako bilo. Sa lijeve strane fonta bile su Francuske trupe, a desni front su cinile britanske trupe. prodor srpskih trupa je u stvari bio kanalisan. Oni su neprijatelja gonili samo ispred sebe a lijevo na Albaniju ili desno na Bugarsku nisu mogli od saveznika. Kad su oslobodili Srbiju naredjeno im je da se zaustave. toliko o tome.

Drugo pitanje je zasto BH muslimani nisu bili zadovoljni u kraljevini SHS. Prvo zato sto su bili izigrani nakon nacionalizacije koju je proglasio kralj Aleksandar.Begovska zemlja je podjeljena. Begovat je kroz obveznice trebao biti obestecen, medjutim te obveznice su toliko izgubile vrijednost, da je ta njihova zemlja bila takoreci poklonjena novim vlasnicima(Srbima prije svega).Negdje pred ovaj rat Radovan Karadzic mase tapijama odnosno govori da su Srbi u BIH vlasnici 66 posto zemljista. I smjesno i zalosno u isto vrijeme. Par rijeci i o parlamentarnoj demokratiji u kraljevini SHS( do proglasenja diktature). Komunisticka je floskula bila da je kraljevina SHS bila tamnica naroda. Posle ovog rata tu floskulu su preuzeli nacionalisti, ali zaista treba znat da je do ubistva Radica ipak na djelu bila parlamentarna demokratija prema evropskom modelu. Nikada ni prije ni kasnije jugoslovenski narodi nisu imali niti vecu demokratiju niti sposobnije politicare. Zamislite samo politicare tipa Dr. Korosca, bracu Radic, Svetozara Pribicevica,Milana Grola, Mehmeda Spahu, Nikolu Pasica, Stojana Protica i svi na jednom mjestu u parlamentu. Tu su pravljene takve kombinacije da su Radici bili u vladi Pasica a potom u opoziciji sa Pribicevicem i Proticem. U jednom momentu su cak i komunisti bili na trecem mjestu po broju mandata dok nisu zabranjeni. Al eto sve je to opet zavrseno na tipican balkanski nacin kad radikal Punisa Racic ubija u skupstini hrvatske delegate , a medju njima i Stjepana Radica.Sto se tice kralja Aleksandra, on je bio poslednji monarh koji je u Evropi htio apsolutnu monarhiju. Nije bio dorastao toj ulozi, a i vrijeme apsolutnih monarhija je odavno bilo proslo. Eto zbog toga je i platio glavom. E sad za nacionalnu mitologiju su njegove zadnje rijeci, nakon atentata u Marseju."Cuvajte mi Jugoslaviju" i izdahnuo. Sta li je tek Kenedi rekao.