MULA ef. JAKUP

Sandžački Bošnjaci 19. avgusta 1919. godine upućuju čuveni Memorandum tadašnjem predsjedniku vlade Ljubi Davidoviću u kojem ga obavještavaju da su četnici Koste Pećanca u Sandžaku "opljačkali 194 sela i ubili oko 1300 Muslimana". Utoku 1924. godine Crnogorci izvršavaju dva velika pokolja u Sandžaku. Prvi u šahovićima (današnje Tomaševo) i Pavinom Polju u novembru 1924. godine, a drugi u rožajs-kom kraju 12. decembra iste godine. Sarajevski list "Pravda" u broju 13. od 17. januara 1925. godine ovaj drugi događaj naziva "Rožajsko klanje". Nakon što je bila spriječena u svojoj namjeri da pobije beranske Bošnjake, razjarena crnogorska masa predvođena Simom Cukićem, Krkotom Pantovićem, Vukom Bojićem, Lazom Dimićem i Tomom Joksimovićem je krenula u pravcu Rožaja.

Mula-Ahmet-aga, drugi Hadži-Suljagin sin bio je hodža . Govorio je i pisao arapski, turski i albanski. Živio je sa ocem Hadži Suljagom u Rožajama, u neposrednoj blizini Kučanske džamije, a potom na Završe da bi kasnije prešao na Vuču, gdje dobija sina Jakupa i kćerke Zumu, udatu na Kosovu i Emiru, udatu u Zejnelagića (sada se prezivaju Rožajci i žive u Novom Pazaru).

Mula Ahmetaga je imao veliko imanje na Završe i u selu Vučoj, a živio je u Rožajama i radio kao imam u Sultan Muratovoj džamiji u Rožajama. Zemlja na kojoj je izgrađena Kučanska džamija bila je njegova i on je dao miljć (plac) u vakuf za izgradnju ove džamije koja i danas postoji. Pretpostavlja se da je mula Ahmetaga mlad umro jer ga niko od unuka nije zapamtio.

Jakup Kardović rođen je 1869. godine u Rožajama, od oca mula Ahmetage i majke Nurke (rođene Hubanić, iz Bijelog Polja). Bio je srednjeg rasta, izuzetno širokih ramena, tamnih očiju, okruglog lica sa izbačenim rumenim jagodicama. Jakup Kardović, potiče iz porodice Ulema, otac i djed su mu bili imami i muslihuni. Prema saznanju Jakup je zahvaljujući njegovom ocu mula Ahmetagi upisao i završio Medresu (Ruždiju) u Skoplju i jedan je od trojice u cijelom rožajskom kraju koji je tada završio medresu, a po nekim saznanjima da je učio i više škole u Turskoj.

Kao jedan od najobrazovanih ljudi tada u rožajskom kraju govorio je i pisao: albanski, makedonski, turski, persijski, arapski, itaijanski i njemački. Mula Jakup-efendija je po zavrešetku medrese služio turski asker u Beranama, sve do odlaska Turaka iz Sandžaka krajem 1912. godine.

Nakon balkanskih ratova Srbija i Crna Gora okupiraju Sandžak a rožajski kraj potpada pod crnogorsku upravu. Nova vlast je sebi postavila kao "sveti cilj" istrebljenje Bošnjaka iz Sandžaka na što veći mogući način srbijanskog terora i zuluma koji sprovodi nova vlast, a sandžački Bošnjaci se počinju odmetati u komite radi očuvanja gole egzistencije.

Masovnim iseljavanjem u Tursku, muslimansko stanovništvo u Sandžaku je skoro prepolovljeno, a ono što je ostalo izloženo je neviđenom teroru. Tada se i mula Jakup-efendija odselio u Baranama kod Peći gdje je ostao i radio kao imam i predsjednik te nahije osam godina. Kao predsjednik Pećke nahije, postao je član Pećke lige zvana „Besa Besa“. Puno je putovao pa je bio u toku tadašnjih zbivanja. Poznavali su ga svi viđeniji ljudi toga vremena u Sandžaku i na Kosovu.

Upoznao je sve ugledne kosovske Albance između ostalog Isa Boljetimca, Hasana Prištinu, Bajrama Curija i mnoge druge. Kod njih je ostavio dobar utisak tako da su mu oni i pjesme opjevali koje se mogu slušati na njihovim veseljima (u Đakovici i Peći posebno). Nakon formiranja vještačke tvorevine Kraljevine Jugoslavije, mula Jakup-efendija 1920. godine dolazi u selo Vučoj na imanje svog oca i počinje da radi kao državni imam u Biševu koje je tada imalo status opštine.

