HUSKINA LEGIJA

HUSKA MILJKOVIĆ

PUKOVNIK

07.mart 1906  - Trnovi-Podzvizd kraj Velike Kladuše 

 27. april 1944. - Mala Kladuša

SADRŽAJ:

Huska Miljković (rođen 1905.) bio je ustvari još prije rata član KPJ, član okružnog komiteta KPJ za Karlovac, jedan od organizatora ustanka na Kordunu 1941., a zatim komandant mjesta Velika Kladuša i prvi sekretar Sreskog komiteta za Cazin. On je 1943. napustio partizane i osnovao vlastitu vojsku ( tzv. Huskina vojska ), koja je radila na principu Muslimanske milicije i u različitim vidovima sarađivala sa okupatorom i ustašama. Miljković je 1944. je ponovo prešao u partizane, sa kompletnom svojom vojskom

(oko 4.000 ljudi) i postao partizanski pukovnik.

Ubrzo nakon toga ubijen je pod sumnjivim okolnostima.

Prema zvaničnoj verziji, ubila ga je ustaška zasjeda. Huska Miljković je bio narodni čovjek, koji nije imao škola, ali je uvijek znao šta hoće i vodio se interesima Krajine i naroda. On je sve dogovore izvršio, kao i Štab korpusa. Njegova divizija - Unska operativa grupa - oslobodila je prolaze za Bosansku krajinu i tada su počele njegove nevolje. Ustašama nije dozvolio pristup, jer je branio i neka srpska sela, dok se četnici, pak, nisu smjeli ni pojaviti na njegovoj teritoriji.

Trgovina je bila slobodna, privatna imovina se poštovala ali su bogatiji morali davati vojsci. Vojska se hranila, mahom, po vlastitim kućama. Zauzeo je neutrali stav, pa su se svi počeli za njega otimati.

Nijemci su mu predložili da njegovu jedinicu moderno opreme i naoružaju, da mu daju velike količine municije i uniformi ali da ne pusta partitane na svoju teritoriju. U isto vrijeme, partizani su mu ponudili pregovore. Cazinska krajina je tada bila vezana za Hrvatsku i sa njim je pregovarao Veco Holjevac (popularni partizanski komandant, komesar korpusa, poslije rata gradonačelnik Zagreba), komesar korpusa. Uspjeli su ga nagovoriti da prihvati njemački prijedlog, pa da prijedje u partitane kada ga naoružaju i opreme. Obećan muje čin pukovnika, Halilu, njegovom zamjeniku čin potpukovnika, svim komandantima bataljona čin majora, komandantima četa čin kapetana, a komandirima vodova čin poručnika. Osim toga, obećano mu je da će biti komandant divizije i pošto je prije bio u vezi sa Pokretom da će biti primljen u Okružni komitet i Komitet divizije. Još mnogo toga mu je obećano.

Huska Miljković se rodio u Trnovi-Podzvizd kraj Velike Kladuše, godine 1905., a ubijen je kraj Male Kladuše, 27. aprila 1944. Bio je karizmatična osoba, te se sam malo-pomalo izgradio u izvanrednog političara i vojnog komandanta. Imao je svoju miliciju, koja je bila snažna kao jedna oveća brigada te kontrolirao cijelu Cazinsku Krajinu i zaveo svoj sistem pravde.

Ustašama nije dozvoljavao pristup, jer je branio i neka srpska sela, dok se četnici, pak, nisu pojavljivali na njegovoj teritoriji (Iako je neformalno imao kontakte i sa cetnicima, te dogovore sa istima). Trgovina je bila slobodna, privatna imovina se poštovala, ali su bogatiji morali davati priloge vojsci. Vojska se hranila, mahom, po vlastitim kućama.

Pošto je u ratu zauzeu neutralni stav za njega su se počeli otimati sve strane.

Ako bi zatrazili prolaz, on bi domobranima, partizanima pa i Nijemcima to dozvoljavao uz odštetu u hrani, oružju i municiji. Njegove krajiške jedinice su bile disciplinovane i veoma borbene, tako da su se svi dogovori sa njim poštovali. Na svojoj teritoriji je Huska tolerisao sve vojne bjegunce, iz raznih formacija, i od toga je stvoren “Zeleni kadar” koji se dugo zadržao na području Krajine.

Nijemci su mu predlagali da njegovu jedinicu moderno opreme i naoružaju, da mu daju velike količine municije i uniformi, ali da ne pusta partizane na svoju teritoriju. U isto vrijeme, partizani su mu ponudili pregovore. Cazinska Krajina je tada bila vezana za Hrvatsku i sa njim je pregovarao Veco Holjevac (popularni partizanski komandant, komesar korpusa, poslije rata gradonacelnik Zagreba), komesar korpusa. Uspjeli su ga nagovoriti da privati njemački prijedlog, pa da prijedje u partizane kada ga naoružaju i opreme.

Obećan muje čin pukovnika, Halilu, njegovom zamjeniku čin potpukovnika, svim komandantima bataljona čin majora, komandantima četa čin kapetana, a komandirima redova čin poručnika. Osim toga, obećano mu je da ce biti komandant divizije i posto je prije bio u vezi sa Pokretom da ce biti primljen u Okruzni komitet i Komitet divizije. Jos mnogo toga mu je obecano. U nekim je pregovorima učestvovao i Adil Zulfikarpašić na strani partizana i on je potvrdio sve ove navode.

Huska Miljković je bio narodni čovjek. Čovjek koji nije bio školovan, ali uvijek je znao sta hoće i vodio se interesima svoje Krajine i svog naroda. On je sve dogovore izvršio, kao i Štab korpusa. Njegova divizija – Unska operativa grupa – oslobodila je prolaze za Bosansku Krajinu i tada su poČele njegove nevolje. “Bosanski” kadrovi i Pokrajinski komitet Bosne gledali su drugačije na cijelu stvar i Huskina samostalnost, po njima, nije bila uklopljiva u sistem partizanskog ratovanja. Malo-pomalo, on je likvidiran i kompromitiran.

Narod je o njemu pjevao i iskreno ga volio. Partizani su mnogo truda utrošili dok su njegove jedinice – Unska operativa grupa – prihvatile borbeni nivo.

Poslije rata je njegova jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi izbaceni iz Armije, JNA.

O liku Huske Miljkovića, njegovoj muslimanskoj miliciji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i refleksiji na Cazinsku Krajinu bilo je riječi u zapaženim predavanjima dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i mr. sc. Fikreta Midžića. Dugo vremena pitanje muslimanskih vojnih formacija u Drugom svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine bilo je zapostavljeno u službenoj historiografiji. O njima postoje samo neki fragmentarni osvrti, osim studije o ovoj temi koju je obradio Adnan Jahić pod nazivom “Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu”. Iz publiciranih izvora i fragmentarnih osvrtao muslimanskim vojnim formacijama, vidljivo je da su one formirane na višemjesta u BiH. Stvaranje ovih muslimanskih vojnih formacija u gotovo svim dijelovima BiH je bio prirodni izraz muslimanske svijesti o nužnosti vlastite odbrane, odnosno, samoobrane u vremenu kada jednom dijelu muslimana nije bilo do političkih igara i ideoloških špekulacija.

Sve političke konotacije došle su kasnije kada su muslimanske vojne formacije pod različitim imenima bile formirane kao: Zeleni kadar, Oružnička legija, Muslimanska milicija, Muslimanski oslobodilački pokret, Muslimanska nacionalna organizacija, Bosanski planinci, itd. Poseban osvrt, u studiji mr. sc. Fikreta Midžića odnosio se na fenomen formiranja Muslimanske milicije Huske Miljkovića na prostoru Cazinske Krajine 1943. godine, formirane upravo iz logike muslimanske samoobrane, odnosno, zatvaranja i izoliranja. Oslanjajući se na brojnu i dobro naoružanu vojnu formaciju, HuskaMiljković je bio stvarni gospodar Cazinske Krajine. Igra, koju je vodio između ustaša, Nijemaca, četnika i partizana predstavljala je metodu političkog ponašanja u kojoj je pokazao svoju nadmoć prema svim sudionicima tadašnjih događaja, a u narodu stvorio uvjerenje da je on vlast. Time je na području Cazinske Krajine, kompletno naseljenim muslimanskim stanovništvom, stvorena jedna specifična kontraverzna situacija čiji je izraz upravo bio partizanski dezerter Huska Miljković oko koga se okupila vojska dezertera.

O slučaju predratnoga krajiškog komunista Huske Miljkovića, koji je trajao tek godinu dana,od sredine aprila 1943. do aprila 1944. kada je ubijen pod djelomice nerazjašnjenim okolnostima, nadasve zanimljivo jegovorio i povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović. “Miljković je, kao jedan od komunističkih organizatora srpskog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske iz ljeta-jeseni 1941., u aprilu 1943. Neočekivano napustio partizane i s nekoliko svojih ljudi se predao zapovjedniku 11. pješačke domobranske pukovnije u Velikoj Kladuši, pukovniku Nardeliju. Nakon toga oblikuje samostalnu protupartizansku vojnu skupinu kojoj pristupaju mjesni muslimanski bjegunci iz ustaških i domobranskih postrojbi. Miljkovićev pokret ima nominalno lojalističko držanje prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske, koje ga nastoje pridobiti za suradnju i uključiti u sklop Ustaške vojnice putem nikada postrojenog Ustaškoga krajiškoga dobrovoljačkog zdruga. Ovakav odnos je prekinut u martu 1944. kada je Miljković partizanima predao skupinu ustaških časnika za vezu s njegovim pokretom i mjesnih upravnih dužnosnika čime je nagovijestio prelazak na partizansku stranu.

To je dovelo do nezadovoljstva među njegovim protukomunistički raspoloženim pristašama, pa je Miljković u aprilu 1944. pod nejasnim okolnostima likvidiran od ljudi iz svoga neposrednog okruženja”, objasnio je Hasanbegović.

Prema riječima rahmetli Saliha Miskića, Husku je iz zasjede ubio Bajro Baba Keserović, a partizani su za atentat optužili Nijemce.

(Važno je napomenuti da je većina Huskine milicije učestvovala u Cazinskoj buni i da se nezadovoljstvo njegovim ubojstvom, prema nekim mišljenjima, dovodi u vezu s podizanjem tog ustanka)

Huska se pozdravio sa trojicom bivših saboraca i, zajedno s njima, krenuo u pravcu Todorova. Koračao je s njima ništa ne sluteći. Tek što su prešli stotinjak metara, Bajro, koji je išao odmah iza Huske, ispalio je puščani metak u Huskin potiljak i ovaj je na mjestu ostao mrtav. Pošto je glavni zadatak bio izvršen, trojica atentatora bježe u Cazin gdje su svojim gospodarima, Nijemcima i ustašama, podnijeli izvještaj o izvršenim ubistvima“. A potom se ističe da je Huska sahranjen uz najveće vojne počasti, te da je dženazi prisustvovalo više hiljada stanovnika… (Izvor: „Velika Kladuša kroz stoljeća“,Aleksandar Aco Ravlić, 1987.).

Ova verzija o Huskinom ubistvu bila je „istina“ koja se nije smjela dovoditi u pitanje sve dok je trajala vladavina Partije. Zvanično nije se smjelo spominjati ni Huskino ime. Međutim, Huskina smrt, kao i njegova uloga u ratu, bila je predmet istraživanja brojnih historiografa. Veoma značajan doprinos rasvjetljavanju ove tabu teme dao je mr. Fikret Midžić u svom radu „Muslimanska milicija Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini“, iznesenom na naučnom skupu Zagrebu 2010. godine. Na osnovu arhivskih dokumenata gospodin Midžić nedvojbeno dokazuje da su partizani planirali likvidaciju Huske Miljkovića, da su te pripreme vršene vješto u dužem periodu, prikazujući ga da je on „kriv za smetnje u Cazinskoj krajini“ i slično.

negdje u Bosanskoj krajini, proljeće 1944.

Inaće ova slika sa Ustasom je zloupotrebljavana od strane "historičara" poput Milosava Samardzića kao dokaz o saradnji ustasa sa partizanima.

Jos jedna slika Huskine Milicije (Vojske) ovo je bilo 1944 kada su promjenili stranu te se poceli boriti za Partizane.

Huskina vojska se okretala kako vjetar puše. S tim receno, ipak glavni cilj Huske i njegovi boraca je bio da spasi svoj narod, te je iz tog razloga mjenjao strane i odrzavao neutralnost koliko je to bilo moguce.

Neki nastrojeni četnicima bi mozda rekli "Pa to su i četnici radili", da ali sa duznim postovanjem, Huska nikada nije izvrsavao pokolje nad naprimjer srpskim civilima, niti je Huska nastojao da se pokaze kao antifasisticki borac sa svojom vojskom na nivou cjelokupne Jugoslavije.

Argumenti-svjedočenja:

1.) Dolaskom u partizane u drugoj polovini 1943. godine gospodin Hakija Pozderac upućuje pismo Okružno komitetu KPH Karlovac (13. 09.) u kojem pored ostalog stoji „…ovamo u posljednje vrijeme došlo je do toga da je sav pošten narod počeo da pati. Hoćemo li dozvoliti zavođenje našeg naroda od strane Huske ili ćemo tu formaciju koja je sastavljena od bandita, koljača i pljačkaša dalje trpiti i dozvoliti njihovo širenje…“.

2.) Znakovita je i tadašnja izjava partizanskog komandanta Šukrije Bijedića „…ali od njega (Huske) zavisi mnogo, s njim se sada mora računati, kasnije vidjećemo. U revoluciji se događalo mnogo neobičnog, nesvakidašnjeg i to me više ne uzbuđuje“.

3.) Adil Zulfikarpašić, prilikom boravka u Cazinskoj Krajini, pored ostalog, je u vezi Huskine likvidacije izjavio: „…malo pomalo on je likvidiran i kompromitovan. Organizirano je ubistvo tobože od neprijatelja, zatim mu je priređena velika dženaza. Narod je o njemu pjevao pjesme, a nakon rata njegova je jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi su izbačeni iz armije“.

Autor (gosp. Midžić) svoj rad završava rečenicom: „ u mreži zaborava iščezavaju ljudi i događaji koje niko onda neće pamtiti ili čiji su posljednji svjedoci ili likvidirani ili umrli“. Ne sluteći i ne znajući da postoje dokumenti o Huskinom ubistvu suprotni partijskoj „istini“, već samo sumnjajući u „istinu“, 1990. godine (tragajući za istinom o „Cazinskoj buni 1950“) o događaju „Huska“ svjedočio mi je neposredni sudionik tadašnjih ratnih zbivanja u Cazinskoj Krajini i danas živi (nažalost teško bolestan) gosp. Stevo Božić.

