Muslimanski rezolucionari
(Ovaj tekst čini prvi dio drugog poglavlja knjige Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti, koja treba da se pojavi do kraja 2021.)
Drugi problemski kompleks čija nam analiza pomaže u objašnjenju bošnjačkog kulturno-političkog neuspjeha jest odnos bosanskog muslimanskog subjekta prema toku Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom povijesnom prostoru i njegovom ishodu, kao i prema ocjenama koje je o ulozi Muslimana u tim zbivanjima davala službena jugoslavenska historiografija od 1945. do 1990. Dio muslimanske kulturne elite u tom razdoblju bio je nezadovoljan »marksističkim« prikazima te problematike, pa se bošnjačka kulturna elita, ničim sputana nakon 1995, dala na njihovo revidiranje.
Jedan od glavnih prigovora bio je da su jugoslavenske komunističke vlasti umanjivale doprinos Muslimana-nekomunista pobjedi Narodnooslobodilačkog pokreta, želeći sačuvati svojevrstan monopol na antifašizam. Među desetak radova nejednake vrijednosti koji su u proteklih dvadesetak godina posvećeni ispravljanju te nepravde, naročito mjesto zauzima studija Safeta Bandžovića Bošnjaci i antifašizam[1], o kojoj sam na prethodnim stranicama govorio drugim povodom[2]. U središtu spora su tzv. muslimanske rezolucije iz 1941, koje su prema mišljenju nekih bošnjačkih autora predstavljale jasan prosvjed muslimanskih vjerskih prvaka, građanskih političara i drugih uglednika protiv ustaških zločina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ti dokumenti, štaviše, predstavljaju samu bit »bošnjačkog antifašizma« koji se na njih može svesti, o čemu svjedoči i drugi dio naslova Bandžovićeve studije: Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.).
Prvi sistematičan tekst o rezolucijama iz 1941. dugujemo Muhamedu Hadžijahiću. Radi se o autorovom izlaganju na naučnom skupu »1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine« održanom u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971, koje je dvije godine kasnije objavljeno u zborniku radova i saopštenja[3]. Svoju karakterizaciju tih dokumenata Hadžijahić iznosi kratko i nedvosmisleno na samom početku izlaganja:
U postojećoj politološkoj literaturi dosta je malo pažnje obraćano tzv. muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine. U njima su predstavnici organizacija, mnoge istaknutije ličnosti tadašnjeg javnog života kao i neki pojedinci u nizu gradova Bosne i Hercegovine osudili ustaška nasilja nad Srbima i drugim progonjenim[4].
Na održivost ove ocjene još ću se vraćati, a rekonstrukciju počinjem od jedne druge tvrdnje iz istog Hadžijahićevog teksta, koja se tiče geneze muslimanskih rezolucija iz 1941:
Začetak svim ovim rezolucijama, ali prije svega sarajevskoj, može se smatrati skupštinski zaključak organizacije ilmije (svećenstva) El-Hidaje od 14. augusta 1941. U tač. 4 rezolucije, donesene na toj skupštini, javno se protestiralo protiv zločina[5].
Ovu tvrdnju će kasnije – a naročito u naše vrijeme – mnogi autori doslovno prenositi ili ponavljati s većim ili manjim stilskim prilagodbama. Safet Bandžović, naprimjer, prepisuje je uz sitne izmjene ne upućujući na Hadžijahića, ali izvor nije teško prepoznati:
Začetak svim ovim značajnim rezolucijama, prije svega »Sarajevskoj«, može se smatrati skupštinski zaključak Udruženja ilmije »El-Hidaje« od 14. augusta 1941, kojim se javno protestiralo protiv zločina i stradanja[6].
Još jednu varijaciju Hadžijahićeve tvrdnje predstavljaju i sljedeći redovi:
Udruženje ilmije El Hidaje, u 4. tački svoje rezolucije, izdane 14. avgusta 1941. godine, se jasno distanciralo i usprotivilo ustaškim zločinima. Upravo ovaj zaključak predstavlja začetak svih muslimanskih rezolucija, ali prije svega Sarajevske rezolucije[7].
Neki autori, najčešće anonimni (kada je riječ o web-stranicama), uspijevaju da prepisujući od prepisivača poistovete zaključak skupštine »El-Hidaje« sa Sarajevskom rezolucijom, pa su na službenoj web-stranici Islamske zajednice, s endemijskim šlamperajem, dva dokumenta (jedan nastao 14. augusta a drugi 12. oktobra 1941) u naslovu spojena u jedan: »Sarajevska rezolucija El-Hidaje«[8]. U samom tekstu, međutim, donosi se ovaj drugi dokument, dok je prvi izostavljen.
Ne zaostaje ni uvijek nepouzdana Wikipedija na bosanskom jeziku, pa pod natuknicom »Mehmed Handžić« možemo pročitati:
Sarajevska rezolucija bila je rezolucija koju je tokom Drugog svjetskog rata u Sarajevu … 14. augusta 1941. na prijedlog glavnog odbora usvojila Skupština udruženja ilmije (muslimanski vjerski službenici) »El-Hidaje«. Ovom rezolucijom konstatira se teška situacija u kojoj su se našli muslimani Bosne i Hercegovine, a za koju se navodi da je posljedica smišljene politike ustaša da izazovu sukobe pravoslavaca i muslimana, javno se osuđuju zločini pojedinih muslimana nad Srbima, konstatira se obespravljenost muslimana koju sprovode katolici i zahtijeva uspostavljanje reda i mira, kažnjavanje odgovornih za zločine i pružanje pomoći žrtvama[9].
Konačno, u egidi uz tekst Osmana Sušića »Bošnjačko ne ustaškim zločinima«, objavljen u Stavu, turskom političkom magazinu na bosanskom jeziku, stoji da je »Sarajevska rezolucija usvojena … 14. augusta 1941. na skupštini Udruženja ilmije ’El-Hidaje’«[10]. (Napominjem da Sušić u samom tekstu ne brka dvije rezolucije; oprema je, kao i svugdje, redakcijska, pa je uredništvo Stava iskoristilo priliku da plasira još jedan od falsifikata kojima ispunjava svoju misiju uljepšavanja moralne slike svih Erdoğanovih saveznika.)
Nakon što smo otklonili nesporazum koji se godinama provlači kroz »pouzdane izvore« iz kojih bosanski muslimanski subjekt ekskluzivno crpe elemente za historijske ocjene svoje kao i tuđe povijesti, i nepobitno utvrdili da se radi o različitim dokumentima od kojih je jedan (skupštinska rezolucija »El-Hidaje«) navodno inicirao sve druge (Sarajevsku rezoluciju, a prije nje prijedorsku i poslije nje mostarsku, banjalučku, bijeljinsku itd.), vrijeme je da pogledamo šta u njima stoji, uspoređujući izvorni tekst s prepričavanjima koja sam naveo, ali i s nekima koja ću još navesti.
Skupštinska rezolucija »El-Hidaje«
Uvid u izvorni tekst? U slučaju skupštinske rezolucije »El-Hidaje« od 14. augusta 1941. to je mnogo lakše reći nego ostvariti. Naime, tekst rezolucije nije dostupan široj javnosti. Hadžijahić navodi da je »rezolucija … u cijelosti objavljena u društvenom glasilu V, br. 1, od 22. rujna 1941, na str. 28«[11], ali ona sve do danas nije preštampana. To može da začudi: trideset godina je prošlo od propasti komunističko-ateističkog režima, trideset godina obilježenih revalorizacijom bosanskomuslimanskog nasljeđa, tokom kojih su svakom aspektu ovog potonjeg posvećene dvije-tri monografije, objavljene su u divot-izdanju hiljade dokumenata koje bi neko ocijenio kao beznačajne, dobili smo u prevodu čak i izabrana djela u deset (10) knjiga novohanbelijskog pravnika Ibn Tejmijeta koji je nesporni uzor svih vehabija ovoga svijeta i duhovni praotac saudijske dinastije – ali ne i tekst koji je inicijalni akt bosanskomuslimanskog otpora ustaškim zločinima, jedinstven u okupiranoj Evropi.
Idealna prilika ukazala se s objavljivanjem knjige Nasuprot zlu, u izdanju El-Kalema, izdavačkog centra Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini[12]. U knjizi su se po prvi puta našle na jednom mjestu sve muslimanske rezolucije iz 1941, kao i Zajednička izjava o nasilnom ekstremizmu koju su, kako saznajemo iz predgovora Hilme Neimarlije, početkom decembra 2015. »potpisali bošnjački nosioci odgovornih dužnosti u političkom, vjerskom i kulturnom životu u Bosni i Hercegovini«. Preštampan je spominjani tekst Muhameda Hadžijahića iz 1971, trojica autora (Mustafa Spahić, Enes Karić, Mevludin Dizdarević) pišu o reakcijama na rezolucije i o njihovoj recepciji, sveudilj se spominje rezolucija »El-Hidaje«, ali njenog teksta nema. Zvuči nevjerovatno, ali ni u ovom tematskom skupnom djelu nije se našlo mjesta za tu jednu jedinu stranicu!
Prije nego što pokušamo odgonetnuti zašto je to tako, vrijedi pogledati u kakvoj je atmosferi održana sama skupština. O događaju piše Sarajevski novi list; novinar kome je uredništvo povjerilo zadatak očito ne zna mnogo o muslimanskoj kulturi, pa smo tako obaviješteni da je, prije nego što će predsjednik udruženja Mehmed ef. Handžić započeti uvodni govor, »zamoljen … g. Hafiz Hamid ef. Muftić da prouči jedno ’oševe’«! No novinaru treba vjerovati kada izvještava o stvarima koje su mu bliže:
U svom govoru predsjednik je podsjetio učesnike, da je ovo prva skupština »El-Hidaje« u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u kojoj se »El-Hidaji« kao i svim ostalim ustanovama muslimana Hrvata daje mogućnost slobodnog i normalnog razvitka i rada. Za to upućuje prve svoje riječi Bogu sa hvalom što nam je podario slobodu, a po tom u ime skupštine pozdravlja Poglavnika i predlaže slijedeću brzojavku:
Poglavniku
Nezavisne Države Hrvatske
Dru. ANTI PAVELIĆU
Zagreb.
Muslimansko svećenstvo okupljeno na glavnoj godišnjoj skupštini svoga društva »El-Hidaje«, održane po prvi put u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ima čast pozdraviti Vas kao Poglavnika naše mlade i mile Nezavisne Države Hrvatske, koji u svakom pravcu ima puno razumijevanje za potrebe naše Islamske vjerske zajednice.
Izražavajući našu zahvalnost i odanost ostajemo
Za Dom spremni!
Predsjednik M. HANDŽIĆ
Čitanje brzojavke popraćeno je frenetičnim klicanjem Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Nakon takvog početka, čitalac koji zna u kojem će svjetlu desetljećima kasnije bosanski muslimanski subjekt prikazivati ovaj događaj teško će pristati da oduševljenu podršku skupštinara ustaškom režimu raspozna kao čin građanske hrabrosti jedinstven u okupiranoj Evropi, pa s razlogom očekuje pozorišni obrat, naprimjer »A onda je predložena jedna rezolucija koja osuđuje ustaške zločine nad Srbima, Židovima i Ciganima, kojoj su nazočni klicali još frenetičnije negoli Poglavniku!«… Međutim, ostat će razočaran. Sve što saznajemo jest da je »na koncu … Kasim ef. Dobrača dao nacrt jedne rezolucije, koja je s nekim korekcijama izglasana. Skupština je završena učenjem Kurana a. š. i dovom«[13].