Mula-Jakup-efendija ženio se tri puta. Prva žena mu je bila Balotka ..., koja je na prvom porođaju preselila na ahiretu. Druga žena mu je bila iz sela Godova, Malića rodom od Dizdarevića, sa kojom je imao kćerku Rabiju i sina Sulja. Nakon prerane smrti druge supruge Maliće, Jakup je zaprosio njenu prvu bratučedu lijepu Rukiju (1897–1971.god.) sa kojom je imao osmoro djece - pet kćerki i tri sina. Kćerke su mu se zvale: Fatima, Đulšaha-Taha, Ajša, Nurka i Esma a sinovi Jusuf, Medo i Bahrija-Beljo.

Sandžački Bošnjaci 19. avgusta 1919. godine upućuju čuveni Memorandum tadašnjem predsjedniku vlade Ljubi Davidoviću u kojem ga obavještavaju da su četnici Koste Pećanca u Sandžaku "opljačkali 194 sela i ubili oko 1300 Muslimana". Utoku 1924. godine Crnogorci izvršavaju dva velika pokolja u Sandžaku. Prvi u šahovićima (današnje Tomaševo) i Pavinom Polju u novembru 1924. godine, a drugi u rožajs-kom kraju 12. decembra iste godine. Sarajevski list "Pravda" u broju 13. od 17. januara 1925. godine ovaj drugi događaj naziva "Rožajsko klanje". Nakon što je bila spriječena u svojoj namjeri da pobije beranske Bošnjake, razjarena crnogorska masa predvođena Simom Cukićem, Krkotom Pantovićem, Vukom Bojićem, Lazom Dimićem i Tomom Joksimovićem je krenula u pravcu Rožaja. Kako navodi istoričar Hakija Avdić u svojoj knjizi Crnogorci su najpre u rožajskom selu Baletiću ubili Muslimana koji je bio kurir rožajskog komesara. Zatim su naišli na velikog domaćina Galja Kujevića koga su takođe ubili. Dolaskom u selo Neguš ubijaju vjeroučitelja Mula Sadriju i jednog njegovog prijatelja. U selu Besnik na zvjerski način ubijaju osmoricu ljudi, tri sina Kadrije Dacića i četiri sina Adema Bajrovića, zatim Bulja, sina Rekova iz istog sela.

Svoj krvavi pir nastavljaju u selima: Baću, Pripeču i Bukoviku. Tom prilikom su ukupno ubili 21 čovjeka. Zbog počinjenih crnogorskih zločina mula Jakup-efendija upućuje žalbe nadležnim vlastima, ali bez ikakvog uspjeha. Kod Rožajaca je ubrzo stekao veliki autoritet tako da su oni nakon izbijanja Drugog svjetskog rata masovno prilazili njegovoj muslimanskoj miliciji (nazivali su se i "vulnetarima, civilna vojska-civilizacija) koju je formirao u avgustu 1941. godine.

Nagodbom između Nijemaca i Italijana Rožaje već od maja 1941. godine pripada italijanskoj okupacionoj zoni u sastavu tzv. "Velike Albanije" i pećke prefekture. Kako navodi dr Mustafa Memić: Međutim, treba napomenuti da je mula Jakup-efendija zajedno sa Mujkom Mukovićem ostao na liniji odbrane i da je do danas upamćen kao veliki junak i spasitelj rožajskog kraja.

Drugi svjetski rat ga je zateko u Tutinu gdje je vršio dužnost predsjednika opštine u dva saziva, gdje je stekao veliko prijateljstvo sa tromeđe sandžačkog kraja. Kada je Novom Pazaru prije toga i Sjenici zaprijetila smrtna opasnost od srbijanskih četnika, mula Jakup-efendija je odmah organizovao Rožajce i Biševce i istovremeno obavijestio svog prijatelja sa Kosova Šabana Polužu da odmah priskoči Pazaru u pomoć jer mu prijeti velika opasnost.

Ova dva čovjeka su pored Aćifa efendije, Džemaila Koničanina i braće Drešević odigrala ključnu ulogu u odbrani Novog Pazara od srbijanskih četnika. Opis ovog događaja dao je rahmetli Ejup Mušović. "U toku oktobra i novembra 1941. godine Novi Pazar i srez deževski (novopazarski) pretvorili su se u velike antagonističke vojne logore“.

U Novi Pazar stiglo je preko 3.200 naoružanih Albanaca iz raznih krajeva Kosova i oko 2.000 naoružanih Muslimana iz Biševa i Pešteri iz popaljenih muslimanskih sela, sreza deževskog i Novog Pazara. Čitav grad je opkoljen stražama i zasjedama, koje su se danonoćno smjenjivale i čuvale grad od upada četnika. Drugi antagonistićki logor (četnici) opkolio je grad u vidu polukruga od Rogozne do Štitara preko Cokovića, Pilareta i Deževe. Nakon prvog četničkog napada na Pazar (04. novembra 1941.) na poziv Aćifa efendije, Polužini i mula Jakupovi borci, njih oko 2.600, izvršili su kontranapad na grad Rašku - jaku četničku bazu udaljenu 21 km od Novog Pazara. Napad je izvršen 16. novembra 1941. godine u 10 časova, a završio se 17. novembra oko 16 časova. Postignut je veliki uspjeh i zauzeta su sva srpska sela postijenske, vračevske, nikoljačke i pološke opštine.