„Sve do početka 1944. Huska je zadržao svoju samostalnost. Tada zaključuje sporazum sa partizanima i svoje jedinice u cjelosti podčinjava njima. Ali, prije toga, krajem 1943., po nagovoru partizana, sklapa sporazum sa Nijemcima, koji su ga naoružali „do zuba“. Partizani su njemu, i njegovim saborcima, obećali brojne privilegije, te da će on dobiti čin pukovnika. Međutim, to je bila varka. Huska, u to vrijeme najuglednija ličnost u Krajini, smetao je pojedinim partizanskim rukovodiocima. Približavao se kraj rata (pala je Italija, sile osovine su bile sve slabije), te se već tada počelo sa zauzimanjem mirnodopskih pozicija. Husku iz zasjede u Velikoj Kladuši, u aprilu 1944. ubija Bajro Baba Keserović i izvjesni Okanović (Baba je bio ustaški zastavnik prije nego što se priključio Huskinoj vojsci, a za vrijeme Huskinog ubistva partizan). Odmah po ubistvu, ubice bježe prema Cazinu, gdje su tada bili partizani. Ispod Skokova prema Ċoralićima, uhvatili su ih Hakija Pozderac i Sele Lulić, i tu ih odmah, bez saslušanja i suđenja, streljali. Odmah je narod obavješten da su Husku ubili Bajro i Okanović „po nalogu“ Nijemaca. Već je tada bilo nelogično da Huskine ubice, po izvršenju ubistva, bježe partizanima i tu traže zaštitu, a ne svojim „nalogodavcima“ Nijemcima. Huski su partizani organizovali veličanstven ukop, kao partizanskom komandantu, kojeg su, eto zbog njegove izdaje, ubili Nijemci.

Poslije rata Huska i njegova vojska su diskreditovani. Proglašen je neprijateljem naroda. Nijedna njegova zasluga nije mu priznata. Njegovo ime nije se dugo smjelo ni spominjati. Napomenuo bih da je slično bilo i sa vođama Bune 1950.

Sve je to ista matrica. U svemu ovome, ključnu ulogu je imao Hakija Pozderac. Brojni su bili i drugi slični njemu. Spomenuo bih Uglješu Danilovića, ministar unutrašnjih poslova NR BiH. Oni su sa svojim saradnicima imali ključnu ulogu u nastajanju i gušenju Cazinskog ustanka. Hakija je imao ulogu Uglješinog savjetnika. Aleksandar Ranković je bio samo saglasan na njihova unaprijed planirana ubistva vođa ustanika, planirane kazne zatvora, progon familija u logor u Srbac, konfiskaciju imovine i drugo. „Hakija je lično gazio, šutao i šamarao ustanike u Cazinu, a među njima i mene“. (S. Božić je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio pripadnik OZNE, kasnije UDBE, a sve na području Cazinske Krajine.)

Šta reći na kraju? Domaći ljudi u vlasti (vojnoj ili civilnoj-svejedno) u Cazinskoj Krajini bili su najagilniji u osudi, pogubljenju Huske i progonu huskinovaca. Dok su drugi uz dva svjedoka postajali „učesnici“ NOB-e, a uz to, pored patriotizma, „zaradili“ i dobili penzije, Huska je dobio metak u glavu i „čin pukovnika“, a njegovi borci „…su izbačeni iz armije….proglašeni neprijateljima naroda…ime im se nije smjelo spominjati…“. Nije „dobro“ stati uz narod kada mu je najteže. Domaći ljudi u vlasti su bili najagilniji u osudi i progonu ustanika i njihovih familija. Oni nisu stali u odbranu seljaka, naprotiv, po njihovom nalogu izrečene su im enormno visoke kazne (smrtne i ine druge) i izvršen genocidni progon civilnog stanovništva u Srbačke logore. Ko je spomenuo riječ „Buna“ bio je nagrađen batinom ili zatvorom. Nije „dobro“ stati u zaštitu naroda kada mu je najteže. Reče „…Sve je to ista matrica“.

VELIKA KLADUŠA – Pored regionalnog puta Velika Kladuša –Vrnograč - Otoka, kod Trnovačkog mosta, na mjestu pogibije Huseina Huske Miljkovića, postavljena je spomen ploča i započeli radovi na uređenju mlina i njegovog okoliša. Ova spomen ploča izrađena je u aprilu kada se 27. 04. 2014. godine navršilo 70 godina od pogibije Legende Krajine. Ploču je osmislio i izradio Zarif Zare Hušidić iz Chicaga. Tokom obilježavanja godišnjice pogibije, Huskini bližnji srodnici i rodbina, poštovaoci njegovog lika i djela te posebno Kladuščani, odlučili su da se mjesto njegove pogibije posebno obilježi i uredi. Ono što je obećano počelo se i ostvarivati. Zare je za boravka u zavičaju spomen ploču postavio na veliku kamenu gromadu tešku oko četiri tone i ona je prije par dana postavljena na planirano mjesto. Slijedi uređenje postolja spomen ploče kao i uređenje okoliša tog lokaliteta. Ekipu za uređenje predvodi Dervo Delić, predsjednik Mjesne zajednice Polje, koji obećava da će se planirane aktivnosti završiti onako kako su i zamišljene, jer to, kaže Dervo, heroj Cazinske krajine i zaslužuje. Podsjećamo da se dugo vremena Huska Miljković, tretirao kao najkontraverznija figura antifašističkog rata na prostorima Cazinske krajine. Već danas Huska se slavi kao heroj, o kojem se donedavno nije smjelo čak niti ime spominjati. Huska Miljković je inače kao čovjek i vojskovođa bio neškolovan, ali vrlo mudar, zagonetan, strog i tvrdoglav, ali i vrlo pošten u izvršavanju postignutih dogovora i obećanja zbog čega je i ostao omiljen među krajišnicima. Dijelio je sudbinu naroda kojem je pripadao, hvaljen i priznavan u vrijeme rata, kuđen i osporavan u vrijeme mira. Bakir Tanović je o njemu napisao dobar roman, a Zarif Zare Hušidić, podigao mu je već drugu spomen-ploču kod Trnovačkog mosta, neposredno uz putnu komunikaciju  Velika Kladuša – Vrnograč – Otoka.

Polusatnu reportažu iz aprila ove godine možete pogledati ovdje.

Esad Š. www.reprezent.ba

Huska Miljković junak i oličenje ljutog krajišnika

oš kao djeca koja su rođena krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog vijeka imala su priliku slušati priče o junaku rahmetli Huski Miljkoviću. Jedan od njih je bio i autor ovih redova. Živeći u Velikoj Kladuši od 23. novembra 1973. godine pa do prošle godine, pokušavao sam shvatiti ili pronaći istinu o ovom znamenitom čovjeku. Bilo je raznih verzija, koje su često bile dijametralno suprotne jedna drugoj. Bukvalno rečeno, Huska je za jedne bio zločinac, za druge heroj. Istraživajući njegov život, dolazilo se do različitih pisanih tragova i fotografija. Sve što je napisano, po mom osobnom sudu, je bilo korišteno u različita vremena i različite društveno – političke prilike. Pri tome se, ne znam zbog čega krilo gdje su njegova djeca i da li ih u opće ima. Pukom slučajnošću na portalu „Stav“ pronašao sam divan tekst o Huski Miljkoviću i ispovijest njegove Bejzade.

Tragična sudbina ove starice je nebriga društva i mnogih odgovornih u oba sistema, posebno Kladuščana, je više nego očita, ali i aktuelne politčke vlasti kako na području općine Velika Kladuša, tako i Unsko – Sanskog kantona, Federacije BiH i na kraju vrha Bosne i Hercegovine. Pored majke Bejzade je i ispovijest sina od rahmetli Šabana Miljkovića, Omera Miljkovića – Maloga.

Poštovani čitaoci, pred vama je istina koju trebate pročitati! Kad ovo pišemo, tad mislim i na istinske heroje ovog vremena, koje prašinom zaborava po svaku cijenu pokušavaju zatrpati, ratni profiteri, zelenaši, šverceri i druge „Kurve rata“, koji sa svojim, krvavo stečenim i suzama natopljenim od običnog i poštenog svijeta, kapitala žele da isplivaju na sam vrh političkih dešavanja, sve će uraditi da ne dođe do ispitivanja, kako su stekli postojeću imovinu i kojim je sve u tome pomogao. Nabrajati njihova imena je suludo, jer svaki grad na području USK-a ima takve a građani znaju dobro tko su.

Svakako pročitajte, vrijedi…

U jednom naselju nadomak Velike Kladuše živi Bejzada a Omer Miljković Mali nešto dalje od nje, djeca krajiških junaka, braće Huseina i Šabana Miljkovića; oboje su svjedočili ubistvu svojih očeva, heroja koji su krajiške muslimane sačuvali od pokolja u Drugom svjetskom ratu. U poznim godinama, Bejzada danas živi sama, skoro pa zaboravljena od sviju, sa sjećanjima na oca koja nikada ne blijede. Omer Miljković – Mali nije više među živima.

Vrata njezine kuće stalno su otključana. Ali u kuću slabo ko da ulazi. Na stolu gomila tableta. Pepeljara i čaša vode. „Satra me tlak, visok. I šećer. Pijem tablete i neku vodu svako četiri sata“. U šporetu se vatra ugasila, treba joj vremena da ustane s kreveta i ponovo je naloži. Sama je. Pogled najčešće drži uperen ka zidu. Tamo su slike sinova i oca. Kćerka joj je umrla, dva sina poginula u okršajima s izdajnicima Fikreta Abdića. Oca se jedva sjeća. Majku nije ni zapamtila, umrla je kada joj je bilo jedva četiri mjeseca. Doskora su je obilazile unuke. Ali i one rade, imaju svoje porodice, djecu i ne stižu do majke onoliko koliko bi htjele, ili koliko bi trebalo. „Niko mi živ čitavu zimu vrata otvorio nije. Jest jedan komšija, nestalo mu cigara pa došao da pita. I naložio mi vatru. Stalno sam sama“. Bejzada Miljković je 1932. godište. Ona je kćerka Huseina Huske Miljkovića.

Ustaški teror

Bejzadin je otac rođen u selu Dabravine, u općini Velika Kladuša. Na nišanu u haremu džamije u Velikoj Kladuši piše da je rođen 07. marta 1906. godine, iako neki historičari smatraju da je rođen godinu prije. Oženio se Mihadom Murtić, s kojom je dobio kćer Bejzadu. Samo pet mjeseci nakon poroda, Mihada umire, a Huska Bejzadu predaje na brigu njenoj nani te je redovno obilazi. „Čitav je moj život muka i borba. I tako ću i umrijeti, u muci“. Da će Bejzadi doći gosti, javio joj je rođak Šaćir, njemu je Huska Miljković dajdža. Rekao joj da će je pitati o ocu. „Valjda sam ga zato i sanjala. Ne sjećam se kad sam babu sanjala. Probudilo me je, proučila sam mu, pa se uhvatim cigara. Nisam više ni mogla zaspati…” Oca je, kaže, posljednji put vidjela živog malo prije no što će ga ubiti. Bila je kod njega u Cazinu nekoliko dana.

„Kad je bio u Cazinu, išla sam kod njega po pet-šest dana. Onda su ustaše napale na grad i morali smo ići u šumu. Njegova žena i ja i još jedna žena s djetetom. Sutradan je babo poslao vojnika da nas obiđe, da vidi jesu li mu žena i dijete živi. Bila je magla, hladno, kad smo ga vidjeli, mislili smo da smo gotovi. Ali nam je on rekao da se ne bojimo, da je partizan i da ga je Huska poslao da vidi jesmo li mu živi. Ujutro ga vidim na bijelom konju, Huska je išao pred vojskom, uvijek je išao prvi. Istjerali su ustaše i mi smo se vratili kući“. Nakon toga, posljednji put ga je vidjela mrtvog. „Dženaza je krenula iz naše kuće. Otvorila su mi neka dva vojnika prozor i rekli mi da gledam, ali da ne smijem ići tamo za ljudima. Bili su to partizani, nisu meni k’o djetetu dali da idem. Sve je puno bilo, velika dženaza. On i brat Šaban u jedan mezar zajedno ukopani“. Sjeća se da ju je otac obilazio samo noću, kada je mogao doći do njihove porodične kuće, gdje je živjela s nanom, Huskinom punicom. Miljković je tada najviše vremena provodio među partizanima, na Petrovoj Gori. Tamo je upoznao svoju drugu suprugu Neđeljku, partizanku iz Maljevca. „Babo je dolazio po noći da me vidi. Ja se probudim i vidim ga kako me gleda. Poželio me…”

I tada je Bejzadi bilo teško zbog oca, ustaše su stalno dolazile i tražile da im kaže gdje je. Bejzada je šutjela, uglavnom. „Odem u mejtef, pa mene, k’o dijete, namame da im kažem je li nam babo dolazio i kada. Najviše je hodža pitao za njega“. Miljković je 1938. godine postao član Komunističke partije Jugoslavije. Zahvaljujući svom utjecaju i radu, 1942. godine postaje član Okružnog komiteta Karlovac, a ubrzo nakon formiranja Komiteta KPJ za Kotar Cazin njegov politički sekretar. Nakon oslobođenja Velike Kladuše, 23. februara 1942. godine, ovaj je grad postao politički i vojni centar cijelog područja, a za komandanta je postavljen Huska Miljković. Zbog toga su ustaše stalno dolazile u kuću u kojoj su same bile tri žene Miljkovića. „Sjećam se, došli su jednom, i tetku Adilu su htjeli voditi, rekli su joj da će je zakovati za drvo na Petrovoj Gori. Da će nas pobiti. Istjerali su nas sviju iz kuće, sve su nas znali po imenu i onda su nas zatvorili u zatvor. Ustaše su nas zatvarale jer smo bili Huskini”, priča Bejzada. „Zato često nismo smjele ni zanoćiti u kući. Radimo u polju i u četiri sata ostavi sve, ostavi kuću otključanu i idemo kod tetke Fatke u čaršiju. Tamo smo često spavali”.

Banditsko dijete

Nakon onog rata, nije Bejzadi bilo puno lakše. Ostala je živjeti s nanom, maćeha Neđeljka se preudala i otišla u Hrvatsku. „Mene su zvali banditsko dijete. Vikali mi da je moj ćaća bandit, nipodaštavali me. Do mene niko nije držao, k’o što ni danas do mojih poginulih sinova niko ne drži. Teško je bilo kad je Fikret pobijedio, nije to do Fikreta, ali su njegovi dolazili do moje kuće, lupali su mi na prozor, došli kolima u dvorište…” Bejzadi partizanska vlast nije dala ni da u školu ide. Omeru, sinu Huskinog brata Šabana, koji je ubijen isti dan, jeste. „Pričali su mi isto što su Fikretovi pričali za moje sinove. Oduzeli su Huskinu njegovu zemlju, ostavili su nam samo četiri dunuma. Pričali mi da sam ja banditsko dijete i da nemam nikakva prava. Vlast je to pričala, ostalo nam samo komad zemlje oko kuće. Kasnije nam je to sve vraćeno u grunt”.

