u raznim osvojenim zemljama njemačke trupe susrele su islamske mještane tokom Drugog svjetskog rata. Karta u Motadelovoj knjizi to ilustruje: Muslimana je bilo u okupiranoj Jugoslaviji, posebno u Bosni, naravno; takođe u pretežno italijanskoj okupiranoj Albaniji. Muslimani su živjeli na Krimu kao i na Kavkazu. U savezničkoj Bugarskoj postojale su manje islamske grupe.
I onda, naravno, Sjeverna Afrika : italijanska kolonija Libija bila je gotovo isključivo muslimanska, kao i Tunis pod francuskom dominacijom, u koji su se trupe poraženog Afričkog korpusa povukle krajem 1942.Tokom trijumfa Wehrmachta u prve dvije godine rata, lokalno stanovništvo jedva da je bilo zainteresirano. Ali krajem 1941. godine, kada je kampanja protiv Sovjetskog Saveza zaustavljena, to se promijenilo.Sada je Hitlerova Njemačka pokušala pridobiti još saveznika.
Bilo je očigledno obraćati se Arapima. Osjećali su se izdanim od strane svjetske sile Velike Britanije, jer je u deklaraciji iz 1917. koja je postala poznata kao njegovo ime, ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour obećao da će raditi za “nacionalni dom za jevrejski narod u Palestini” i svjetska sila je “činila najbolje je“. da „olakša postizanje ovog cilja“. Rezultat je bila povećana imigracija evropskih Jevreja u Svetu zemlju - i nasilni nemiri, ponekad nalik građanskom ratu.
Muslimanski krimski Tatari kao dobrovoljci Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu
Međutim, njemački pokušaj da pronađe islamske saveznike imao je vrlo različite regionalne uspjehe.
Na Krimu, na primjer, čak su i džamije koje su prethodno uništili ateistički sovjetski zvaničnici obnovljene; čak su i škole Kurana novoosnovane. U Africi, s druge strane, domoroci su decenijama bili tlačeni od strane evropskih kolonizatora, Italijana i Francuza.
Nemci su im se činili samo još jednom kolonijalnom vladavinom.
Mnogo hiljada muslimana regrutovano je od 1942. godine kao pomoćne trupe za Wehrmacht i Waffen-SS i raspoređeno na različite frontove. Neki od njih su počinili i ratne zločine, na primjer u okupiranoj Jugoslaviji. Na Kosovu su muslimanski Waffen SS muškarci bili uključeni u deportaciju Jevreja. "Međutim, koliko znam, ovo je bio izuzetak", kaže Motadel za "Welt" na pitanje: "Ne znam ni za jedan drugi slučaj u kojem su muslimanski vojnici SS-a ili Wehrmachta bili direktno uključeni u Holokaust."
Uloga jerusalimskog muftije takođe nije ni približno toliko važna za holokaust kao što sugeriše poznata fotografija sa Hitlerom.
Prije svega, susret 28. novembra 1941. bio je jedini susret njih dvojice.
Drugo, do tada su već dugo trajala masovna streljanja sovjetskih i poljskih Jevreja, bez obzira na godine i pol.
Treće, prva dva čista logora za istrebljenje već su bila u izgradnji u Kulmhofu i Belzecu;
slijedila su još dva - Sobibor i Treblinka.
Četvrto, prva „probna gašenja gasom“ verovatno su se već desila u Aušvicu.
KRIM, TATARSKI PAKAO
POSTOJE SAMO DVIJE STVARI KOJE TATAR NE MOŽE:
hodati po vodi i vjerovati Rusiji
Bili su žrtve i počinitelji nekih od najvećih zločina u historiji. Tatari, koji vuku porijeklo od Mongola, bili su žestoki i moćni ratnici, ali su pod Staljinovom diktaturom pretrpjeli mnoge zločine, pa čak i genocid.
Imala je osam godina kada ju je Staljin deportovao zajedno s porodicom. Sedeka Memetova se toga dobro sjeća. Nemoguće je zaboraviti to putovanje vozom s 29 drugih tatarskih porodica naguranih u isti mračni i prljavi stočni vagon. Tu su joj umrla četiri brata.
Bio je maj 1944. i gotovo 200.000 Tatara je deportova s Krima. Sedeka je uspjela živa stići do Uzbekistana, odredišta tog voza smrti. Uspjela je preživjeti i beskrajne nedaće koje su je tamo čekale: glad, žeđ, hladnoću, bolesti koje su joj odnijele pola naroda. Četrdeset i tri godine kasnije, 1987. godine, odlučila se vratiti u zemlju iz koje su je Rusi protjerali. Sedeka je jedna od 300.000 krimskih Tatara, drevne manjine čija je sudbina decenija bila u rukama Rusa.
Bilo je, međutim, dana kada su upravo oni izazivali strah. Samo izgovaranje njihovog imena potresalo je svijet. Tatari, kako su Mongole zvali na Zapadu. Nazvali su ih tako jer ta riječ podsjeća na izraz tartarus, svojevrsni pakao u grčko-rimskoj terminologiji. "U očima zapadnjaka, ti konjanici, divlji i okrutni, mogli su izaći samo iz samog pakla", stoji u knjizi historičara Borje Pelegera, autora Kratke historije Džingis-kana.
Njihovoj reputaciji nimalo nije doprinijela činjenica što su bili odgovorni za širenje Crne smrti u Evropi 1340. Krimski Tatari su se borili protiv Đenovežana u Caffi (današnjem grčkom gradu Teodoziji) kada su mnogi njihovi ratnici oboljeli od kuge, do tada nepoznate bolesti. Tada su odlučili voditi jedan od prvih 'bakterioloških ratova' u historiji i katapultirali su svoje vojnike mrtve obolječe od kuge ka tvrđavama svojih neprijatelja: zarazili su Đenovežane i proširili pandemiju po cijelom svijetu, od Norveške do Egipta.
Ti žestoki mongolski ratnici, nepobjedivi s lukovima, vješti jahači postali su gospodari, pod vlašću Džingis-kana, najvećeg carstva u Aziji i jednog od najvećih u historiji: njihova se vlast protezala od Koreje do Dunava, na ono što je danas Kina, Irak, Iran i mnoge druge nacije; u njihovom je carstvu u trinaestom stoljeću bio smješten astronomski broj od sto miliona stanovnika.