Združene albanske i bošnjačko-muslimanske snage su bile pred samim ulazom u grad Rašku. Međutim, pad ovog grada spriječili su Nijemci upozorivši ih da ne smiju ući u grad. Danas, 72 godine nakon ovih događaja, borci mula Jakup-efendine milicije koji su do skoro bili živi pričali su da je Mula Jakup-efendija, nakon dojave da su četnici napali Pazar, odmah zakazao sastanak u jednoj kuli u selu Vučoj sa prvacima svih rožajskih sela i saopštio im da je Pazar napadnut i da im je dužnost da u što većem broju pođu i pomognu Pazarcima. O mula Jakup-efendiji postoji mnogo priča, pa neke prenosim onako kako sam ih čuo:

- Mula-Jakup-efendija je sa tada već svojih 68 godina, učestvovao u odbrani Novog Pazara. Saznajući da je velika četnička vojska krenula na Novi Pazar, mula Jakup-efendija održao je sastanak sa svim seoskim starješinama rožajske okoline u velikoj kuli u Vučoj gdje ih je informisao o trenutnoj situaciji u Novom Pazaru i okolini, rekavši “Ljudi, Novi Pazar je pred padom veliki broj četnika navaljuje na Pazar i okolinu, ako Pazar padne mi smo sljedeći a to znači da u Sandžaku neće ostat muslimanskog uha “. Zato ja sjutra ako Bog da polazim sa svojim ljudima da pomognem Pazarcima a obavijestio sam i svoje prijatelje sa Kosova koji su mi obećali da će doći u pomoć pa molim i vas ko šta ima od oružja da nam se priključi. Tako je i bilo. Mula Jakup-efendija je sa svojih 500 slabo naoružanih boraca krenuo a do Pazara se učetvorostručio broj ljudi oko 2.000 (boraca) .

Prva prepreka im je bila četničko mitraljesko gnijezdo koje je branilo prelazak preko mosta rijeke Raške na Pazarištu na domak Pazara. Da bi omogućili dalje kretanje ka Novom Pazaru morali su uništiti jako četničko mitraljesko gnijezdo. Prema priči učesnika “iz gnijezda je pucao mitraljez tako da nam nije dao oči da otvorimo”. Da bi gubici bili manji , mula Jakup-efendija je tražio dobrovoljca da ga uništi, pošto se nije niko javio rekao je svom sinu Sulju i rođaku Kardović Ćamilu (Plavovom unuku iz Crnokrpa), da oni odu. Krenuli su bez riječi a priključio im se Suljov pobratim Albanac rekavši mu čekaj Suljo i ja ću sa tobom. Govoreći o tome Suljo Kardović nam je ispričao ovako : “Otpuzali smo do mosta. Rijeka Raška bila je nadošla i mutna, tako da smo morali preći preko mosta, tu sam izučio Tespih i Hajir dovu i na znak naizmjenično pretrčavali preko mosta. Mitraljez je neprestano pucao. Kad sam stigao preko mosta pao sam, dok su na mostu ostali mrtvi rođak Ćamil i pobratim Albanac. Nastavio sam puzeći do gnijezda , bacio sam bombu i uništio ga. Kada mi je prišao babo mula Jakup-efendija sa Ibrahimović Jusufom, Azemović Rečkom i ostalim saborcima začuđeno su me gledali, tada sam i ja vidio da mi je kožni mantil i odjeća izrešetani od mitraljeskih metkova dok mi je krv tekla iz malog prsta ruke gdje sam bio samo ranjen, pokazivši mali prst koji mu je ostao malo kriv“.

 Mula Jakup-efendija Kardović stigao je prvi u pomoć Pazarcima na čelu civilne vojske i Muslimanske milicije. Na bijelom konju zaučivši ezan ušao je u grad a četnici nijesu očekivali da mogu probiti jako mitraljsko gnijezdo u ulaz grada pa je zato čuđenje četnika bilo još veće. Kasnije su četnici koji su preživjeli četnički najveći poraz u Pazaru govorili ovako. “Mi smo Pazarce već dotukli da ne stiže jedan Odža učeći ezan na bijelom konju sa jednom vilicom na zemlji a drugom na nebu, mislili smo da će nas progutati pa smo se bacili u bijeg prema Raški ostavljajući za sobom oružje i četničke sprave za mučenje: eksere, žice i okove, bili smo prepolovljeni i za nama je ostao krvav trag sve do Raške". S druge strane preko Mokre gore pristigli su Albanci i udarili četnicima s leđa koji su se kretali od Deževe nanijevši im velike gubitke od kojih se četnici nisu oporavili nikad do kraja rata.