Nakon rata, prvi je put otišla na očev mezar. Makar joj to nisu branili. „Bilo je puno onih koji su bili uz Husku pa su na nas sve zaboravili. Nisu mi nikada došli da mi pomognu, niko od njihovih drugova. Šta sam ja znala, imala sam četiri mjeseca kada je umrla moja majka. Neđeljka je bila dobra, posjećivala me je dvije-tri godine nakon što se udala. Onda je i ona prestala dolaziti”. U ovom ratu, u sukobu s izdajničkim autonomašima Fikreta Abdića, Bejzada je izgubila dva svoja sina. Nešto ranije, u Kladuši joj je umrla kćerka. „Moji su sinovi bili hrabri, najhrabriji u vodu. Ne kažem ja to, to kažu njihovi drugovi koji ponekad dođu da me posjete. Kažu, kad su bili na Pećigradu, moj je Fadil bio najhrabriji. Ja sam na njih ponosna. Moji sinovi nikada nisu bili izdajice, kao što ni moj otac nije bio izdajica. Dani pod autonomijom bili su možda i najteži u životu. Htjeli su na silu da idem iz kuće, ali ja se nisam dala, pa neka me ubiju. Vikali su mi svašta, dođu po noći, napiju se pa mi svašta rade. Ali me nisu istjerali”. Živi od penzije koju dobija kao majka poginulih boraca. I nju uglavnom potroši na lijekove. Bude joj dovoljno, kaže, tih nešto malo manje od 500 maraka. Ali je ubi samoća, boli što je po cijele dane sama. „Imam troje unučadi, dođu ponekad. Obilaze me tetići, drugo niko živ. Narod se, sine, zamrzio. Sve se zabilo u kuće i niko nikog više ne pazi”.

Daidža mu ubio oca

Koji kilometar dalje od Bejzadine kuće, živi 79-godišnji Omer Miljković – Mali. Sin je Šabana Miljkovića, Huskinog brata.

Šaban je bio Huskin zamjenik i najbliži ratni saradnik. Danas je Omer napola slijep, teško bolestan. I on, kao i Bejzada, dok pričamo, uglavnom prebire po vrećici s lijekovima. Teško priča, još se teže kreće nakon saobraćajne nezgode koja ga je mjesecima prikovala za krevet. Ali se sjeća dana kada su mu Bajro Keserović i Emin Okanović ubili oca. Samo sat vremena nakon što su ubili Husku Miljkovića.

„Sjećam se dobro, bio sam u kući… Gorjela je vatra na ognjištu, babo je ležao na nekoj postelji, na serdžadi. Čekao je da prokuha mlijeko. Ili kafa, šta li je… Ležao i grijao se, bilo je proljeće. Ja sam sjedio pred njim. Bilo je još djece u maloj sobi. Bile su to stare kuće s dvije sobe, manjom i većom, i u ovoj drugoj je bilo djece. Čuo sam da se igraju i otišao sam njima. Čim sam ja otišao njima, čuo sam pucanj. Čuo da pucaju puške. Dok sam još bio kod oca, došla su dvojica, neki Bajro zvani Baba i Emin Okanović. Taj Emin je bio dobar s mojim ocem. To je bio moj daidža. Brat moje matere. Njih dvojica su došli i stali uz jednu stranu kuće, uz neke dušeke koji su bilo namotani jedni na druge. Tu su stajali i držali puške pred sobom. Daidža nije htio pucati dok sam ja sjedio. Čekali su da ja ustanem. Tako je i bilo. Kad sam ja otišao, oni su onda naložili pucati. Vidio sam ih kako su ušli i stajali tu, to se sjećam. Onda se skupila familija, došla je tetka, poskakali su iz kuće… Ne znam kako sam ja izašao, ne sjećam se više. Eto, tako se to desilo da su mi ubili oca”.Omer je kasnije saznao ko su bile ubice njegovog oca i amidže. „Oni su bili, koliko ja znam, u raznim vojskama, a u ustašama najviše. Kad je Huska rahmetli osnivao svoju vojsku, oni su prešli njemu iz ustaša. Huska je njih birao, ko je bio zločinac u ustašama, nije mogao biti kod Huske, i predavao ih partizanima. Partizani su ih gonili gdje treba, šta su s njima radili, ko zna. Neke su i pobili. Huska ih je rešetao i saznalo se brzo šta Huska s njima radi. Zato su ga vrebali da ga uhvate i ubiju. Tako je i bilo. Huska je došao kući, prenoćio i ujutro zajahao konja da ide za Kladušu. Došao je ovdje do mlina, tu su ga sačekala ta dvojica. Ništa mu nisu ni rekli, odmah su uhvatili za puške i spucali metke u njega. Pao je s konja i tu je i umro”.

Omer kaže da se partizanska vojska i nije previše trudila da pohapsi ubice. „Bili su oni tzv. zelenci. Pobjegli su nakon ubistva, bili su traženi, vojska ih je tražila taj dan i kasnije, ali nije bilo velikih akcija da ih se pohapsi. Čulo se da su ovdje ili ondje, ali niko ih nije tražio. Niko nije letio za njima da ih traži, pala bi još koja mrtva glava. Računalo se da ima vremena da ih se uhvati”. Huske se danas sjeća, ali i velike dženaze amidži i ocu u Velikoj Kladuši, ali nikada nije saznao ko je odlučio i zašto da ih se obojicu pokopa u jedan mezar koji je dugo stajao neobilježen. „Živio sam u istoj kući s Huskom, ali sam ga malo kada gledao. Bio sam tada mali, a Huska je često bio na dužnosti, išao za vojskom. Sjećam ga se kao krupnog, jakog čovjeka. Nosio je englesku bluzu, žuto-zelenkastu. Bila je zgodna ta njegova bluza”, priča Omer i kaže da nakon rata njegova porodica i nije imala prevelikih problema zbog prezimena. Ali se o Huski i Šabanu nije pričalo javno, uglavnom na sijelima.

„Preda mnom nisu baš pričali o Huski i mom ocu, ne znam zašto. A sjećam se ja i Halila Šakana, Huskinog zamjenika. On je iz Podzvizda, nakon onog rata je otišao raditi u Hrvatsku, u Sisak. Tamo se zaposlio, niko ga nije dirao. Huska se ženio dva puta. Bejzadina je majka iz Slapnice. Neđeljka je iz Maljevca, sreli su se na Petrovoj Gori, u partizanima. Halil Šakan je oženio Huskinu ženu Neđeljku. Baš je bio pravi zamjenik”.

Huska je Krajinu sačuvao od pokolja

Prije no što će biti ubijen, Huska Miljković je već preživio dva pokušaja atentata. Neposredno pred smrt, došao je u rodno selo, a na kućnom pragu dočekala ga je najstarija sestra Fata riječima: „Što si doš’o iz Cazina, sprema se banda na tebe”!? Huska je na to odgovorio da se on nikog ne boji osim Boga. „Huska mi je daidža. Moja je majka Fata, ali su je svi zvali Fatura, najstarija je od djece. Rođen sam u jesen 1944. godine. Mi smo prije bili Selimčevići, pa nam se kasnije prezime promijenilo u Miljković”.

Priča nam to sin Huskine sestre Fate, Šaban Munjaković. Često obilazi Bejzadu i Omera Miljkovića. Trudi se sačuvati sjećanje na daidžu, čijom zaslugom narod Bosanske krajine nije doživio sudbinu onog koji je rat dočekao u istočnoj Bosni. „Mi bismo doživjeli katastrofu da nije bilo Huske, on je branio ovaj kraj i sve činio da sačuva ljude. Preda se, naoruža se i onda bježi ovamo na svoju stranu. Tako se dolazilo do oružja”, priča Šaban. „Huskina vojska nije dirala ni Srbe ni Hrvate. Dok je Huska bio živ, zaveo je pravedan sistem u te dvije godine. Nijemci su bili najgori, onda ustaše. To je bila najveća opasnost. Četnici nisu smjeli ni dolaziti ovamo”. Huska je, priča Šaban, prije rata bio poljoprivrednik. Radio je na zemlji i živio od zemlje. „Bio je čovjek iz naroda, ni političar ni bilo što drugo. Imao je četiri razreda škole, a to je bilo golemo u to doba. Ali je imao pamet i veliko srce. Ratovao je s Pozdercima, s Hakijom i Hamdijom, s Adilom Zulfikarpašićem, s Tonom Hrovatom. Huska je već tada bio proslavljeni komandant, pričalo se u narodu da ga metak ne može ubiti”.

Šabanov otac Alaga bio je jedan od komandanata Huskinih bataljona. Alagu Munjakovića zarobili su Nijemci nakon jednog od napada na Cazin. Kraj rata dočekao je u koncentracijskom logoru u blizini Münchena. „U vagon, preko Zagreba, pa u logor Dachau. Pun je bio vagon kad su išli u Dachau. Bombardirali su ih saveznici i preživio je bombardiranje voza. Ljudska tijela bila su svuda po njemu. Vodili su ih pješke od Münchena prema Dachauu i opet su saveznici pucali na njih. Pred kraj rata vidio je da se kuha. Bio je u logoru s nekim Rusima. Organizirali su pobunu, pobiju neke stražare, ali ubiju među njima i nekog inženjera. Amerikanci su tražili tko je ubio inženjera i onda su strijeljali tog Rusa”. Alagu Munjakovića su iz logora oslobodili Amerikanci. Ponudili su mu da ide za Ameriku ako to želi. Nije htio. Vratio se u Zagreb i tu dobio dokumenta koji su potvrdili da je bio logoraš nacističkih kampova. Kući se vratio pred kraj 1946. godine. Ešref HADŽIĆ

Za kraj podsjećamo da većina osoba koje se spominju u tekstu ili su govorili u reportaži više nisu među živima. Među živima nisu Omer Miljković – Mali, Zlatko Karajić, Sulejman Latić i Sulejman Sula Muhamedagić.

Bejzada je živa i teško je bolesna, Hasica Miljković dobro se drži a dosta dobrog zdravlja, barem tako kaže, je Šaban Munjaković. Našu priču sa video zapisom objavili smo u aprilu 2014. godine. Ova priča Ešrefa Hadžića je slična ali i ona na svoj način otvara još jednu dobro skrivanu kutiju istine o braći Huski i Šabanu Miljkoviću. Vjerujemo takođe da mnogi u svojim kućnim arhivama imaju dosta dokumentacije koja bi mogla pomoći da se konačno napiše istina i to ne po mjeri ili želji nekoga ili nekih, već samo da se stavi tačka na nebuloze o ovim istinskim junacima svog vremena sa ovih prostora.

OBLJETNICA POGIBIJE HUSKE MILJKOVIĆA: BOŠNJAČKIM VELIKANIMA SUĐEN JE ZABORAV

U četvrtak, 27. aprila 2017. godine, navršile su se 74 godine od pogibije krajiškog branioca i heroja Huseina Huske Miljkovića. Njegova smrt do današnjeg dana ostala je neriješena zagonetka

Sedamdeset i tri godine prošle su otkako je dobri čovjek Husein Huska Miljković spušten u kabur u haremu Gradske džamije u Velikoj Kladuši zajedno sa svojim bratom Šabanom. Njegova smrt do današnjeg dana ostala je neriješena zagonetka. Ko ga je ubio? Ustaše, Nijemci ili partizani? Sve tri osumnjičene strane optuživale su jedna drugu. Mnogo je toga do dana današnjeg ostalo obavijeno velom tajne. Bivši socijalistički režim kao da se pobrinuo da sve ostane tajna i kontroverza. Međutim, jedno je kristalno jasno, a to je da je Huska bio veoma hrabar i cijenjen među krajiškim stanovništvom svih konfesija. Stariji Krajišnici koji su upamtili ovog junaka i danas pričaju o njemu ne skrivajući svoje divljenje i simpatije.

Iako Huska i danas živi u srcima mnogih Krajišnika, godišnjicu njegove smrti niko ne obilježava. Nije obilježena ni ove godine. Udruženja za promociju kulture i tradicije ne mogu organizirati ovakva obilježavanja bez pomoći sa strane, a političari to ionako ne žele jer im ne donosi nikakve poene. Doduše, oni koji nas vode uglavnom i ne znaju ko je bio Huska. Slično je i kada je u pitanju obilježavanje godišnjica rođenja i smrti reisa Džemaludina Čauševića, čije obilježavanje nikad nije organizirano u okviru nadležnih institucija. Ponekad se čovjek zapita: Isplati li se zaista žrtvovati za narod koji se neće udostojiti ni da se bar ponekad sjeti svojih dobrotvora?

ZA DIN SPREMNI

Huska Miljković bio je voljena i harizmatična osoba od svoje rane mladosti. Rođen je 1906. godine u mjestu Dabrovina nedaleko od Velike Kladuše. Savremenici ga pamte kao čovjeka krupnije građe, plećata i velike fizičke snage. U Velikoj Kladuši završio je osnovnu školu i građevinski zanat. Odgojen je u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici, privržen vjeri i tradiciji. Prije rata radio je kao građevinar, a tokom mjeseca ramazana kao ramazanski imam u nekim mesdžidima na području Velike Kladuše, zbog čega je među muslimanskim stanovništvom bio poštovan i cijenjen. Huskin kasniji ratni drug Šukrija Bijedić spominje da je još dvadesetih godina Huska bio narodni poslanik Cazinske krajine. “Te (1928) godine su u jednoj političkoj tuči u Cetingradu poginula dva Kladušanina i zatim uz veliku masu svijeta sahranjena pored džamije. Da je toga dana rekao onoj masi da ide žariti i paliti po Cetingradu, izvjestan broj sigurno bi pošao, ne pitajući se za koga i kome to koristi.” (Š. Bijedić, Ratne slike iz Cazinske krajine)

Njemačkom okupacijom Kraljevine Jugoslavije i stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske dolazi i do masovnih zločina nad civilnim stanovništvom. Kako bi spriječili dalje pogrome, Huska sa svojim partijskim drugovima Milom Dejanovićem i Tomom Horvatom radi na pripremi i organiziranju ustanka. Krajem 1942. godine, kada su partizani osvojili Bihać i veći dio Krajine, Huska je postavljen za komandanta mjesta u Velikoj Kladuši i sekretara Mjesnog komiteta. Početkom 1943. godine počinje njemačka ofanziva “ Weiss” i partizani počinju napuštati područje Krajine. Huska je bio energično protiv odlaska partizanskih jedinica i smatrao je da vojska mora ostati da brani nenaoružano stanovništvo. Znao je dobro kakva je nesreća zadesila Bošnjake Kulen‑Vakufa, Ljutočke doline, Podrinja i ostalih mjesta u BiH. Bojao se da bi njegov narod u ovom ratu mogao postati najveća žrtva, što ga je nagnalo da napusti partizane i da se sa svojim vjernim saborcima vrati u Krajinu.

Ideju o narodnoj vojsci pod njegovim zapovjedništvom, koja bi imala defanzivni karakter, ostajala isključivo na svojoj teritoriji, branila ljude od svake pljačke, Huska iznosi pred narod Velike Kladuše jednog pijačnog dana sredinom 1943. godine. Ubrzo je formirana jedinica Muslimanske milicije sa sjedištem u Pećigradu. Ove dobrovoljačke jedinice koje će kasnije narod nazvati Huskina vojska odigrat će ključnu ulogu u odbrani naroda Cazinske krajine. Muslimanska milicija bila je prepoznatljiva po tome što su pripadnici nosili crveni fes s polumjesecom i zvijezdom. Njihov ratni pozdrav glasio je: “Za din – spremni”, ili: “S Allahom za din”. Vijest o formiranju “muslimanske vojske” Krajinom se širila brzinom munje i mnogi Bošnjaci žurili su da stupe u njene redove. Huska je bio proslavljeni partizanski ratnik i o njemu su kružile nevjerovatne priče. Svojom pojavom zadivio bi prisutne. Divili su mu se i pripadnici drugih naroda. “Moram da kažem da je Huska pravi heroj, a ni danas mi nije jasno što to i zvanično nije”, govorio je Srbin Stevo Božić, a što navodi i Vera Kržišnik-Bukić u knjizi Cazinska buna. Do kraja 1943. godine Huska je pod svojom komandom imao oko 4.000 vojnika, od kojih je formirano 11 bataljona. Njegove jedinice bile su veoma borbene i munjevito su djelovale.

