Avdaga Hasić, sin Halilage rođen je 1893 godine u Kladnju. Potiće iz ugledne i bogate porodice. Imao je brata Ahmu koji je svojevremeno bio politički komesar u partizanima i komadant kladanjskog partizanskog Odreda, kao i brata Rajifa sljedbenika pokreta Mladih Muslimana za vjerska prava zbog kojih je doživljavao hapšenje i razne torture od komunističke vlasti. Radi se o vrlo naprednoj porodici i velikim borcima za zaštitu Bošnjaka svoga kraja. Po tom pitanju, Avdaga je ponajviše otišao u tim mutnim vremenima koja imaju veliku sličnost sa opstankom Muslimana i nedavnoj agresiji na BiH .Avdaga je imao 4.razreda završene Osnovne škole u Kladnju i uključen je bio u cijeli društveno-politički život Sreza Kladanj.

Bio je član prvog Odbora osnovanog Gajreta u Kladnju,a u političkom životu je bio 
Spahinovac /aktivista i sljedbenik Jugoslovenske Muslimanske Organizacije čiji je vođa bio rahmetli Dr.Mehemed Spaho, jedna od najistaknutijih bošnjačkih historijskih ličnosti i prvi Musliman koji se našao u vladi Kraljevine Jugoslavije, gdje je tragično otrovan u Beogradu),te je svojevremeno bio poslanički kandidat u Drinjskoj banovini kod ministra gospodina Hasandedića. Odslužio je 3.godine austrougraske vojske i učesnik je Prvog svjetskog rata na talijanskom frontu na Tirolu kao zapovjednik „cug firer“, za šta je dobio „zlatnu kolajnu“ za svoje junaštvo. Stvaranjem NDH 1941. godine, Avdaga je u svojstvu delegata iz Kladnja sa predstavnicima iz Tuzle i Zvornika učestvovao u razgovorima u Zagrebu sa Kvaternikom o Rezoluciji BiH koja se odnosi na autonomnost Muslimana tj.zaštitu narodnog puka. Tačno 7.12.1941.godine dobija se saglasnost na ustroj domobranskih formacija zasnovanoj na dobrovoljnoj osnovi muslimanskog naroda. Tada dolazi do formiranja Dobrovoljačkih odjela u Tuzli pod komandom bojovnika Muhameda Hadžiefendića. Tim činom je stvorena sigurnost muslimanskog naroda, ormiranjem tzv.Muslimanske legije u Tuzlanskoj oblasti, na čijem se čelu nalazio Musliman. Formacijski Muslimanska legija je pokrivala oko 600 kvadratnih kilometara i prostirala se: na istoku od Zvornika i Bijeljine, na sjeveru Orašja i Šamca, do Gračanice na zapadu i Kladnja i Olova na jugu, pokrivajući krug između rijeka Drine, Save, Bosne i Krivaje. Među tri najorganizovanije pukovnije bile su: u Kladnju pod komandom Avdage Hasića, u Bijeljini pod komandom Nedima Šahinspahića, i Gračanici pod vodstvom Sejde Đulovića i Ibrahima Pjanića, dok su ugledne bile i jedinice u dolini Krivaje pod komandom Zaima Kapetanovića i Mujčina Mujića iz Ribnice. Već 1942.godine bilo je preko 6000 dobrovoljaca u Muslimanskoj legiji. U to doba Kladanj su četnici i partizani zbog svoje neosvojivosti nazivali tvrđava –kladanjski Alkazar. 1943.godine za svoje uspijehe u odbrambenom ratu Avdagu je Zagreb proglasio vitezom, a kladanjsku legiju „Viteškom bojnom“. 

Kako smo već napomenuli Avdaga je uglavnom ratovao sa četnicima Jezdimira Dangića, pod čijom komandom su se nalazile zloglasne jedinice Drinskog korpusa/kakva slučajnost i u ovom ratu najveće zločine nad Srebrenicom je napravio korpus koji se po uzoru na tadašnji zvao Drinski/. Drinskim korpusom u Drugom svjetskom ratu je komandovao Major Aleksa Drašković, a u njemu su se posebno isticale Srebrenička brigada kojom je komandovao Vojin Dangić, rođeni brat Jezdimirov ,te Vlasenička brigada Momčila Mičića. Nekoliko puta i sam Tito je pokušao nadmudriti Avdagu, tražeći da ga pusti da prođe kroz Kladanj, te rekavši „da neće izazivati nikakva neprijateljska dejstva“. Izrazito mudar, Avdaga je Titu preko kurira slao odgovor „da nema šanse da on prođe sa partizanima ili bilo koja druga vojska kroz Kladanj i da dobro zna šta znači ta podvala,u smislu da prođemo mirno, pa ćemo lakše osvojiti grad“.