Treba li povjerovati da su Handžić i Dobrača lukavo ponudili tekst u kojem javni prosvjed protiv ustaških zločina ipak figurira, ali je tako dobro prikriven da ga javnost nije primijetila? Samo je jedan način da to provjerimo – naime, da vidimo šta zaista piše u rezoluciji glavne godišnje skupštine »El-Hidaje«, prve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojoj se ustanovama muslimana Hrvata daje mogućnost slobodnog i normalnog razvitka i rada.
Rezolucija ima sedam tačaka. U Prvoj tački »Skupština sa zadovoljstvom konstatira da najviši čimbenici u našoj državi pokazuju u svojim brojnim izjavama jaku volju da se muslimanima dade puna sloboda u vjerskim, vjersko-prosvjetnim i vakufsko-imovinskim poslovima. Na osnovu toga skupštinari sa lijepim nadama očekuju skoro ostvarenje naših želja u tome pogledu«.
U Drugoj tački »skupštinari jednoglasno odobravaju dosadanji rad El-Hidaje i njeno sudjelovanje na donošenju novog zakona i štatuta Islamske vjerske zajednice«.
U Trećoj tački »skupštinari konstatiraju da je s najviših mjesta u državi istaknuto i više puta javno i jasno naglašeno da su obje vjere i islamska i katolička potpuno ravnopravne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U duhu ove visoke misli potrebno je da sav hrvatski narod radi i misli. Stoga je najosnovnija dužnost potpuna tolerancija i bratska suradnja svih članova hrvatskog naroda na izgradnji naše mlade države. Svaka netrpeljivost ili nejednaki postupak u pogledu vjere šteti našoj općoj narodnoj i državnoj stvari«.
U Petoj tački (koja zbog greške u numerotaciji nosi broj 6) konstatira se težak materijalni položaj islamskih vjerskih službenika, naročito mualima, i apelira na državu da im pomogne: »Kada se u ovo vrijeme obratila pažnja državnim činovnicima i kada se gleda, da im se materijalno pomogne, skupštinari konstatiraju, da bi kako vjerske, tako i državne vlasti, trebale u ovom pogledu izaći u susret islamskim vjerskim službenicima«.
Šesta tačka (koja nosi broj 7) zalaže se za muslimansko jedinstvo: »El-Hidaja je uvijek stajala na stanovištu potpune sloge muslimana u duhu vjerskih uputa i propisa. Skupštinari konstatiraju da se svi muslimani moraju držati ovoga načela, naročito u današnjim prilikama«.
Sedma tačka (koja nosi broj 8) podsjeća da je »Novopazarski sandžak … historijski sastavni dio Bosne i Hercegovine, a sandžački muslimani … nerazdruživi dio muslimanskog dijela hrvatskog naroda. Stoga glavna skupština moli sve mjerodavne, da ulože trud da se svakako Sandžak uključi u okvir Nezavisne Države Hrvatske«.
Čitalac je sada pozvan da sadržaj ovih tačaka usporedi sa gorenavedenim referiranjima na rezoluciju »El-Hidaje«, i da pokuša pronaći gdje se to »konstatira … teška situacija u kojoj su se našli muslimani Bosne i Hercegovine«, kako bi htjela Wikipedija na bosanskom jeziku. Sasvim suprotno, u Prvoj tački skupština izražava zadovoljstvo njihovim položajem. S obzirom na to, ne čudi što se ne može naći potvrda ni ostalih s time povezanih izmišljotina koje bošnjački pseudohistoričari, publicisti opšte prakse i ostali poslenici na nacionalnoj afirmaciji prepisuju jedni od drugih. Ne konstatira se, dakle, »obespravljenost muslimana koju sprovode katolici« već se naprotiv podsjeća u Trećoj tački »da je s najviših mjesta u državi istaknuto i više puta javno i jasno naglašeno da su obje vjere i islamska i katolička potpuno ravnopravne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«. Osuda zločina nad Srbima? Ne da osuda ne postoji, nego se u rezoluciji »El-Hidaje« Srbima odriče i vjerska ravnopravnost: uz dvije ravnopravne vjere, islamsku i katoličku, nema mjesta za treću, četvrtu i petu, za pravoslavlje, judaizam i protestantizam… Dalje, ako je i moguće ustvrditi da su Muslimanske rezolucije iz 1941. »prvi jasan znak razočarenja jednog širokog sloja bosanskohercegovačkih muslimana« Nezavisnom Državom Hrvatskom[14], to sigurno ne vrijedi za ovaj tekst za koji bi se htjelo da ih je inspirirao: sasvim suprotno, skupštinari u Sedmoj tački žale što Nezavisna Država Hrvatska nije još veća, i priželjkuju da joj se priključi i Sandžak.
Ostaje, onda, još samo Četvrta tačka rezolucije,ona u kojoj je navodno sadržan njen sukus, pa je donosim u cijelosti:
Sa bolom u duši i dubokom sućuti sjećamo se svih onih nevinih muslimanskih žrtava koje nedužno padoše u nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju. Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane da se u duhu visokih uputa svoje vjere i u interesu države, strogo klone svakog zlodjela. Molimo državne vlasti da što prije zakonski zavedu sigurnost u svim krajevima ne dozvoljavajući da se što bilo čini na svoju ruku kako ne bi nevini ljudi stradali.
Čitalac će se sam uvjeriti da se u ovih pet rečenica, iz kojih bosanski muslimanski subjekt nastoji da iscijedi, kao iz suhe drenovine, javni prosvjed protiv ustaških zločina nad Srbima i Jevrejima, ni Srbi ni Jevreji ne spominju. Jedine žrtve s kojima skupštinari saosjećaju su »nevine muslimanske žrtve koje nedužno padoše u nemirima, koji se ovih dana mjestimično događaju«. O kakvim je nemirima riječ?
Jedna je mogućnost da rezolucija cilja na četničke pokolje u istočnoj Bosni u kojima su Muslimani zaista žrtve, i njihovo spominjanje bilo bi samorazumljivo – no onda je nejasna upotreba eufemizma: »nemiri« umjesto »pokolja«, to zvuči kao da skupštinari žele da ublaže razmjere stradanja svojih istovjernika.
Druga je mogućnost da se misli na srpske/četničke odmazde zbog ustaških zločina u Hercegovini, zločina o kojima literarnu potvrdu nalazimo kod Alije Nametka (»Šta je sinoć omrklo vlaškog uha u Stocu, nije ga ni pola osvanulo, a i danas ih love, pa s njima nekud, kako vele, na prisilni rad«[15]). Neutralna oznaka »nemiri« onda je razumljiva – nije zamislivo da skupština koja je frenetično klicala Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj usvaja rezoluciju u kojoj se makar i spominju (a kamoli osuđuju!) ustaški zločini koji izazivaju odmazdu nad Hrvatima muslimanima. Skupštinarima je, naravno, poznato da se u ustaškim postrojbama nalazi i sasvim lijep broj Hrvata muslimana čiji »angažman« izlaže smrtnoj opasnosti nezaštićena muslimanska sela, pa osuđuju »sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje«, no ključne riječi u ovoj osudi su »na svoju ruku«. Nasilje je u NDH državni projekt i provodi se organizirano, ali skupštinari nemaju o tome šta da kažu. Njima smeta samo samoinicijativno nasilje, ono koje izlazi iz okvira državne akcije, pa će to još jednom naglasiti u završnoj rečenici ove Četvrte tačke: »Molimo državne vlasti da što prije zakonski zavedu sigurnost u svim krajevima ne dozvoljavajući da se što bilo čini na svoju ruku kako ne bi nevini ljudi stradali«. I ta skrušena molba sadrži bit navodnog »bošnjačkog krika slobode u porobljenoj Evropi«: skupština »El-Hidaje« traži da vlasti jedne zločinačke države zavedu sigurnost. I to da je zavedu zakonski, što objektivno uključuje i primjenu rasnih zakona donesenih 30. aprila… Razumljivo je, onda, da je za bošnjački projekt mnogo bolje da se tekst rezolucije ne preštampava već da se samo posvuda spominje, što su shvatili i inteligentni urednici knjige Nasuprot zlu.
Dopuštam sebi da ukažem i na treće moguće značenje »nemira« koji se spominju u prvoj rečenici Četvrte tačke, pa tako i na još jedno moguće tumačenje pobuda za donošenje rezolucije »El-Hidaje«. Nakon što je prethodnog mjeseca KPJ pozvala narod Bosne i Hercegovine na ustanak, dolazi širom zemlje do akcija protiv njemačkog okupatora i ustaških vlasti u kojima sudjeluju i Muslimani. To se manje-više zna iako se o tome ne piše, to zna Ustaško redarstvo kao što znaju i muslimanski vjerski prvaci, pa kako ta činjenica narušava sliku o jedinstvu svih Hrvata muslimana u podršci »mladoj i miloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, i kako je očito da ne ostaju svi »Za Dom spremni« poput Mehmeda Handžića i oduševljenih skupštinara »El-Hidaje«, ovi potonji osjetili su potrebu da se od takvih elemenata ograde i osude »sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili bilo kakav ispad i učinili kakvo nasilje«. Ime barem jednoga od tih pojedinaca i prirodu nasilja u koje se upustio saznat ćemo nepunu sedmicu kasnije, kada se u istom Sarajevskom novom listu pojavi sljedeća vjestica:
Osuđeni komunisti u Sarajevu
PO POKRETNOM PRIJEKOM SUDU
Jučer poslije podne Ravnateljstvo za javni red i sigurnost Velike župe Vrhbosne izdalo je oglas slijedećeg sadržaja:
OGLAS
Danas su pred senatom Pokretnog prijekog suda odgovarali zbog komunističke promičbe HAVERIĆ DŽAVID, 21 godinu star i ĐURĐEVIĆ MILOVAN, 27 godina star.
Sudskom je raspravom ustanovljeno, da su imenovani organizirali komunističku stranku i da su raspačavali letke komunističkog sadržaja, a Haverić, da je prilikom uhićenja pokušao ubiti organa vlasti, pa ih je stoga senat Pokretnog prijekog suda OSUDIO NA SMRT.
Nad Haverić Džavidom izvršena je u zakonskom roku KAZNA SMRTI STRIJELJANJEM, dok je Đurđeviću Milovanu kazna smrti milošću P o g l a v n i k a zamijenjena s 20 godina teške tamnice.
Sarajevo, dne 20. kolovoza 1941.
Ravnateljstvo za javni red i sigurnost
VELIKE ŽUPE VRHBOSNE[16].
Ja, naravno, ne tvrdim da je moje čitanje Četvrte tačke rezolucije »El-Hidaje« jedino ispravno: čak i da imamo obilje izvora, prave pobude skupštinara ne bi bilo moguće dokazati. No u društvenim naukama, u koje spada i historija, ne radi se – za razliku od prirodnih nauka – toliko o dokazivanju koliko o argumentiranju. Ako je moguće argumentirati da se u rezoluciji prosvjeduje protiv zločina nad Srbima i Jevrejima iako se ni Srbi ni Jevreji ne spominju, i da se njome osuđuju ustaške vlasti iako rezolucija »izbjegava da krivicu pripiše bilo kojoj osobi ili skupini« (Robert Donia), onda je moguće argumentirati i da njome bosanska ulema potvrđuje lojalnost režimu i ograđuje se od djelovanja ilegalaca i komunista Muslimana, premda se ovi ne spominju…
Muslimanske rezolucije iz 1941.