Partizani su u nekoliko navrata pokušali da razbiju Huskinu miliciju, ali su doživljavali samo neuspjehe i trpjeli ozbiljne gubitke. Huska Miljković nijednoj vojsci nije dozvoljavao da upada i slobodno se kreće po njegovoj teritoriji. Za svaki prolaz kroz Cazinsku krajinu svi su od Huske tražili dozvolu i obično su je dobijali uz dogovorene uvjete i nadoknade. Najčešće je to bilo oružje i municija, kao i druga ratna oprema i potrepštine. Četnici se nisu usuđivali ni da se približe Krajini jer su i oni doživljavali katastrofalne gubitke u okršaju s Huskinom vojskom.

Vojna sila kojom je raspolagao Huska Miljković za mnoge je bila primamljiva. Nijemci, ustaše i partizani međusobno su se nadmetali ko će pridobiti Huskinu miliciju. Nakon pregovora, početkom februara 1944. godine, Huska sa svojom vojskom prelazi u partizane.

PUKOVNIK HUSKA

Naredbom Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita 11. novembra 1945. Huska je unaprijeđen u čin pukovnika. Glavni štab za Hrvatsku od Huskine vojske formira Unsku operativnu grupu s Huskom kao komandantom. Iako se priključila partizanima, Huskina vojska zadržala je svoja obilježja, što mnogima nije bilo po volji. Partizanima je posebno smetalo to što su Huskine jedinice slušale samo svog komandanta.

Šukrija Bijedić zapisao je: “U početku se Huska sa mnom nije uopšte savetovao već je sve činio samostalno, na svoju ruku. Isto tako su se ponašali i njegovi komandanti koji nisu smatrali komesara ravnopravnim članom štaba. Ako bih prvih dana ma koje naređenje izdao vojnicima ili njihovim rukovodiocima, a ne bih naglasio da je to naredio Huska, niko ga ne bi izvršio.

Jednom je pred jedinicama trebalo da govori Huška, kao komandant Unske operativne grupe, ali on uopšte nije došao. Poslao je zamenika Halila Šakanovića, koji je primio raport i održao kratak govor o Muslimanima i njihovom položaju, ne spomenuvši uopšte Narodnooslobodilačku borbu, Partiju i druga Tita, o čemu je sigurno malo znao. Takvi su uostalom bili svi Huskini komandanti. Posle Halila govorio sam ja. Nastojao sam da kažem ono što je propustio Halil. O uspesima NOV, o Cazinskoj krajini i o značaju njenog uključenja u NOP, o bratstvu i jedinstvu naših naroda. Kad bih u govoru spomenuo Partiju i Tita, iz postrojenih redova čulo se samo odobravanje boraca partizana, a ostali su ćutali kao zaliveni. Samo kad bi Halil digao ruku u vis, oni su gromko uzvikivali ‘živio’.” (Š. Bijedić, U Cazinskoj Krajini)

Pored velikog autoriteta i moći kojima je raspolagao među Muslimanima Cazinske krajine, i mada možda baš zbog toga, Huska Miljković ubijen je u atentatu krajem aprila 1944. godine. Ko je organizirao njegovo ubistvo, ni danas nije jasno. Partizani su bili također osumnjičeni, što je dovelo do toga da se oko 600 partizana odmetne. Ovu odmetnutu grupu predvodio je bivši komandant Bužimskog odreda Hase Dizdarević, kojeg su partizani kasnije uhvatili i strijeljali.

SMAKNUT JER JE BIO UZ NAROD

Sa svojih 11 ili 12 bataljona, nazvanih Huskina vojska ili Muslimanska milicija, odbranio je narod od masovnih stradanja. Početkom 1944. godine svu svoju vojsku Huska prevodi u partizane. Ubrzo poslije toga, Huska je ubijen u atentatu. Partizani su za ubistvo optužili Nijemce. U ovu “istinu” dugo se nije smjelo sumnjati

Husein Huska Miljković rođen je 7. marta 1906. godine u selu Dabravine kod Velike Kladuše. Potječe iz ugledne seljačke porodice koja se bavila i trgovinom. Huska je bio najstarije dijete Mehmeda i Bejze, a imao je još brata Šabana i sestre Faturu, Adilu, Hediju i Hašuru. Bio je visok i korpulentan. Znali su ga kao izrazito pobožnog čovjeka. Završio je osnovnu školu i zidarski zanat, a i mnogo je čitao. Oženio se Mihadom Murtić, s kojom je 1933. godine dobio kćer Bejzadu. Pet mjeseci nakon poroda, Mihada je umrla, a Bejzada je data nani na brigu i tu ju je otac stalno posjećivao.

Odgajan u duhu narodnih priča o velikim krajiškim junacima, Huska je gradio svoju lidersku karijeru. Imao je san da tadašnje muslimane učini ravnopravnim s ostalim narodima u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Već za života postao je ratna legenda Krajine, Korduna i Banije. Kordunaši i Banijci zvali su ga “komandant Uska”, a Krajišnici o njemu pjesme pjevali:

“Svi za vjeru, svi za din,

naš je Huska čo'jek fin,

zato ima visok čin”;

ili:

“Ide Huska, jaše konja vrana,

za njim ide četa muslimana.”

ODLAZAK U PARTIZANE

“Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je 1938. godine. U uvjetima okupacije ovog područja i njegovog ulaska u sastav Nezavisne Države Hrvatske (NDH), poznata partijska trojka, Huska Miljković, Tone Horvat i Mile Dejanović, nije uspjela usmjeriti spontano raspoloženje naroda da pruže i organiziraju otpor ustaškom divljanju. Oni se nisu uzburkanom srpskom stanovništvu mogli nametnuti kao odlučno i čvrsto vojno-političko rukovodstvo, pa se stoga ustanak ovdje počeo razvijati pod utjecajem predstavnika građanske srpske nacionalne politike. Ogorčenje srpskih masa ustaškim terorom ovdje je bilo toliko da se široko otvarao put ideologiji nacionalno-šovinističke mržnje prema muslimanima i Hrvatima, propovijedajući njihovo uništenje na ‘srpskoj zemlji’. Ubistvo Tone Horvata i Mile Dejanovića u Širokoj Rijeci i uspješan bijeg Huske Miljkovića ispred atentatora ostavit će dubok trag daljnjeg nepovjerenja između slabo povezanih ustanika Korduna i Cazinske krajine. Huskin povratak u partizansku jedinicu ocjenjuje se tada pozitivnim, jer je njegovim povratkom stvorena realna mogućnost za brže uključivanje muslimana u jedinice Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP).

Na drugoj strani Huska Miljković postaje vodeća komunistička ličnost Cazinske krajine preko koje se počela usmjeravati cjelokupna vojno-politička aktivnost. On je samostalno djelovao kao čovjek iz naroda koji dobro poznaje dušu muslimana, poznaje njihov mentalitet i običaje. Zahvaljujući sveukupnom radu, početkom januara 1942. godine postao je član Okružnog komiteta Karlovac, a ubrzo nakon formiranja Komiteta KPJ za Kotar Cazin, postaje politički sekretar. Ovim cazinski kraj dobija svoj politički centar koji se mogao suprotstaviti političkoj sprezi ustaša. Novi odnos snaga na prostoru, s izmiješanim sastavom stanovništva, nema izgleda za uspjeh ni četnički program nasilne srbizacije Bosne i Hercegovine, kao ni ustaški plan hrvatizacije BiH metodom biološkog uništenja srpskog naroda. Nakon oslobođenja Velike Kladuše 23. februara 1942. godine, stvoren je vojni i politički centar ovog područja, a za komandanta mjesta postavljen je Huska Miljković. Narod Cazinske krajine je ukupni NOP povezivao s Huskom Miljkovićem. On je na oslobođenoj teritoriji uživao glas legendarnog junaka, a po neoslobođenoj teritoriji širile su se o njemu razne priče i šapatom ga dizale u nebesa, stvarajući od njega veličinu”, navodi Fikret Midžić u zborniku Cazinska krajina u XX. stoljeću – Politika, ljudi, događaji.

PRISILNI RAD I BIJEG OD NEPRIJATELJA

Nakon što su preko Krajine protutnjale neprijateljske divizije i otišle za glavnim snagama Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije i Vrhovnim štabom prema Neretvi, Štab 1. bosanskog korpusa kaznio je Husku zbog dezerterstva i osudio ga na prisilan rad. Pošto je izdržao kaznu, Huska je bio upućen na Kordun. U bijeloj partizanskoj uniformi pojavio se u komandi u Gornjem Budačkom. Bio je utučen, pričao je kako su ga bosanski partizani osudili na prisilan rad da kopa ceste. Potom je raspoređen u 1. bataljon Prvog kordunaškog partizanskog odreda i upućen prema Velikoj Kladuši. Ponovo mu je povjeren zadatak da radi na sektoru Velike Kladuše. Povjereni zadatak bio mu je stran. Iz Prisjeke, gdje se uglavnom zadržavao, Huska je uspostavio vezu s neprijateljem u Velikoj Kladuši.

“Huska je jednog dana napisao pukovniku Nardeliju, komandantu 11. pješadijske pukovnije, da je spreman da se preda s grupom partizana ako mu garantira za život. Znajući da je Huska predratni komunista i partizan, Nardeli je smatrao da se ne radi o ozbiljnoj ponudi i pročitao je ovo pismo pred nekim oficirima u oficirskoj menzi u Velikoj Kladuši. Pošto nije dobio odgovor, Huska je poslao Nardeliju i drugo pismo, zatraživši da određenog dana u 10 sati pošalje svoje parlamentarce kod mlina na putu od Velike Kladuše prema Cetingradu radi pregovora o njegovoj predaji. Nardeli je po primitku pisma uputio poručnika Hamovića, profesora u civilu, s još dvojicom domobrana, ali se Huska u zakazano vrijeme nije pojavio i oni su se vratili neobavljena posla. Nakon tri dana, Nardeli je opet primio od Huske pismo, kojim je Huska ponovo nudio pregovore o svojoj predaji, tražeći od Nardelija da uputi na određeno mjesto na putu prema Maloj Kladuši Hasana Miljkovića, kotarskog predstojnika u Cazinu Sajtu Dilića i kladuškog upravitelja Kotarske ispostave. (…) U zakazano vrijeme na ugovorenom mjestu našli su se s Huskom, s kojim su došla još trojica partizana muslimana i veća grupa naroda. Nakon toga su se s Huskom i trojicom partizana odvezli u Štab pukovnika Nardelija, kod kojeg se tog dana u posjeti zatekao domobranski general iz Kostajnice. Huska je s pukovnikom i domobranskim generalom ostao nasamo u razgovoru duže vrijeme, nakon čega je bio upućen u 7. ustašku satniju 2. bojne 11. pješadijske pukovnije, koja je sačinjavala kladušku posadu”, navodi Slavko Odić u listu Krajina od 7. aprila 1971. godine.

Prema mišljenju bihaćkog historičara Fikreta Midžića, odlaskom u domobrane Huska nije doveo u pitanje opstanak partizana na Kordunu. Midžić smatra logičnim pitanje je li Huska otišao u domobrane po partijskoj liniji da bi mogao okupiti oko sebe što više muslimana, a kasnije ponovo preći u partizane.

FORMIRANJE MUSLIMANSKE MILICIJE

Pod pritiskom jedinica 8. kordunaške divizije 1. korpusa Narodno-oslobodilačke vojske, hrvatske ustaško-domobranske snage na sektoru Korduna našle su se početkom augusta 1943. godine u općoj defanzivi. Da bi izbjegla uništenje, ustaško-domobranska posada Velike Kladuše odlučila je da se povuče iz ovog uporišta. Partizanske snage, otkrivši pripreme neprijatelja za povlačenje, stupile su odmah u akciju. Tri bataljona 3. kordunaške brigade presjekle su neprijateljsku kolonu u odstupanju prema Cazinu i razbili je zarobivši 280 domobrana. Jedinice 3. kordunaške brigade ušle su u Veliku Kladušu 13. augusta 1943. godine. Prilikom neprijateljskog odstupanja, Huska Miljković se kao vodič jedne domobranske bojne kretao bočno i 12. augusta u rejonu rijeke Glinice, 19. kilometara jugozapadno od Gline, izdvojio se iz bojne s grupom domobrana muslimana i vratio se na sektor Velike Kladuše, gdje je formirao vlastiti odred, nazvavši ga Huskin odred. Nakon dezerterstva iz domobrana, Huska se zadržao sa svojim odredom u blizini Velike Kladuše, pokušavši odmah nakon toga uspostaviti primirje s partizanima.

Sredinom augusta 1943. godine Huska započinje aktivnosti oko formiranja Muslimanske milicije, čije su prve čete formirane u Trnovu kod Velike Kladuše, te u Donjoj Slapnici između Todorova i Vrnograča. Zahvaljujući snažnoj propagandnoj aktivnosti, broj se njegovih jedinica povećavao, a Huska je primao svakog bez obzira na to je li ranije bio s ustašama, domobranima ili partizanima. Od drugih muslimanskih milicija na prostoru Bosne i Hercegovine Huskina se razlikovala po tome što nije nastala radi odbrane i zaštite muslimanskog stanovništva od snaga četničkog pokreta, jer on na prostoru Krajine nije predstavljao prijetnju kao što je to bio slučaj u Istočnoj Bosni. Miljković je nastojao uspostaviti primirje sa svim vojnim formacijama. Njegova milicija imala je 11 bataljona s ukupno 9.000 vojnika. Pripadnici Huskine milicije bili su, većinom, pošteni ljudi koji su htjeli služiti vojsku u svom kraju. Ovako snažno organizirana vojska, po ocjeni partijskog vrha, bila je prijetnja i opasnost za NOP. Muslimanska milicija usporavala je razvoj ustanka i njegovo omasovljavanje muslimanima Cazinske krajine, držala je u mobilnosti i vezivala znatne partizanske snage koje bi se inače mogle drugdje koristiti, a tu je i veza Huske Miljkovića s protivnicima NOP-a, obrazložio je Midžić u zborniku.

ODNOS OKUPATORA PREMA HUSKI MILJKOVIĆU

Po ocjeni njemačkih vojnih krugova, muslimani počinju izgrađivati odbojan stav prema NDH i ne kriju opredjeljenje da BiH postane nezavisna autonomna oblast pod njemačkim protektoratom. Nijemci to žele iskoristiti i Husku privući na svoju stranu kako bi ga iskoristili u borbi protiv partizana. Huska je u pregovorima s Nijemcima insistirao da se Muslimanska milicija prizna kao regularna vojna formacija koja kontrolira prostor Cazinske krajine. Želio je da odobrovolji Nijemce s jednim ciljem – da dobije na vremenu, da nesmetano razvija i jača svoju organizaciju. “Ja nikada nisam bio ubijeđeni komunista. Godine 1941. prišao sam partizanima jer su, po mom mišljenju, ustaški postupci predstavljali opasnost da će muslimani biti postepeno, ali sigurno istrijebljeni. Zahvaljujući mojoj inteligenciji, ja sam u partizanima brzo došao na rukovodeći položaj i okupio sam oko sebe stotinjak muslimana”, rekao je Huska Nijemcima. Potom je govorio o bjekstvu iz partizana i prelasku u domobrane u aprilu 1943. godine, o borbama s partizanima, svom ranjavanju i liječenju.