Dvije generacije nakon Džingis-kana, Mongolsko se carstvo raspalo na četiri velika kanata: jedan je obuhvaćao Kinu; drugi se proširio po srednjoj Aziji; treća je bila raspoređena kroz Iran i Bliski istok, a četvrta, zvana Zlatna horda, dominirala je do 15. stoljeća današnjim južnom Rusijom i Ukrajinom, te je čak proširila svoje napade na teritorije koje danas pripadaju Mađarskoj i Poljskoj.
Krimski Tatari su potomci tih Mongola iz Zlatne Horde, koji su se naselili tokom 13. stoljeća na tom poluotoku blage klime, strateškom području za trgovinu.
Krim je kratko vrijeme bio tatarski kanat, od 1441. do 1475. Njegova nezavisnost završila je provalom Osmanlija, koji su ga odlučili dodati svom carstvu. Ta je invazija bila sretna za krimske Tatare: zaštitila ih je od napada Rusa. Ostali su kanati na kraju podlegli ruskoj proždrljivosti, ali su krimski Tatari ostali izvan Rusije sve do 18. stoljeća zahvaljujući štitu moćnog Osmanskog Carstva. S Turcima su ti Tatari primili islam.
Turski je štit napukao kada se Osmansko Carstvo našlo pred inteligentnom i ambicioznom ruskom caricom Katarinom II, njemačkom princezom koja je postala carica Rusije udajom za Petra III. i koja je ušla u historiju kao Katarina Velika. Katarina je porazila Turke u Prvom krimskom ratu (1773-1774). Godine 1783. odlučila ga je pripojiti svome carstvu, a u proljeće 1787. krenula je na veliko putovanje kako bi otkrila i zauzela nova područja.
Sedam ogromnih galija uređenih u rimskom stilu, praćeno flotilom od osam čamaca, povezlo je Katarinu i 3000 ljudi iz njezine pratnje rijekom Dnjepar na njeno putovanje na Krim. Dolazak kraljice označio je početak nove etape u vrlo bogatoj historiji Krima. Carica ga je odlučila preobraziti: dala je nalog za izgradnju cesta i luka, dovela stoku i naredila da se grade brodogradilišta za izgradnju ratnih brodova i pomorskih baza za novu rusku Crnomorsku flotu, koja se i dan-danas još uvijek nalazi tamo.
Suživot je kratko trajao. Nakon Drugoga krimskog rata (1885.-1886.) Rusi su optužili Tatare da sarađuju s njihovim neprijateljima, Englezima i Francuzima, te je na stotine hiljada tih potomaka Mongola moralo emigrirati u Osmansko Carstvo.
S revolucijom 1917. njihova situacija pogoršala, puhali su vjetrovi koji su im bili sve manje naklonjeni. Godine 1921. stvorena je Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika, a Tatari nisu dobili garancije za političku ili kulturnu autonomiju.
Intervencija Velije Ibrahimova, tatarskog komunističkog vođe, člana Centralnog komiteta, bila je privremena: dobio je škole i novine na tatarskom jeziku, Ali Ibrahimov je postao žrtva čistke 1929. Počela je rusifikacija, odnosno eliminacija "devijacionističkih nacionalizama". Zbogom novinama i učiteljima na tatarskom. “Čak su i nove gramatike njihovog jezika pisane, naravno ćirilicom i ruskim riječima koje zamjenjuju turske izraze. Godine 1930. tatarski su intelektualci poslani u progonstvo ili pogubljeni. Kao i ulema“, kaže historičar Hasan Bülent Paksoy.
Staljin je bio još ekspeditivniji, 1944. optužio ih je da su sarađivali s nacistima (koji su okupirali Krim), strpali su ih u zapečaćene vagone za stoku i masovno deportovali u centralnu Aziju. Bio je to dio njegovog nemilosrdnog i brutalnog načina vladanja, želio je rusificirati svoje dominione i da bi to postigao uništio je narode koji su upravo pretrpjeli njemačku dominaciju, kao što su Calmuci, Inguši, Čečeni, Balkanci i krimski Tatari.
'Sürgün', što znači 'izgnanstvo', izraz je kojim krimski Tatari označavaju tu noćnu moru: oko 200.000 ih je poslano u Uzbekistan, Kazahstan i druga udaljena i ledena područja SSSR-a. Njihove kokoši, stoka, kuće, šupe, hektari žita, sva njihova dobra su rekvirirani.
Osamnaestog maja 1944. počeo je horor. Trideset porodica stavljeno je u svaki vagon: bez hrane i pića, u mraku, bez kisika. Oko 26.000 ljudi umrlo je u konvojima koji su putovali u Kirgistan. Kad su stigli na odredište, čekala ih je hladnoća, glad i prenapučenost. U samo godinu i po polovina prognanika umrla je od gladi.
Nije ni čudo da su 1987. godine, kada je SSSR doživljavao perestrojku, krimski Tatari bijesno demonstrirali na Crvenom trgu u Moskvi. "Gorbačov im je dopustio povratak i pronašli su Krim s ruskom većinom, iako je u to vrijeme već pripadao Ukrajini jer joj je Nikita Hruščov dao ovaj teritorij 1954.", objašnjavaju historičari.
Mnogi od Tatara koji su se vratili, poput Sedeke Memetove, zatekli su Ruse u svojim kućama. Sada kada Rusija ponovno ima Krim u svojim rukama, opet strahuju. Jer, kako kaže njihova stara poslovica, "postoje samo dvije stvari koje Tatar ne može: hodati po vodi i vjerovati Rusiji".
Da li su Tatari bili Hitlerovi saradnici?
18. maja 1944. godine,
po Staljinovom naređenju, počela je deportacija stotina hiljada krimskih Tatara u Uzbekistan. Desetine hiljada su umrle. Nakon povratka na Krim, Tatari više puta uzimaju godišnjicu kao priliku da demonstriraju protiv patnje ugnjetavanja
Film o Krimu tokom Drugog svetskog rata izaziva antiruske proteste:
ruski generalni konzul brani Staljinovu deportaciju krimskih Tatara i mora da napusti svoje mesto.
Optužbe za saradnju sa nacistima takođe mogu izazvati nasilne udarne talase na Krimu na Crnom moru.
Ruski generalni konzul u Simferopolju, Vladimir Andrejev, sada je morao da sazna: rizikovao je spor oko priče i na kraju je morao da podnese ostavku.