Nešto drukčije stoji stvar s muslimanskim rezolucijama iz 1941. u užem smislu koje, po mom mišljenju, treba posmatrati u diskontinuitetu s rezolucijom »El-Hidaje«.
Najprije, šta u njima piše? Rašireno je uvjerenje, stvoreno papagajskim ponavljanjem, da su »svim rezolucijama zajednička … dva motiva i obilježja: osuda ustaških zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima i stanovište koje odgovornost za bošnjačko sudjelovanje u zločinima veže isključivo za bošnjačke pojedince, izvršioce zločina«[17]. Međutim, uvid u tekstove, koji je sada znatno olakšan objavljivanjem knjige Nasuprot zlu, pokazuje da se u svih sedam rezolucija (prijedorska, sarajevska, mostarska, banjalučka, bijeljinska, tuzlanska, zenička) Jevreji – da počnemo s njima – spominju samo jedan jedini puta, u Banjalučkoj rezoluciji od 12. novembra 1941, i to u dosta indikativnom kontekstu: potpisnici ne prosvjeduju što su Jevreji (zajedno sa Srbima) »iseljeni« ili su izbjegli pred nasiljem, već negoduju zbog odnosa vlasti prema njihovoj imovini:
Vinovnici ovih nereda se povlače u pozadinu paradirajući u uniformama, zabavljeni dobrim dijelom oko pljačke srpske i jevrejske imovine. To najbolje mi vidimo ovdje u Banjoj Luci gdje je sa imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i Židova napravljen izvor pljačke i bogaćenja za pojedince, njihove obitelji i prijatelje. Pri tome se nije vodilo računa o poštenju i prošlosti tih osoba ni o interesima države. Stručne su radnje davane nestručnjacima, imetci ogromne vrijednosti su davani često bez ikakve procjene ili uz bagatelne procjene i bez ikakve garancije i to onima koji nemaju nikakvih posebnih zasluga za Državu Hrvatsku[18].
I to je najozbiljnija zamjerka u bližoj ili daljoj vezi s Jevrejima u svih sedam rezolucija: banjalučki muslimani se bune što vlasti nagrađuju podobne a ne stručne i sposobne (isti problemi onda kao i danas!), i zalažu se za svojevrsnu meritokratiju – imovinu izbjeglih i iseljenih Jevreja treba dijeliti u interesu Nezavisne Države Hrvatske i prema zaslugama za istu!
Jednako je teško naći osudu ustaških zločina nad Romima/Ciganima, koji se spominju samo u dvije rezolucije, prijedorskoj i zeničkoj. Prijedorska rezolucija spominje ih u kontekstu pritužbi na ustaški logor u ovom gradu:
Za vrijeme pobuna u okolini mjesta bez pitanja ma koga od muslimana naoružavao je ovaj logor među ostalim i najgori ološ, pa čak i Cigane, te ovakve tipove upotrebljavao uz suradnju divljih ustaša za ubijanje mirnog građanskog stanovništva grčko-istočne vjere[19].
Ove redove možemo smatrati prosvjedom protiv ustaških zločina nad grkoistočnjacima tj. Srbima (i na to ću se još vratiti), ali ni uz najbolju volju ne možemo u ovoj karakterizaciji (pa čak i) Cigana kao najgoreg ološa raspoznati želju prijedorskih muslimana da ih uzmu u zaštitu.
Zenička rezolucija mnogo je određenija, i za razliku od svih drugih izrazito tematska. Mevludin Dizdarević posvećuje joj u knjizi Nasuprot zlu poseban tekst, u kojem nas upoznaje i s historijatom:
Prve korake u zaštiti Roma bosanskohercegovačka javnost je inicirala već u prvoj polovici jula 1941. kada su ustaške vlasti u Tešnju vršile popis Cigana, kako bi mogle početi s progonima evidentiranih. (…) S tim u vezi, u Sarajevu je obrazovana stručna komisija sa zadatkom da izradi elaborat u odbranu Cigana koji bi onda bio predat njemačkim i ustaškim vlastima. (…) Cilj elaborata bio je da omogući teorijsku podlogu za uvrštavanje Roma u arijevsku rasu i tako ih spasi od progona i istrebljenja[20].
Stručnu komisiju činili su Hamdija Kreševljaković, Derviš M. Korkut, Mehmed Handžić i Muhamed Kantardžić koji se, naravno, nisu usprotivili Rosenbergovoj rasnoj teoriji (niti bi to iko javno mogao učiniti u Sarajevu 1941), već su nastojali da je upotpune. Prihvatili su grubu podjelu na Arijevce i sve ostale, i jedino su željeli da pomoću »naučnih argumenata« prebace jednu populaciju iz niže rase u višu. Zaključili su
da u BiH postoje dvije vrste Cigana: »bijeli Cigani«, čisti muslimanski Hrvati koji su integrirani u najveće gradove BiH i »crni Cigani«, koji žive nomadskim kriminalnim životom i komuniciraju uglavnom na ciganskom jeziku. Međutim, na iznenađenje ustaškog režima (a vjerovatno i Nijemaca), komisija je zaključila da »obje spomenute grane Cigana, prema naučnim istraživanjima, pripadaju arijskoj, odnosno indoevropskoj/indogermanskoj rasi«
No za ondašnje muslimanske prvake ipak je bilo važnije da zaštite muslimanske Arijevce, tj. »bijele Cigane« ili Arlije, što potvrđuje i Dizdarević:
Progon bijelih Cigana značio bi, dakle, progon bosanskih muslimana. Bojeći se šireg revolta muslimana i ne nalazeći naročitog razloga da insistiraju na uništenju Cigana Arlija u Bosni i Hercegovini, vlasti su učinile Bošnjacima ustupak, tako da je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu 30. VIII 1941. izdalo raspis, kojim su obustavljene mjere protiv tzv. bijelih Cigana[22].
Međutim, ustaške vlasti na terenu nisu uvijek uvažavale tu odluku: dolazi do »upućivanja u sabirne logore muslimana takozvanih ’cigana’ iz Travnika«, i šire se glasine »da će se isto tako postupiti i sa ostalim muslimanima takozvanim ’ciganima’ Herceg-Bosne«. To navodi zeničke muslimane da sastave rezoluciju, koju 26. maja 1942. upućuju vrhu svoje islamske zajednice od kojeg traže određenu akciju prema »upravnim vlastima«. Potpisnici ne prosvjeduju protiv rasno motiviranih zločina, već nastoje da unesu preciznost u određenje nepoželjnih rasa, prenebregavajući mišljenje iz spominjanog elaborata o arijevstvu podjednako crnih i bijelih Cigana. Jer, Arlije zapravo i nisu Cigani:
Pod pojmom cigani imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica), koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice.
Ugledni zenički muslimani, dakle, ne prosvjeduju protiv zločina nad Ciganima uopšte (iako naslov Dizdarevićevog teksta »Muslimanska rezolucija o zaštiti Roma« sugerira suprotno), već podsjećaju u nastavku na spomenuti raspis kao na pravni osnov za izuzimanje Cigana-muslimana iz akcije koja je u toku:
Postoji odredba Ministarstva unutarnjih poslova od 30. VIII 1941. broj 32661/41. koja određuje, da se u tzv. bijele cigane muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati Arijevcima. Stoga i na iste se ne smiju primjenjivati nikakve mjere već određene ili koje će se u buduće odrediti protiv Cigana.
Potpisnici nemaju ništa da kažu o mjerama koje se već godinu dana primjenjuju prema crnim Ciganima, ni o mjerama koje će se prema njima eventualno ubuduće primjenjivati. Njihova briga ograničena je na bijele Cigane zato što su ovi muslimani, dok su prema crnim, plavim, žutim ili ljubičastim Ciganima, kao nemuslimanima, sasvim ravnodušni i prepuštaju ih njihovoj sudbini.
Kada je riječ o Srbima, vidjeli smo da prva rezolucija u nizu, prijedorska, otvoreno i nedvosmisleno evocira ustaško »ubijanje mirnog građanskog stanovništva grčko-istočne vjere«. Nakon toga, zločini nad Srbima spominju se izrijekom u Mostarskoj rezoluciji:
Nebrojeni zločini, nepravde, bezakonja, i nasilna prevjeravanja, koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavcima Srbima i drugim sugrađanima, strane su potpuno duši svakog muslimana.
Konačno, u Banjalučkoj rezoluciji nalazi se nekoliko redaka u kojima se Srbi doduše ne spominju, ali nije teško pogoditi da se misli upravo na njih:
Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama, često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuće i iz postelje čitavih porodica s rokom od jedan do dva časa za spremanje te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve; prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, te silenje na prelazak u katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinitog čovjeka i koje su i na nas muslimane ovih krajeva djelovale najnezgodnije.
Na osnovu ovih navoda iz kojih se vidi da se, od sedam rezolucija, zločini nad Srbima samo u dvije osuđuju izravno i u jednoj neizravno, čitalac će se sam uvjeriti koliko je proizvoljna tvrdnja da je svim rezolucijama zajednička »osuda ustaških zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima«, tvrdnja koja je jedan od ugaonih kamenova bosanskomuslimanskog prerađivanja historije. S druge strane, sve rezolucije iz 1941. zaista imaju jedan zajednički element, a to je briga Hrvata-muslimana za Hrvate-muslimane.
Dva mjeseca, koliko je proteklo od rezolucije »El-Hidaje«, bilo je dovoljno da splasne oduševljenje muslimanskih prvaka Nezavisnom Državom Hrvatskom, i u muslimanskim rezolucijama zaista nalazimo izraze njihovog otvorenog nezadovoljstva. Uzrok tog nezadovoljstva, međutim, nije zločinačka narav NDH, kako se to danas želi predstaviti. Muslimani su, generalno, nezadovoljni neispunjenim obećanjima nove vlasti, i neravnopravnim položajem u kojem se nalaze unatoč proklamacijama. »Od osnivanja NDH«, stoji naprimjer u Prijedorskoj rezoluciji, »skoro svakodnevno u javnosti i to s najviših mjesta daju se izjave o nama muslimanima Hrvatima, koje nazivaju ’cvijetom hrvatskog naroda’. (…) Pa ipak i pored svih i takovih izjava, naš hrvatski muslimanski svijet u Bosanskoj krajini je zapostavljen, te se njegovo loše stanje do danas nije stvarno poboljšalo«. I da se slučajno ne bi pomislilo da oni nešto prigovaraju državnom vrhu, prijedorski Hrvati muslimani nedvosmisleno potvrđuju da je »uzrok tome … rad mjesnih vlasti koje i u našem mjestu kao i ostalim mjestima rade sasvim suprotno onome što govore visoki državni funkcioneri«. Šta naročito boli prijedorske muslimane? Kadrovska politika! »Pod izgovorom da se ne gleda ko je katolik a ko musliman, svi naši napori da bar na jedno mjesto dovedemo za šefa muslimana ostali su bez uspjeha«. A ako ćemo pravo, ne radi se tu samo o šefovskim mjestima, već o bilo kakvim: »Od osnivanja NDH nije (se) nijedan musliman mještanin zaposlio u ma kakvoj službi iako je poslije istjerivanja Srba ostalo dovoljno mjesta«.