“Dok sam se borio skupa s domobranima protiv partizana, ja sam se uvjerio da domobrani nisu borbeni i da ne žele da se bore protiv partizana. Ja nemam ništa protiv domobrana, ali uvjeren sam da oni nisu više gospodari situacije. Ukratko rečeno, odigrali su svoju ulogu. Oni nisu dorasli partizanima. Oslanjaju se isključivo na njemačke oružane snage. Ja sam se bojao da će komunisti upropastiti moj rodni kraj i stoga sam pobjegao iz 11. pješadijske pukovnije s oko 150 domobrana. Ja vrlo dobro poznajem partizane i partizansku taktiku i domobrane. Zahvaljujući povjerenju koje uživam među muslimanima ovog kraja, ja sam formirao vlastite jedinice. U Odredu imam oko 400 ljudi. Izuzev nekoliko katolika i pravoslavaca, ostali su muslimani”, kazao je Huska. Nijemce je zanimalo kakvi su ciljevi Huskinog pokreta, a on im je odgovorio da su propagandistički, trudeći se pridobiti njihovo povjerenje. “Komunisti su moji najveći protivnici, gospodo! Lično sam imao priliku da se uvjerim da su oni protiv slobode vjeroispovijesti. A za nas muslimane sloboda vjeroispovijesti ima prvorazredno značenje. Ali, ne radi se samo o nama muslimanima! Komunisti predstavljaju opasnost i za katolike i pravoslavce. Oni uništavaju obitelj, privatno vlasništvo i nacionalnost! (…) Ja sam vam već rekao, gospodo, da su osnovni ciljevi moga pokreta borba protiv komunizma, zaštita muslimana Cazinske krajine od bilo čijih pokušaja oružanog prodora na ovu teritoriju i od bilo čijeg nasilja”, navodi Slavko Odić u listu Krajina, broj 509, od 13. maja 1941. godine.

I četnici su pokušali Husku uvući u svoje redove. Po naređenju popa Đujića, komandanta četničke Dinarske oblasti, pješadijski kapetan Vojislav R. Perišić krenuo je 25. oktobra 1943. godine u obilazak četničkih jedinica Dinarske četničke oblasti i zadržao se u inspekciji, te je tom prilikom kratko boravio u Bihaću i okolini. Perišić se tokom boravka u Bihaću posebno interesirao za Husku i njegov pokret. Pitao je Husku o odnosima s Nijemcima, a ovaj mu je odgovorio da održava dobre odnose s njima, te da od njih dobija oružje i municiju. A na pitanje da kaže svoj stav o ustašama, Miljković je odgovorio da su ustaše i njihova država krivi i odgovorni za zločine u Bihaću i okolici.

“Perišić je pokušavao da navede razgovor s Huskom na temu o njegovoj saradnji s četničkim pokretom, ali Huska ne samo da nije želio da o tome razgovara nego je očigledno pokazivao i znake nestrpljenja i nelagodnosti. On nije želio da se dalje zadrži nasamo, bez ijednog svjedoka, s Perišićem”, navodi Odić u listu Krajina.

Na osnovu ovog susreta, četnici su zaključili da je Huska opasan i da nastoji sa svim zaraćenim stranama održavati dobre veze, a sve radi jačanja vlastitih vojnih snaga. Zbog sve dominantnije uloge NOP-a, komandant Muslimanske milicije imao je sve manje mogućnosti da nastavlja svoju taktičku igru između zaraćenih strana. Stoga ocjenjuje da je najmudrije da sa svojom vojskom pristupi Narodno-oslobodilačkom pokretu (NOP).

POGIBIJA HUSEINA HUSKE MILJKOVIĆA

Pojedini istraživači Cazinske bune iz 1950. godine ovaj događaj dovode u vezu sa stradanjem komandanta Huseina Huske Miljkovića i njegovih sljedbenika u Drugom svjetskom ratu. Argumente za to nalaze u činjenicama da su u Buni uglavnom učestvovali bivši pripadnici Huskine vojske, da je stradanje Huske i njegovih sljedbenika skoro identično stradanju vođa Bune i pobunjenika, da su oba stradanja osmislile i realizirale iste sile.

Huska Miljković poznat je široj javnosti po svojoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. On je u Cazinskoj krajini početkom 1943. godine uspio vojno organizirati tamošnje stanovništvo u cilju odbrane naroda i kraja od svih drugih vojnih formacija koje su ga pokušavale napasti i osvojiti. Sa svojih 11 ili 12 bataljona, nazvanih Huskina vojska ili Muslimanska milicija, odbranio je narod od masovnih stradanja, kao i od međunacionalnih sukoba kojih je i ranije bilo. Početkom 1944. godine svu svoju vojsku Huska prevodi u partizane. Formirana je Unska operativna brigada na čelu s Huskom. Ubrzo poslije toga, Huska je ubijen u atentatu 27. aprila 1944. godine. Partizani su za ubistvo optužili Nijemce.

“Huska se pozdravio s trojicom bivših saboraca i, zajedno s njima, krenuo u pravcu Todorova. Koračao je s njima ništa ne sluteći. Tek što su prešli stotinjak metara, Bajro, koji je išao odmah iza Huske, ispalio je puščani metak u Huskin potiljak i ovaj je na mjestu ostao mrtav. Pošto je glavni zadatak bio izvršen, trojica atentatora bježe u Cazin, gdje su svojim gospodarima Nijemcima i ustašama podnijeli izvještaj o izvršenim ubistvima”, napisao je Aleksandar Aco Ravlić u knjizi Velika Kladuša kroz stoljeća, ističući da je Huska sahranjen uz najveće vojne počasti, te da je dženazi prisustvovalo više hiljada stanovnika.

Ova verzija o Huskinom ubistvu bila je “istina” koja se nije smjela dovoditi u pitanje za vrijeme vladavine Komunističke partije. Zvanično, nije se smjelo spominjati ni Huskino ime. Međutim, Huskina smrt, kao i njegova uloga u ratu, bila je predmet istraživanja brojnih historiografa. Veoma značajan doprinos rasvjetljavanju ove tabu teme dao je bihaćki historičar Fikret Midžić u svom radu Muslimanska milicija Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini, iznesenom na naučnom skupu u Zagrebu 2010. godine. Na osnovu arhivskih dokumenata, Midžić nedvojbeno dokazuje da su partizani planirali likvidaciju Huske Miljkovića, prikazujući da je on “kriv za smetnje u Cazinskoj krajini”. Fikret Midžić spomenuti rad završava rečenicom: “U mreži zaborava iščezavaju ljudi i događaji koje niko onda neće pamtiti ili čiji su posljednji svjedoci ili likvidirani ili umrli.”

Adil Zulfikarpašić izjavio je prilikom jednog od svojih boravaka u Krajini u vezi s Huskinom likvidacijom: “Malo-pomalo, on je likvidiran i kompromitovan. Organizirano je ubistvo tobože od neprijatelja, zatim mu je priređena velika dženaza. Narod je o njemu pjevao pjesme, a nakon rata, njegova je jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi su izbačeni iz armije.”

Omer Miljković sin je ubijenog Šabana Miljkovića, Huskinog brata. Omer je još živi svjedok ubistva njegovog oca Šabana.

“Rano ujutro u kuću su došli Emin Okanović i Bajro Baba. To su bili prijatelji od oca i dobro su se poznavali. Otac je ležao pored ognjišta, a ja sam sjedio pored njega, pored su bili složeni dušeci za spavanje. Oni su ušli s puškama u rukama i naslonili se na te dušeke, nisu htjeli ni sjesti, te započeli razgovor s njim. Ustao sam i otišao u drugu sobu, gdje su bila neka djeca od Huskine žene i njena rodbina. Tada su se začuli pucnji, ali niko na to nije obraćao pažnju jer se u to vrijeme po običaju znalo zapucati, naročito kod naše kuće. Oni su najvjerovatnije čekali da ja izađem i odem, pa da ga ubiju. Žene su odmah poskakale, a Huskina žena Nedjeljka je skočila kroz prozor, a Adila je gurnula tog jednog što je stajao kod vrata i otrčala vani”, prisjeća se Omer.

Husein Hasica Miljković (85) amidžić je Huske Miljkovića: “U trenutku Huskinog ubistva nalazio sam se sa svojom sestrom Džemilom na brdu iznad puta, a zatim je iz Huskine kuće stigla grupa ljudi, među kojima Bajro Keserović zvani Baba, Hasan Kunđo i jedan nepoznat čovjek s njima. Njih trojica su stigli Husku, a zatim je Kunđo pucao u Husku, pogodivši ga u rame, a Bajro Baba se okrenuo i opsovao Kunđi nešto, zagalamivši na njega zašto ga nije ubio i onda je on ispucao pet metaka u njega usmrtivši ga”, kaže Husein.

Bejzada Miljković kćerka je jedinica Huske Miljkovića. Kada je njen otac ubijen, Bejzada je taman završila mektepsku pouku i kod džamije je brala jabuke. Naišao je jedan čovjek te joj rekao da ide kući i da joj je otac ubijen.

“Odmah sam briznula u plač i trčeći otišla kući. Čim sam ušla u kuću, odmah su me upitali: ‘Je li ti to otac ubijen?’, na što sam im odgovorila da jeste i nastavila da plačem, a oni su me smirivali dok nisam zaspala. Na očevoj dženazi bilo je puno ljudi i njegove vojske. Zakopan je u haremu Gradske džamije skupa sa Šabanom u jednom mezaru. O Huski se nije kasnije smjelo pričati, a oduzeli su nam svu zemlju, nismo smjeli ništa reći. Govorili su mi da sam dijete bandita”, priča Bejzada.

Poslije Drugog svjetskog rata, Huska i njegova vojska su diskreditirani. Proglašen je neprijateljem naroda. Nijedna njegova zasluga nije mu priznata. Njegovo ime nije se dugo smjelo ni spominjati. Domaći ljudi u vlasti u Krajini bili su najagilniji u osudi, pogubljenju Huske i progonu huskinovaca. Dok su drugi uz dva svjedoka postajali učesnici NOB-a, a uz to, pored patriotizma, zaradili su i dobili penzije, Huska je dobio metak u glavu i čin pukovnika, a njegovi borci izbačeni su iz armije i proglašeni neprijateljima naroda. Slično je bilo i s vođama Bune iz 1950. godine.

Huska Miljković bio je narodni čovjek koji nije imao naobrazbu, ali unatoč tome, pokazao se pametnim liderom čiji narod nije nestao s područja Bihaća, Cazina, Otoke, Bosanske Krupe, Bužima, Ključa i Sanskog Mosta. Njegova divizija – Unska operativa grupa – oslobodila je prolaze za Bosansku krajinu i tada su počele njegove nevolje. Zauzeo je neutralni stav. Ako bi zatražili prolaz, on bi domobranima, partizanima pa i Nijemcima to dozvoljavao uz odštetu u hrani, oružju i municiji.

S DŽUMA-NAMAZA NA ONAJ SVIJET

Ubistvo Huske Miljkovića zabilježio je Skender Kulenović: “Bilo je to u petak u podne kad muslimani u džamiji klanjaju džumu. Kažu, bila su trojica ubica. Huska je bio u prvom safu, odmah poslije hodže, a ubice kažu – iza Huske, da ga stalno imaju na oku. Mogu zamisliti tu jezivu situaciju. Huska čelom ljubi zemlju ne sluteći da će uskoro u nju. I šta se u tom trenutku dešava u ubicama? Kako se oni osjećaju? Molitva se završila i počelo je izlaženje. Mirno i spokojno vjerničko izlaženje i oblačenje obuće pred džamijom. Njih trojica išli su za Huskom. I kad se u džamijskom trijemu sageo da dohvati svoje cipele, svoje vječno nezašnjirane cipele, sasuli su mu u leđa šaržere. Huska je pao na mjestu mrtav po cipelama. Ubice su pobjegle. Nastala je panična pometnja”

Dugo je zapostavljano pitanje muslimanskih vojnih formacija u Drugom svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine. Osim studije Adnana Jahića Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu postoji veoma mali broj fragmenata koji tretiraju organiziranje Bošnjaka u odbrani domovine od neprijatelja. Mr. sc. Fikret Midžić u tekstu Muslimanska milicija Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini objašnjava da je stvaranje muslimanskih vojnih formacija bio prirodan izraz muslimanske svijesti o nužnosti vlastite odbrane, odnosno samoodbrane u vremenu kada jednom dijelu muslimana nije bilo do političkih igara i ideoloških špekulacija.

“Muslimanska građanska politika u uslovima okupacije Kraljevine Jugoslavije slijedila je tendenciju JMO, da zaštitu muslimanskih interesa traži od vladajućih faktora. Realnost muslimanskog položaja je bila veoma složena i neminovno podsticala na razmišljanje u raznim pravcima. Ukoliko je u početku među Muslimanima i bilo oduševljenja i iluzija za NDH, kako je rat odmicao takvih oduševljenja je bilo sve manje i manje. U takvom položaju muslimanskog stanovništva dva pravca muslimanske građanske politike imala su realnu šansu da dobiju podršku i uporište: jedan pravac polazi od ocjena da su nakon teških stradanja u stihiji ustanka muslimanski seljaci bili spremni da oružjem u ruci brane svoja sela od svakog napada. Na drugoj strani, ustaški režim NDH podržava stvaranje takvih vojnih formacija jer su ih podržavali u borbi protiv ustanika“, piše Midžić.

Stvaranje muslimanskih vojnih formacija podržavali su i oni krugovi bošnjačkog stanovništva koji su načelno bili protiv NDH, smatrajući da bi takve formacije mogle doprinijeti nezavisnosti i autonomiji muslimana u Bosni i Hercegovini. Međutim, ovakva stajališta ostala su bez neophodne političke podrške, a njihovom potpunom gašenju doprinijela je činjenica da su mnoge muslimanske formacije početkom 1944. godine prešle na stranu partizanskog pokreta. Takvo stanje nije bilo na području čitave zemlje. Odmetnuvši se od partizana, Huska Miljković formirao je u augustu 1943. godine Muslimansku miliciju koja je okupila vojsku dezertera. Politička igra koju je vodio između Nijemaca, četnika, ustaša i partizana uzdigla ga je na tron stvarnog vladara Cazinske krajine.