Andrejev je u početku kritikovao novi film koji prikazuje istoriju krimskih Tatara tokom Drugog svetskog rata.
Igrani film "Čajtarma" govori o Tataru Ametu Kan-Sultanu, koji je bio uspješan borbeni pilot u Crvenoj armiji, oborio 49 njemačkih aviona i čak dva puta nakon rata dobio rijetku titulu " Heroja Sovjetskog Saveza ".
S druge strane borio se Nijemac Joseph Beuys, koji je kasnije, kao umjetnik, širio takozvanu tatarsku legendu : Prema ovoj, bio je oboren na Krimu, ali su ga Tatari njegovali salom i filcom ( koje je često koristio u svojim radovima).
Kamen spoticanja je, međutim, nešto drugo: film, koji je upravo premijerno prikazan u Ukrajini, opisuje deportaciju krimskih Tatara u centralnu Aziju pod Staljinom. U filmu Chan-Sultan svjedoči ovim događajima koji su počeli 18. maja 1944. godine. Posljednjih godina, krimski Tatari su izašli na ulice da demonstriraju protiv nepravde koja im je učinjena.
Deportacija u Uzbekistan
Krimski Tatari , muslimanski turski narod, naselili su se na poluostrvu stolječima. Nakon opadanja mongolske vlasti u istočnoj Evropi, u 15. stolječu je osnovan Krimski kanat, koji je postepeno došao pod uticaj Carskog carstva i na kraju ga apsorbovao.
Tokom sovjetske ere, kultura oko 200.000 krimskih Tatara sve se više suprotstavljala i nametala im se ćirilica.
Kada je Wehrmacht 1941. okupirao velike dijelove Krima, neki od Tatara su se stavili na raspolaganje novoformiranim trupama "samoodbrane" (dok su se drugi, poput Kan-Sultana, borili na sovjetskoj strani).
Sovjetske vlasti su iskoristile incidente "saradnje" i navodnu "izdaju" kao izgovor da protjeraju gotovo cjelokupno tatarsko stanovništvo iz svojih domova nakon ponovnog zarobljavanja od strane Crvene armije 1944. i deportuju ih u željezničkim vagonima u Sovjetski Uzbekistan - scene koje su ponovljeni u filmu da bi se drastično ponovo odigrali. Desetine hiljada Tatara stradalo je u toku ovog protjerivanja. Deportovani su i pripadnici drugih navodno nelojalnih manjina.
Tatarima je bilo dozvoljeno da se vrate na Krim samo pod šefom države Mihailom Gorbačovim .
Danas oko četvrt miliona ponovo živi u svojoj staroj domovini, kao manjina uz Ukrajince i Ruse. Bez protesta je izgrađen niz novih džamija. Ova manjina je popularna po svojim ukusnim jelima koja se mogu naći u tatarskim restoranima. Međutim, tvrdnja tatarskih porodica da dobiju “odgovarajuće” zemljište od države nakon povratka na Krim više puta izaziva sukob.
"Bolnost subjekta"
Generalni konzul Rusije u Simferopolju sada je kritikovao da film prikazuje samo protjerivanje Tatara, ali ne i "istorijsku pozadinu" saradnje sa (njemačkim) okupatorima.
Time se falsifikuje "istina o Velikom obrambenom ratu". Konzul je savjetovao grupu ruskih veterana da ne prisustvuju premijeri filma.
U intervjuu za kanal ATR, krimskotatarsku televiziju i moskovsku Izvestiju, diplomata je ostao pri svom gledištu.
Ljuti Tatari su tada demonstrirali ispred ruskog konzulata, prijetili diplomati da će gađati jajima i tražili njegovu ostavku. Aktivista za građanska prava i predsjedavajući Tatarske skupštine, Mustafa Dschemilew, vidio je kritike diplomate kao "duh Staljinove ere" na djelu.
Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine kritiziralo je stav ruskog diplomate. Kao rezultat toga, rusko Ministarstvo vanjskih poslova se također distanciralo od Andrejeva: on
"nije uzeo u obzir bolnu prirodu pitanja i nije razumio kako ga tretirati na dovoljno uravnotežen način".
Diplomata je povukao posljedice i najavio ostavku. Na rastanku je kritikovao svoje ministarstvo: njegov stav po tom pitanju bio je "na gubitku, glup i neopravdan". Datum kada će biti opozvan sada je u rukama njegovih pretpostavljenih.
Sürgünlik
Deportacija Krimskih Tatara
odnosi se na 'etničko čišćenje' te nacije sa Krima
18. 5. 1944. koje je naredio sovjetski poglavar Josif Staljin a proveo Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije, kao oblik kolektivne kazne zbog navodne suradnje pojedinaca tog naroda sa nacistima tijekom njemačke okupacije Krima u Drugom svjetskom ratu — usprkos činjenici da se zapravo više krimskih Tatara borilo zajedno sa sovjetskom Crvenom armijom nego sa nacistima, njih 25.033 u usporedbi sa 15.000–20.000 kolaboracionista.
U dva dana, sovjetski NKVD deportirao je najmanje 183.155 krimskih Tatara, a broj se povećao na 191.044 kada je time obuhvaćeno dodatnih 8.000 Tatara koji su se vratili sa ratne fronte ili su služili u Crvenoj armiji. Deportacija je nesrazmjerno obuhvatila sve krimske Tatare, bez obzira bili oni djeca, žene ili starci, pa čak i komunisti ili pripadnici Crvene armije, te su svi utrpani u vagone koji su ih odvezli u današnji Uzbekistan koji je bio udaljen nekoliko hiljada kilometara od njihovih domova.
Jula 1944., NKVD je saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je dio krimskih Tatara i dalje tamo ostao. NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake, ukrcao ih u teretni ćamac, isplovio ga u Azovsko more i 20. 7. tamo ga potopio zajedno sa stotinama civila. Tatari su iza sebe bili prisiljeni ostaviti oko 80.000 kuća i 360.000 hektara zemlje, koje su zaplijenile sovjetske vlasti, te su u prenakrcanim vagonima putovali nekoliko tjedana, sve dok nisu stigli do svojih odredišta 6. 6. 1944. U tom dalekom prijevozu u zapečaćenim vagonima, najmanje 7.889 krimskih Tatara je izgubilo živote, dok je još nekoliko desetaka hiljada preminulo narednih godina zbog surovih uvjeta u egzilu. Staljinov režim naredio je brisanje svakog traga na krimske Tatare, te je narednih nekoliko popisa stanovništva bilo zabranjeno i spomenuti taj narod u evidenciji SSSR-a.
