VILLEFRANCHE DE ROUERGUE - 2013.
Prva antifašistička pobuna u Francuskoj i zapadnoj Europi
70 GODINA OD POBUNE BOŠNJAKA U VILFRANŠU
17. septembra 2013. godine u Vilfranšu (Villefranche de Rouergue), Francuska, obilježena je sedamdeseta godišnjica (70) prve antifašističke pobune u Francuskoj i zapadnoj Evropi. Grad Vilfranš ovaj događaj smatra početkom svoje antifašističke borbe. Međutim, ovu pobunu nisu podigli Francuzi već Bošnjaci i Hrvati.
Točno u ponoć 17. septembra 1943. godine, pobunio se 13. pionirski bataljon iz sastava 13. SS-oružane planinske divizije. Pripadnici ove divizije su uglavnom
bili Bošnjaci, preko 95%. Pobuna se desila u gradiću u južnoj Francuskoj, Vilfranšu, gdje je divizija bila na obuci, odakle je trebala biti prebačena na front, dok je prvobitno obećanje
prilikom regrutovanja bilo da će ostati u Bosni i Sandžaku da brane svoj kućni prag. Pobunu su predvodili Bošnjaci Ferid Džanić iz Bihaća i Ljutvija Dizdarević iz Sarajeva i Hrvat Nikola
Vukeljić iz Zagreba.
Iako pobuna nije dugo izdržala, svega 8 sahata, ipak je objavljeno da je oslobođena prva slobodna teritorija u Francuskoj i zapadnoj Evropi. Ovo je bila prva
pobuna unutar SS trupa, o kojoj je nacistički vrh već u 04 sata izjutra obaviješten.
Pobuna je u krvi ugušena, pobunjenici zvjerski mučeni i masakrirani, njih 118, a prema svjedočenjima nekih učesnika i očevidaca 156, pa i više, jer su mnogi i
ako nisu strijeljani u Vilfranšu, za kaznu deportovani u nacisticke logore gdje su mučeni i ubijani, ili pak na istočni front sa kojeg se nisu vratili.
Islamska zajednica Bošnjaka u Francuskoj je ove godine prisustvovala komemoraciji, na memorijalnom centru pobunjenika, na mjestu gdje su strijeljani i
ukopani.
BOŠNJACI KOJI ŽIVE U FRANCUSKOJ
Viši inspektor hrvatske policije Fahrudin Jašarević, kada su hrvatski borci postavljali vijence proučio je fatihu šehidima i na spomen obilježju postavio tespih.
Prije komemoracije obavljena je dženaza-namaz i proučena dova
šehidima, pobunjenim Bošnjacima u Vilfranšu. Dženaza im nikada nije klanjata a po prvi put je nad njihovim neoznačenim mezarima proučena dova.
Komemoraciji su prisustvovali gradonačelnik Vilfranša dr. Serž
Rok (Serge Roques), pomoćnik načelnika Erik Suzan (Eric Suzanne), ambasador Hrvatske u Francuskoj Ivo Goldstein, predstavnici grada Pula, te francuski i hrvatski borci.
Zanimljivo je da već druga godina zaredom Ambasada Bosne i
Hercegovine ne prisustvuje komemoraciji, kao ni predstavnici grada Bihaća. Grad Bihać i Pula su pobratimljeni sa Vilfranšom, jer je Ferid Džanić iz Bihaća, a u Puli je orginalni spomenik
pobunjenicima Vilfranša kojeg bivša SFRJ nije dozvolila prebaciti u Vilfranš pa je postavljen u Puli.
Komemeracija je započeta polaganjem vijenaca, onda himnama
Francuske, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Evropske Unije i Francuskog pokreta otpora. Poseban događaj je prisustvo Fahrudina Jašarevića, višeg inspektora hrvatske policije, koji je kada su
hrvatski borci postavljali vijence proučio Fatihu Šehidima i na spomeniku postavio tespih.