SMIONI PJEŠAK NA TRONU CAZINSKE KRAJINE

Husein Miljković Huska rođen je u selu Dabravine, u općini Velika Kladuša. Na nišanu u haremu džamije u Velikoj Kladuši piše da je rođen 7. marta 1906. godine, iako neki historičari smatraju da je rođen godinu prije. Još kao dječak odlikovao se velikom smionošću i hrabrošću. Zahvaljujući prirodnoj korpulentnosti, bio je fizički izuzetno sposoban. Bio je poznat kao izuzetan pješak pa se znao okladiti da za jednu noć može prepješačiti od Cazina do Zagreba. Svi su ga poznavali kao izrazito pobožnog čovjeka. Midžić navodi da je čitao mnogo svjetovnih i duhovnih knjiga te da je tokom ramazana predvodio teravih-namaz. Oženio se Mihadom Murtić, s kojom je 1933. godine dobio kćer Bejzadu. Samo pet mejseci nakon poroda Mihada umire, a Huska Bejzadu predaje na brigu njenoj nani te je redovno obilazi.

Kao dobar poznavalac historije Bosne i Hercegovine, odgajan na epskim pjesmama o krajiškim junacima, Huska je imao viziju da muslimane učini ravnopravnim s drugim narodima Jugoslavije. Često je tvrdio da bi “muslimani u ovom ratu mogli postati najveće žrtve”. Godine 1938. postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Zahvaljujući svom ukupnom radu, 1942. godine postaje član Okružnog komiteta Karlovac, a ubrzo nakon formiranja Komiteta KPJ za Kotar Cazin njegov politički sektretar. Nakon oslobođenja Velike Kladuše 23. februara 1942. godine, ovaj je grad postao politički i vojni centar cijelog područja, a za komandanta je postavljen Huska Miljković.

„Oslobađanjem Velike Kladuše, narod Cazinske krajine je u njemu prepoznao vođu i borca protiv fašizma. Narod Cazinske krajine je ukupni NOP povezivao sa Huskom Miljkovićem. On je na oslobođenoj teritoriji uživao glas legendarnog junaka, a po neoslobođenoj teritoriji širile su se o njemu razne priče i šapatom ga dizale u nebesa, stvarajući od njega veličinu. Huski su odgovarale te legende, razvijale mu već tada samoljublje, da je on najbolji i jedini predstavnik Cazinske krajine. To je kasnije rezultiralo sukobom i sa Hamdijom Omanovićem i Hakijom Pozdercem, što će se, postupno, pretvoriti u lični obračun oko prevlasti“, piše Midžić. To ponajbolje ilustrira jedno pismo koje je Huska uputio Jovici Lončaru, u kojem između ostalog piše: “Ja nisam plaćenik ni sluga okupatora, nego sin našeg naroda. Smrt me ne plaši, ne pitam hoće li rat završiti, ne pitam kad će rat završiti i šta će rat dobiti, poludio nisam. Dolazi do borbe iz dana u dan s partizanima… Nije mi to drago ali je to meni nametnuto. Vi ste dozvolili da klika Hamdije Osmanovića stvara odred Cazinski uz pomoć Banije… Puče puška i stvori se rat između nas i partizana. Ako vi rat budete sa mnom tražili, vi ćete zaboraviti ustaše i Nijemce”, prijetio je Huska.

O uzrocima razlaza Huske Miljkovića s partizanima pisala je Merisa Karović u tekstu Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941-1945. “Početkom 1943. godine počela je njemačka operacija Vajs, u komunističkoj terminologiji poznatija kao IV neprijateljska ofanziva. Huska je smatrao da domaći vojnici ne bi trebali napuštati svoj zavičaj i da moraju ostati u Cazinskoj krajini po svaku cijenu. Međutim, poznata partizanska taktika, da kad partizani iscrpe snagu u jednom području, prebacuju svoje jedinice na drugi teritorij, došla je do izražaja”, tvrdi Karović.

Nakon povlačenja partizana iz Kladuše, Huska je redovno održavao sastanke s pojedincima iz naroda. Poznajući mentalitet muslimana iz svoga kraja, nastupao je autoritativno i naredbodavno, što je bespogovorno prihvaćano. Nezadovoljan rukovodstvom Bosanske krajine, ne prihvatajući da Huska odlazi u domobrane, ali ni tada ne dovodi u pitanje opstanak partizana na Kordunu pa Midžić postavlja logično pitanje: da li je Huska otišao u domobrane po partijskoj liniji, da oko sebe okupi što veći broj muslimana a onda formira svoju miliciju? Ne treba zaboraviti da su u štabu Korduna znali za Huskinu priču da će on “formirati svoju vojsku”.

OSNIVANJE MUSLIMANSKE MILICIJE

Sredinom augusta 1943. godine Huska užurbano okuplja pristalice pod zastavu Muslimanske milicije. Prve su čete formirane u Trnovu kod Velike Kladuše, a kasnije u Donjoj Slapnici, gdje je bilo i prvo komandno mjesto. Svakodnevno se povećavao broj njegovih pristalica. Nije mu bilo važno da li je neko ranije bio s domobranima, ustašama ili partizanima. Najvažnije je bilo da ima oružje. Njegova vojska bila je muslimanska, a podržavao ju je izvjestan broj imama, kao i manji broj građanskih elemenata. Huskina muslimanska milicija razlikovala se od drugih muslimanskih formacija po tome što nije nastala s ciljem zaštite muslimanskog stanovništva od četničkih dejstava, kao što je bio slučaj u Istočnoj Bosni, već je njen primarni motiv bilo pomirenje s drugima, i u tome je njena izrazita specifičnost u odnosu na druge. Muslimanska milicija brojala je jadanaest bataljona od ukupno 9.000 vojnika, pa ne čudi da ju je partijski vrh proglasio prijetnjom za NOP.

Po ocjeni njemačkih vojnih krugova, osnivanje Muslimanske milicije Huske Miljkovića bio je pokazatelj da muslimani počinju izgrađivati odbojan stav spram NDH te da počinju gajiti ideju o autonomnoj Bosni i Hercegovini pod njemačkim protektoratom. Cazinskim sporazumom Huska je od Nijemaca dobio svoje legitimno operativno područje, što je i bio njegov krajnji cilj. Granica tog područja išla je linijom Mala Kladuša – Slapnica, Todorovo, Bužim, Skokovi, Tržac – Otoka, Stijena, Koprivna, Gata i Vrsta. Na tom je području vlast zvanično pripadala Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali je ona bila više simbolična. “Iz ovih pregovora se može izvesti zaključak da je Huska pragmatički ocijenio one uslove koji će najbolje odgovarati Cazinskoj krajini, ali i njegovoj ličnoj poziciji. Sve je ovo svakako utjecalo na produbljivanje muslimansko-hrvatske konfrontacije, odnosno, sve se više širi i produbljuje prices unutrašnjeg rasturanja NDH”, zaključuje Midžić. Naravno, ustaška politika osporavala je bilo kakvu autonomnost Muslimanskoj miliciji Huske Miljkovića na područjima koje je ona operativno pokrivala.

Čuvši za Huskino istupanje iz partizana, Draža Mihajlović poslao je depešu svojim komandantima u Zapadnoj Bosni u kojoj je, između ostalog, naredio da s Huskom “hvataju punu vezu”. Na sastanku između kapetana Vojislava Perišića i Huske Miljkovića u oktobru 1943. godine, Perišić nastoji Huskinu vojsku privući na stranu četnika kao “muslimanske četnike”. I na drugom je sastanku Perišić pokušao razgovarati o tome, ali Huska ne samo da nije htio razgovarati o “muslimanskim četnicima” nego je prema četnicima pokazivao otvorenu netrpeljivost. Na osnovu ovog susreta, navodi Midžić, četnici su zaključili da je Huska veoma opasan, da nastoji održati dobru vezu sa svim zaraćenim stranama te da koristi svakog za jačanje vlastite vojne formacije. Tako je Huska odbio četnike. Ipak, njegova je uloga nepristrasnog promatrača koji brine o muslimanima Cazinske krajine uskoro završila. Usred sve dominantnije uloge NOP-a u neposrednoj blizini, Miljković ocjenjuje da je najbolje priključiti se partizanima.

ATENTAT PRED DŽAMIJOM

Povratkom u partizane, mnogi profašistički elementi osjećali su se izdanim. S druge strane, partizani su degradirali njegov značaj upravo zbog njegove odluke da jedno vrijeme pruži podršku Nijemcima i domobranima. “Nestalo je njegove discipline i mnogi su to iskoristili. Huska je već iza sebe imao izbjegnuta dva atentata i svakog je trenutka očekivao treći, koji je za njega bio koban. (…) Na drugoj strani, proces navodnog čišćenja od koljača u Huskinim jedinicama prešao je svaku mjeru. Počeli su se odvoditi mnogi pošteni Krajišnici kojima se gubio svaki trag”, piše Midžić, navodeći da su svi imali interes da uklone Husku. I sam je znao da mu se sprema atentat. Krajem aprila došao je u rodno selo, a na kućnom pragu dočekala ga je najstarija sestra Fatura riječima: “Što si doš’o iz Cazina, sprema se banda na tebe!?” Huska je na to odgovorio da se on nikog ne boji osim Boga. Atentatori Bajro Keserović i Emin Okanović, kako navodi Midžić, nisu smjeli bez izdatog naloga likvidirati krajiškog junaka. Detaljne su okolnosti Huskinog ubistva odatle nerasvijetljene. U jednom je svom eseju Skender Kulenović, kao aktivan učesnik NOP-a, zabilježio je svoja saznanja u vezi s tim događajem.

“Direktiva za ubistvo došla je kažu i vjerovati je, iz njemačkog štaba. Čini se da su se Nijemci, ako ničem drugom, nadali da će tim umorstvom izazvati pometnju na tom terenu i na taj način olakšati povlačenje svojih snaga Unskom prugom. Druga verzija bila je da su Husku ubili neki njegovi rođaci, ustaše, iz osvete na svoju inicijativu. Bilo kako bilo, bilo je to u petak u podne kad muslimani u džamiji klanjaju džumu. Kažu, bila su trojica ubica. Kažu isto tako da su cijelo prije podne držali Husku na oku. Tražili su najzgodnije mjesto gdje će ga iza leđa ubiti. Tako su za njim ušli i u džamiju. Da li je to za njih bila nužda ili su smatrali da je džamija najzgodnije mjesto za ubistvo – ko bi to znao. Tek – u samoj džamiji za vrijeme molitve, ubiti ga, to ni ubice nisu smjele: morali su znati da je to bilo odvratno i onima koji su mrzili Husku. Tako su odabrali trenutak pred džamijom, poslije molitve. Huska je bio u prvom safu, odmah poslije hodže, a ubice kažu – iza Huske, da ga stalno imaju na oku. Mogu zamisliti tu jezivu situaciju. Huska čelom ljubi zemlju ne sluteći da će uskoro u nju. I šta se u tom trenutku dešava u ubicama? Kako se oni osjećaju? Molitva se završila i počelo je izlaženje. Mirno i spokojno vjerničko izlaženje i oblačenje obuće pred džamijom. Njih trojica išli su za Huskom. I kad se u džamijskom trijemu sageo da dohvati svoje cipele, svoje vječno nezašnjirane cipele, sasuli su mu u leđa šaržere. Huska je pao na mjestu mrtav po cipelama. Ubice su pobjegle. Nastala je panična pometnja”, zapisao je Skender Kulenović koji je, baš kao i Alija Isaković s istom namjerom, dugo skupljao građu pripremajući roman o ovom legenedarnom Krajišniku.

Sedam i po decenija od ubistva Huseina Huske Miljkovića

SMAKNUT JER JE BIO UZ NAROD

Sa svojih 11 ili 12 bataljona, nazvanih Huskina vojska ili Muslimanska

milicija, odbranio je narod od masovnih stradanja. Početkom 1944.

Piše: Fahrudin VOJIĆ godine svu svoju vojsku Huska prevodi u partizane. Ubrzo poslije

toga, Huska je ubijen u atentatu. Partizani su za ubistvo optužili

Nijemce. U ovu “istinu” dugo se nije smjelo sumnjati

usein Huska Miljković rođen svoju lidersku karijeru. Imao je san da ta- ulaska u sastav Nezavisne Države Hrvatske

je 7. marta 1906. godine u selu dašnje muslimane učini ravnopravnim s (NDH), poznata partijska trojka, Huska

Dabravine kod Velike Kladuše. ostalim narodima u tadašnjoj Kraljevini Miljković, Tone Horvat i Mile Dejanović,

HPotječe iz ugledne seljačke po- Jugoslaviji. Već za života postao je ratna nije uspjela usmjeriti spontano raspolože-

rodice koja se bavila i trgovinom. Huska legenda Krajine, Korduna i Banije. Kor- nje naroda da pruže i organiziraju otpor

je bio najstarije dijete Mehmeda i Bejze, dunaši i Banijci zvali su ga “komandant ustaškom divljanju. Oni se nisu uzburka-

a imao je još brata Šabana i sestre Fatu- Uska”, a Krajišnici o njemu pjesme pjevali: nom srpskom stanovništvu mogli namet-

ru, Adilu, Hediju i Hašuru. Bio je visok “Svi za vjeru, svi za din, nuti kao odlučno i čvrsto vojno-političko

i korpulentan. Znali su ga kao izrazito naš je Huska čo’jek fin, rukovodstvo, pa se stoga ustanak ovdje

pobožnog čovjeka. Završio je osnovnu zato ima visok čin”; počeo razvijati pod utjecajem predstavni-

školu i zidarski zanat, a i mnogo je či- ili: ka građanske srpske nacionalne politike.

tao. Oženio se Mihadom Murtić, s kojom “Ide Huska, jaše konja vrana, Ogorčenje srpskih masa ustaškim terorom

je 1933. godine dobio kćer Bejzadu. Pet za njim ide četa muslimana.” ovdje je bilo toliko da se široko otvarao put

mjeseci nakon poroda, Mihada je umrla, ideologiji nacionalno-šovinističke mržnje

a Bejzada je data nani na brigu i tu ju je ODLAZAK U PARTIZANE prema muslimanima i Hrvatima, propo-

otac stalno posjećivao. “Član Komunističke partije Jugosla- vijedajući njihovo uništenje na ‘srpskoj

Odgajan u duhu narodnih priča o veli- vije (KPJ) postao je 1938. godine. U uvje- zemlji’. Ubistvo Tone Horvata i Mile De-

kim krajiškim junacima, Huska je gradio tima okupacije ovog područja i njegovog janovića u Širokoj Rijeci i uspješan bijeg

Huske Miljkovića ispred atentatora ostavit PRISILNI RAD I BIJEG Nardeli je opet primio od Huske pismo,

će dubok trag daljnjeg nepovjerenja između OD NEPRIJATELJA kojim je Huska ponovo nudio pregovore o

slabo povezanih ustanika Korduna i Cazin- Nakon što su preko Krajine protutnjale svojoj predaji, tražeći od Nardelija da upu-

ske krajine. Huskin povratak u partizan- neprijateljske divizije i otišle za glavnim ti na određeno mjesto na putu prema Ma-

sku jedinicu ocjenjuje se tada pozitivnim, snagama Narodno-oslobodilačke vojske loj Kladuši Hasana Miljkovića, kotarskog

jer je njegovim povratkom stvorena real- Jugoslavije i Vrhovnim štabom prema predstojnika u Cazinu Sajtu Dilića i kladuš-

na mogućnost za brže uključivanje musli- Neretvi, Štab 1. bosanskog korpusa ka- kog upravitelja Kotarske ispostave. (...) U

mana u jedinice Narodno-oslobodilačkog znio je Husku zbog dezerterstva i osu- zakazano vrijeme na ugovorenom mjestu

pokreta (NOP). Na drugoj strani Huska dio ga na prisilan rad. Pošto je izdržao našli su se s Huskom, s kojim su došla još