Nikita Hruščov osudio je 1956. Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda, ali je usprkos tome na snazi i dalje ostala odluka o zabrani povratka krimskih Tatara na Krim. Usprkos destaljinizaciji SSSR-a, Tatari su bili prisiljeni ostati živjeti u Uzbekistanu narednih nekoliko desetljeća, te je tek tijekom perestrojke 1980-ih oko 260.000 krimskih Tatara dobilo pravo vratiti se u svoju domovinu. 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnima te je Vrhovno vijeće Krima 14. 11. 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost. Iako im mjesne vlasti nisu pomagale u povratku otete imovine, pronalasku novih domova ili posla, 2004. Tatari su doživjeli krhku obnovu te su činili oko 12% stanovništva Krima. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im potpuno nadoknadila izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinitelja ovog prisilnog raseljavanja. Deportacija krimskih Tatara predstavlja jedan od ključnih događaja u historiji tog naroda, te simbol stratišta i potlačivanja malih naroda od SSSR-a.
Krimski Tatari imali su stoljećima svoj krimski kanat, od 1441. pa sve do 1783., kada je Krim postao meta imperijalnog ekspanzionizma te je ga je tada anektiralo Rusko Carstvo. Tatari, koji su po vjeroispovijesti većinom štovali islam, su bili izrazito neskloni carskom vladavinom, te su svojom voljom napuštali Krim u nekoliko valova iseljavanja. Kao posljedica toga, Tatari su postali manjina te je njihov udio u stanovništvu tog poluotoka smanjen na samo 34,1% do 1897. godine.Istodobno, Moskva je vršila rusifikaciju tog područja, te ga naseljavala Rusima, Ukrajincima i drugim slavenskim narodima. Ova naseljavanja su nastavljena i tijekom sovjetske vladavine.[6] Već između 1784. i 1790., od ukupne populacije od oko milion, odselilo se 300.000 krimskih Tatara i otišlo u Tursku.[7] Krimski rat izazvao je novi masovni egzodus krimskih Tatara koji su utočište potražili u Otomanskoj imperiji zbog čega je broj stanovnika poluostrva naglo opao. Između 1855. i 1866. najmanje 500.000, a možda i do 900.000 muslimana je napustilo Rusko Carstvo i emigriralo u Osmansko Carstvo. Od toga broja, jedna trećina je bila iz Krima, a preostali iz Kavkaza. Ovi emigranti su činili između 15 i 23 % ukupnog stanovništva Krima. Rusija je to iskoristila kako bi slavilizirala "Novu Rusiju".
Položaj krimskih Tatara načelno se poboljšao nakon Oktobarske revolucije kada je Krim dobio status autonomije u SSSR-u, ali je kolektivizacija 1920-ih dovela do gladi od koje je preminulo do 100.000 krimskih Tatara jer su namirnice iz regije transportirane u "važnija" područja SSSR-a.[9] Status im je opet pogoršan nakon što je Josif Staljin postao sovjetski poglavar i počeo provoditi razne represije. Staljin je ubio najmanje 5,2 milijuna sovjetskih građana 1927.–1938.
1940. Krimska Sovjetska Socijalistička Republika imala je 1.126.800 stanovnika, od čega su krimski Tatari brojali oko 218.000 pripadnika ili oko 19,4% stanovništva.
1941. Treći Reich je izvršio invaziju istočne Europe te anektirao velik dio zapadnog SSSR-a.
Tijekom nacističke okupacije Krima, dio Tatara je to vidio priliku da nakon 160 godina opet stekne neovisnost od ruske vladavine. Oko 10 % krimskih Tatara, ili oko 15.000–20.000 ljudi, je služilo u nacističkim četama.
Tatarsko vijeće je čak organiziralo masovne pokolje Rusa u Krimu, u kojem je na desetke tisuća pripadnika tog naroda preminulo. Ipak, nisu se svi Tatari pridružili kolaboraciji: nacisti su provodili brutalnu represiju nad Krimom, i uništili više od 70 sela u kojima je živjelo oko 25% populacije krimskih Tatara. Također su prisilno odvezli na hiljade krimskih Tatara u Treći Reich kako bi ovi radili kao Ostarbeiter ('Istočni radnici') u raznim njemačkim tvornicama pod nadzorom Gestapoa u uvjetima koji su opisani kao "pusta radionica robova". Treći Reich smatrao je krimske Tatare i razne druge narode "ljudima niže rase".[16] Krimski Tatar Ahmet Özenbaşlı, primjerice, snažno se protivio okupaciji, te je čak održavao tajne kontakte sa sovjetskim pokretom otpora, kojima je davao strateške i političke informacije. Oko 130.000 ljudi je poginulo tijekom nacističke okupacije Krima.Krimskom ofenzivom aprila 1944. sovjetski vojnici uspjeli su otjerati sile Osovine sa tog poluotoka.
Rekli su nam da nas deložiraju i da imamo 15 minuta da se spremimo na odlazak. Ukrcali su nas u vagone - u njima je bilo po 60 ljudi u svakom, ali nitko nije znao gdje nas odvode. Da nas strijeljaju? Da nas objese? Suze i panika su zavladali.
— Saiid, koji je sa 10 godina deportiran sa obitelji iz Jevpatorije
Bili smo prisiljeni popravljati naše vlastite šatore. Radili smo i gladovali smo. Mnogi su bili toliko slabi od gladi da nisu mogli stajati na nogama... Naši muškarci su bili na fronti i nije bilo nikoga tko bi pokopao mrtve. Katkad su leševi ležali pokraj nas danima... Neka krimskotatarska djeca su iskapala malene grobove i zakopali nesretne mališane.
— anonimna krimskotatarska žena, opisujući život u egzilu
Zbog kolaboracije pojedinaca sa nacistima je nakon rata raznim narodima koji su htjeli neovisnost od SSSR-a, među njima i krimskim Tatarima, nametnuta kolektivna krivnja te su masovno deportirani u udaljene krajeve centralne Azije ili Sibira. Odlučeno je da se krimski Tatari kolektivno kazne deportacijom u Uzbekistan.
