HADŽIEFENDIČEVA LEGIJA

MUHAMED HADŽIEFENDIĆ

1898. Tuzla - 7. listopada1943. Tuzla

Bojnik domobranske dobrovoljačke pukovnije

sluzio u Austro - Ugarskoj vojsci ,Kraljevoj jugoslovenskoj vojsci, Hrvatskom domobranstvu, Wafen SS

Muhamed Hadžiefendić, poznat i kao Muhamedaga Hadžiefendić oficir u NDH koji je formirao i komandovao muslimanskom legijom, jednicom u sastavu oružanih snaga NDH u Bosni i Hercegovini u čijem sastavu su bili isključivo muslimani iz Bosne i Hercegovine.

ŠKOLOVANJE

Hadžiefendić je rođen 1898. godine u Tuzli. Posle osnovnog obrazovanja u rodnom gradu, pohađao je Trgovačku akademiju u Sarajevu. U ovoj akademiji je upoznao Zaima Mostarlića sa kojim će mu se kasnije više puta ukrstiti životni putevi. Želja njegovog oca je bila da ga sin nasledi na čelu porodičnog trgovačkog preduzeća, ali je mladi Muhamed pokazivao više sklonosti ka vojničkoj karijeri.

PRVI SVjETSKI RAT

Početkom Prvog svetskog rata stupio je, zajedno sa svojim prijateljem Zaimom Mostarlićem kao dobrovoljac u 3. bosansko-hercegovačku pešadijsku diviziju vojske Austrougarske. Tokom rata je dobio čin poručnika a po raspadu Austrougarske posvećuje se trgovačkim poslovima koje je nasledio od svog oca. Uporedo, nastavio je i vojničko usavršavanje, vanredno polažući ispite na Vojnoj akademiji u Beogradu, u kojoj je 1938. godine stekao čin majora u rezervi Jugoslovenske kraljevske vojske.

DRUGI SVJETSKI RAT

Početkom Drugog svijetskog rata, Muhamed Hadžiefendić je mobilisan u Jugoslovensku kraljevsku vojsku. Kapitulacija Jugoslavije ga je zatekla u Vodicama kod Sinja. Ubrzo po stvaranju NDH vraća se u rodnu Tuzlu i aktivira u domobranstvu. Priznat mu je čin majora i postavljen je za komandanta 3. bojne 8. pešadijske pukovnije.

Handžiefendićeva legija

Formiranje legije 22.12.1941. Muhamedaga Hadžiefendić stoji u sredini, Husein ef. Jahić sjedi drugi s desna, Omer Gluhić stoji desno od njega

Husein ef. Jahić tabor imam Hadžiefendićeve legije

Prilikom napada srpskih ustanika s Ozrena na bošnjačko mjesto Puračić, početkom novembra 1941. godine, domobrane Hadžiefendićeve 3. bojne je zahvatila panika i počeli su da beže. Hadžiefendić je s pištoljem u ruci delimično zaveo disciplinu i vratio domobrane na položaje, ali je uvideo da su daleko veći otpor pružili naoružani ljudi koji su sa područja Bosne i Hercegovine. Bojnik Hadžiefendić je između ostalog i zbog toga odlučio da osnuje jednu samozaštitnu vojnu formaciju organiziranu na teritorijalnom principu.

Hadžiefendić je 7. decembra posetio ministra odbrane u NDH,Slavka Kvaternika, i izložio mu svoje predloge. Kvaternik se složio s tom idejom, te se Hadžiefendić vratio u Tuzlu i 20. decembra pozvao opštinske načelnike, predstavnike vojnih vlasti i druge ugledne ljude na sastanak na kojem je dogovoreno formiranje oružane formacije pod nazivom „Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića“. Formacija je formirana dva dana kasnije i isprva se sastojala od nekoliko četa raspoređenih po selima istočno od Tuzle i oko Živinica. Nepuna četiri meseca kasnije, „Dobrovoljački odjel“ je bio preimenovan u „Zdrug dobrovoljačke legije Hadžiefendića“, a u maju je dobio svoj konačan naziv „Domobranska dobrovoljačka divizija“ ili „Domdo divizija“. Divizija se sastojala od komande u Tuzli, i šest bojni raspoređenih po gradovima i mestima severoistočne Bosne (Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću). Ova formacija je bila poznata kao „legija“ ili muslimanska legija.