Miljković postaje vodeća komunistička kaznu, Huska je bio upućen na Kordun. trojica partizana muslimana i veća grupa

ličnost Cazinske krajine preko koje se po- U bijeloj partizanskoj uniformi pojavio naroda. Nakon toga su se s Huskom i tro-

čela usmjeravati cjelokupna vojno-politička se u komandi u Gornjem Budačkom. Bio jicom partizana odvezli u Štab pukovnika

aktivnost. On je samostalno djelovao kao je utučen, pričao je kako su ga bosanski Nardelija, kod kojeg se tog dana u posjeti

čovjek iz naroda koji dobro poznaje dušu partizani osudili na prisilan rad da kopa zatekao domobranski general iz Kostajni-

muslimana, poznaje njihov mentalitet i ceste. Potom je raspoređen u 1. bataljon ce. Huska je s pukovnikom i domobran-

običaje. Zahvaljujući sveukupnom radu, Prvog kordunaškog partizanskog odreda skim generalom ostao nasamo u razgovoru

početkom januara 1942. godine postao je i upućen prema Velikoj Kladuši. Ponovo duže vrijeme, nakon čega je bio upućen u

član Okružnog komiteta Karlovac, a ubrzo mu je povjeren zadatak da radi na sekto- 7. ustašku satniju 2. bojne 11. pješadijske

nakon formiranja Komiteta KPJ za Kotar ru Velike Kladuše. Povjereni zadatak bio pukovnije, koja je sačinjavala kladušku po-

Cazin, postaje politički sekretar. Ovim ca- mu je stran. Iz Prisjeke, gdje se uglavnom sadu”, navodi Slavko Odić u listu Krajina

zinski kraj dobija svoj politički centar koji zadržavao, Huska je uspostavio vezu s ne- od 7. aprila 1971. godine.

se mogao suprotstaviti političkoj sprezi prijateljem u Velikoj Kladuši. Prema mišljenju bihaćkog historičara

ustaša. Novi odnos snaga na prostoru, s “Huska je jednog dana napisao pukov- Fikreta Midžića, odlaskom u domobra-

izmiješanim sastavom stanovništva, nema niku Nardeliju, komandantu 11. pješadij- ne Huska nije doveo u pitanje opstanak

izgleda za uspjeh ni četnički program na- ske pukovnije, da je spreman da se preda partizana na Kordunu. Midžić smatra

silne srbizacije Bosne i Hercegovine, kao s grupom partizana ako mu garantira za logičnim pitanje je li Huska otišao u do-

ni ustaški plan hrvatizacije BiH metodom život. Znajući da je Huska predratni ko- mobrane po partijskoj liniji da bi mogao

biološkog uništenja srpskog naroda. Nakon munista i partizan, Nardeli je smatrao da okupiti oko sebe što više muslimana, a

oslobođenja Velike Kladuše 23. februara se ne radi o ozbiljnoj ponudi i pročitao je kasnije ponovo preći u partizane.

1942. godine, stvoren je vojni i politički ovo pismo pred nekim oficirima u oficir-

centar ovog područja, a za komandanta skoj menzi u Velikoj Kladuši. Pošto nije FORMIRANJE MUSLIMANSKE MILICIJE

mjesta postavljen je Huska Miljković. Na- dobio odgovor, Huska je poslao Nardeliju i Pod pritiskom jedinica 8. kordunaške

rod Cazinske krajine je ukupni NOP po- drugo pismo, zatraživši da određenog dana divizije 1. korpusa Narodno-oslobodilač-

vezivao s Huskom Miljkovićem. On je na u 10 sati pošalje svoje parlamentarce kod ke vojske, hrvatske ustaško-domobranske

oslobođenoj teritoriji uživao glas legendar- mlina na putu od Velike Kladuše prema snage na sektoru Korduna našle su se

nog junaka, a po neoslobođenoj teritoriji Cetingradu radi pregovora o njegovoj pre- početkom augusta 1943. godine u općoj

širile su se o njemu razne priče i šapatom daji. Nardeli je po primitku pisma uputio defanzivi. Da bi izbjegla uništenje, ustaš-

ga dizale u nebesa, stvarajući od njega ve- poručnika Hamovića, profesora u civilu, s ko-domobranska posada Velike Kladuše

ličinu”, navodi Fikret Midžić u zborniku još dvojicom domobrana, ali se Huska u odlučila je da se povuče iz ovog uporišta.

Cazinska krajina u XX. stoljeću – Politika, zakazano vrijeme nije pojavio i oni su se Partizanske snage, otkrivši pripreme ne-

ljudi, događaji. vratili neobavljena posla. Nakon tri dana, prijatelja za povlačenje, stupile su odmah DRUŠTVO

    u akciju. Tri bataljona 3. kordunaške bri- znatne partizanske snage koje bi se ina- domobrane. Zahvaljujući povjerenju koje

gade presjekle su neprijateljsku kolonu u če mogle drugdje koristiti, a tu je i veza uživam među muslimanima ovog kraja, ja

odstupanju prema Cazinu i razbili je zaro- Huske Miljkovića s protivnicima NOP-a, sam formirao vlastite jedinice. U Odredu

bivši 280 domobrana. Jedinice 3. kordu- obrazložio je Midžić u zborniku. imam oko 400 ljudi. Izuzev nekoliko ka-

naške brigade ušle su u Veliku Kladušu tolika i pravoslavaca, ostali su muslima-

13. augusta 1943. godine. Prilikom nepri- ODNOS OKUPATORA PREMA ni”, kazao je Huska. Nijemce je zanimalo

jateljskog odstupanja, Huska Miljković HUSKI MILJKOVIĆU kakvi su ciljevi Huskinog pokreta, a on

se kao vodič jedne domobranske bojne Po ocjeni njemačkih vojnih krugova, im je odgovorio da su propagandistički,

kretao bočno i 12. augusta u rejonu rijeke muslimani počinju izgrađivati odbojan trudeći se pridobiti njihovo povjerenje.

Glinice, 19. kilometara jugozapadno od stav prema NDH i ne kriju opredjeljenje da “Komunisti su moji najveći protivnici,

Gline, izdvojio se iz bojne s grupom do- BiH postane nezavisna autonomna oblast gospodo! Lično sam imao priliku da se

mobrana muslimana i vratio se na sektor pod njemačkim protektoratom. Nijemci uvjerim da su oni protiv slobode vjero-

Velike Kladuše, gdje je formirao vlasti- to žele iskoristiti i Husku privući na svoju ispovijesti. A za nas muslimane sloboda

ti odred, nazvavši ga Huskin odred. Na- stranu kako bi ga iskoristili u borbi protiv vjeroispovijesti ima prvorazredno znače-

kon dezerterstva iz domobrana, Huska partizana. Huska je u pregovorima s Ni- nje. Ali, ne radi se samo o nama muslima-

se zadržao sa svojim odredom u blizini jemcima insistirao da se Muslimanska mi- nima! Komunisti predstavljaju opasnost i

Velike Kladuše, pokušavši odmah nakon licija prizna kao regularna vojna formacija za katolike i pravoslavce. Oni uništavaju

toga uspostaviti primirje s partizanima. koja kontrolira prostor Cazinske krajine. obitelj, privatno vlasništvo i nacionalnost!

Sredinom augusta 1943. godine Huska Želio je da odobrovolji Nijemce s jednim (...) Ja sam vam već rekao, gospodo, da su

započinje aktivnosti oko formiranja Mu- ciljem – da dobije na vremenu, da nesme- osnovni ciljevi moga pokreta borba protiv

slimanske milicije, čije su prve čete for- tano razvija i jača svoju organizaciju. “Ja komunizma, zaštita muslimana Cazinske

mirane u Trnovu kod Velike Kladuše, nikada nisam bio ubijeđeni komunista. krajine od bilo čijih pokušaja oružanog

te u Donjoj Slapnici između Todorova Godine 1941. prišao sam partizanima jer prodora na ovu teritoriju i od bilo čijeg

i Vrnograča. Zahvaljujući snažnoj pro- su, po mom mišljenju, ustaški postupci nasilja”, navodi Slavko Odić u listu Kra-

pagandnoj aktivnosti, broj se njegovih predstavljali opasnost da će muslimani jina, broj 509, od 13. maja 1941. godine.

jedinica povećavao, a Huska je primao biti postepeno, ali sigurno istrijebljeni. I četnici su pokušali Husku uvući u

svakog bez obzira na to je li ranije bio s Zahvaljujući mojoj inteligenciji, ja sam svoje redove. Po naređenju popa Ðujića,

ustašama, domobranima ili partizanima. u partizanima brzo došao na rukovodeći komandanta četničke Dinarske oblasti,

Od drugih muslimanskih milicija na pro- položaj i okupio sam oko sebe stotinjak pješadijski kapetan Vojislav R. Perišić

storu Bosne i Hercegovine Huskina se muslimana”, rekao je Huska Nijemcima. krenuo je 25. oktobra 1943. godine u obi-

razlikovala po tome što nije nastala radi Potom je govorio o bjekstvu iz partizana lazak četničkih jedinica Dinarske četnič-

odbrane i zaštite muslimanskog stanov- i prelasku u domobrane u aprilu 1943. ke oblasti i zadržao se u inspekciji, te je

ništva od snaga četničkog pokreta, jer on godine, o borbama s partizanima, svom tom prilikom kratko boravio u Bihaću i

na prostoru Krajine nije predstavljao pri- ranjavanju i liječenju. “Dok sam se borio okolini. Perišić se tokom boravka u Biha-

jetnju kao što je to bio slučaj u Istočnoj skupa s domobranima protiv partizana, ću posebno interesirao za Husku i njegov

Bosni. Miljković je nastojao uspostaviti ja sam se uvjerio da domobrani nisu bor- pokret. Pitao je Husku o odnosima s Ni-

primirje sa svim vojnim formacijama. beni i da ne žele da se bore protiv parti- jemcima, a ovaj mu je odgovorio da odr-

Njegova milicija imala je 11 bataljona s zana. Ja nemam ništa protiv domobrana, žava dobre odnose s njima, te da od njih

ukupno 9.000 vojnika. Pripadnici Huski- ali uvjeren sam da oni nisu više gospoda- dobija oružje i municiju. A na pitanje da

ne milicije bili su, većinom, pošteni ljudi ri situacije. Ukratko rečeno, odigrali su kaže svoj stav o ustašama, Miljković je od-

koji su htjeli služiti vojsku u svom kra- svoju ulogu. Oni nisu dorasli partizani- govorio da su ustaše i njihova država krivi

ju. Ovako snažno organizirana vojska, po ma. Oslanjaju se isključivo na njemačke i odgovorni za zločine u Bihaću i okolici.

ocjeni partijskog vrha, bila je prijetnja i oružane snage. Ja sam se bojao da će ko- “Perišić je pokušavao da navede razgo-

opasnost za NOP. Muslimanska milicija munisti upropastiti moj rodni kraj i stoga vor s Huskom na temu o njegovoj saradnji

usporavala je razvoj ustanka i njegovo sam pobjegao iz 11. pješadijske pukovnije s četničkim pokretom, ali Huska ne samo

omasovljavanje muslimanima Cazinske s oko 150 domobrana. Ja vrlo dobro po- da nije želio da o tome razgovara nego je

krajine, držala je u mobilnosti i vezivala znajem partizane i partizansku taktiku i očigledno pokazivao i znake nestrpljenja

i nelagodnosti. On nije želio da se dalje

zadrži nasamo, bez ijednog svjedoka, s

Perišićem”, navodi Odić u listu Krajina.

Na osnovu ovog susreta, četnici su za-

ključili da je Huska opasan i da nastoji sa

svim zaraćenim stranama održavati do-

bre veze, a sve radi jačanja vlastitih voj-

nih snaga. Zbog sve dominantnije uloge Na mjestu pogibije Huske

NOP-a, komandant Muslimanske milicije Miljkovića postavljena je

imao je sve manje mogućnosti da nastav- spomen-ploča

lja svoju taktičku igru između zaraćenih

strana. Stoga ocjenjuje da je najmudrije partije. Zvanično, nije se smjelo spominjati među kojima Bajro Keserović zvani Baba,

da sa svojom vojskom pristupi Narod- ni Huskino ime. Međutim, Huskina smrt, Hasan Kunđo i jedan nepoznat čovjek s

no-oslobodilačkom pokretu (NOP). kao i njegova uloga u ratu, bila je predmet njima. Njih trojica su stigli Husku, a zatim

istraživanja brojnih historiografa. Veoma je Kunđo pucao u Husku, pogodivši ga u

POGIBIJA HUSEINA značajan doprinos rasvjetljavanju ove tabu rame, a Bajro Baba se okrenuo i opsovao

HUSKE MILJKOVIĆA teme dao je bihaćki historičar Fikret Mi- Kunđi nešto, zagalamivši na njega zašto

Pojedini istraživači Cazinske bune iz džić u svom radu Muslimanska milicija Hu- ga nije ubio i onda je on ispucao pet me-

1950. godine ovaj događaj dovode u vezu ske Miljkovića u Cazinskoj krajini, iznese- taka u njega usmrtivši ga”, kaže Husein.

sa stradanjem komandanta Huseina Hu- nom na naučnom skupu u Zagrebu 2010. Bejzada Miljković kćerka je jedini-

ske Miljkovića i njegovih sljedbenika u godine. Na osnovu arhivskih dokumenata, ca Huske Miljkovića. Kada je njen otac

Drugom svjetskom ratu. Argumente za to Midžić nedvojbeno dokazuje da su partiza- ubijen, Bejzada je taman završila mektep-

nalaze u činjenicama da su u Buni uglav- ni planirali likvidaciju Huske Miljkovića, sku pouku i kod džamije je brala jabuke.

nom učestvovali bivši pripadnici Huskine prikazujući da je on “kriv za smetnje u Ca- Naišao je jedan čovjek te joj rekao da ide

vojske, da je stradanje Huske i njegovih zinskoj krajini”. Fikret Midžić spomenuti kući i da joj je otac ubijen.

sljedbenika skoro identično stradanju vođa rad završava rečenicom: “U mreži zaborava “Odmah sam briznula u plač i trčeći

Bune i pobunjenika, da su oba stradanja iščezavaju ljudi i događaji koje niko onda otišla kući. Čim sam ušla u kuću, odmah

osmislile i realizirale iste sile. neće pamtiti ili čiji su posljednji svjedoci su me upitali: ‘Je li ti to otac ubijen?’, na

Huska Miljković poznat je široj jav- ili likvidirani ili umrli.” što sam im odgovorila da jeste i nastavila

nosti po svojoj ulozi u Drugom svjetskom Adil Zulfikarpašić izjavio je prilikom da plačem, a oni su me smirivali dok ni-

ratu. On je u Cazinskoj krajini početkom jednog od svojih boravaka u Krajini u vezi sam zaspala. Na očevoj dženazi bilo je puno