Usprkos tome, zanemareno je da se 25.033 krimskih Tatara borilo zajedno sa Crvenom armijom u drugom svjetskom ratu,odnosno više nego se pridružilo nacističkim kolaboracionistima, kojih je bilo oko 10.000–15.000.
Isto je tako zanemareno da su kolaboracionisti pobjegli zajedno sa Wehrmachtom uoči evakuacije njemačkih vojnika i njihovih suradnika, odnosno da je 15.000 krimskih Tatara pobjeglo sa njima na zapad. Pojedini sovjetski oficiri su stoga tvrdili da su preostali krimski Tatari oni koji nisu izdali SSSR. Isto je tako postalo očito da su i drugi narodi bili nacistički kolaboracionisti, pa čak i brojni Rusi i pojedini Jevreji, što je ukazivalo da su ljudi na okupiranim područjima ipak prisilno mobilizirani.
Usprkos tome, Staljin je odlučio kazniti cijele narode zbog "izdaje domovine". Izdao je naredbu GKO-a 5859ss kojom je odredio raseljavanje tog naroda.[Deportacija se odigrala u samo dva dana— između 18. i 20. 5. 1944. — a sastojala se od NKVD-a koji je sastavio popis, išao od kuće do kuće, skupljao krimske Tatare te ih prisiljavao da se ukrcaju u zapečaćene[23] vagone za stoku odakle su vlakovima prevezeni u gotovo 3.000 kilometara udaljen Uzbekistan.
Mještanima je bilo dozvoljeno sa sobom ponijeti do najviše 500 kg sopstvene imovine po obitelji.
Do 8:00 sati 18. 5., NKVD je ukrcao 90.000 krimskih Tatara u 25 vlakova.
Idućeg dana, poslao je dodatnih 136.412 osoba u vagone. Hiljade osoba je preminulo tijekom tog putovanja. Putovali su u prekrcanim vagonima nekoliko tjedana do svoje destinacije, uz nedovoljno hrane i vode.
4. jula 1944. NKVD je objavio da je raseljavanje dovršeno. Međutim, nakon toga je NKVD saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti plićak Arabat, te da je nekoliko krimskih Tatara i dalje tamo ostalo. Pošto je Staljin već obaviješten da je svaki krimski Tatar već uklonjen sa Krima, NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake. Međutim, umjesto da organizira dodatni prijevoz vlakom, NKVD ih je žurno ukrcao u teretni ćamac, isplovio ga u Azovsko more i 20. 7. tamo potopio stotine civila.
Procjenjuje se da je sveukupno najmanje 228.392 osoba deportirano sa Krima, od čega je 183.155 bilo Tatara.Ovaj broj nije uključivao i krimske Tatare koji su tada još vršili vojnu službu ili bili časnici Crvene armije.
Oni su nakon rata kasnije deportirani i pridruženi Tatarima u egzilu. Sveukupno, ako bi se i ti vojnici ubrojali, dobila bi se brojka od ukupno 191.044 deportiranih krimskih Tatara.
Zvanično tako više nije bilo nijednog krimskog Tatara na Krimu. Deportacije su nesrazmjerno obuhvatile svaku osobu krimskotatarskog podrijetla, bez obzira bili oni djeca, žene, starci, pa čak i pripadnici komunističke partije ili Crvene armije: marta 1949., u posebnim nastambama zabilježeno je 8.995 bivših vojnika Crvene armije krimskotatarskog podrijetla.
Među veteranima je bilo 534 oficira, 1.392 narednika i 7.079 vojnika.
Isto je tako bilo i 742 člana komunističke partije i 1.225 komsomolista.
Ovo je bilo osobito ponižavajuće za ratne heroje:
Iljas Ablajev, primjerice, se iskazao borbom na svim bojištima u ratu i služio u Crvenoj armiji do maja 1947., da bi nakon toga bio prisiljen živjeti u egzilu, u okolici Taškenta.
Prilikom te masovne deložacije, sovjetske vlasti zaplijenile su oko
80.000 kuća, 500.000 grla stoke, 360.000 hektara zemlje i 40.000 tona poljoprivrednih namirnica koje su silom prilika iza sebe ostavili krimski Tatari.
Dodatno, svi krimski Tatari su otpušteni iz službe Crvene armije. Uz oko 190.000 krimskih Tatara, sa tog poluotoka je deložirano i 9.260 Armenaca, 12.420 Bugara i 15.040 Grka.
Svi su kolektivno proglašeni izdajicama i desetljećima bili "građani drugog reda" u SSSR-u.
Među raseljenima je bilo i 283 osoba drugih narodnosti: Talijana, Rumunja, Kurda, Čeha, Mađara .Tijekom 1947. i 1948., dodatnih 2.012 veterana povratnika je sa Krima deportirao mjesni MVD.
151.136 Tatara je deportirano u Uzbečku SSR, 8.597 u Marijsku Autonomnu SSR, 4.286 u Kazašku SSR a preostalih 29.846 u razne oblasti Ruske SFSR.
Kada su krimski Tatari stigli do odredišta u Uzbečku SSR, dočekali su ih neprijateljski uzbečki mještani koji su ih kamenovali, pa čak i djecu, u okolici Taškenta pošto su čuli da su ovi "izdajice zemlje" i "fašistički kolaboratori". Uzbeci su se isto tako bunili jer nisu htjeli postati "odlagalište izdajničkih naroda". Narednih godina zabilježeno je nekoliko slučajeva napada mještana na doseljenike, što je rezultiralo sa nekoliko smrtnih slučajeva.
Masovne krimske deportacije organizirao je Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije NKVD-a, kao i njegovi podređeni, zamjenici B. Z. Kobulov,
Ivan Serov, B. P. Obručnikov, M.G. Svinelupov i A. N. Apolonov.
Operacije na terenu provodili su G. P. Dobrinjin, zamjenik upravitelja sistema Gulaga, pukovnik državne bezbednosti G. A. Bežanov, major general I. I. Pijašev, komesar državne bezbednosti S. A. Klepov, pukovnik general I. S. Šeredega, pukovnik državne bezbednosti B. I. Tekajev, kao i dvojica mjesnih vođa, P. M. Fokin, voditelj krimskog ogranka NKVD-a i V. T. Sergjenko.