I nakon što su naveli još neke primjere onoga što smatraju neprihvatljivim ponašanjem, Prijedorčani zaključuju: »Mi kao dobri muslimani Hrvati gledamo s bolom na ove mjesne negativne pojave i duboko smo uvjereni, da se za ove pojave ne zna na visokim državnim mjestima, a specijalno da u ovim pojavama nije ništa poznato Poglavniku«.
Drugi moment koji naročito izaziva muslimanske prosvjede jest stalni napor Hrvata katolika da uključe Hrvate muslimane u sukob sa srpskim stanovništvom. Sredstva se nisu birala, i treba sasvim vjerovati potpisnicima Sarajevske rezolucije »da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime, <ustaše su> oblačili fes, koji je zaveden kao uniforma bosanske vojske, nemuslimanima vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali međusobno i muslimanskim imenima«. Na to se u osnovi žale i potpisnici Banjalučke rezolucije: »Mi znamo slučajeva kada su neke ustaše katolici udarali na hrišćane s povicima: ’Udri Mujo, drži Huso, ne daj tamo Meho!’ i sl.«.
Da je glavna briga svih ovih prosvjeda da se Hrvati muslimani (a ne Srbi, Jevreji ili Romi) zaštite od Hrvata katolika potvrđuje još jedanput Sarajevska rezolucija: »U akcijama, koje poduzimaju neodgovorni elementi i pobunjeni Srbi, stradaju u najvećoj mjeri samo muslimani. To stoga što su najviše izmiješani nezaštićeni muslimani sa grko-istočnjacima u ovim krajevima, pa uzbunjeni Srbi nepromišljeno napadaju onog ko im je najbliži«. Čak i spominjano »ubijanje mirnog građanskog stanovništva grčko-istočne vjere« iz Prijedorske rezolucije ima istu instrumentalnu funkciju: »a to se poslije radilo u cilju da se prikaže kako su samo muslimani zulum činili i da je jedino katolička crkva sigurno mjesto za zaštitu ovih ljudi od muslimanskog zuluma«. I u Tuzlanskoj rezoluciji, kada se spominju »ispadi protiv Srba, od strane neodgovornih elemenata«, cilj nije da se zločini (»ispadi«) osude niti da se zahtijeva prekid takve prakse i odgovornost počinilaca: potpisnici bi se zadovoljili ako bi Hrvati katolici prestali sa svojom propagandom koja njih, Hrvate muslimane, predstavlja kao glavne i štaviše jedine krivce. Jer, »zlonamjerno se svuda šire vijesti, da su muslimani krivi za mjere protiv Srba, te se sav odijum svaljuje na muslimane i stvari se tako predstavljaju, kao da je ovo sve razračunavanje između Srba i Muslimana«. A potpisnici Mostarske rezolucije imaju konkretan predlog kako da se to ispravi: »Zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i slično, što se opetovano i sistematski čini, da bi se imao utisak kako to čine muslimani«[7].
Jasno je da ni ovdje potpisnici ne uzimaju u zaštitu Srbe već sebe: oni ne traže prekid »raznih akcija«, već samo da se u izvođenju tih akcija ne upotrebljavaju simboli islamske pripadnosti.
Ja ne sporim da briga za sebe i svoje dolazi na prvo mjesto, kod bosanskohercegovačkih muslimana kao i kod svih ostalih viših sisara (»Bliža je košulja od kaputa!«), i da takvo držanje ne zahtijeva posebno opravdanje. No čitalac je već shvatio da predmet ovog poglavlja, kao i cijele ove knjige, nisu toliko nekadašnji bosanskohercegovački muslimani i njihovi postupci koliko današnji Bošnjaci i njihovo nastojanje da – u reviziji historije – razumljive postupke svojih predaka čiji je cilj bio socijalno-biološko samoočuvanje predstave kao hrabrost, nesebičnost i brigu za druge. Ta izgradnja paralelnog univerzuma koji počiva na »njihovim istinama« najviše štete nanosi samim Bošnjacima, kod kojih su cijele generacije nakon 1995. planski onesposobljene za intelektualni život izvan uskog kruga istomišljenika. Stotine mladih ljudi pothranjivanih resantimanom ovladalo je savremenom argumentativnom retorikom kojom se »razaraju« stavovi protivnika, no rezultati njihovih spekulacija izgledaju smisleno samo u zatvorenom univerzumu koji su sami izgradili. Sasvim su zadovoljni, naprimjer, generalnom ocjenom »Muslimanskih rezolucija iz 1941« koju daje Hilmo Neimarlija, naime da su se u njihovoj »pojavi i neposrednom djelovanju … sjedinile … historijska važnost, građanska hrabrost i univerzalna moralna vrijednost«, no veza sa stvarnim svijetom ne može se na tome uspostaviti. Iščitavanje predmetnih tekstova (a ne trijumfalističko ponavljanje da više ne važe komunističke istine, nego naše!) nužno dovodi do pitanja u čemu se sastoji građanska hrabrost muslimana koji traže da se imovina protjeranih i izbjeglih Srba i Jevreja dijeli prema zaslugama za NDH? Da li se zaista protiv ustaškog nasilja bune muslimani koji prosvjeduju što niko njihov nije zaposlen na neku rukovodnu poziciju »iako je poslije istjerivanja Srba ostalo dovoljno mjesta«? Gdje je univerzalna moralna vrijednost u zahtjevu da se iz mjera koje će se ubuduće odrediti protiv Cigana izuzmu muslimanski »bijeli Cigani« ili Arlije, jer da su oni Arijevci?
Drugi dio Neimarlijine ocjene predstavlja svojevrstan prigovor prethodnom, komunističkom režimu: o »Muslimanskim rezolucijama iz 1941« nije se učilo u školama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata
Prigovor je smislen samo ako prihvatimo prvi dio ocjene: da se zaista radilo o tekstovima s univerzalnom moralnom vrijednošću, koji bi još bili izraz građanske hrabrosti, njihovo zanemarivanje u nastavnim programima SFRJ zaslužilo bi osudu. No vidjeli smo da taj sud nema nikakvog realnog osnova.
S druge strane, ovaj prigovor, rezultat spominjane promocije »bošnjačkih historijskih istina« (koji još zaoštrenije izražava Mustafa Spahić ističući »nespremnost komunista da priznaju antifašizam i drugima« i zahtijevajući na taj način da za dokazano uzmemo upravo ono što je sporno, naime da muslimanske rezolucije jesu izraz antifašizma!), odličan je povod da pristupimo krupnom pitanju o samoj smislenosti teme »Bošnjaci i antifašizam« kako je obrađuje dio bošnjačke historiografije otjelovljen u Safetu Bandžoviću.
Bošnjački revizionari
No, prije svega, kakve historiografije i kakvi historičari uopšte mogu biti? Bandžović mora da ima o tome neku ideju, jer potvrđuje, naprimjer, da postoji marksistička historiografija kada navodi jednog američkog autora: »Robert J. Donia, američki historičar, pak, pozivajući se na ocjene marksističke historiografije, piše da ’rezolucija <El-Hidaje> nije pripisala krivicu nijednoj osobi niti grupi’«[11]. Međutim, navod nije korektan, već je prema običaju iskrivljen kako bi poslužio svrsi. Donia zapravo ne spominje marksističku historiografiju, već kaže: »Kao što su istakli historičari iz ere socijalizma, muslimanski potpisnici rezolucija kritizirali su zločine kao devijantne ekscese, ali nisu napadali ključni ustaški program fizičke eliminacije određenih grupa silom«. Pomislit će se da propust nije ozbiljan, jer da su svi historičari iz ere socijalizma svakako bili marksisti. No problem je što obratno ne vrijedi, i to se vidi čim se izvučemo iz Kotline: Eric Hobsbawm je izvjesno bio marksist, kao i Maxime Rodinson i Edward P. Thompson, no ni za jednoga ne možemo reći da je bio »historičar iz ere socijalizma«.
Bandžović spominje i građansku historiografiju kao suprotstavljenu marksističkoj (»tzv. ’građanska historiografija’«), ali ne daje imena njezinih predstavnika u vremenu o kojem piše. Povrh toga, raspoznaje i nacionalnu: u prvom poglavlju svoje studije, o kojem govorim nešto niže, kaže da »’poštena’ nacionalna historija pretpostavlja sposobnost da se zaboravi sve što joj ne ide u prilog«[12]. Navodnici jednosmisleno ukazuju da autor prigovara historičarima koji naučnu istinu žrtvuju vannaučnim tj. ideološkim ciljevima, no čini se kako vjeruje da je tim prigovorom sebe automatski izuzeo iz spominjane kategorije. Međutim, moramo se zapitati: vrijedi li to i za Safeta Bandžovića? Pitanje svakako nadilazi njegov individualni slučaj: šire postavljeno, ono se odnosi na ukupan kontekst prevrednovanja bosanskohercegovačke starije i novije povijesti započetog 1995. Dakle, dok neki današnji bošnjački historičari iznova ocjenjuju razdoblje od 1945. do 1990, imamo pravo da pitamo ko ocjenjuje ocjenjivače. Nema nikakve sumnje da su se »pojedini dežurni partijski čuvari u socijalističkom periodu, na osnovu zahtjeva iz političkih centara moći i potreba politike, povremeno obrušavali na rezolucije i njihove potpisnike, povodeći se za onom srednjovjekovnom pogubnom praksom da se svaki čovjek može tendenciozno optužiti i osuditi na osnovu nekoliko najobičnijih izgovorenih ili napisanih rečenica«– ali to ne vrijedi samo za socijalistički period. Naprimjer, spominjanu »srednjovjekovnu pogubnu praksu« bošnjački kritičari poput Muhsina Rizvića i njegovih sljedbenika više su nego jedanput primijenili na djelo Ive Andrića, a Bandžovićeva (i svačija druga) današnja reafirmacija muslimanskih rezolucija sasvim sigurno i sama udovoljava zahtjevima nekih političkih centara moći i potrebama neke politike.
Na to ću se još vraćati. Zasad se zadržavam na pojmu »nacionalne historiografije«. Je li to podvrsta neke formalne ili neke supstancijalne klasifikacije? Da se radi o pomoćnoj oznaci bez odredivog sadržaja uvjeravamo se kada pomislimo da, prema Bandžovićevim kriterijima, autori poput Husnije Kamberovića, Mustafe Imamovića, Senije Milišić ili Emira O. Filipovića imaju, zbog imena orijentalnog porijekla, kao historičari nešto suštinski zajedničko. No Kamberovićeve i Milišićkine ocjene, naprimjer, lika i djela Mustafe Busuladžića dijametralno su suprotstavljene, a ozbiljni Filipovićevi radovi sasvim se razlikuju od Imamovićevih bogumilskih fantazmagorija. Koji napredak u spoznaji ostvarujemo ako ih sve svrstamo u »bošnjačku historiografiju«?