Nešad Topčić organizator i zapovjednik zelenog kadra 14.12.1929.

Muhamedaga Hadžiefendić 1942 pred Konviktom na Sonom trgu u Tuzli

Bojnik Hadžiefendić prima odlikovanje reda Krune Kralja Zvonimira III stupnja sa mačevima 22.IX.1942 u Tuzli

Muhamedaga Hadžiefendić pred primanje SS divizije u Brčkom maj 1943

HADŽIEFENDIĆ I 13. SS DIVIZIJA

Bojnik Muhamed Hadžiefendić je u političkom pogledu bio blizak tzv. muslimanskim autonomistima u Sarajevu, političkoj grupaciji koja se zalagala za izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava NDH i njezino stavljanje pod izravan njemački protektorat, što svjedoče i izvještaji predstavnika policijskog atašea u njemačkom konzulatu u Sarajevu, Rudolfa Treua. S tim u vezi, djelatnici UNS-a su sastavili nekoliko povjerljivih izvještaja o "protudržavnom radu" bojnika Hadžiefendića, slikajući najcrnjim bojama njegovu pukovniju. Hadžiefendić je podržao osnivanje SS divizije od bosansko-hercegovačkih muslimana, jer su autonomisti općenito taj korak promatrali kao njemačku podršku njihovim zahtjevima. U svrhu promicanja za vrbovanje dragovoljaca, Hadžiefendić je tijekom ožujka i travnja 1943. obišao nekoliko bosanskih gradova, a naposlijetku je i sam pristupio u Waffen SS, gdje je dobio čin SS-Sturmbannführera (bojnika). Međutim, njegov primjer nisu slijedili drugi časnici DOMDO pukovnije: nekoliko njih je odmah dezertiralo u partizane (među njima i čuveni književnik Meša Selimović), uputivši više proglasa muslimanima da ne idu u SS, već da podrže partizane. To je za vlasti NDH bilo previše, pa je bojnik Hadžefendić odmah smijenjen s mjesta zapovjednika DOMDO pukovnije. Ipak, nije se aktivirao ni u Waffen SS-u, zbog zdravstvenih problema. Cijelo ljeto 1943. je proveo na liječenju u Zagrebu, a vratio se u Tuzlu negdje u rujnu iste godine.

Hadžiefendić i Ibrahim Pjanić obilaze Gračaničke legionare

Smrt

Nakon što su partizani zauzeli Tuzlu 2. listopada, Hadžiefendiću je u prvom redu ostavljena sloboda, ali su partizani napokon odlučili da ga kao opasnog političkog protivnika likvidiraju. Hadžiefendić je uhićen 7. listopada i izveden pred vojni sud. U presudi je navedeno da je Hadžiefendić bio "jedan od glavnih organizatora SS formacija za njemačku vojsku", čime je "služio okupatoru i radio protiv interesa naroda, u prvom redu muslimana, čije je sinove (...) bacao na ratnu klaonicu za račun okupatora", te da je "prilikom zadnjeg pokušaja okupatora i ustaških bandi da upadnu u oslobođenu Tuzlu (...) rovario i radio protiv interesa Narodno-oslobodilačke vojske, stvarajući paniku i unoseći nemir među stanovništvo". Hadžiefendić je osuđen na smrt i strijeljan zajedno s preko pedeset drugih građana Tuzle, Bošnjaka, Hrvata, pa čak i Srba, koje su komunisti ocijenili "neprijateljskim elementima". Njegovi posmrtni ostaci su kasnije preneseni i pokopani ispred Jalske džamije u Tuzli. Prije nekoliko godina, došlo je do inicijative da se bojnik Hadžiefendić i službeno rehabilitira, te da se po njemu nazove jedna ulica u Tuzli, ali to je propalo uslijed medijske hajke koju je pokrenula ultraljevičarska Bosanska stranka.