-Ne dam nikom da prođe kroz Kladanj. Ni četnicima, ni partizanima, Nijemcima, Talijanima, a ni ustašama i domobranima ako nemaju odobrenja i ako nisu pod mojom komandom. Moj narod ne smije niko da dira i progoni. Ko to bude želio, biće strogo kažnjen od mene. Boriću se do zadnjeg „čojka“ da muslimane spasim klanja-često je isticao Avdaga u svojim govorima okupljenoj vojsci.
U svojoj knjizi „Zapisi iz NOR-a“, „partizanski narodni heroj“ Rodoljub Čolaković otkriva tadašnju dobru saradnju partizana i četnika u borbi protiv Bošnjaka.

-Tokom cijele 1941.godine mi smo/partizani op.a.) zajedno sa četnicima napadali Kladanj, ali uspijeha nije bilo. Jedinice Avdage Hasića su nas redovno poražavale-napisao je Čolaković.
Već 50 godina se prepričava kako je Avdaga poslao kurira u Olovo koje su držali Romanijski četnici vojvode Save Derikonje, rodom sa Vučije luke četničke oaze poviše Sarajeva. Avdaga je po kuriru poručio vojvodi Derikonji da će ga napasti tačno u 17 sati .

Kad je napao u dogovoreno vrijeme, Olovo je bilo prazno jer je uplašeni Derikonja sa svojim četnicima pobjegao na Romaniju, na nekoliko sati prije. U njegovoj jedinici posebno se po hrabrosti isticao izvijesni tabornik Jamaković iz Olovskih luku. Također se prepričava i jedno pismo koje je Avdaga poslao Anti Paveliću u kojem je napisao doslovice:
-Dragi prijatelju, ako nisi siguran i bezbjedan u Zagrebu, dođi kod mene u Kladanj.
Po pričama svojih preživjelih vojnika, Hasić je fizički bio nevjerovatno jak, tako da se često znao kladiti s' drugim „fizički jačim Kladnjacima“ ko će prije iz zemlje izvaliti šljivu debelu 10 centimetara. Iako je početkom rata imao 47 godina redovno je dobijao opklade i izlazio kao pobjednik.
Posljednji put Avdaga je u Bosni viđen 1944 godine u Tuzli, kako jaše na bijelom konju.
-Pouzdano se zna da je 1944 godine preko Austrije uspio sa svojom pratnjom preći preko „Zidanog mosta“ i obreti se u dalekoj Argentini, odakle je na različite načine komunicirao sa rodbinom i saborcima. Narod je svog Avdu često opjevavao pjesmama, a on je iz Argentine pisao da mu je jedina želja da se vrati u svoj Kladanj i Bosnu, kada jednog dana padne komunizam. Taj dan nije dočekao. Po informacijama odgovornih iz predratne stanice milicije u Kladnju, Avdagin dosije se završio 1982 godine, kada je u svojoj 90 godini života umro u dalekoj Argentini-rekao nam je profesor Muhamed Muhić iz Kladnja, čovjek koji je prvi počeo pisati o Avdagi Hasiću .

U svojim memoarima Muhamed Seid Mašić iz Gračanice, Avdagu opisuje u momentu kad je bio blizu povlačenja iz Bosne. Mašić je zbog tog par minutnog razgovora sa Hasićem, dugo bio poslije rata na meti ispitivanja od strane komunista:- Tih dana mi se desilo još nešto za što su zlobnici pokušavali da mi zakaće, kako bi odvratili pažnju od svojih grijeha. Naime, jednog dana sam prošao pokraj Rifatovog hotela pred željezničkom stanicom, sa čijeg me je balkona pozdravio neki debeljko, ustaški odjeven i s’ mašinskim pištoljem o bedrima. U tom sam debeljku prepoznao svog nekadašnjeg prijatelja Avdagu Hasića iz Kladnja koji je godinama vodio odbranu tog izolovanog uporišta od nasrtaja bandi četničkog vojvode Jezdimira Dangića. Ne opravdavam ja ničim toga predratnog ahbaba, inače strastvenog lovca koji me često zaticao na izletu u kladanjske šume i stijene. Ja s’ njim nisam prozborio ništa osim konvencionalnih pitanja za naše i naših porodica zdravlje i to na relaciji ulica -balkon, jer niti me on pozivao gore k’ sebi, niti sam ja želio da mu pristupim. Valjda je uočio da shvatam njegov položaj: povlačenje u nepoznato-napisao je Mašić.

Narod Kladnja se izborio da se glavna ulica u ovom gradiću danas zove po njihovom Avdagi, a postoji ideja da se uskoro podigne i spomenik u centru grada, kao i da se pokuaša njegovo tijelo prenijeti iz Argentine. Većina današnjih kuća u Kladnju posjeduje Avdagine slike na zidu, a prije nekoliko godina je SFOR u jednoj kafani, koju u Kladnju drži bliža Hasićeva rodica naredio da se ukloni njegova slika sa zida jer navodno smeta nekim ljudima.

