SULEJMAN EF. PAČARIZ

Branitelj Prijepolja

KAKO JE ZAVRŠIO SULEJMAN-HODŽA PAČARIZ

Jedan od muslimanskih junaka Drugog svjetskog rata

Jedna od najvećih nepoznanica bliske muslimanske prošlosti svakako je Drugi svjetski rat.

Strah koji su zaveli komunisti kako bi spriječili objavljivanje u javnosti golemih žrtava, koje su se prema procjenama povjesničara kretale do 115.000, jedan su od glavnih razloga zašto o tom periodu naše povijesti vrlo malo znademo. Prikraćeni stvarnih informacija o udjelu muslimana u Drugom svjetskom ratu svi njihovi nacionalni i vjerske vođe prikazani su kao simpatizeri i pripadnici stranih neprijateljskih formacija i domaćih izdajnika. Bilo je to omiljeno objašnjenje komunista. Tek potkraj socijalističke vlasti neki su povjesničari poput Vladimira Dedijera otvoreno progovorili o četničkim zločinima nad muslimanima i prikazali sve strahote koje su nad njima činili i komunisti, dojučerašnji pripadnici četničkoga pokreta. Njihova stradanja u redovima Domobrana i drugih vojnih formacija Nezavisne Države Hrvatske, također nisu istinito prikazana, zbog čega i danas imamo dvojaka tumačenja njihove uloge u Drugom svjetskom ratu. Dok jedni tvrde da su muslimani bili vjerni nositelji ustaštva, drugi tvrde da je njihov udjel u stvaranju NDH bio minoran i nezamjetljiv i da su oni zapravo glavni razlog propasti ove državne tvorevine. Jedan od muslimanskih čelnika pred Drugi svjetski rat, koji je osjetio da se muslimanima spremaju teška iskušenja bio je Sulejman-hodža Pačariz, obični seoski imam iz Prijepolja. Svjestan četničke opasnosti koja je zaprijetila muslimanima, Sulejman-hodža odlučio je svoj autoritet seoskog imama staviti na raspolaganje narodu i skromnim mogućnostima okupiti sve koji su bili spremni braniti svoj narod. U njegovim jedinicama našlo se nekoliko tisuća odvažnih boraca branitelja nacije i vjere. Zahvaljujući upravo Sulejman-hodži i njegovim borcima muslimani Sandžaka nisu doživjeli sudbinu braće gornjeg Podrinja.Sulejman-hodža je tijekom rata dobivao pomoć jedino od NDH pa su otuda i nazvani ustašama i zbog toga nakon Drugog svjetskog rata tako i okvalificirani. Po završetku Drugog svjetskog rata i jedinica hodže Pačariza sa oko tisuću boraca kreće prema Zapadu i u travnju 1945. Godine stiže u Zagreb. Tu Sulejman-hodža stupa u kontakt s dr. Sulejmanom Mašović, koji ga savjetuje da sa jedinicom krene prema Zapadu i preda se engleskim ili američkim jedinicama. Zbog nekih incidenata Sulejman Pačariz se vraća s pola puta ponovo u Zagreb gdje mu dr. Mašović savjetuje da sačeka nekoliko dana pokušavajući ga skloniti od prepoznavanja jer su partizanske jedinice bile na prilazima Zagreba. Šalje ga u Kozarac u Bosnu i Hercegovinu gdje je svojom vezom uspio Silejman-hodži ishoditi novi identitet i dokumenta na ime Selim Ibrahimović. Partizanski oficir OZN-e Mujo Redžić izdao mu je dokumenta i postavio ga za imama u Kozarcu. Kratko vrijeme je službovao kao imam dok jedne večeri domaćin kuće neki Ibrahimaga nije primijetio je da je kuća okružena vojskom. Malo zatim čuo se poziv da iz kuće izađe Sulejman Pačariz. Domaćin kuće izašao je iz kuće rekavši da tu nema nikakvog Pačariza, već je s njim u kući hodža Selim ef. Ibrahimović. U to se umiješao hodža Pačariz rekavši domaćinu: Halali! Ja sam hodža Sulejman Pačariz, oni mene traže. Kako je s njim bio najmlađi sin Zaim, zamolio je domaćina da pripazi dijete rekavši da će već netko doći po njega. Prije polaska iz Zagreba s Sulejman ef. bila su i njegova dva starija sina, ali su bez