Radi krimske deportacije, NKVD je osigurao 5.000 naoružanih agenata a NKGB dodatnih 20.000, uz nekoliko hiljada regularnih vojnika.[Dvije Staljinove direktive iz maja 1944. otkrivaju da je svaki aspekt sovjetske vlade, od financiranja do prijevoza, bio uključen u provedbu ove operacije.14. 8. 1944.,
GKO je autorizirao naseljavanje 51.000 ljudi, poglavito Rusa, u 17.000 praznih kolektivnih farmi na Krimu.
30. 6. 1945., Krimska ASSR je ukinuta te pripojena oblastima Ruske SFSR.
Sovjetska propaganda je pokušavala zataškati ovo raseljavanje, te tvrdila da su se Tatari "odlučili odseliti dobrovoljno u središnju Aziju".U suštini, Krim je 'etnički očišćen'.
Ironično, iako su povolški Tatari zapravo proporcionalno puno više sudjelovali u kolaboraciji, jer su dali oko 20.000 do 30.000 dobrovoljaca da se bore u nacističkim jedinicama, potpuno su izbjegli kolektivnu kaznu za razliku od krimskih Tatara.
Nakon ovog čina, izraz "krimski Tatar" je izbačen iz rusko-sovjetskog leksikona, i svi tatarski toponimi (imena gradova, sela, planina) na Krimu su preinačeni u ruske na svim kartama. Tijekom Staljinove vladavine, nitko više nije smio ni priznati da uopće postoji takav narod u SSSR-u. Ovo je išlo tako daleko da je mnogima bilo čak i zabranjeno uopće i izjasniti se kao krimski Tatar u evidenciji prilikom sovjetskog popisa stanovništva 1959., 1970 i 1979.
Tek je 1989. ukinuta ova zabrana prilikom narodnog izjašnjavanja.
Muslimanska groblja i vjerski objekti na Krimu su uništeni i pretvoreni u sekularnu upotrebu.
Posljedice
Ljudske žrtve
Ukupan mortalitet kao posljedica deportacija krimskih Tatara je i dalje predmet rasprava, dijelom stoga što je i sam NKVD držao tek krnje evidencije o smrtnosti među raseljenim narodima. Velik broj deportiranih morao je vršiti prisilni rad i teške fizičke poslove, poput u rudnicima ili drvnoj industriji, koji bi trajali tijekom cijelog dana, uz nadzor NKVD-a. Dezerteri su kažnjavani strijeljanjem.
Sam prijevoz do tih radnih kolonija bio je jednako težak:
NKVD je ukrcao 50 ljudi u jedan vagon, zajedno sa njihovom imovinom. Imali su samo jednu rupu na podu koja je služila kao zahod.
Prenapučenost vagona samo je pogoršao i manjak higijene, te su se pojavili slučajevi tifusa.
Pošto su ljudi tek povremeno smjeli izaći van, kad bi vlak stao na nekoj željezničkoj postaji, bolesni su neminovno zarazili ostale u vagonu.
Tek su 6. 6. 1944. svi krimski Tatari stigli do odredišta u Uzbečkoj SSR, te su pušteni iz vagona.
Ipak, neki su potom usmjeravani i dalje, u druge pravce. Pojedini svjedoci su naveli da su putovali u vagonima i do 24 dana.
Procjenjuje se da je najmanje 7.889 krimskih Tatara preminulo uslijed žurnog, dugog i surovog puta u vagonima, odnosno oko 4% ukupne populacije tog naroda.
Veliki mortalitet nastao je zbog pothranjenosti, bolesti, manjka medicinske njege i izloženosti surovim pustinjskim uslovima u Uzbekistanu.
Prvih pet godina mortalitet je bio najveći.
1949. odigralo se sustavno prebrojavanje deportiranih osoba koje su živjele u posebnim nastambama.
Prema tim evidencijama, u tih pet godina preminulo je 44.887 osoba, ili 19,6% ukupne populacije.
Drugi izvori navode brojku od 44.125 mrtvih u tom razdoblju,a treći da je alternativna NKVD-ova arhiva navela brojku od 32.107 umrlih.
Ovi izvještaji su uključivali sve narode raseljene sa Krima, iako su krimski Tatari činili većinu u toj skupini. Tek nakon pet godina, broj rođenih među deportiranima je počeo nadilaziti broj preminulih.
Arhiva NKVD-a je navela da je između maja 1944. i januara 1945. preminulo 13.592 krimska Tatara u Uzbekistanu, odnosno oko 7% ukupne krimskotatarske populacije.Gotovo polovica ovih smrti iz 1945. zahvatilo je djecu ispod 16 godina te oko 1/4 odraslih muškaraca: 6.096 preminulih bila su djeca, 4.525 žene a samo 2.562 muškarci.
Tokom 1945., preminulo je dodatnih 13.183 osoba.
Do kraja decembra 1945. tako je već umrlo oko 27.000 krimskih Tatara u egzilu.
Pojedini tatarski izvori su navodili visoke brojke od čak i do 46 % preminulih krimskih Tatara tijekom godina u egzila.1968., kada je Leonid Brežnjev bio sovjetski poglavar, krimskotatarski aktivisti su proganjani zbog korištenja te brojke pod optužbom da time "blate" SSSR. Kako bi dokazao krimskotatarsku "krivnju", KGB je objavio podatke prema kojima je "samo" 22% tog naroda umrlo.Hannibal Travis procjenjuje da je sveukupno 40–80.000 krimskih Tatara umrlo u egzilu. J. Otto Pohl procjenjuje da je najmanje 42.000 krimskih Tatara umrlo od deportacija maja 1944. do 1951 — to bi značilo da je 20% te cjelokupne nacije stradalo kao posljedica ove politike, što Pohl navodi kao "jedan od najgorih slučajeva etnički motiviranog masovnog ubistva 20. vijeka". Krimsko državno vijeće je procijenilo da je 45.000 ljudi preminulo u egzilu od 1944. do 1948. Zvanični izvještaj NKVD-a procjenjuje da je gubitak bio 27% tog naroda.
| Godina | preminulih |
|---|---|
| Maj 1944. –1. 1. 1945. | 13.592 |
| 1. 1. 1945.–1. 1. 1946. | 13.183 |
| Godina | Broj | Postotak |
|---|---|---|
| 1783. | 500.000 | 98% |
| 1897. | 186.212 | 34,1% |
| 1939. | 218.879 | 19,4% |
| 1959. | — | — |
| 1979. | 5.422 | 0,3% |
| 1989. | 38.365 | 1,6% |
Staljinov režim zabranio je krimskim Tatarima obrazovanje ili publikacije na krimskotatarskom jeziku, te su umjesto toga morali pohađati nastavu i studirati na ruskom ili uzbečkom jeziku, ali su oni svejedno očuvali svoj kulturni identitet u egzilu. 1956. novi sovjetski poglavar Nikita Hruščov osudio je Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda.