Da proširimo horizont: Albert Soboul i François Furet izvjesno spadaju, ne samo prema Bandžovićevim kriterijima, u francusku historiografiju. No je li za ocjenu njihovih doprinosa u proučavanju francuske revolucije važnija njihova »nacionalnost« ili činjenica da je Soboul marksistički historičar (jer takvi su postojali i postoje svuda, a ne samo u Jugoslaviji od 1945. do 1990!), a Furet, prema tamošnjim klasifikacijama, konzervativni?
Dodajmo još jedan sloj: početkom 1970-ih godina François Furet se žestoko suprotstavlja interpretacijama Alberta Soboula, koji njega, opet, svrstava u »revizionističku školu« (svaka sličnost s našim prilikama je zapanjujuća!). Četvrt stoljeća kasnije, historičar Marc Bordeleau ovako ocjenjuje tu polemiku: »Sa ovog odstojanja, konstatiramo da su Furetovi napadi na Soboula bili više ideološki nego naučni, zbog čega bismo morali razmisliti o stvarnoj vrijednosti njegovog historičarskog rada i o ostrakizmu kojem je izložio Soboula«[15]. A autor natuknice o Soboulu u francuskoj Wikipediji zaključuje: »Ako Alberta Soboula i možemo smatrati jednim od najvažnijih likova marksizmom nadahnute struje u historijskom proučavanju francuske revolucije, njegovo djelo ne treba zbog toga zatvarati u tu kategoriju, a još manje treba žigosati njega kao historičara«. Soboulu možemo pridružiti i spomenutog Hobsbawma – počinio bi intelektualno i profesionalno samoubistvo svaki autor koji bi doprinose Erica Hobsbawma savremenoj historiografiji naprosto prekrižio zato što je ovaj bio marksist, i štaviše član KP Velike Britanije od 1936…
Safet Bandžović ni ne pomišlja da bi i njegova kritika mogla biti ideološka a ne naučna. Za reći pravo, on se s tim problemom i ne susreće: jer, on nije historičar već je poslenik na nacionalnom samopotvrđivanju. Njegov rad nije namijenjen historičarskoj zajednici, nego publici koja je uvjerena, kada pročita djelo s naslovom Zaštita od šejtanskih spletki, da je pročitala knjigu. Istoj onoj publici koja je, ne tako davno, hrlila u Zetru da kupi bocu vode nad kojom je neki marokanski šarlatan nešto promrmljao, jer da to liječi od svih bolesti… Ne čudi onda što Bandžoviću ne poklanjaju pažnju niti ga na bilo koji način uzimaju u obzir čak ni autori koji, poput njega, i sami nastoje da umanje ulogu KPJ kao vodeće antifašističke snage u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu: Marko Attila Hoare, naprimjer, svoju studiju Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu izdaje 2013. godine, ali u iscrpnoj bibliografiji, koja obuhvata jedinice objavljene sve do 2011, ne figurira Bandžovićeva knjiga, izišla 2010. Za Bandžovića, svi koji su se bavili historijom u Jugoslaviji između 1945. i 1990. bili su marksisti (što je u velikoj mjeri tačno!), i to diskvalificira sve njihove doprinose i, naročito, opšte zaključke: on slijepo slijedi najvažniju dogmu bošnjačkog revizionizma, naime da su sve ocjene službene historiografije i politologije između 1945. i 1990, naročito one koje se tiču islama, Muslimana i muslimana, pogrešne i zlonamjerne. Iz toga slijedi da neki muslimanski stav, čin ili pokret koji komunisti nisu priznavali kao antifašistički postaje antifašistički samim odlaskom komunista s vlasti, bez potrebe dodatnog argumentiranja…
U stvarnom svijetu, međutim, to ne ide tako. Ako Robert Donia, kao ozbiljan autor, ocjenu »historičara iz ere socijalizma« o rezoluciji »El-Hidaje« prenosi bez ikakvog komentara i rezerve, to znači da je on sam kritički prihvata – kao što sigurno drugdje prihvata i mnoge ocjene i zaključke Alberta Soboula ili Erica Hobsbawma, usprkos njihovom »marksizmu«. Razumljivo je da se Bandžović ne može složiti s tvrdnjom Donie da potpisnici »nisu napadali ključni ustaški program fizičke eliminacije određenih grupa silom«, jer ona ukazuje na neutemeljenost današnjeg bošnjačkog entuzijazma oko »rezolucija građanske hrabrosti« kojima on posvećuje cijelu knjigu, no jedini ispravan način da obrazloži svoje neslaganje bio bi da prenese dijelove teksta rezolucija koji Doniu demantiraju. Ali kako takvog teksta nema, Bandžović insinuira da je Donia pod utjecajem »marksističke historiografije«, i ova kvalifikacija treba, u skladu s najvažnijom dogmom bošnjačkog revizionizma, da zaključi raspravu u njegovu korist.
Pogledajmo, međutim, kako na muslimanske rezolucije iz 1941. gleda Emily Greble, historičarka koja izvjesno nije pod marksističkim utjecajem. Grebleovoj je poznato da neki »bošnjački historičari« (od imena navodi Šaćira Filandru i Mehmedaliju Bojića) »smatraju <Sarajevsku rezoluciju> primjerom antifašističkih stavova muslimana«, ali drži da to »tumačenje … ignorira širi kontekst i porijeklo potpisnika«:
Iako je privlačno protumačiti Sarajevsku rezoluciju (ili bilo koju drugu takvu rezoluciju) kao moralni stav, ne može se zanemariti činjenica da je većina potpisnika prethodnih mjeseci podržavala njemačke i ustaške ciljeve. Mada su sada govorili protiv vjerske netolerancije, dvanaest potpisnika je također potpisalo i antisemitsku peticiju za »zaustavljanje Jevreja« u martu 1941. (…) Gotovo sva ulema je pripadala organizaciji El-Hidaje, koja je u početku tijesno sarađivala s ustaškim povjerenicima. Većina političara je imala pozicije na sudovima ili u upravi NDH. Iako je malo njih podržavalo ustašku stranku, mnogi su imali koristi od diskriminatornog režimskog programa, posebno od oduzimanja imovine. Većina ih nije ni kritizirala, a kamoli protestirala zbog diskriminacije i deportacijâ Jevreja. Tu rezoluciju, stoga, treba shvatiti kao proizvod date situacije. To je bio direktni odgovor na radikalizaciju ustaških politika, pritisak koji se osjećao u muslimanskoj zajednici u cijelom regionu i drugorazrednu poziciju muslimana u NDH. To je bio pokušaj suprotstavljanja ustašama: to nije bio pokušaj zaustavljanja genocida.
Ovaj nijansirani sažetak pokazuje zašto nije bilo nikakvog razloga da se, nakon Drugog svjetskog rata, u školama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uči o muslimanskim rezolucijama iz 1941. kao o »antifašizmu«. Izvan škola, historiografija koju bosanski muslimanski subjekt danas otpisuje po kratkom postupku kao »marksističku« imala je, naravno, o njima svoje mišljenje:
Jedan broj viđenijih Muslimana osudio je u rezolucijama posle izbijanja ustanka ustaško orgijanje i založio se za mir i versku toleranciju, nastojeći da skine odgovornost sa sebe, ali u okvirima rezervi okupatora prema ustaškoj nacionalnoj politici i vlastitih autonomističkih osećanja — u suštini, bez namere da prekine saradnju s ustašama. (…) Donošenje muslimanskih rezolucija (El-Hidaje, Banjalučke, Mostarske, Tuzlanske, Prijedorske i drugih) vid je reakcije na to da se zločini pripišu isključivo Muslimanima, usled čega oni odbacuju od sebe odgovornost, nastojeći da spreče osvetu u budućnosti. Analiza pojedinih rezolucija svakako pokazuje da su iza njih stajali napredniji donosioci, ali one većinom nisu izražavale otpor Muslimana ustašama, budući da su nastavljali i dalje da im služe, već vid odbrane da ustaše i katolički kler ne prevaljuju zločine nad Srbima isključivo na njihova pleća.
Čitalac će sam usporediti dva odlomka i uvjeriti se da se ocjene dvoje autora, Emily Greble, koja izvjesno ne piše prema ideološkim direktivama SKJ, i Branka Petranovića, »historičara iz ere socijalizma«, u osnovi ne razlikuju: muslimanske rezolucije iz 1941. potaknute su sasvim legitimnom zabrinutošću bosanskog muslimanskog subjekta za vlastiti opstanak u mutnim i opasnim vremenima koja su ga, kao i uvijek, zatekla bez idejnog vodstva i odbrambenih kapaciteta, ali ne predstavljaju nikakav moralni angažman, a pogotovu ne antifašistički.
Zadržat ću se sada na jednom elementu zajedničkom mostarskoj i banjalučkoj rezoluciji koji u dosadašnjim prikazima nije izazvao posebnu pažnju; istom prilikom, ilustrirat ću i Bandžovićev autorski postupak, koji se sastoji u danas tako rasprostranjenom navođenju bez navodnika, kraće rečeno plagiranju. Evo šta kaže Safet Bandžović o Mostarskoj rezoluciji:
Nakon »Prijedorske« i »Sarajevske«, uslijedilo je potpisivanje »Mostarske rezolucije« 21. oktobra 1941. Pri donošenju ove rezolucije došlo je do koincidentnog djelovanja, članova Komunističke partije i rodoljuba Mostara. Iz tih bošnjačkih krugova, koji su donijeli »Mostarsku rezoluciju« po direktivi Džemala Bijedića, sekretara Mjesnog komiteta u Mostaru, obrazovan je aktiv Bošnjaka, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i sl. Što se tiče same rezolucije, Mostarci su odlučili da se ne daje na potpis činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija.
Pogledajmo sada kako to formulira Hadžijahić, u čijem ću tekstu fetom označiti dijelove koje je Bandžović prepisao uz neznatne stilizacije:
Rezolucija Muslimana grada Mostara donesena je 21. oktobra 1941. Zanimljivo je da je pri donošenju ove rezolucije došlo do koincidentnog djelovanja, s jedne strane, Komunističke partije i, s druge strane, rodoljubivih građana Mostara. Iz krugova rodoljuba koji su donijeli Mostarsku rezoluciju po direktivi Džemala Bijedića, ondašnjeg sekretara Mjesnog komiteta u Mostaru, obrazovan je aktiv Muslimana, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i sl. Što se tiče same rezolucije, Mostarci su odlučili da se ne daje na potpis činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija. Rezoluciju je umnožila partijska tehnika u Mostaru (»Muštovićeva tehnika«).
Hadžijahićevi »krugovi rodoljuba« postali su kod Bandžovića, kako se vidi, »bošnjački krugovi«, kao što je »aktiv Muslimana« postao »aktiv Bošnjaka« – no na to smo već navikli. Ovdje je važno primijetiti da Safet Bandžović u svojoj prepisivačkoj strasti ipak ne gubi iz vida politički cilj kojem služi, pa se zaustavlja baš na vrijeme i izostavlja posljednju Hadžijahićevu rečenicu, koja mostarskim ilegalcima daje upravo onu ulogu koju bošnjački revizionari nastoje da umanje.