Mula Jakup-efendiju kao junaka i danas pamte Srbi koji žive u Novom Pazaru i Raškoj. U toku četničkih napada na Novi Pazar mula Jakup-efendija je spasio 420 lokalnih Srba (staraca, žena i djece) sklonivši ih u prostorijama Okružnog suda i zatvora u Novom Pazaru. On se plašio da bi muslimansko lokalno stanovništvo moglo da izvrši odmazdu nad lokalnim Srbima zbog zločina koji su četnici izvršili u tom periodu. Oko prostorija gdje su sklonjeni Srbi danonoćno su se smjenjivale straže koje su štitile Srbe od upada pojedinaca ili grupa iz muslimansko-albanskih redova. (Po priči Sulja i Rifata-Rifka Kardovića).

Pored toga što se istakao u odbrani Novog Pazara, mula Jakup-efendija je, kada je trebalo, priskočio i Sjeničacima u pomoć. Bilo je to 12. decembra 1941. godine kada su partizani prekršivši dogovor sa sjeničkim prvacima pokušali da zauzmu ovaj grad na prevaru! Tada je Hasan Zvizdić, predsjednik Vijeća odbrane pozvao u pomoć trojicu sandžačkih prvaka: Sulejmana hodžu Pačariza, Džemaila Koničanina i mula Jakup-efendiju Kardovića. Oni su tada sa svojim borcima opkolili partizane i nanijeli im težak poraz.

- Jakupova najstarija ćerka Fatima je o učešću svog oca u bitci za Sjenicu kasnije pričala da je tada rahmetli babo 15 dana bio kod Hasan-age Zvizdića u Sjenici i nakon što je stigao kući govorio je da svo vrijeme dok je bio u Sjenici niti je spavao niti je sjednuo!

- Mula Jakup-efendija je učestvovao i doprinio u odbrani Sjenice u pomoć Hasanu Zvizdiću koji je poslije rata došao u kuću mula Jakup-efendije Kardovića i molio ga da zajedno napuste Sandžak, jer su već počeli da likvidiraju ugledne ljude Sandžaka i sumnjam da ni nas neće mimoići. Na šta mu je mula Jakup-efendija odgovorio, da nije ni za šta kriv, da je samo sandžački narod i kraj branio od tadašnjih svih neprijatelja. “Ja da bježim neću da mi se svete na djecu“ (Po priči Meda Kardovića, sina mula Jakup-efendije.)

U planovima crnogorskih četnika, rožajski kraj je trebao da se „očisti“ od Turaka čim se zauzme područje Gornjeg i Donjeg Bihora. Gornji Bihor se spasio zahvaljujući mula Osmanu Rastoderu i Đulu Agoviću, a Donji je u prvom četničkom naletu (početak januara 1943. godine) zauzet da bi ga nakon par mjeseci vojska Ćazima Sijarića povratila, a četnike protjerala s druge strane Lima.

Sredinom 1943. godine branitelj Gornjeg Bihora mula Osman Rastoder obavještava pismom mula Jakup-efendiju Kardovića:"Četnici već pale Bihor i namjeravaju da to isto urade sa Rožajama i dalje". Kada je poslao ovo pismo bio je Ramazan mjesec posta. Krenuo Pavle Đurišić da Rožaje pali, Osman Rastoder hitno haber šalje. Džuma bješe i post Ramazana, stiže hitni haber od Rastoder Osmana, šalje knjigu rožajskom džematu, tačnu vijest dobro upoznatu, spremio je knjigu dok su na okupu, a na ruke Kardović Jakupu. Odmah s knjge pečat odlomio, i čitao šta im Osman piše, “Oj Jakupe rožajska gazijo, evo sam ti haber učinio, peti avgust četrdeset treće, Major Pavle Đurišić na Rožaje kreće, Iznenada hoće da prevari, treba da se Rožaje zapali.

- Ispred Kučanske džamije mula Jakup-efendija, nakon što je otklanjao džumu namaz, obratio se džematu riječima. “Braćo Muslimani za slobodu su se, naši pradjedovi borili, za to se i mi borimo, za to će se i naše potomstvo boriti, četnici su napali Bihor i krenuli su na Rožaje ko šta ima od oružja nek ponese i trkom na Kacuber“. Na ove riječi mula Jakup-efendije jedan od prisutnih džematlija je upitao: “Kako ćemo hodža kad postimo Ramazan je, mula Jakup-efendija je odgovorio: ”Dajte mi srču vode, ja ću se prvi iftarit, pa i vi to učinite, a odužićemo ako bog da dan za dan vatan je u pitanju ”. Ovaj govor je podigao moral kod okupljenih džematlija i oni su se razišli kućama da pripreme oružje za veliku bitku koja će odlučiti dalju sudbinu rožajskih Bošnjaka. U isto vrijeme mula Jakup-efendija šalje jednog svog povjerljivog emisara u Peć da zatraži pomoć od albanske braće sa Kosova.