1943. godine uspio vojno organizirati ta- s Huskinom likvidacijom: “Malo-pomalo, ljudi i njegove vojske. Zakopan je u hare-

mošnje stanovništvo u cilju odbrane naro- on je likvidiran i kompromitovan. Orga- mu Gradske džamije skupa sa Šabanom u

da i kraja od svih drugih vojnih formacija nizirano je ubistvo tobože od neprijate- jednom mezaru. O Huski se nije kasnije

koje su ga pokušavale napasti i osvojiti. lja, zatim mu je priređena velika dženaza. smjelo pričati, a oduzeli su nam svu ze-

Sa svojih 11 ili 12 bataljona, nazvanih Narod je o njemu pjevao pjesme, a nakon mlju, nismo smjeli ništa reći. Govorili su

Huskina vojska ili Muslimanska milici- rata, njegova je jedinica rasformirana i mi da sam dijete bandita”, priča Bejzada.

ja, odbranio je narod od masovnih stra- skoro svi kadrovi su izbačeni iz armije.” Poslije Drugog svjetskog rata, Huska

danja, kao i od međunacionalnih suko- Omer Miljković sin je ubijenog Šabana i njegova vojska su diskreditirani. Pro-

ba kojih je i ranije bilo. Početkom 1944. Miljkovića, Huskinog brata. Omer je još glašen je neprijateljem naroda. Nijedna

godine svu svoju vojsku Huska prevodi živi svjedok ubistva njegovog oca Šabana. njegova zasluga nije mu priznata. Njego-

u partizane. Formirana je Unska opera- “Rano ujutro u kuću su došli Emin vo ime nije se dugo smjelo ni spominja-

tivna brigada na čelu s Huskom. Ubrzo Okanović i Bajro Baba. To su bili prija- ti. Domaći ljudi u vlasti u Krajini bili su

poslije toga, Huska je ubijen u atentatu telji od oca i dobro su se poznavali. Otac najagilniji u osudi, pogubljenju Huske i

27. aprila 1944. godine. Partizani su za je ležao pored ognjišta, a ja sam sjedio po- progonu huskinovaca. Dok su drugi uz

ubistvo optužili Nijemce. red njega, pored su bili složeni dušeci za dva svjedoka postajali učesnici NOB-a, a

“Huska se pozdravio s trojicom biv- spavanje. Oni su ušli s puškama u rukama uz to, pored patriotizma, zaradili su i do-

ših saboraca i, zajedno s njima, krenuo u i naslonili se na te dušeke, nisu htjeli ni bili penzije, Huska je dobio metak u glavu

pravcu Todorova. Koračao je s njima ništa sjesti, te započeli razgovor s njim. Ustao i čin pukovnika, a njegovi borci izbačeni

ne sluteći. Tek što su prešli stotinjak me- sam i otišao u drugu sobu, gdje su bila su iz armije i proglašeni neprijateljima

tara, Bajro, koji je išao odmah iza Huske, neka djeca od Huskine žene i njena rod- naroda. Slično je bilo i s vođama Bune

ispalio je puščani metak u Huskin poti- bina. Tada su se začuli pucnji, ali niko na iz 1950. godine.

ljak i ovaj je na mjestu ostao mrtav. Po- to nije obraćao pažnju jer se u to vrijeme Huska Miljković bio je narodni čo-

što je glavni zadatak bio izvršen, trojica po običaju znalo zapucati, naročito kod vjek koji nije imao naobrazbu, ali una-

atentatora bježe u Cazin, gdje su svojim naše kuće. Oni su najvjerovatnije čekali toč tome, pokazao se pametnim liderom

gospodarima Nijemcima i ustašama pod- da ja izađem i odem, pa da ga ubiju. Žene čiji narod nije nestao s područja Bihaća,

nijeli izvještaj o izvršenim ubistvima”, su odmah poskakale, a Huskina žena Ne- Cazina, Otoke, Bosanske Krupe, Bužima,

napisao je Aleksandar Aco Ravlić u knji- djeljka je skočila kroz prozor, a Adila je Ključa i Sanskog Mosta. Njegova divizija

zi Velika Kladuša kroz stoljeća, ističući da gurnula tog jednog što je stajao kod vrata – Unska operativa grupa – oslobodila je

je Huska sahranjen uz najveće vojne po- i otrčala vani”, prisjeća se Omer. prolaze za Bosansku krajinu i tada su po-

časti, te da je dženazi prisustvovalo više Husein Hasica Miljković (85) amidžić čele njegove nevolje. Zauzeo je neutralni

hiljada stanovnika. je Huske Miljkovića: “U trenutku Huski- stav. Ako bi zatražili prolaz, on bi domo-

Ova verzija o Huskinom ubistvu bila nog ubistva nalazio sam se sa svojom se- branima, partizanima pa i Nijemcima to

je “istina” koja se nije smjela dovoditi u strom Džemilom na brdu iznad puta, a dozvoljavao uz odštetu u hrani, oružju i

pitanje za vrijeme vladavine Komunističke zatim je iz Huskine kuće stigla grupa ljudi, municiji. n

Huska Miljković i osnivanje Muslimanske milicije – Krajiški junak kojem je jedina dužnost bila zaštititi i spasiti narod

Početkom ustanka protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu, pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, Cazinska krajina je ušla u nadležnost Glavnog štaba Hrvatske. Među članovima pokreta otpora naročito su se istakli Tone Horvat, Mile Dejanović i Huska Miljković. Husein Miljković – Huska je rođen u selu Dabravina, u općini Velika Kladuša, 7. marta 1906. godine. Potječe iz ugledne porodice sa sela koja se bavila trgovinom ovcama. Oca Mehmeda su mu zvali “Mali” iz razloga što je bio nizak rastom, dok mu je majka Bejza bila izrazito visoka i krupna žena, pa se i sam Huska “bacio” na nju. Pored Huske imali su još petero djece. Narod ga je pamtio kao fizički veoma razvijenog, inteligentnog i pobožnog čovjeka. Govorilo se da je imao takvu kondiciju da je mogao za samo jedan dan prepješačiti od Cazina do Zagreba. Obzirom da je strašno volio čitati, bio je vrstan poznavalac bosanskohercegovačke historije, njezinih narodnih priča i junaka, tako da će i sam graditi karijeru velikog i uspješnog komandanta. Do početka rata se bavio zemljoradnjom, trgovinom i zidarskim radom. Cijelo svoje političko i vojno djelovanje u toku Drugog svjetskog rata objasnio je samo jedom rečenicom, koju je često izgovarao: “Ja hoću da spasim ljude, a ko bude kriv, neka odgovara za svoja djela!”. Iako je još tokom dvadesetih godina XX stoljeća imao saradnju sa narodnim pokretima, u KPJ je pristupio 1938. godine i od tada počinje njegova turbulentna historijska epizoda.

Već početkom juna 1941. godine, komunisti ga šalju, zajedno sa Tonom Horvatom i Milom Dejanovićem, u Kordun kako bi uspostavili saradnju sa tamnošnjim ustancima. Međutim, obzirom da su tamnošnji srpski seljaci pretrpjeli strašan ustaški teror, mržnja prema Bošnjacima i Hrvatima je bila toliko da su ih gotovo bez ikakvih pregovora napali, nakon čega su ubijeni Horvat i Dejanović, dok se Huska uspio spasiti. Nakon što je, krajem jula, stupio u vezi sa rođakom i načelnikom Velike Kladuše, Hasanom Miljkovićem, ustaške vlasti su ga smjestile u zatvor, ali je iz njega brzo izašao jer je obećao da će se priključiti domobranima. Ipak, već u oktobru je pobjegao iz domobrana i ponovo se priključio partizanima. U januaru 1942. godine postaje član Okružnog komiteta Karlovca, a ubrzo i politički sekretar kotara Cazin. Oslobođenjem Velike Kladuše, 23. februara 1942. godine, stvoreno je jako pobunjeničko uporište protiv ustaških vlasti, a za komandanta mjesta je postavljen Huska Miljković. Postao je toliko popularan kod naroda da je uzdignut u glas legendarnog junaka, što je njemu znatno odgovaralo, ali će takvo stajalište prouzrokovati kasnije sukobe sa Hamdijom Osmanovićem i Hakijom Pozdercem. Njihov odnos najbolje se može ilustrovati iz Huskinog pisma Jovici Lončaru, poslanog 29. decembra 1943. godine u kojem stoji: “Ja nisam plaćenik ni sluga okupatora, nego sin našeg naroda (…). Dolazi do borbe iz dana u dan sa partizanima… nije mi to drago, ali je to meni nametnuto. Vi ste dozvolili da klika Hamdije Omanovića stvara odred Cazinski uz pomoć Banije (…). Ako vi rat budete sa mnom tražili, vi ćete zaboraviti ustaše i Nijemce”.

Kada je početkom 1943. godine započela njemačka operacija “Vajs”, odnosno IV neprijateljska ofanziva, Huska je smatrao da domaći vojnici ne trebaju napuštati zavičaj, već da moraju ostati u Cazinskoj krajini i braniti svoj kućni prag. Međutim, poznata partizanska taktika “povlačenja sa jednog mjesta na drugo”, dovela je i do njihovog povlačenja sa prostora Cazinske krajine. Sa njima je krenuo i Huska ali se sa još 25 svojih Kladuščana predomisli i vratio u Veliku Kladušu, kada je bio u blizini Glamoča. Kada su komunisti to otkrili kaznili su ga dezerterstvo uz prisilan rad. Poslije odslužene kazne upućen je u Hrvatsku, odakle je ponovo dezertirao i vratio se u rodno mjesto. Vidjevši da ga partizani po svaku cijenu žele istjerati iz rodnog kraja, u maju 1943. godine pristupa XI domobranskoj pukovniji sa kojom napada četnike na području Banije i Korduna. Prilikom premještanja XI domobranske pukovnije u Topusko, Huska ostaje na prostoru Velike Kladuše i zajedno sa “Krajiškim odborom” Hasana Miljkovića, radi na osnivanju muslimanskih vojnih formacija. Prve čete su formirane u Trnovu, Donjoj Slapnici, Todorovu i Vrnograču, sa štabom u Pećigradu. Glavno obilježje ove vojske bila je zelena zastava sa polumjesecom i zvijezdom, a na fesovima su njezini pripadnici nosili metalni znak sa istom oznakom. Njihov pozdrav je glasio: “Za din”, a odgovor: “Spremni”. Razlog nastanka milicije je bio prvenstveno iz potrebe da se zaštiti bošnjačko stanovništvo od egzodusa i od četničkog noža. Sredinom septembra 1943. godine u jednom govoru u Sanskom Mostu je izjavio da se njegova milicija bori i protiv Nijemaca i protiv partizana, a glavna parola vojske je bila: “Borit ćemo se protiv onih koji nas napadaju”. Krajem novembra je izjavio da njegova milicija ima 5 000 dobrovoljaca, raspoređenih u 11 bataljona, ali prema savremenim tvrdnjama vjeruje se da je stvarni broj iznosio između 3 000 i 4 000.

Polovinom 1943. godine partizani ponovo osvajaju dijelove Krajine, a 13. avgusta 1943. godine i Veliku Kladušu. Nakon toga formira se Cazinski NOP u cilju pridobijanja Bošnjaka u redove partizana. Međutim, gotovo svi sposobni muškarci su bili u Huskinoj miliciji i nisu željeli napuštati svoj zavičaj. Komunisti su ubrzo shvatili da je nemoguća mobilizacija Bošnjaka bez pregovora sa Huskom. Njegov uvjet pristupanju partizanima je bio da njegova kompletna jedinica bude u sastavu IV kopusa, te da ne ratuje protiv njemačkih i hrvatskih oružanih snaga, ali su partizani to odbili. Sa Huskom je pokušao pregovarati i Draža Mihajlović koji je na sastanak sa njime poslao Vojislava Perišića. Na sastanku održanom 25. oktobra 1943. godine, Perišić je nastojao da Huskinu miliciju privuće na četničku stranu kao dio “muslimanskih četnika”, ali Huska je sa njime odbio svaki vid pregovora. I vlasti NDH, kao i Nijemci, željeli su da ga zadrže u svojoj nadležnosti, tako da su mu poslali određen broj pušaka i municije. Nijemci su zatim poslali ustaškog satnika Martina Grabovca u Cazin da pregovara sa Huskom. Na sastanku održanom 28. novembra 1943. godine, Huska je kao uvjet tražio dodatno naoružanje i opremu, zdravstvena lica sa materijalom, te da pripadnici njegove vojske primaju plaće, dnevnice i doplatke, jednako kao i pripadnici Ustaške vojnice. Huska je također zahtijevao terence te stručne oficire za obuku. Ipak, kada je od ustaša dobio naoružanje, terence i novac Huska izigrao je ustaški sporazum. Određene saradnje sa domobranima je ipak bilo, ali samo prilikom partizanskog napada na Cazin. Huska je ipak mislio na svoju sudbinu, pa je u konačnici, uz određene uvjete, pristupio partizanskom pokretu, sredinom januara 1944. godine. Na sastanku je odlučeno da Huskina milicija postane dio Unske operativne grupe (UOG), u kojoj su se već nalazile 7. banijska i 8. kordunska divizija. Za komandanta UOG je postavljen Huska, a naredba je stupila na snagu 4. februara 1944. godine. Huskin uvjet pristupanja je bio da partizani dodatno naoružaju miliciju te da zadrže fesove sa zvijezdom i polumjesecom kao svojim oznakama, a da će zauzvrat biti prekinuta svaka saradnja sa Nijemcima i ustašama.

Ipak, već pri samom pristupanju partizanima Huska je osjetio da nailazi na veliki otpor. Jedan od partizanskih uvjeta je bio da se njegova jedinica “očisti” od koljača, ali je represalija povukla tolike mjere da su na strijeljanje odvođeni brojni Krajišnici za koje se nije moglo ništa dokazati. Štaviše bio je i sam svjestan da se na njega sprema atentat, a on može doći od bilo koga iz razloga što su ga ustaše proglasile izdajnikom a partizani mu i dalje nisu vjerovali. Krajem aprila 1944. godine došao je pred rodnu kući, gdje ga je dočekala sesta Fatima sa riječima: “Što si doš'o iz Cazina, sprema se banda na tebe?”, na što je on odgovorio: “Nikog se osim Boga ne bojim”. Atentatori Bajro Keserović i Emin Okanović, ustaški dočasnici i bivši partizani, nisu imali hrabrosti to uraditi bez nečijeg naloga, pa je direktiva vjerovatno stigla iz njemačkog štaba. U petak 27. aprila 1944. godine, atentatori su čekali pogodan trenutak da ga likvidiraju. Tako su za njim ušli i u džamiju, ali su ipak odustali od ubistva u bogomolji, pa su sačekali kraj džuma namaza i likvidirali ga na izlazu hicima u leđa dok je oblačio svoje cipele. Poslije njegove pogibije došlo je do grupnog dezerterstva i prelaska kompletnih jedinica UOG na stranu ustaša, domobrana i Nijemaca, ili odmetanja u “zeleni kadar”. Samo je komandant Bužimskog bataljona Hasan Dizdarević, nakon likvidacije brojnih partizanskih komesara koje je optužio za Huskinu likvidaciju, sa svojih 600 vojnika i ratnom opremom prešao ustašama.