Endemijski bosanski prezir spram sintakse dozvoljava da zaključimo, na osnovu Hadžijahićevog teksta koji Bandžović prepisuje, da je rezolucija donesena po direktivi Džemala Bijedića! Ipak, ja se neću upuštati u ta nagađanja, pa ću, računajući da je upotreba zareza u djelima ove vrste često aproksimativna, prihvatiti kao utvrđenu činjenicu da je Partija inicirala obrazovanje aktiva Muslimana ali ne i potpisivanje Mostarske rezolucije.
S druge strane, »od 75 potpisnika <banjalučke> Rezolucije oko 15 ih je već bilo aktivno u NOP-u, a mnogi su tokom rata evoluirali takođe do aktivnih saradnika i učesnika narodnooslobodilačkog pokreta«
Aktiv Muslimana osnovan po partijskoj direktivi, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i štaviše umnožio Mostarsku rezoluciju, i petnaestak ilegalaca Muslimana među potpisnicima Banjalučke rezolucije! Neću ići tako daleko da ustvrdim da su komunisti imali presudan utjecaj u ovim dvjema inicijativama, koje su bile i ostaju muslimanske a ne komunističke. No neki utjecaj jesu imali, jer su se za razliku od ostalih rezolucija, kroz ove dvije – sa svim njihovim moralno sumnjivim formulacijama – ipak provukle glasne osude nebrojenih zločina »koji su učinjeni i koji se čine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugrađanima«, odnosno prosvjedi protiv »strijeljanja i mrcvarenja u gomilama često posve nevinih ljudi« ili njihovog prisilnog prevođenja u katoličanstvo.
Niko ne može reći kakvi bi u konačnici bili tekstovi ovih dokumenata da u njihovom sastavljanju nisu uzeli učešća mostarski odnosno banjalučki Muslimani komunisti. Zauzvrat, od svih potpisnika muslimanskih rezolucija samo za komuniste možemo biti sigurni, na neviđeno, da nisu podržavali njemačke i ustaške ciljeve ni potpisivali peticije o »zaustavljanju Jevreja«, da nisu sarađivali s ustaškim povjerenicima ni imali pozicije na sudovima ili u upravi NDH, i – naročito – da nisu imali »koristi od diskriminatornog režimskog programa, posebno od oduzimanja imovine«.
Inače, Safet Bandžović započinje svoju studiju Bošnjaci i antifašizam opsežnim uvodnim poglavljem ispunjenim uopštenim razmišljanjima koja treba da potkrijepe zaključke do kojih će na kraju doći. Taj postupak je sasvim legitiman, i u njegovom slučaju čak nezaobilazan: kako je pisao još Wilhelm Dilthey, problem osobenosti spoznaje fenomena povijesnog života ne može se riješiti bez razvijanja cijele filozofske pozicije unutar koje svoje pravo značenje dobiva i taj pojedinačni problem. Ta pozicija većinom je implicitna: mi znamo da je Sartre egzistencijalist a Ch. S. Peirce pragmatist, i da su i jedan i drugi u odgovarajućim djelima obrazložili svoje filozofske svjetonazore, pa eksplicitnu potvrdu ovih potonjih ne očekujemo na početku svakog njihovog novog spisa. S Bandžovićem je drukčije: on je manje poznat autor koji svojom studijom namjerava da ponudi nov pogled na jednu navodno zanemarenu historijsku građu, pa je razumljivo da na početku iznese vrednosne i metodološke pretpostavke svoga rada, tj. svoju poziciju.
I Bandžović će se potruditi da tu poziciju razvije uz pomoć mnoštva stavova različitih autora za koje vjeruje da služe njegovoj svrsi, zaklanjajući se na neki način iza njihovog autoriteta. Bez naročite sistematičnosti on navodi starija i novija djela, naučne rasprave, historijske studije i svjedočanstva, novinske članke i intervjue, u rasponu od Thomasa Hobbesa i Hanne Arendt do Slavena Letice i Ive Goldsteina preko Erica Hobsbawma i Šerba Rastodera, prvi puta spominjući svoj pravi predmet, muslimanske rezolucije iz 1941, tek na posljednjoj od 52 stranice uvoda.
Problem s kojim se Bandžović susreće jest koherentnost u svim njenim dimenzijama: najprije, stavovi istog ranga izneseni u studiji moraju biti neprotivrječni među sobom; zatim, pojedinačni sudovi ne smiju opovrgavati opšte ocjene; konačno, izneseni stavovi ne smiju protivrječiti stavovima koje u svojim djelima iznose drugi autori što zastupaju istu poziciju (ili, kako sam objasnio u uvodnom poglavlju, sudjeluju u istom projektu).
Koherentnost ideja nije imperativ u svakoj vrsti pisanja. Umjetnička proza, naprimjer, ne mora da poštuje taj zahtjev, što će pokazati sljedećih nekoliko redova:
Život sliči moru, čiji se nemirni valovi uvijek ponovo rađaju. Iz plima izranjaju milijuni i milijuni promjenljivih likova, da bi se za trajanja kratkoga životnog časa pojavili na površini i tada opet nestali – zauvijek? Tko to zna? Na obali stoji promatrač i postavlja sudbini tisuću pitanja, ali do njegova uha ne dopire nikakva riječ. Usud ne govori i ne uzvraća riječima, nego djelima. Razvoj kroči nezadrživo naprijed, a smrtnik je osuđen da, u gotovo nemoćnom strpljenju, sačeka porod žudećih događaja. Nijedan sat, nijedna minuta, nijedan čas se ne može požuriti i nijedno djelo ne donosi prije ploda, nego li je u nj uloženo truda.
Čitalac nema nikakvog razloga da se ne složi s ovim razmišljanjem. Zaista, ko može, osim stilističke policije, osporiti izlizano poređenje života s morem ili sintagmu »žudeći događaji«? Ili tvrdnju da sudbina čovjeku ne odgovara riječima već djelima na pitanja koja joj postavlja?
Ovi redovi, međutim, nisu izvučeni iz nekog tečaja popularne filozofije što nudi pravila za uspješan život, već se nalaze na početku avanturističkog romana Karla Maya Benito Juarez[1]. I nemaju nikakve veze s radnjom romana, koja se i bez njih može pratiti. A čitalac koji se složio s autorovim zapažanjem da rezultata nema bez napora uskoro će se naći revoltiran Mayevim davno konstatiranim bahatim rasizmom kojim su nabijeni prizori u kojima, naprimjer, sultan Ahmed od Harara, predstavljen kao surov i glup primitivac, muči i izgladnjuje grofa Fernanda sileći ga da se obrati u islam ili barem prizna nadmoć ove religije nad svim ostalima… Drugim riječima, to što smo prihvatili neke autorove stavove u početku djela ne obavezuje nas da se složimo sa svime što iznosi u nastavku, niti sâm autor mora poštovati zahtjev za koherentnošću i moralnom dosljednošću.
No Safet Bandžović nema slobodu koju ima Karl May, on ne piše djelo fikcije već historijsku studiju, pa njegova pojedinačna izvođenja moraju korespondirati s opštim načelima koja nam je opširno izložio. Povrh toga, između njegovog i Mayevog postupka (a mogli smo za primjer uzeti i bilo koji drugi) postoji još jedna temeljna razlika, koja se tiče očekivanja auditorija. Da su bijelci i Evropljani superiorni, to je prevlađujuće uvjerenje među evropskom čitalačkom publikom u drugoj polovini XIX. stoljeća, kada Karl May piše romane o egzotičnim krajevima koje nikada nije posjetio i narodima među kojima nikada nije boravio. On stoga ne mora da dodatno opravdava svoj Weltanschauung, i gorenavedeni redovi služe mu samo da svome plitkom pisanju dade, doticanjem vječnih filozofskih tema, privid ozbiljnosti, a ne da zadobije povjerenje čitalaca s obzirom na ono što namjerava da izloži. Safet Bandžović, zauzvrat, želi da ospori jedno prevlađujuće uvjerenje, naime da su komunisti i partizani bili glavni ako ne i jedini nosioci antifašizma u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu. On otud mora, uz pomoć »verificiranih« historičarskih i publicističkih rezultata drugih autora, izgraditi solidnu teorijsku osnovu koja će mu pomoći da smisleno poveže partikularne činjenične i vrednosne sudove koje se sprema da iznese, i koja će pružiti uvjerljivost njegovom epistemološkom prevratu, tj. »promjeni paradigme«.
Pokazat ću sada na nekoliko najeklatantnijih primjera nekoherentnosti u Bandžovićevoj studiji da on u tome nije uspio, i pokušati da objasnim zašto nije uspio. U te svrhe, iako sam u prvom poglavlju obrazložio zašto protezanje etnonima »Bošnjaci« na islamizirane bosanskohercegovačke Slavene prije 1995. nema nikakvu analitičku vrijednost, već samo nacionalističko-mobilizacijsku, ovdje ću argumenti causa prihvatiti Bandžovićevu upotrebu tog naziva. Šta se, dakle, može pozitivno ustvrditi o Bošnjacima i antifašizmu?
U diskurzivnom univerzumu za koji se Bandžović opredijelio nemoguće je zaobići stav autora kakav je Šaćir Filandra, koji u svojoj studiji Bošnjačka politika u XX. stoljeću zaključuje da »Bošnjaci kao narod ne sudjeluju u Drugom svjetskom ratu«[2]. Bandžović, naravno, ne mora uzimati u obzir ono što je prije njega pisao Filandra, čak i ako su obojica angažirana na istom projektu, no u ovom slučaju radi se ni manje ni više nego o smislenosti njegove studije: ako Bošnjaci kao narod nisu sudjelovali u Drugom svjetskom ratu, kako je moguće pisati o Bošnjacima i antifašizmu?
BOG I HRVATI ČUVAJU SRBE
Safet Bandžović u svojoj studiji ne prevladava tu nekoherentnost, već je na neki način produbljuje. S jedne strane, stalo mu je da istakne da su »u revoluciju išli ljudi a ne nacije«[3], no to ne može vrijediti samo za revoluciju nego i za narodnooslobodilački rat i druge kolektivne poduhvate, i znači da se o »nacijama« ne može, s tim u vezi, izreći nijedan provjerljiv opšti sud. Šta bi se moglo kazati, naprimjer, o Hrvatima i (anti)fašizmu? Neki Hrvati izvjesno su bili fašisti, i saveznici sila Osovine u Drugom svjetskom ratu. Ali su drugi Hrvati izvjesno bili antifašisti, naprimjer onih 3500 koji su poginuli samo u bici na Sutjesci, i nije moguća rečenica o (anti)fašizmu koja sudi i o jednima i o drugima pod jedinstvenim imenom »Hrvati«. A tako je i s Bošnjacima, i svima drugima! I čini se da Bandžović to prihvata kao metodološku pretpostavku kada kaže da »svi Bošnjaci nisu 1941.-1945., kao ni pripadnici drugih naroda, imali istovjetno političko mišljenje, pa se i ne može govoriti o političkom držanju Bošnjaka kao cjeline u toku drugog svjetskog rata«[4].