KNJIGA O LEGIJI I MUSLIMASKIM FORMACIJAMA U TUZLI

SKINUTO SA FORUMA DA LI JE ISTINA ŠTO PIŠE DOLJE TKO TO ZNA !?

Fireru naš!

Smatramo da smo dovoljno razjasnili ovim našim prikazom odnose i razvoj prilika od ulaska njemačkih oružanih snaga u našu Bosnu, a istovremeno našu prošlost, naše porijeklo, našu rasu i nacionalna strijemljenja.

Sada smo toliko slobodni, Fireru, da izložimo konkretne prijedloge za ozdravljenje naših teških prilika i ostvarenje naših vjekovnih ideala, za koje vjerujemo da su u punoj saglasnosti sa interesima njemačkog naroda i u duhu Vaše velike ideje.

Predlažemo da se najprije i što skorije moguće, uspostavi mir u našim oblastima. Dok Vam pišemo ovaj prikaz, naša ognjišta su u plamenu, putevi i mostovi se ruše, a naš narod umire od gladi, bez ičijeg sažaljenja, zbog takvih očajnih prilika.

Ovo smirivanje se može izvesti na slijedeći način:

1. Proširenje, naime produženje područja nadležnosti muslimanske bosanske legije, koja se već nekoliko mjeseci nalazi u jednom dijelu Bosne, to jest u tuzlanskom srezu, pod komandom, u našem narodu omiljenog majora Muhameda Hadžiefendića. Ona broji oko 6.000 dobrovoljaca – vojnika i 50 dobrovoljaca – oficira. U okruzima gdje je ova legija dejstvovala, zbog njenog hrabrog i istovremeno korektnog držanja, kako prema Srbima, tako i prema Hrvatima, naš narod nije bio izložen gotovo nikakvom nasilju. Njemačkim oružanim snagama je situacija bila veoma olakšana, jer u pomenutim oblastima vlada red i mir, bolji no u ma kojoj drugoj oblasti hrvatske države. Ova teritorija, na kojoj dejstvuje legija Hadžiefendića, jedna je od najvažnijih industrijskih oblasti u čitavoj državi, ostala je potpuno pošteđena i u dobrom stanju, dok je naprotiv industrija u svim ostalim dijelovima hrvatske države pretrpjela značajna razaranja. O djelatnosti Hadžiefendićeve legije prilažemo jedne ustaške novine (pogledati prilog 5). Ova važna i zaslužna legija nosi ime Hadžiefendića zbog toga što je on njen osnivač i organizator. Ona se prostire preko teritorija označenih na geografskoj karti (prilog 6) i zato bi se morala zvati „Bosanskom stražom.“
2.   Sve Bošnjake iz čitave države, izuzev dobrovoljaca koji se nalaze na istočnom frontu, treba izdvojiti iz ustaških i domobranskih jedinica i zajedno ih sa oficirima uključiti u Bosansku stražu. Jer, za ovo kratko vrijeme postojanja hrvatske države, došli smo do potpunog saznanja da Bošnjak samo svoju Bosnu može da brani i štiti. Za komandanta Bosanske straže treba da bude postavljen sadašnji komandant legije, Muhamed Hadžiefendić.
3.   Naoružavanje, oprema i obučavanje ove vojničke formacije, treba da se sprovodi pod kontrolom Vašeg Vermahta.
4.   Troškovi smirivanja, do definitivnog regulisanja odnosa Bosne prema Hrvatskoj, treba da snosi njemačka vojska i to putem kreditnih bonova kojima će služiti kao pokriće naši državni posjedi, a naročiti naši bogati rudnici željeza i šumska dobra.
5.   Da se obustavi svaka djelatnost ustaškog pokreta i njegovih jedinica na području koje je na karti označeno sa B.