Ipak, iako su neki narodi dobili pravo vratiti se svojim domovima, krimskim Tatarima, povolškim Nijemcima i mešketskim Turcima to nije dozvoljeno. 1954.,
Hruščov je jedino dozvolio da se Krim priključi Ukrajinskoj SSR pod razlogom da je geografski spojen sa njom, a ne sa Ruskom SFSR, te 1956. ukinuo posebne restrikcije protiv krimskih Tatara, iako su druge restrikcije i dalje ostale na snazi, te nisu dobili nikakvu odštetu zbog otete imovine.
KGB kolaboracionisti su bijesni jer mi skupljamo statističku evidenciju o krimskim Tatarima koji su skončali u egzilu i jer skupljamo materijale protiv sadističkih zapovjednika koji su tlačili narode tijekom Staljinovih godina i koji, prema Nürnberškom procesu, bi trebali biti osuđeni za zločin protiv čovječnosti. Kao rezultat zločina 1944., izgubio sam na hiljade svojih braće i sestara. I to se mora zapamtiti!
— Mustafa Džemilev, 1966.
Od 1960-ih, krimski Tatari su počeli aktivno zagovarati pravo na povratak. Već 1957. skupili su 6.000 potpisa u peticiji koju su poslali Vrhovnom sovjetu, a koja je zahtijevala rehabilitaciju i povratak na Krim.
1961., skupljeno je već 25.000 potpisa u peticiji koja je poslana Kremlju.
Mustafa Džemilev, koji je imao svega šest mjeseci kada je njegova obitelj deportirana sa Krima, a odrastao u egzilu u Uzbekistanu, te postao aktivist za povratak krimskih Tatara, je 1966. prvi put uhićen te je proveo ukupno 17 godina u pritvoru. Zbog toga je dobio nadimak "tatarski Mandela". 1984. je osuđen po šesti put zbog "antisovjetskih aktivnosti", a velik publicitet mu je osigurao ruski disident Andrej Saharov koji je prisustvovao na njegovm četvrtom suđenju 1976.[57] Kad bi stari disidenti bili uhićeni, pojavila bi se nova, mlađa generacija koja bi ih zamijenila.
Napokon, 21. 7. 1967., predstavništvo krimskih Tatara, koje je predvodio disident Ajše Sejtmuartova, je dobilo dozvolu otići u Moskvu i sastati se sa visoko rangiranim sovjetskim službenicima, među kojima je bio i Juri Andropov. Tijekom sastanka, predstavnici krimskih Tatara zahtijevali su ispravak svih nepravdi koje je SSSR počinio njihovom narodu. Septembra 1967., Vrhovni sovjet je izdao proglas kojim je amnestirao krimske Tatare optužbi za masovnu izdaju tijekom drugog svjetskog rata te im dao veća prava u SSSR-u. Ipak, Tatari nisu dobili ono što su najviše priželjkivali: povratak na Krim. Pažljivo složen proglas je naveo da su "Tatari koji su nekada živjeli na Krimu [...] pustili korijene u Uzbečkoj SSR".Pojedinci su se udružili i u skupini samovoljno otišli natrag na Krim 1968., bez dozvole vlasti — samo da bi 6.000 njih bilo još jednom deportirano sa tog područja. Najistaknutiji primjer otpora protiv takve politike pružio je tatarski aktivist Musa Mahmut, koji je deportiran sa 12 godina, te se vratio na Krim jer je htio opet vidjeti svoj dom. Kada mu je policija poslala obavijest da će biti deportiran, polio se benzinom i zapalio.[59] Usprkos ovome, 577 obitelji ipak je dobilo dozvolu za prebivalište na Krimu.
1968. izbili su nemiri među tatarskim stanovništvom u uzbečkom gradu Chirchik.
Oktobra 1973., jevrejski pjesnik i profesor Ilja Gabaj je izvršio samoubistvo skokom sa zagrade u Moskvi. Bio je jedan od značajnih jevrejskih disidenata SSSR-a koji su se borili za prava potlačenih naroda, osobito krimskih Tatara. Gabaj je bio uhićen i osuđen na služenje u radnom logoru, pa čak i poslan i psihijatrijski azil, ali je ipak ustrajao u svojoj nakani jer je bio uvjeren da su patnje Jevreja i Tatara nakon drugog svjetskog rata potjecala od kontinuirane predrasude zbog ruske srži SSSR-a. Vjerovao je da je to bio jedan od glavnih uzroka tretmana krimskih Tatara 1944. Iste godine, ponovno je uhićen i tatarski aktivist Džemilev.
Usprkos destaljinizaciji SSSR-a, tek je tijekom perestrojke i dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast 1980-ih došlo do promjena. 1987. krimskotatarski aktivisti su organizirali prosvjed u središtu Moskve, u blizini Kremlja. To je nagnalo Gorbačova da osnuje komisiju o stanju krimskih Tatara. Iako je prvi zaključak komisije, koju je vodio tvrdolinijaš Andrej Gromiko, bio da "nema temelja za obnovu autonomije i povratka krimskih Tatara na Krim", Gorbačov je naredio drugu komisiju koja je preporučila obnovu autonomije tog naroda.
1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnima te je Vrhovno vijeće Krima 14. 11. 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost.
Time je oko 260.000 krimskih Tatara napokon dobilo priliku za povratak svojoj domovini. Džemilev se iste godine vratio na Krim, a do 1. 1. 1992. to je učinilo i 166.000 krimskih Tatara.