S druge strane, on u svojoj studiji, a u suprotnosti s tom tvrdnjom, ipak želi doći do nekog suda koji bi vrijedio za Bošnjake kao cjelinu, pa gomila podatke o slučajevima kada su ovi spašavali od smrti (uglavnom) Srbe i Jevreje, u nadi da će prema prvom zakonu dijalektike (Engels, Anti-Dühring) kvantitet prerasti u kvalitet, te da će se plemenitost i čovjekoljublje velikog broja pojedinaca preliti na cijelu naciju. Taj sud o – ipak – cjelini glasi da je antifašizam »odrednica … koja je ugrađena u historiju Bošnjaka XX stoljeća«[5], i prema onome što je sâm izložio samo je napola istinit. Naime, iz konstatacije da nisu svi Bošnjaci imali identično mišljenje logično slijedi da su se neki bili angažirali u fašističkim projektima i da su prijavljivali Srbe i Jevreje kao što su ih drugi spašavali, o čemu ne možemo više znati dok neki savjestan historičar ne napiše studiju Bošnjaci i fašizam. To onda znači da je u njihovu historiju, kao i u svaku drugu na Balkanu, ugrađen fašizam kao i antifašizam, a da je Bandžović sasvim proizvoljno odlučio da u svome sudu o – ipak – cjelini istakne samo jednu od tih dviju dimenzija.
Još jedna Bandžovićeva teza, sasvim prihvatljiva u uopštenom obliku u kojem je u uvodu izrečena, jest da se antifašizam ne može svesti samo na oružanu borbu protiv sila Osovine, i da »antifašistički pokret otpora u Drugom svjetskom ratu obuhvata sve one pokrete koji su svoju aktivnost ispoljavali u suprotstavljanju naci-fašističkoj okupaciji i kvislinškim režimima«[6]. Ali on propušta da imenuje »sve te pokrete«, i zadovoljava se spomenutim navođenjem desetina primjera Bošnjaka koji su u ratu 1941-1945. spašavali Srbe i Jevreje. Ne treba sumnjati u vjerodostojnost podataka koje iznosi, no te epizode većinom govore o ljudskoj plemenitosti, ili o hrabrosti potaknutoj čvrstom islamskom vjerom, i nemaju veze s antifašizmom: ako je Pravednica među narodima Zejneba Hardaga-Sušić »pomagala svoje komšije, a ne Jevreje«[7], izvjesno je i da ih je spašavala od neljudi, a ne od naci-fašističkog okupatora i slugu kvislinškog režima. Bandžović, međutim, sve slične slučajeve trpa u veliku torbu na kojoj piše »antifašizam«, zbog čega ovaj termin gubi svako upotrebljivo značenje. Ilustrirat ću to paralelom između tuzlanskog muftije Kurta, koji je u januaru 1942. spasio od sigurne smrti stotine Srba[8], i alžirskog emira Abdulkadira koji je, za progonstva u Damasku, spasio 1860. od razbješnjele rulje stotine sirijskih hrišćana, na što podsjeća neprežaljeni Abdelwahab Meddeb u svojoj Bolesti islama:
Jedan preživjeli hrišćanin, Mihajil Mišaka, ostavio je svjedočanstvo o emirovim postupcima. Stotine bjegunaca (evropski konzuli i sirijski hrišćani) stjecale su se ka njegovoj kući na obali Berede, i razjarena gomila htjela je da ih napadne. Tada emir »dade da mu osedlaju konja, navuče oklop i kacigu i, s isukanom sabljom, jurnu na buntovnike vičući: ’Prokletnici! Zar tako slavite svoga Poslanika? Sram vas bilo! Neću vam prepustiti niti jednog hrišćanina! To su moja braća!’«[9].
Prema kriterijima Safeta Bandžovića, i emir Abdulkadir, musliman koji je uzeo u zaštitu hrišćane, bio je antifašist još 1860. godine. A nije – postoje drugi kvalifikativi za njegovu gestu. Kao što postoje i različiti konteksti, različiti vidovi angažmana i, naročito, različiti motivi ljudskog ponašanja. Naprimjer, Šefket-efendiji Kurtu bio je dovoljan njegov autoritet da bi spasio stotine Srba, i nije morao fizički da se suprotstavlja ustašama koje su namjeravale da ih zapale u tuzlanskoj pravoslavnoj crkvi na Badnje veče 1942, dok je emir Abdulkadir, opet, sa sabljom u ruci vratolomno izjurio pred razjarenu gomilu, i možemo samo nagađati kako je izvukao živu glavu. Obojica su, izvjesno, bili iskreni muslimani, a Abdulkadir je možda imao i dodatnu motivaciju, jer je bio sljedbenik Ibnul-Arebijevog ekberijskog učenja (prema nadimku ovog mistika koga su učenici zvali Šejh el-Ekber): Ibnul-Arebi je propovijedao jednakost svih vjerovanja, te emirova izjava da su hrišćani »njegova braća« nije nikakva stilska figura… Kako god bilo, obojica su slijedila vlastiti vjerski moral a ne neku određenu ideologiju, što nimalo ne umanjuje već samo uvećava njihovu ljudskost, i sasvim je nepotrebno proglašavati ih još i antifašistima (očit anahronizam u slučaju emira Abdulkadira služi da istakne nesklapnost te kvalifikacije kada je riječ o Šefket-efendiji Kurtu).
Na »neideologičnosti« angažmana ove dvojice velikana insistiram zato što Bandžović u svom neartikuliranom predstavljanju fašizma očito ne shvata da je to najprije ideologija, te da stoga i antifašizam mora imati ideološki okvir, koji ga razlikuje od ljudskosti ili domobranstva. Antifašizam se, naročito, ne može izjednačiti sa suprotstavljanjem okupatorima i kvislinzima: niti su svi okupatori u povijesti bili fašisti, niti su svi fašisti bili okupatori. Evropski fašistički režimi najprije su se utvrđivali unutar granica nacionalnih država, i u teritorijalnu ekspanziju krenuli su tek kasnije. A prvi organizirani otpor fašizmu ne javlja se u nekoj okupiranoj zemlji već u Španiji, u koju je 1936. i 1937. pohrlilo 30.000 idealista iz neokupiranih evropskih zemalja da se pridruže republikancima i suprotstave frankizmu. Za razliku od »španskih boraca«, spremnih da se pokrenu iz svoje relativne sigurnosti i žrtvuju za druge, pripadnici raznih domobranskih formacija (naravno, ne samo bošnjačkih!) nisu djelovali ni iz kakvih viših ciljeva. Muslimanske milicije čuvale bi, bez ikakve ideologije, svoja sela od četnika, ustaša, Nijemaca i partizana jednako kao i od maoista ili tupamarosa. Ne treba dokazivati da žrtvovanje za druge nije nikakva univerzalna moralna obaveza, i da odbrana vlastitog života i imovine ne zahtijeva nikakvo opravdanje, ali to ne znači da se takva odbrana može podvesti pod antifašizam. A upravo to radi Safet Bandžović, ne praveći nikakvu razliku između pojedinaca koji su prepoznali fašizam kao univerzalno zlo i riješili da mu se suprotstave iako sami nisu bili ugroženi, i onih kojima fašizam nije smetao sve dok im nije došao do kućnog praga.
To generalizirano nerazlikovanje među ljudskim pobudama i odsustvo svake hijerarhije među pojedincima i pokretima uvučenima u vrtlog Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini i njenom jugoslavenskom okruženju nanosi nepopravljivu štetu samom Bandžoviću, koji u svojoj studiji iznosi mnoštvo korisnih podataka koje drugdje ne možemo naći na jednom mjestu, a koji bi bili dragocjen doprinos historijskom proučavanju naše prošlosti da ih autor nije posmatrao kroz ideološke naočale bošnjačkog revizionističkog projekta. On, naravno, neće propustiti da primijeti da je »revizija prijašnje, ’marksističke’ historiografije, po žestokim medijskim sporenjima, u Srbiji poprimila konture čistog političkog revanšizma«[10], ali se neće ni upitati može li se tako okvalificirati i njegov vlastiti angažman na »preokretu kanonskih prioriteta«. I kakva je razlika između srpskih revizionista koji odbacuju »marksističku historiografiju«, i njegovog pokušaja da relativizira ocjenu Roberta Donie o rezoluciji »El-Hidaje«? Jer kada Donia, nasuprot horskim refrenima bošnjačkih revizionista o tome kako ova rezolucija osuđuje ustaške zločine, konstatira, kako smo gore vidjeli, da ona »izbjegava da krivicu pripiše bilo kojoj osobi ili skupini«, Bandžović hiti da primijeti da se američki historičar u tome »poziva na ocjene marksističke historiografije«[11]. Marksističku historiografiju, dakle, ne bi trebalo dovoditi u pitanje u Srbiji, kada ocjenjuje Dražu i četnike, ali je svakako treba odbaciti ovdje, kada sudi o Mustafi Busuladžiću, Mehmedu Handžiću i ostalim oduševljenim potpisnicima pozdravnih brzojavki Poglavniku… Istim povodom, poznavaoci bosanskih prilika neće moći a da se glasno ne nasmiju kada pročitaju Bandžovićevu jadikovku nad činjenicom da su u Srbiji »pojmovi internacionalizam i kosmopolitizam odbačeni, a ’bratstvo i jedinstvo’ ozloglašeni kao komunistička izmišljotina, mada je to samo prevedeni slogan Francuske revolucije«[12]. Da bi ta tvrdnja prešla iz humorističkog registra u historičarski, morao bi Safet Bandžović komparativno navesti nekoliko primjera drukčijeg tretmana internacionalizma, kosmopolitizma i bratstva i jedinstva u Bosni i Hercegovini, sredini u kojoj kao historičar zarađuje za život: gdje se, u bosanskim institucijama i glasilima koje kontrolira stranka muslimanskog kulturno-povijesnog kruga, u proteklih 30 godina branio koncept bratstva i jedinstva od optužbi da je to komunistička izmišljotina? I koja je od javnih ličnosti koje sudjeluju u bošnjačkom kulturno-političkom projektu, čiji je sastavni dio i revizionizam što ga Bandžović eufemistički naziva »redefiniranjem kulture sjećanja«, ikad ustvrdila da se zapravo radi o sloganu francuske revolucije koji ne treba odbacivati?
Bandžovićeva sistemska nekoherentnost ne kompromitira samo naslov njegove studije, već i njen podnaslov, »Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.)«. Ako je tačno da je »prvobitni tekst ’Tuzlanske rezolucije’ bio sastavljen u oštrom tonu, ali su organizatori zaključili da je manje opasno da, umjesto tako napisanog teksta, jedna delegacija … usmeno u Zagrebu protestira protiv zločina«, dok je sama rezolucija »objavljena u blažoj formi«[13], i ako je tačno da su Mostarci odlučili da se njihova rezolucija »ne daje na potpisivanje činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija«[14], čitalac može s punim pravom zaključiti da spomenute rezolucije nisu bile izraz građanske hrabrosti već građanskog opreza. Ili, kako je to svojevremeno formulirao Fuad Muhić, izraz »’filozofije rahatluka’ mnogih muslimanskih političkih i kulturnih poglavara i poslenika«, gdje o »nekoj spremnosti na žrtvu nije, naravno, moglo biti ni govora. Ono što se, pod vidom takve spremnosti, pokušava kod nekih naših historičara da sugerira kada se predimenzionira značaj muslimanskih rezolucija iz ratnog vremena … nije sadržavalo toliki egzistencijalni rizik da bi se moglo podvesti pod etos žrtve«[15].