6.   Da se sada u hrvatskoj državi, na teritoriji Bm formira političko-administrativna uprava pod imenom „Župa Bosna“, sa sjedištem u Sarajevu. Načelnika ove župe imenujete jedino i isključivo, Vi, Fireru naš.
7.   Da se omogući osnivanje jedne bosanske nacional-socijalističke partije na teritoriji B.
8.   Kraljevina Italija dobila je dobrovoljnim ugovorom sa hrvatskom državom dvije luke na Jadranskom moru, Split i Šibenik, ali bez teritorijalnog zaleđa ovih luka. Ove luke su bez zaleđa bezvrijedne, kao i zaleđe bez luka, to jest bez izlaska na more. Stanovništvo tog zaleđa i tih luka, Splita i Šibenika, po svom mentalitetu bliže je Italijanima, nego Bosni i Hrvatskoj. To su znali i Italijani i s pravom su polagali aspiracije na to zaleđe i pokušali su da ga okupiraju, ali nažalost na veoma nevješt način. Oni su dio stanovništva, i to pretežno srpskog, naoružali. Ali, stanovništvo ovog područja nije, ustvari, nikad bilo naklonjeno ni Nijemcima, ni Bošnjacima, pa ni Italijanima. Osim tih otpadnika, oni su uključili u svoje formacije srpske četničke bande, koje su u stvari, peta kolona Londona. Ovi banditi su ovih dana u srezovima Foča i Prozor zaklali preko 10.000 muslimana, imovinu i dobra opljačkali, i to sve pred očima Italijana. Što je najžalosnije u čitavoj ovoj stvari, hrvatska komanda vojske nije poslala dovoljno trupa za zaštitu nedužnog stanovništva. Pored toga, hrvatski ustaški pokret mobilisao je oko 3.000 muslimana iz sreza Foča i, umjesto da ih ostavi u rodnom kraju da brane svoja ognjišta, on je, kratko vrijeme prije napada na Foču, uputio Bošnjake za Dalmaciju. Ovakav postupak hrvatske vlade, naime njenog poglavnika dr Pavelića, daje nam opravdanog povoda za sumnu da je on lično, kao politički emigrant, za vrijeme svog dvanaestogodišnjeg boravka u Italiji obećao mnogo više bosanske teritorije Italijanima, da bi svoju Hrvatsku oslobodio od Srba, odnosno od Jugoslavije. Zbog toga je dr Pavelić došao u sukob sa Italijanima i nama Bošnjacima, koji težimo samo vama i njemačkom narodu. Ovim rješenjem koje smo označili u priloženoj karti, odstupili smo izvjesne bosanske srezove u uvjerenju da su time i aspiracije Italijana zadovoljene i da će na taj način prestati sve dalje borbe i pokolji. Isto tako smo u južnoj Bosni ustupili Italiji, odnosno Crnoj Gori, četiri cijela hercegovačka sreza, a od toga dva sreza sa lučkim gradom Dubrovnikom. U tim srezovima većina stanovništva je srpsko-pravoslavne vjere i stvarno crnogorske nacionalnosti. Bosni ostaje izlaz na Jadransko more preko Metkovića i luke Ploče.

Fireru naš!

Kada se ovaj veliki svjetski rat, sigurno najveći od postanka svijeta srećno završi, Vi pobijedite, a time Vaši, kao i naši neprijatelji budu uništeni i kada u Evropi budete uveli novi poredak, kojim je Svemogući obdario Vaš razum, molim Vas tada, Fireru, mi potpisnici, da uključite našu teritoriju, našu Bosnu, u red drugih evropskih zajednica pod Vašom zaštitom i date joj istu samostalnost koju će imati i naši susjedi.