Mula Jakup-efendija je otišao kući, uzeo mašinku i pištolj, uzjahao konja i među prvima stigao na Kacuber. Sjutra dan, naoružani Albanci su bez razmišljanja pritekli rožajskim borcima u pomoć. 1979. god. zabilježio sam priču Mujević Arslana koji se prisjećao tih teških kacuberskih dana kada je mula Jakup-efendija pristigle Albance i Rožajce, organizovao u vodove i čete, imenovao njihove starješine i kratko rekao. „Ovo što nas je danas zadesilo, je Allahovom voljom, da bi otkrio naše iskušenje, jesmoli pravi vjernici, jesmoli potpuno spremni otići sa ovog varljivog svijeta. Mi smo iznad neprijatelja, ne gubite hrabrost, ne mrazite se, u ime Allaha okrenite glave ka ljutim dušmanima, Allah će vaš trud nagraditi, pobjeda je osigurana onima koji su Allaha svjesni i mi ćemo pobijediti ako smo pravi vjernici“. Pošto su se borci dobro ukopali i utvrdili na jednoj uzvišici zvanoj Kacuber sa koje smo imali idealan pregled na prostor ispred sebe, združene bošnjačko-albanske snage čekale su crnogorske četnike. Do borbe sa četnicima je došlo sljedećeg dana. Uz Allahovu pomoć i svih sposobnih za odbranu iz rožajskog kraja i albanske braće sa Kosova pobijedili smo četnike i spriječili prelaz četnicima na Kacuber i Turjak. (prema riječima Jašarage Kardovića, Jusa Nirkovića, Elmazage Kurtagića, Hamida Nokića, Cana Kurpejovića, Geca Dedeića, Hivza Bećiragića i Halka Lubodera koji su bili učesnici ovih događaja).

- Prema kazivanju još jednog učesnika ove bitke, Idrizage Husića, borba se ovako odvijala: "Četnici su se približavali jašući na konjima uz pjesmu i sa razvijenim bajracima, a mi smo ih čekali sa punim puškama. Kad su se dovoljno približili zapucali smo po njima tako da su padali i kotrljali se niza stranu ko trupci. Odmah su se dali u povlačenje i kad su se malo sabrali krenuli su organizovani napad, ali mi smo ih dočekali sa još žešćom vatrom. Napadali su danima tako da smo se na pojedinim mjestima borili prsa u prsa, ali odbranu nisu probili. Pokušali su se poslužiti i lukavstvom. Znali su da je Ramazan i da su Bošnjaci vjernici, pa su, kad je došlo vrijeme za džuma namaz mislili da će svi otići da klanjaju i da ih u tom trenutku treba napasti i pobiti! Međutim, mula Jakup-efendija je i takvu situaciju predvidio pa je izdvojio krupnog Sadriju Rožajca koji je imao jak i prodoran glas i rekao mu da kad dođe podne da zauči ezan, a da će ostali čekati u zaklonima. U trenutku kad se čuo ezan četnici su se trkom približili, a mi smo ih pustili da priđu sasvim blizu i onda otvorili žestoku paljbu po njima. Zatim smo prešli u kontranapad i protjerali smo ih do Dapsića gde smo držali linije odbrane sve do kraja rata".

Da bi naoružao svoju vojsku mula Jakup-efendija je išao i u Tiranu, kod Džafera Deve i od njega tražio pomoć u oružju koje je kasnije i dobio. Početkom septembra 1943. godine Italija je kapitulirala, a njeni vojnici iz Rožaja i Tutina pokušavaju da se probiju do Berana i priključe se matičnoj diviziji "Vene-cija". Glavna kolona je išla preko planine Turjak, i nju su mula Jakup-efendini borci zajedno sa seljanima zaustavili i razoružali. Ovaj događaj se desio 10. septembra 1943. godine. Tom prilikom je zaplijenjeno dosta oružja i dva kamiona koje je jedan Pazarac doterao do Rožaja.