Ovu Muhićevu ocjenu svaki današnji »naš historičar« mogao bi osporiti pukim navođenjem imena makar jedne osobe koja je zbog potpisivanja rezolucije ubijena ili deportirana. No kako takve ne spominju ni Safet Bandžović ni urednici knjige Nasuprot zlu, moramo zaključiti da ih nije bilo – za razliku od stotina partizana i ilegalaca koji su, i ne znajući šta je ethos žrtve, žrtvovali svoje živote.
Šta onda, nakon svega, da zaključimo o važnoj temi »Bošnjaci i antifašizam«? U prvom poglavlju pokazao sam da je besmisleno govoriti o Bošnjacima ako se taj etnonim proteže na razdoblja u kojima je značio nešto sasvim drugo, i na pojedince koji su se javno drukčije identificirali: retrospektivno »bošnjakiziranje« osoba koje su u prethodnih 150 godina sebe smatrale Hrvatima, Srbima, Muslimanima ili samo muslimanima i zalagale se, u tom smislu, za konkurentne političke, kulturne i društvene projekte beskorisno je sa stanovišta i historije i političke sociologije, jer onemogućuje svaku generalizaciju. Međutim legitimno je, i jedino moguće, nazivati Bošnjacima jednu populaciju čiji se pripadnici slobodno izjašnjavaju kao takvi od sredine 1990-ih, i koja se povijesno, popisno-statistički i međunarodnopravno potvrdila pod tim imenom koje im uglavnom niko ne osporava. Od sredine 1990-ih Bošnjaci dobivaju svoje političke predstavnike, svoje tvorce javnog mnijenja, svoja glasila i svoju nacionalnu (»nemarksističku«) inteligenciju, izgrađuju svoje organizacije civilnog društva i mnoge institucije, ostvaruju apsolutnu kontrolu nad nekim dijelovima teritorija Bosne i Hercegovine i na njima utvrđuju sve parametre društvenog života, imajući povrh toga mogućnost da u zajedničkim državnim organima utječu na odlučivanje s obzirom na svoj etnonacionalni interes. I samo od tog vremena smisleni su iskazi »Bošnjaci predlažu« ili »Bošnjaci neće pristati« koji kolektivitetu pridaju svojstva individue: volju, namjere, planiranje i djelanje.
Tema »Bošnjaci i antifašizam« ne tiče se, dakle, ponašanja islamiziranih Slavena i njihovih sekulariziranih potomaka između 1941. i 1945, kada Bošnjaka nije bilo, već se tiče odnosa bošnjačkih kulturnih i funkcionalnih elita prema antifašizmu danas, kada Bošnjaka ima. A taj je odnos jednoznačan: kako sam pisao još 2015, »danas se … bosanskomuslimanske kulturne i političke elite, koje načelno ne dovode u pitanje evropski put Bosne i Hercegovine, s nepogrešivim instinktom za autodestrukciju institucionalno distanciraju upravo od antifašizma, jedine savremene evropske tekovine koja je na početku ovog XXI. stoljeća još uvijek nesporna. (…) Ulicama, trgovima i ustanovama oduzimaju se imena skojevaca, ilegalaca i žrtava fašizma, i nazivaju se po minornim piscima, javnim ličnostima i islamskim teolozima koji ispunjavaju jedini uslov da nisu bili komunisti. Njihov značaj vještački se uvećava neumornim ponavljanjem klišeiziranih fraza o tome kako su ih vlasti socijalističke Jugoslavije ignorirale iz političkih razloga, i kako je došlo vrijeme da novo, ideološki neopterećeno doba prizna njihovu vrijednost«[16].
NA DŽUMI, A NE U ŠUMI?
Studija Safeta Bandžovića jedna je od najsurovijih potvrda takvog odnosa. Da to ilustriram, navodim nekoliko nasumice odabranih imena osoba koje su, prema Bandžovićevim kriterijima, bile Bošnjaci, a imaju neke veze s antifašizmom: Fadil Jahić, Ahmet Fetahagić, Ismet Krkbešević, Izet Čomara, Zija Dizdarević, Džemal Džumhur, Vahida Maglajlić, Hasan Kikić, Enver Ćemalović, Zehra Muidović…
Među njima ima nekih sličnosti, ali i mnogo razlika.
Sin iz imućnije porodice Fadil Jahić i sin željezničara Ahmet Fetahagić otišli su 1937. u Španiju i pridružili se republikancima: iako evropski fašizam nije njih lično ugrožavao, njihova komunistička vjera nalagala im je da se protiv te pošasti bore tamo gdje je potrebno.
Zehra Muidović, Zija Dizdarević i Ismet Krkbešević nisu se borili u partizanskim jedinicama, već su bili ilegalci.
Vahida Maglajlić proglašena je za narodnog heroja, baš kao i Fadil Jahić i Ahmet Fetahagić, a ostali nisu.
Zehra Muidović i komesar 42. jurišne vazduhoplovne divizije NOV i POJ Enver Ćemalović živi su dočekali Oslobođenje, a ostali nisu.
Zija Dizdarević i Hasan Kikić bili su književnici. Hasan Kikić bio je komesar bataljona, a ubijen je u četničkoj zasjedi. Baš kao i Izet Čomara, koji nije ni došao do partizana već je upao u zasjedu pokušavajući da iziđe iz grada i da im se pridruži.
Do partizana nije došao ni Zija Dizdarević, koji je uhapšen dan prije odlaska i odveden u Jasenovac gdje je ubijen. I Džemal Džumhur ubijen je u Jasenovcu, kojeg je dopao nakon što je otkriven njegov prilično naivan plan da izvrši atentat na Luburića.
Ismet Krkbešević skoro da je dočekao oslobođenje Grada: poginuo je izvršavajući Valterova naređenja, u noći između 5. i 6. aprila 1945…
Svim tim osobama različitih sudbina jedna je stvar, međutim, zajednička: ne spominje ih Safet Bandžović u svojoj studiji o Bošnjacima i antifašizmu.
Da je Bandžović propustio da spomene jedno od tih imena, ili dva, ili pet, moglo bi se vjerovati da se radi o omašci, autorskom nemaru ili naprosto šlamperaju s kojim se bosanski muslimanski subjekt bavi historijskom naukom, kao i svime drugim historijskim i svim ostalim naukama. No ako ne spominje nijedno (kao što još ne spominje ni Galiba Festu, Muhameda Džudžu, braću Lolić, braću Repovac, Mustafu Behmena, braću Fejić, brata i sestru Biser, Muhameda Ganduru, brata i sestru Omanović…), jasno je da iza toga stoji sistem: Bandžovićevo podsjećanje da »suprotstavljanje okupatorima i kvislinzima sadrži i obuhvata najraznovrsnije oblike otpora: pasivnu rezistenciju, aktivan otpor, partizansku borbu do masovnog narodnooslobodilačkog rata«[17] nema cilj da nosioce pasivne rezistencije posredno izjednači s nosiocima aktivnog oružanog otpora tj. partizanima i ilegalcima (što je već po sebi pretenciozno i groteskno), već da ove potonje naprosto izbriše iz evidencije u korist svih ostalih. »Antifašizam je odrednica kojom se treba ponositi«[18], kaže Safet Bandžović na kraju knjige u kojoj ne spominje, između ostalog, učešće Fadila Jahića i Ahmeta Fetahagića u španjolskom građanskom ratu, prvom organiziranom oružanom otporu fašizmu u Evropi, određujući na taj način kojim antifašistima Bošnjaci ne treba da se ponose, te ih treba prepustiti zaboravu… Njegovo razbijanje navodnog komunističkog monopola na antifašizam ne posljeduje afirmacijom »nekomunističkog antifašizma«, već izbacivanjem – gdje god je to moguće – komunista i skojevaca iz nove službene naracije.
Safet Bandžović zna da se pojam antifašizma, kao i svake druge ljudske vrijednosti, može izopačiti do karikature, i napominje da je »Hajnrih Bel … pisao da su u Njemačkoj nakon 1945. antifašistima proglašavali sebe čak i oni koji, za vrijeme vazdušne uzbune, nisu propisno zamračili svoje prozore«[19], ali zato sâm proglašava antifašistom svakog seoskog hodžu koji je u ratnim godinama 1941-1945. milo pogledao komšiju Srbina. I čini to na račun Muslimana partizana i ilegalaca, španskih boraca i narodnih heroja. Neke od tih moralnih eliminacija, šezdesetak godina nakon fizičkih, naročito su mučne. Naprimjer, Vahida Maglajlić, koju Safet Bandžović naravno ne spominje, neko vrijeme bila je jedina Muslimanka narodni heroj. Međutim, 20. maja 1969. odlikovan je tim ordenom Okružni komitet SKOJ-a za Drvar, a među šestero omladinaca koji su ga činili i koji su svi poginuli tokom njemačkog desanta 25. maja 1944. nalazila se i Razija Omanović. Iste godine 1969. po narodnom heroju Raziji Omanović, koju Safet Bandžović također ne spominje, nazvana je jedna sarajevska osnovna škola, koja je čuvala uspomenu na ovu Muslimanku antifašistkinju sve dok joj nove, demokratski izabrane vlasti nisu promijenile ime, pokazujući djelom a ne ljigavim pseudohistorijskim publikacijama kakav je zapravo odnos Bošnjaka prema antifašizmu…
Na kraju, dužan sam čitaocu jedno objašnjenje: iako sam inače sklon ironiji kao izražajnom sredstvu, ja nisam smislio šaljivu sintagmu »muslimanski rezolucionari«, već sam je samo odabrao za naslov ovog poglavlja. Ona je nastala 1941, u vrijeme o kojem govorimo, a dugujemo je reisu Fehim-ef. Spahi[20], koji je o povodima i razlozima muslimanskih rezolucija i o »građanskoj hrabrosti« njihovih potpisnika znao nešto više od današnjih historičara.
[1] Karl May, Benito Juarez (prev. Tatjana Blažeković), Otokar Keršovani, Rijeka, 1964, s. 5.
[2] Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, s. 195.
[3] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam. Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.), izdanje autora, Sarajevo, 2010, s. 214 (bilj. 364).
[4] Ibidem, s. 171.
[5] Ibidem, s. 452.
[6] Ibidem, ss. 57-58.
[7] Ibidem, s. 192 (bilj. 277).
[8] Ibidem, s. 194.
[9] Abdulvehab Medeb, Zloupotreba islama, IMIC-Rabic, Sarajevo, 2003, s. 19.
[10] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, op. cit., s. 50.
[11] Ibidem, s. 260 (bilj. 9).
[12] Ibidem, s. 50.
[13] Ibidem, s. 264.
[14] Ibidem, s. 263.
[15] Derviš Sušić, Parergon, Oslobođenje, Sarajevo, 1980, pogovor Fuada Muhića, s. 283. Više o Dervišu Sušiću i njegovom Parergonu v. infra, poglavlje »Sveta glupost«.
[16] Tarik Haverić, »Neiskrivljena slika«, Dani 947, 7. augusta 2015, s. 51.
[17] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, op. cit., s. 57.
[18] Ibidem, s. 452.
[19] Ibidem, s. 45.
[20] U poruci Asimu Ugljenu, tajniku Ministarstva bogoštovlja i pravosuđa NDH, Spaho piše: »Čini se da će Vaši postupci (mislim Ministarstva) prema meni i mene otjerati među rezolucionare«. Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, op. cit., s. 278.