Onda je na ulazu grada predstavljen sunčani sahat, djelo Didiera
Benoa (Didier Benoit) na kojem je ubilježen datum 17. septembar 1943., odabran od grada kao najvažniji datum koji će uvijek obilježavati Vilfranš i francusku antifašističku
borbu.
Na kraju je upriličen prijem u gradskoj vijećnici gdje su
prisutni izrazili zadovoljstvo zbog prisustva Bošnjaka jer, kako su rekli, žao im je što Bosna i Hercegovina nije zvanično predstavljena na komemoraciji svojih mučenika i heroja.
Žan Tuven (Jean Thouvenin), član «Ujedinjenih omladinskih
patriotskih snaga» (F.U.J.P.) je 16. septembra 1944. godine, zapisao: «Ima godinu dana, kada je u zoru 17. septembra 1943. godine naš mirni grad probuđen jakom eksplozijom i pucnjavom, koja se u
prekidima produzavala tog dana do duboko u noć. Vilfranš je doživjeo svoj prvi uzasni ratni dan, gledajući na svojim ulicama sumanuta pretrčavanja SS-ovaca sa zasukanim rukavima, koji su sa
neskrivenim zadovoljstvom progonili i ubijali sirote i nenaouružane ljude. Sutradan građani su saznali da je u njihovom mjestu proglašeno opsadno stanje. Šta se zaparavo dogodilo?
Mi smo bili svjedoci prve krvave drame koja se događala kod nas
u toku ovoga rata, ali, također, i najuočljivijeg simptoma raspadanja njemačke armije, što je nagovijestilo našu skoru pobjedu. Pobuna Bošnjaka i Hrvata u Vilfranškom garnizonu, brutalnost i
uvrijedjenost fašista, složenost i zapletenost pobune još su nam uvjek ostali misteriozni i nepoznati.
Ti ljudi-vojnici, izgubljeni u ovom malom dijelu Francuske, među
ljudima koji ne govore njihov jezik i koji su ih često poistovjećivali sa njihovim saveznicima Švabama, ti ljudi daleko od svoje zemlje, budno praćeni od svojih šefova, tj. od svojih čuvara,
imali su hrabrosti da se pobune protiv svojih ugnjetača i progonitelja.
I oni su također imali svoju izdajničku vladu, izdajnici su
svugdje isti. Međutim, oni se nisu kolebali, da krenu u tu prvu svoju bitku, za mnoge i u samu smrt.
Bilo ih je oko 500 pobunjenika. Zahvaljujući pojačanju
neprijatelj je djelimično uspio da ih pohvata, ali ne bez vlastitih gubitaka: poslije mučenja sa rafiniranom surovošću, palo ih je, pretpostavlja se, pokoseno pred streljačkim strojem njih 118,
još uvijek prkoseći svojim mučiteljima. Neki od njih učinili su legendarne podvige prije nego će pasti na bojnom polju. Neki su imajući više sreće, poslije ove iznenadne oružane pobune, uspjeli
da umaknu, ali mi znamo da su nastavili svoje započeto djelo boreći se hrabro u šumama na stranu sa njihovom braćom u francuskom pokretu otpora.
Slava svim tim borcima iz teških vremena! Slava svim koji su
pali za slobodu, i koji su pokopani bez nišana, bez imena i prezimena na njihovim grobovima. Jer njihov primjer povezuje još više patriote svih zemalja ujedinjenih protiv fašizma! I ovaj primjer
jos više služi kao lekcija kolebljivcima, plašljivcima i kukavicama koji se nisu pridružili ovoj borbi, a to su međutim mogli, jer su se nalazili među svojima i u blizini svojih
obitelji.
Učinimo nešto da krv heroja i stradalnika za naše ciljeve nije
pala uzaludno!»
Obilježavanje i sjećanju na pobunu Bošnjaka u Vilfranšu, dženaza
i dove, vjerska, moralna i ljudska je obaveza prema našim Šehidima.