Najveći problem tadašnjih komunista, a i četnika je bila odluka da se Muslimani sami brane od pokolja, raznoraznih „Škorpiona“ koji su postojali i prije 60 godina. Tako da su svi Muslimani koji su organizovali svoje jedinice samo zbog toga da bi zaštitili svoj narod tokom rata, označavani kao „sluge fašista“.Hrabrost, mudrost, pogledi unaprijed i organizaciona sposobnost ovih ljudi, ujedno su ponos Muslimana i nihove povjesti ili  historije, a i opomena novim generacijama da vječito jednim okom budu budni jer neprijatelj vječito prijeti.

Ako vas kojim slučajem „kao putnika namjernika“ put navede kroz Kladanj, Olovo, Stupare, Živinice, Banoviće, Kalesiju i sela na planinama Konjuh i Romanija, a u njima zateknete nekog starca Bošnjaka koji pamti Drugi svjetski rat i upitate ga: “Ko je bio najveći bošnjački heroj tog vremena“, bez razmišljanja će vam odgovoriti ;„Avdaga Hasić“.

 Ko je bio taj čuveni bošnjački heroj iz Kladnja, na koga njegov rodni grad čuva vječite uspomene. U Kladnju se danas ponosno šeta ulicom Avdage Hasića, čije ime se nije smjelo ili je samo tiho šapatom spominjano od 1945 do 1992 godine. Zbog Avdage, Kladanj i Olovo su bili kažnjeni 20 godina poslije Drugog svjetskog rata od strane komunističkog režima, a ta kazna je bila u vidu „ekonomske blokade,I zolacije i zamrznutog razvoja ovih bosanskih kasaba“ . Pored nabrojanih mjesta, Hasić je sa svojim vojnicima koji su mu maksimalno bili odani, štitio Bošnjake i u Tuzli, Vlasenici, te mjestima u donjem toku Drine. Najveći dio rata, Avdaga je proveo boreći se protiv zloglasnih četnika čuvenog krvoloka Jezdimira Dangića iz Bratunca, koji je bio četnički komadant istočne Bosne. Dangić je inače prije rata radio kao šef obezbjeđenja na Dvoru Kralja Petra Karadžordževića. 1941 godine je ispratio Kralja Petra sa porodicom i svitom u Nikšiću, odakle su odleteli iz zemlje, a onda je se sa svojom četom odmetnuo se u šume, i planine iznad Drine u istočnoj Bosni. Inače, on i njegovi četnici su „očevi i djedovi“ četnika koji su u julu 1995 godine napravili genocid nad Srebreničanima.
-I tada bi Dangić sa svojim četnicima napravio iste zločine koje su sada četnici napravili u Srebrenici, da im nije na put stao Avdaga Hasić sa svojom vojskom-rekao nam je jedan stariji čovjek ( vidno na izmaku života) u Kladnju „upoređujući“ rat od prije 50 godina i ovaj od 1992 do 1995 godine.

-Nijedno muslimansko uho na području Kladnja i ovog dijela Bosne ne bi ostalo živo. Sve bi četnici poklali, da ne bi našeg Avde. Allah mu dao lijepi dženet-kaže jedna osamdesetogodišnja nana iz Kladnja.
-Avdan, tako sam ga zvao, nije bio loš čovjek.
Često smo se na putu između Šekovića i Kladnja sastajali i pregovarali i razgovarali o svemu. Ponudio sam mu jednom da pređe sa svojom vojskom u partizane, kao što su prelazili mnogi četnici. Mislim da se dvoumio i da je sekunda falila da to možda i učini. Mislim da ga je poklolebala njegova supruga Emilija, koja je bila iz Zagreba i bila je protiv toga da se Avdaga priključi partizanima - pričao je često tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka pokojni Miloš Zekić, narodni partizanski heroj iz Šekovića.

“Znamo mi ko su četnici i kako treba s njima, još od Drugog svjetskog rata”

SLUŠAO SAM TU PRIČU, U RAZNIM VARIJANTAMA VIŠE PUTA, U POSLJEDNJE DVIJE GODINE, KADA SE KONAČNO SMJELO GOVORITI BEZ BOJAZNI DA ĆE ISLJEDNICI POKUCATI NA VRATA. GOTOVO SVAKI PUT KADA BI DOLAZILA NEKA OD TETKI, STARIH NENA, KOMŠINICA, ISKLJUČIVO ŽENSKI SVIJET, POTRUDILE SU SE DA MI USMENIM PUTEM PRENESU ŠTA SE DEŠAVALO U KLADNJU U VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA, A NIJE BILO ZAPISANO, NIJE SMJELO BITI ZAPISANO U HISTORIJSKIM ČITANKAMA