Idriz-aga Husić je govorio i o velikom gestu koji je mula Jakup-efendija pokazao i prema jednoj Crnogorki iz Dapsića i njenom sinu jedihniku sa tri druga koji su bili u četnicima. Naime, jednog dana je u Rožaje došla jedna starica i tražila je da razgovara sa mula Jakup-efendijom. Molila je mula Jakup-efendiju da poštedi četvoricu četnika, među kojim je bio i njen sin jedihnik, koji su se krili u jednoj pećini mjesecima i bili su na izmaku snage, iscrpljeni nijesu mogli više da izdrže. Tražila je da im pokloni život. Jakup je tada dao starici Besu da ih njegovi vojnici neće dirati i da mogu da idu kući i kud god žele! Tako je i bilo, četnici su izašli iz pećine a među njima je bio i jedan koji je bio prije rata učitelj u Biševu i Rožajama. Ovaj ljudski gest, čak i prema neprijatelju, je, nakon rata, spasio glavu mula Jakupovom najstarijem sinu Sulju kojeg su partizani odmah po oslobođenju htjeli da ubiju. Ta ista starica iz Dapsića je, kad je čula da je mula Jakupov sin u zatvoru, otišla kod upravnika zatvora i ispričala kako je Suljov otac spasio njena sina jedihnika sa još tri druga, noseći pogaču i izmećaj Sulju. Nakon njene intervencije Suljo je bio odmah oslobođen.

- Važne odluke za vrijeme raznih prevrata, donosile su se i u kući (kuli) Smail-age Kardovića. Povodom hapšenja više desetina Bogajaca od strane albanske vojske, koji su se obratili mula Jakup-efendiji Kardoviću u vezi ovih hapšenja. Pošto je saslušao sve o čemu se radi mula Jakup-efendija zaključio je da su ljudi nedužni i zatražio je da ih oslobode rekavši: “Voda ide kamenje ostaje“, misleći da rat neće trajati vječno, da i sjutra treba zajedno živjeti, jer bi to bila velika mrlja za Rožajsku sredinu, ubiti nedužne ljude. Nekoliko ljudi se protivilo toj odluci ali je on ljutito rekao albanskom vođi, ako jednom od ovih ljudi fali jedna dlaka sa glave ja ću ga lično mojim rukama zadaviti. (po priči Kardović Murata i Magdelinić Milonje).

- Mula-Jakup-efendija nekoliko puta je spasio poznatog komunističkog aktivistu, narodnog heroja Hivziju Ćatovića od vješanja. Žandarmerija je sprovela (Hivziju) na Zeleni gdje su bila vješala s namjerom da ga objese jer je komunista. Hivzijina majka dotrčala je kod mula Jakup-efendije. “Ne daj mula Jakup-aga odvedoše mi Hivziju da ga objese”, mila Jakup-efendija bi brzo na bijelog konja otišao na Zeleni, pitao žandare šta radite sa tim djetetom. Žandari su mu rekli samo da kaže da nije komunista i mi ćemo ga pustiti, Hivzija bi odgovorio “Ja sam komunista i svaka mi je dlaka komunistička“ Na to bi mula Jakup-efendija ne silazeći sa konja, uzeo Hivziju pod pazuho stavio ga ispred sebe na konja, povukao bi ga za uho i rekao “ Hajde kući šta ti znaš šta su komunisti”. Žandari bi na to odgovorili “Da nam zna komanda za ovo nas bi objesili umjesto njega”. (Po priči Rešada-Cuca Kardovića, prof).

Treba napomenuti da je rahmetli mula Jakup-efendija imao zaštitnički stav prema lokalnim komunistima Novog Pazara. Tako je u periodu kada se organizovala velika hajka protiv komunista u novopa-zarskom kraju, Haso Rožajac sa svojom grupom komunista našao je utočište upravo kod mula Jakupa-efendije koji ih je smjestio u svojoj kući u Vučoj gdje ih je krio i hranio šest mjeseci. Nakon rata ovaj njegov gest niko od tih komunista nije pomenuo. Pazarci su na čelu sa dr Sulejmanom Ugljaninom 11. maja 1991. godine javno rehabilitovali Aćifa - efendiju, a 2. juna 2013. godine na međunarodnom naučnom skupu, održanom u Rožajama pri organizaciji Bošnjačke kulturne zajednice i sandžačkog Muftijstva, došlo je do zaključka da treba početi sa procesom rehabilitacije i za mula Jakupa – efendiju Kardovića.

Iako je mula Jakup-efendija imao izuzetno korektan odnos prema Srbima spašavajući 420 lokalnih srba u Novom Pazaru, kao i nekoliko puta je spasio poznate rožajske i novopa-zarske komunističke aktiviste, spasio je i pomogao mladim Crnogorcima iz Bogaja i Dapsićkog jedihnika sa još tri druga, i još mnoga dobra je uradio, ni to ga nije spasilo od partizanske osvetničke ruke. Bojali su se veličine njegovog autoriteta koji je uživao u narodu.