Fireru, mi smo pri povlačenju granica naše drage Bosne dobro razmislili i vodili računa o tome da kako naši, tako i interesi njemačke države budu sačuvani. Šta više, vodili smo računa i o interesima Vaših saveznika, Kraljevine Italije, kao i interesima Nezavisne države Hrvatske. Vjerujemo da jedino srećno riješenje u ovom dijelu jugoistočne Evrope, kojim će biti postignuto zadovoljavajuće etnografsko, etničko, geopolitičko, ekonomsko i saobračajno-tehničko stanje svih zainteresovanih, leži u pravednoj teritorijalnoj podjeli, kako slijedi:

Sa A označena teritorija na priloženoj karti bila bi etnografski homogena, sa apsolutnom većinom hrvatskog stanovništva i predstavljala bi Nezavisnu državu Hrvatsku.

Na teritoriji označenoj sa B, postojala bi relativna većina: 750.000 Bošnjaka-muslimana, 600.000 pravoslavnih Srba i 300.000 katoličkih Hrvata. Na teritorijama označenim sa A,C i D, to jest dijelovima Bosne koje ustupamo Hrvatskoj, Italiji i Crnoj Gori, živi 175.000 Bošnjaka-muslimana a koje smo uvjereni da je moguće, s obzirom na naše nepodnošljivo stanje, da ih preselimo još prije završetka rata, a najkasnije po njegovom završetku, u našu Bosnu, to jest na pomenuti teritoriju B. Alo oko 100.000 Srba i Crnogoraca, kao i 75.000 Hrvata, koji su se doselili za vrijeme postojanja Jugoslavije, biće iseljeni u svoju postojbinu. Time će naše čisto bosansko stanovništvo dobiti apsolutnu većinu i odnos stanovništva bio bi: 925.000 muslimana, 500.000 pravoslavnih Srba i oko 225.000 katoličkih Hrvata".

Sarajevo, 1.novembra 1942. NARODNI ODBOR

NEŠAD TOPČIĆ

Nešad Topčić, bošnjački vojni komandant iz Tuzle, BiH, poznat kao osnivač Zelenog kadra.

Jula 1943. je u kotaru Kalesiji osnovao 10. planinsku grupu bosanskih gorštaka. Postrojba je imala par stotina pripadnika. Zatim su se povezali s još nekim muslimanskim milicijama. Jedna od njih bila je nezavisna milicija sela Teočaka, uspješna u obrani od četnika i od partizana od početka rata. Jedinicu mu je ojačala uspješna njemačka akcija krajem 1943. i početkom 1944. kad je slomljena nestabilna partizanska "država" u Istočnoj Bosni. Mnogo je muslimana otišlo iz partizana i prešlo u Zeleni kadar. Većinom su se popunili iz redova domobrana koji su dezertirali. U tzv. Šestoj neprijateljskoj ofanzivi Zeleni kadar uspješno se borio protiv partizana, koje je nekoliko puta porazio. Djelovali su nezavisno od Domobranstva NDH i organizacijski i zapovjedno, na osnovama islamske ideologije. Ustaškom režimu nisu bili po volji jer su djelovali nezavisno od oružanih snaga NDH, jer su novačili muslimanske odbjege iz partizana. Politika Nešada Topčića može se sažet u slj. njegovoj izjavi "..iza svega ovoga krije prava zadaća prve organizacije, koja ide isključivo tragovima čisto islamske politike i njenog stvarnog ostvarenja u cilju Autonomije Bosne i Hercegovine pod Zelenim barjakom." Topčićev zamjenik bio je Husejin Alić.

Početkom maja 1944. posjetio je Berlin. Pratili su ga bivši časnici Handžar divizije. Od Nijemaca je zatražio autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. Muslimanski autonomaši su insistirali na izdvajanju Bosne i Hercegovine iz NDH. Topčić je u tom trenutku zapovijedao jedinicom koja je tad bila najmoćnija preostala i nezavisna muslimanska vojna snaga.

15. decembra 1944. u Modriči su partizani preobučenii u domobranske uniforme upali Topčiću u njegovu hotelsku sobu. Izvukli su ga napolje i strijeljali. Topčićeva smrt bila je kraj njegovih snaga Zelenog kadra.

Zamjenik bio je Husejin Alić.