očeva dopuštenja napustili Zagreb i vratili se nazad u Sandžak. Kad je to otac čuo prokomentirao je riječima: Ne valja ništa. Znao je da će ga upravo oni pod prisilom odati. Kada je izašao pred kuću tamo ga je čekala partizanska vojska. Jedan od vojnika opsovao mu je Boga, a Sulejman-hodža je strelovito reagirao udarivši ga šakom u lice i odmah ga bacio na zemlju. Vojnik je poletio za oružje ali ga je još brže zaustavio zapovjednik. Rekao je vojnicima da je pred njima veliki zarobljenik i da ne smiju ništa poduzimati bez njegova odobrenja. Okrenuo se prema Sulejman-hodži i rekao mu: Ako obećaš da ćeš biti poslušan nećemo te vezati. Obećao je da nećebježati. Odveden je u pravcu Kozarca. Negdje u samu zoru iste večeri netko je pokucao na vrata. Domaćin Ibrahimaga je otvorio vrata i zaprepastio se kada je vidio Sulejman-hodžu. Odmah ga je pitao da li je oslobođen ili je pobjegao. Rekao je da je pobjegao. Zamolio je domaćina da mu nađe toplu odjeću i nekoliko pari vunenih čarapa. Odlučio je odspavati dva-tri sata i zamolio da ga probudi prije nego svane dan. Na polasku iz kuće rekao je Ibrahimagi da kada dođe potjera neka im kaže istinu, da je bio tu, i da je otišao prema Kozarcu, jer ako bude lagao ubit će ga. Tako je i bilo. U bijegu Sulejman-hodža je svratio u džamiju da klanja i da se napije vode. Pred džamijom ga je primijetila neka muslimanka i odmah obavijestila partizane. Vidjevši da je otkriven, Sulejman-hodža bježi kroz naselje. Iz jedne kuće izlazi čovjek s puškom pred njega. Oklijeva da ga ubije. Sulejman- hodža mu se obraća riječima: Ako si katolik, kunem te Isusom ubij me, opraštam ti moju krv, a ako si pravoslavac kunem te tvojom slavom ubij me, oslobađam te grijeha moje krvi, a ako si musliman kunem te Allahom ubij me, ne daj da me zarobe partizani, halalim ti moju krv. Nepoznati je podigao pušku i jednim hicem ga riješio života. Oficir UDB-e koji mu je izdao nove osobne dokumente objesio se slijedećeg dana u strahu od osvete. Petnaestak godina nakon smrti u jednoj sarajevskoj bolnici Sulejmanov sin se liječio. Jednoga dana došao je jedan bolničar i pitao ga je li mu u rodu bio neki Sulejman-hodža Pačariz. Rekao mu je da mu je to otac. Tada mu je nepoznati rekao da je on ubio njegova oca u Kozarcu jer ga je ovaj molio i halalio mu proljivenu krv. Rekao je da je zbog toga imao velikih neprilika i zbog toga nije uspio postati liječnikom. Eto tako je prema ispovijedi rahmetli Sulejmanovog sina Zaima okončao ovaj veliki borac svoj ovozemaljski život. Legenda o njemu još je uvijek živa a naročito među Sandžaklijama jer su njegove zasluge u zaštiti muslimana u Drugom svjetskom ratu, goleme i neporecive. Zanimljivo je istaći da kroz tolike godine zajedničkoga druženja sa rahmetli dr. Sulejmanom Mašović nikada nijeprogovorio o Sulejman-hodži i njegovom nastojanju da pomogne hrabrom imamu. Mi koji smo bili sa njim bliski malo smo doznali o n njegovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, a naročito u zbrinjavanju izbjeglica i prognanika. Tek posredstvom drugih doznajemo o njegovim hrabrim činima u nastojanju da bude na korist islama i muslimana. Dobro se sjećam na nekoliko godina prije njegove smrti kada bi pošao službenim putem u Rijeku, rahmetli doktor bi me zamolio da mu donesem izotope od zajedničkog prijatelja Ekrema, jer ih je namjeravao dati nekom siromahu, a zapravo su njemu trebali, a nismo znali da je teško bolestan od karcinoma. Ovo je samo jedno otkriće o čovjeku koji je s nama živio tolike godine, a da nismo primjećivali.