Nakon doživljenog poraza na planini Turjak u avgustu 1943. godine crnogorski četnici nisu više nikada krenuli na Rožaje. Međutim, nova snaga koja se pojavila, partizanski pokret u koji je ušao i veliki broj sandžačkih Bošnjaka, nadajući se da će dobiti autonomiju koju su im komunisti obećali, uradili su ono što nije uspjelo četnicima. Uspjeli su da razbiju sandžačku Muslimansku miliciju i njene vođe pobiju. Tako Dušan Lutovac piše da su "komunisti-partizani imali poseban zadatak da pronađu i likvidiraju mula Jakupa-efendiju Kardovića ...

U okolini Rožaja bilo je i nekoliko balističkih grupa, koje su se krile oko planina Hajle, Kule, Bandžova, vrela Ibra i drugdje. Za mula Jakup-efendiju je dobijeno obavještenje da se krije u svojoj kući u Rožajama. Interesantno je napomenuti kako su komunisti opisali mula Jakupovu smrt a kako su je Rožajci upamtili. Dušan Lutovac piše ovako: "Namjera je bila da se mula Jakup uhvati živ i preda nadležnim vlastima radi suđenja. Pošto je noć bila mračna, a uhvaćeni nije bio vezan, u trenutku se trgnuo i pokušao da bježi. Borci su brzo reagovali i ubili ga".

Međutim, stari Rožajci kojih još ima među živima, kao i mula Jakupova familija i bratstvenici iznose potpuno drugačiju verziju. Oni tvrde da je početkom 1945. godine jedna grupa partizana među kojima su bili i neki rožajski komunisti pošla u pravcu mula Jakupove kuće s namjerom da ga uhapsi. Rožajci su prije nego što će doći partizani molili mula Jakupa da napusti Rožaje jer će ga komunisti ubiti. Međutim, on to nije učinio. I kao što reče Dušan Lutovac stari, ali još uvijek dobrodržeći mula Jakup-efendija je "ostao da se krije u svojoj kući (?)".

Mula Jakup-efendijina kuća je bila današnja kuća Agović Rustema u ul. “Mustafe Pećanina“. Kada su ga izvodili iz kuće pored njega su bili još supruga i dvije maloljetne kćerke. Partizani su mu rekli da moraju da ga privedu i da treba da mu se sudi jer je navodno kriv zbog ubistva braće Hamzagića u Tutinu, ali njemu je bilo jasno o čemu se radi. Mula-Jakup-efendija se okrenuo, izvadio je svoj zlatni džepni sahat i dao ga supruzi Rukiji i halalio se sa porodicom.

Partizani su bili zaprepašćeni njegovom pojavom i jedan od njih je prokomentarisao: "Zar je moguće da je ovaj starac pravio takva čuda"? Na putu od njegove kuće prema zgradi nove vlasti, na samoj raskrsnici kod glavnog Ibarskog mosta, na lijevoj obali Ibra, jedan od partizana mu je iz automata mučki pucao u leđa i ubio ga. Partizani su ga optužili za ono što su učinili sredinom 1944. godine braća Drešević u Tutinu kada su likvidirali braću Hamzagić, jer je on tada kao predsjednik ove opštine, navodno odobrio njihovu likvidaciju. Nakon ubistva mula Jakup-efendije Kardovića, Džeko Hodžić je dao izjavu poslije dolaska iz Plava u Rožaje. “Da sam 15 minuta ranije došao u Rožaje ne bi mula Jakup-efendija Kardović bio strijeljan samo bi mu se pravedno sudilo”.

Ubistvo mula Jakup-efendije Kardovića 1945. godine bilo je presudno za sve tadašnje hodže u našem kraju da se povuku i posvete svom poslu. U tom periodu veći dio bratstva Kardovića se odselio za Tutin, Novi Pazar, Skoplje i Tursku.

Dženaza rahmetli mula-Jakup-efendije klanjala se ispred Kučanske džamije u velikom broju, bili su ljudi iz Rožaja i okoline, Bihora, Tutina i Peći. Mezar mula Jakup-efendije je u Kučanskom groblju.

Korektan odnos za vrijeme ratnih prevrata, njegova veličina i autoritet koji je uživao kod naroda nijesu bili dovoljni već je tadašnja vlast naredila da se sprovede. Čuvši da je zarobljen mula Jakup-efendija, Srbi iz okoline Pazara i Raške su se organizovali i krenuli da protestuju zahtjevajući njegovo oslobađanje. Došavši do sela Godova gdje su saznali da je mula Jakup-efendija strijeljan vratili su se nezadovoljni svojim kućama. Ovu priču potvrdio je i Kardović Meho, unuk mula Jakupa-efendije.

