07. septembra 1918. Bihać 

17. Septembra 1943. Villefranche-de-Rouergue

 

kao član Komunističke partije Jugoslavije sa još nekolicinom infiltratora je aktivno planirao pobunu protiv SS divizije Handžar, svoju šansu je pronašao u rujnu 1943. godine u Villefranche-de-Rouergue, u Francuskoj.

Završio Višu željezničarsku školu u Beogradu.

Mobiliziran u domobrane 1941. i poslan na vojnu obuku za vojne željezničare u Slavonski Brod.

Godine 1942. promaknut je u zvanje poručnika i postao pomoćnik pukovnika Slavka Petruhara, zapovjednika željezničke zaštite u Bosanskom Novom.

Zapovjeda zaštitom na liniji Banja Luka - Bosanski Novi - Sunja. Po tome postaje kontrolorom na kolodvoru Dobrljin u blizini Bosanskog Novog.

Pobjegao je u partizane u novembru 1942. g. Nakon toga, po jednima dezertirao iz Osme krajiške (muslimanske) brigade,

a po drugima zarobljen od Nijemaca.

 

Potom uhićen od strane vlasti NDH i zatočen u zloglasni sarajevski zatvor Belediju, koji datira još od turskog doba. Iz zatvora se spasio pristupivši 13. SS diviziji. 17. Septembra 1943., zajedno s Luftijom Dizdarevićem

i Nikolom Vukelićem digao pobunu u Villefranche-de-Rouergue.

Bosnanski Muslimani su činili otprilike 80%  sastava, Hrvati 20% uz jednog Nijemca.

Pobunila se samo jedna, Trinaesta pionirska bojna, ali ne i cijela divizija.

 

Druge postrojbe te iste divizije su sudjelovale u gušenju pobune ubijajući vlastite sunarodnike Bošnjake.

 

Divizija je, naime, bila razmještena u više mjesta područja oko Rodeza i Limogea. Kasnije će ta divizija biti transformirana u Handžar diviziju.

Džanić je u pobuni ubijen na prvi dan Ramazana od hodže Halima Malkoča iz Bosanske Krupe,  koji je za tu svoju uslugu rećem Reichu odlikovan Željeznim križem i časničkim zvanjem kapetana SS-a.

 

Strijeljan je zajedno sa Nikolom Vukelićem, Mujom Alispahićem, Mehom Memiševićem, Philippom Njimićem, Alijom Beganovićem, Mustafom Morićem, Sulejmanom Silajdžićem, Jusufom Vučjakom, Zemkom Banjićem, Efraimom Basićem, Ivanom Jurkovićem, Ismetom Cefkovićem i Uzeirom Mehičićem.

 

Značajne su i kontradiktorne pretpostavke da je u partizane otišao po zadatku kao obavještajac vojske NDH, a da se predao ustašama da bi im se vratio, dok je u Francuskoj pokušao stupiti u vezu s Pokretom otpora i bio izdan od strane velikosrpskog provokatora doktora Božidara Vitkovića.

 

Njegov odlazak u partizane je obskuran i postoji više kontradiktornih verzija, a njegov sudrug iz Bosanskog Novog, također domobranski časnik, Mihovil Dodig, kasnije partizanski visoki časnik poznat pod nadimkom "drug Ranko", tvrdi da je siguran, da je Džanić bio u službi Gestapo-a,(naravno jer je bio musliman a ne srbin) što također može biti plod negativnog stava boljševika spram ovog događaja.

Sve u svemu bio komunista ili ne odveo je u smrt oko 156 Bošnjaka,40 Njemaca koji su poginuli u pobuni i 825 koje su poslani u logor od kojih se vratilo samo 56.

Od 56 ostala je polovina jer su bili izloženi depresiji jugoslovenskih vlasti

 

 

 

 

Ferid Džanić (Bihać 1918. - Villefranche-de-Rouergue; 17. septembar 1943.),

jedan od vođa pobune vojnika divizije "Kroatia", sačinjenu od Bošnjaka i Hrvata u Villefranche-de-Rouergue, 17. septembar 1943. Završio Višu željezničarsku školu u Beogradu. Mobiliziran u domobrane 1941. i poslan na vojnu obuku za vojne željezničare u Slavonski Brod. Godine 1942. unaprijeđen je u zvanje poručnika i postao pomoćnik pukovnika Slavka Petruhara, zapovjednika željezničke zaštite u Bosanskom Novom. Zapovjeda zaštitom na liniji Banja Luka - Bosanski Novi - Sunja. Po tome postaje kontrolorom na željezničkoj stanici Dobrljin u blizini Bosanskog Novog. Otišao u partizane u novembru 1942., pa po tome, po jednima dezertirao iz Osme krajiške (muslimanske) brigade, a po drugima zarobljen od Nijemaca. Po tome uhapšen od strane vlasti NDH i zatočen u zloglasni sarajevski zatvor Belediju, koji datira još od turskog doba. Iz zatvora se spasio pristupivši 13. SS diviziji "Kroatia". Jedan od vođa pobune u Villefranche-de-Rouergue, 17. septembra 1943., zajedno s Božom Jelenekom iz Kutine, Nikolom Vukelićem iz Malog Žitnika kod Gospića i Eduardom Matutinovićem iz Vinkovaca. Bošnjaci su činili otprilike dvije trećine sastava, Hrvati jednu trećinu uz jednog Nijemca. Pobunio se samo jedan, Trinaesti bataljon Trinaeste divizije "Kroatia", ali ne i cijela divizija. Druge jedinice te iste divizije su učestvovale u gušenju pobune ubijajući vlastite sunarodnike Bošnjake i Hrvate. Divizija je, naime, bila razmještena u više mjesta područja oko Rodeza i Limogea. Kasnije će ta divizija biti transformirana u Handžar diviziju. Džanić je u pobuni ubijen na prvi dan Ramazana od hodže Halima Malkoča iz Bosanske Krupe, otvorenog naciste i pobornika Trećeg Rajha i sljedbenik jerusalemskog Velikog muftije El-Husseina, koji je za tu svoju uslugu trećem Rajhu odlikovan Željeznim krstom i oficirskim zvanjem poručnika SS-a. Malkoč je najprije ispalio hitac u Džanića, a po tome ga, kad je ovaj pao, dotukao onako ranjenog. Jelenek je postao oficir francuskog pokreta otpora, Matutinović se pridružio partizanima na Visu, a Vukelić je strijeljan 18. septembra 1943. Značajne su i kontradiktorne pretpostavke da je u partizane otišao po zadatku kao obavještajac vojske NDH, a da se predao ustašama da bi im se vratio, dok je u Francuskoj pokušao stupiti u vezu s Pokretom otpora i bio izdan od strane velikosrpskog provokatora doktora Božidara Vitkovića. Džanićev odlazak u partizane je obskuran i postoji više kontradiktornih verzija, a njegov sudrug iz Bosanskog Novog, također domobranski oficir, Mihovil Dodig, kasnije partizanski visoki oficir poznat pod nadimkom "drug Ranko", tvrdi da je siguran, da je Džanić bio u službi Gestapoa, što također može biti plod negativnog stava boljševika spram ovog događaja. Ni nastavak događaja, ni njegova smrt ne rasvjetljavaju tu naizgled lakomislenu osobu, čiji je čin ravan heroju antičke tragedije.