- Putujući iz Raške prema Novom Pazaru, pored puta stajao je jedan čovjek, pošto je bila kišovita noć, uzeo sam ga u auto, bilo je to 1976. godine. U mom autu su se tada nalazili rukovodioci folklora na čelu sa Ibišom Kujevićem iz Rožaja i Tomo Kijevčanin, direktor Doma kulture Novi Pazar. Tomo je u šali rekao pokislom starom srpskom seljaku sa šajkačom: “Bolje bi bilo da si išao pješke nego da te vozi Turčin”. Pokisli seljak mu odgovari: “Ne znam ko je ali je dobar čovjek a zahvaljujući jednom Turčinu naše selo je ostalo netaknuto tokom pazarske bitke, ali on je Rožajac nije Pazarac pa ga vi ne poznajete”. Kada su mu rekli da u autu ima i Rožajaca on im je rekao da je to Odža mula Jakup-efendija Kardović. Oni su ga pitali kako vas je on spasio, a on im je ispričao: “Poslije novopa-zarske bitke kada je mula Jakup-efendija krenuo u napad, protjerao je četnike sve do Kraljeva a naše selo bilo je na udar. Kada je ušao u selo vidio je da se u selu nalazi nejač (djeca, žene i starci) dok je omladina otišla u četnike i partizane, komandovao je svojoj vojsci zbor i za nas neočekivano otišao iz sela mirno sa svojim borcima koji nam nisu ni riječ rekli. Mi smo očekivali odmazdu da će nas pobiti, popljačkati i popaliti a to je mogao da uradi samo da je htio, jer nas nije imao ko braniti sve do Kraljeva. Disciplinovanije vojske nijesam vidjeo, zato smo mi zahvalni i organizovali smo protest za njegovo oslobađanje ali nismo stigli i žao nam je što mu se nije sudilo jer sigurno bi bio oslobođen. “Kad je bio za naš narod tako dobar, kakav je bio tek za svoj narod”. (Po priči Ibiša Kujevića).

Mula Jakup-efendija, čestit i uman čovjek, muslihun, duhovni vođa, zaslužan borac, revolucionar i graditelj. Njegovo ime i zasluge poznate su širom Sandžaka, sjeverne regije Crne Gore i Kosova a najviše će ga po djelima i zaslugama, pamtiti ratne i poslijeratne generacije, njegovi drugovi-saborci i građani Rožaja, Berana, Tutina, Novog Pazara i Sjenice - mjesta u kojima je najviše ispoljio svoje umne i stvaralačke kvalitete i sposobnosti. Mula Jakup-efendija poznat je kao ensarija, čovjek poznat po gostoprimstvu, po svojoj spremnosti da pruži zaštitu i utočište svakome ko je u nevolji, bez obzira na vjeru, rasu, bogatstvo, obrazovanje i porijeklo. Ostavio je vječiti trag u Rožajama i okolini u kojoj je živio. Allah ga je obdario najljepšim vrlinama koje krase izuzetno nadarene ljude vjerom, mudrošću, karakterom, pameću i hrabrošću, osjećajem borbe da brani sebe i drugoga, da pripada bošnjačko-muslimanskoj zajednici i da se bori za nju. Bio je nadprirodno nadaren pismenošću i vizionarstvom gazija i šehid, primjer za sva buduća pokoljenja Rožaja i šire. Mula Jakup-efendine hudbe bile su veoma aktuelne i savremene. U svojim hudbama mula Jakup-efendija je bio direktan, konkretan, jasan i uživljen u govoru, obuhvatao je tadašnje probleme u svojoj sredini i okolini, za ono što bi moglo biti pozitivno i ono što bi moglo biti negativno, tako da su džematlijama služile kao velika škola i pomoć u odgoju sebe i svoje porodice u duhu islama i Časne Knjige, Kur ana što znači u duhu dobra, zdravlja, birićeta, tolerancije, sabura, radosti, sloge, ljubavi, suživota i slobode.

- Važna odluka za vrijeme odbrane rožajskog kraja, spašavanja od pokolja, paljenja i protiv svih napada na islamski živalj i drugih, donešena je ispred Kučanske džamije gdje je mula Jakup-efendija radio kao matičar i vjeroučitelj, u neposrednoj blizini Barmahalske česme, gde je sa svojim džematom donio presudnu odluku o spašavanju vatana muslimanskog življa našeg kraja i okoline, o kome se i danas priča a i napisano je mnogo u knjizi porijeklo bratstva Kardovića život i tradicija autora Fadila M. Kardovića. Ova česma zaslužuje danas kada su se stvorili uslovi od rožajskih i sandžačkih Bošnjaka da na adaptiranom zidu Barmahalske česme podignu spomen ploču rožajskim gazijama i šehidima na čelu sa Mula Jakup-efendijom Kardovićem gdje im je i klanjano dženaze. O mula Jakup-efendiji i njegovim podvizima su pjevali poznati bošnjački-sandžački epski guslari Međedović Avdo, Kurtagić Murat-aga Gazija, Ćorović Ašir-beg, Fetić Osman-aga, Agić Besim i Ledinić Hajruš.