Do 2004., oni su činili oko 12 % stanovništva Krima.Usprkos tome, povratak krimskih Tatara svojim domovima nije bio lagan proces — 1989., kada su se počeli masovno vraćati, pojedini ruski nacionalisti su organizirali prosvjede na Krimu pod sloganom 'Tatari izdajice - Van iz Krima!' Odigrali su se i okršaji između mjesnog stanovništva i krimskih Tatara 1990. kraj Jalte, pri čemu je čak pozvana i vojska da smiri situaciju. Mjesne sovjetske vlasti oklijevale su pomoći tatarskim povratnicima da pronađu novi smještaj i posao.Povratnici su naišli na 517 napuštena krimskotatarska sela, ali je birokracija otežavala njihove napore da ih obnove.1991. je 117 krimskotatarskih obitelji živjelo na dvije livade u šatorima u blizini Simferopolja, čekajući na trajni smještaj na Krimu. Nakon raspada SSSR-a, Krim se našao u sklopu Ukrajine, ali je Kijev davao tek ograničenu potporu tatarskim povratnicima. Pošto je egzil trajao gotovo 50 godina, dio krimskih Tatara je odlučio ostati u Uzbekistanu, te je to dovelo do razdvajanja obitelji koje su se vratile na Krim.
Peter J. Potichnyj navodi da je nezadovoljstvo krimskih Tatara nad egzilom zrcalilo širu sliku neruskih naroda SSSR-a koji su počeli javno izricati svoju srdžbu protiv nepravdi počinjenih od ideologa Velike Rusije.
1985. pojavio se esej zvan Ništa nije zaboravljeno, nitko nije zaboravljen u ruskom emigrantskom žurnalu Kontinent, koji je napisao ukrajinski pisac i novinar Vasil Sokil. Esej je na povremeno sarkastičan način ukazivao na selektivno zaboravljanje mnogih sovjetskih građana koji su trpjeli tokom drugog svjetskog rata, ali čija iskustva remete zvaničnu poslijeratnu naraciju herojske pobjede:
"Mnogi su pretrpjeli Hitlerove konc logore samo da bi kasnije bili poslani u sibirske gulage. [...] Što, zapravo, treba ljudskom biću? Ne puno. Jednostavno da ga se prizna kao ljudsko biće. Ne kao životinju." Sokil je simbolično uzeo kao primjer sudbinu krimskih Tatara kojima je uskraćeno to priznanje. Između 1989. i 1994., oko četvrt miliona krimskih Tatara se vratilo iz centralne Azije natrag na Krim — to je predstavljalo simboličnu pobjedu njihovog dugogodišnjeg napora, pošto im je sve do tada bilo uskraćeno izraziti sopstveni narodni identitet, govoriti svojim jezikom i vratiti se u svoju domovinu.
2000. na Krimu je zabilježena 46.603 žalbi povratnika koji su zahtijevali udio zemlje. Većina tih zahtjeva je odbijena. Oko velikih gradova, kao što su Sevastopolj, krimski Tatar je u prosjeku dobivao tek oko 0,04 hektara zemlje, koja je uglavnom bila lošije kvalitete ili neprikladna za uzgoj farme.
Među modernim historičarima ima pobornika koji smatraju da se ova deportacija civila može navesti kao zločin protiv čovječnosti. Ovaj događaj neki karakteriziraju kao "etnocid", odnosno namjerno brisanje identiteta i kulture neke nacije. Krimski Tatari ovaj događaj zovu Sürgünlik ("egzil"). Akademik Walter Kolarz navodi da je deportacija i likvidacija krmskih Tatara kao naroda 1944. bila tek "završni čin" dugog procesa ruske kolonizacije Krima, koji je započet još 1783.Gregory Dufaud smatra da su optužbe protiv krimskih Tatara bile prikladan izgovor za njihovu deportaciju kojom je Moskva osigurala neosmetan geostrateški pristup južnijem, Crnom moru s jedne strane, te eliminirala hipotetske prijeporne narode s druge.
Marta 2014. odigrala se ruska aneksija Krima, koju je UN proglasio ništavnom (→Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 68/262), a što je sa sobom povuklo i novo masovno pogoršanje prava i represije protiv krimskih Tatara. Iako je 21. 4. 2014. Ruska Federacija objavila odredbu "O mjerama rehabilitacije Armenaca, Bugara, krimskih Tatara i Nijemaca i državne potpore za njihovu obnovu i razvoj",[78] u praksi je od 2014. ta država postupala sa krimskim Tatarima sa puno manje brige, te ju je 2016. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a upozorio na "zastrašivanje, zlostavljanje i uhićenja" krimskotatarskih aktivista, često pod sumnjivim optužbama, kao i na gašenje nekoliko medija koje je vodio taj narod.
Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im nadoknadila potpuno izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinitelja deportacije.
UN navodi da je preko 10.000 osoba napustilo Krim 2014., većinom Tatara,čime je ta ionako krhka nacionalna zajednica još jednom smanjena na tom području.
Većina krimskih Tatara koja je
2014. pobjegla sa Krima je navela nesigurnost, strah, društvene i političke pritiske kao glavni razlog za odlazak. Ovo se posebno odnosilo na osobe koje su se protivile ili kritizirale referendum o pripajanju Krima Ruskoj Federaciji. Drugi su naveli da su htjeli ostati živjeti u Ukrajini, a ne u Rusiji. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a upozorio je u izvještaju iz
2015. da su se na Krimu kršila ljudska prava slobode govora, slobode okupljanja (Tatarima nije dozvoljeno obilježiti 71. godišnjicu deportacije), slobode vjeroispovjesti i druga, dok su razni tatarski aktivisti zlostavljani.
Aprila 2016., ruske vlasti su zabranile Medžlis kao predstavničko tijelo Tatara, dok je Džemilovu 2014. na pet godina zabranjen pristup ukrajinskom području koje je anektirala Rusija, čime je po drugi put deložiran iz svoje domovine. Ovo je podsjetilo mnoge krimske Tatare na bolnu prošlost, te samo pojačalo nepovjerenje i animozitet prema Moskvi.
12. 11. 2015. parlament Ukrajine usvojio je rezoluciju kojom je ovaj događaj priznao kao genocid te
18. 5. proglasio "danom sjećanja na žrtve genocida krimskih Tatara".
Pojedini moderni akademičari navode da su sovjetske deportacije bile usmjerene k istrebljenju manjina, dok se drugi ne slažu da su dosegle razinu genocida: Aleksandar Statiev navodi da Staljinov režim nije imao svjesnu genocidnu namjeru istrijebiti deportirane narode, ali da su sovjetska politička kultura, loše planiranje i ratna oskudica bile odgovorne za genocidnu stopu smrtnosti među njima.
Lily Hyde, britanska novinarka koja živi u Ukrajini, je 2008. na engleskom jeziku objavila roman Dreamland [Zemlja snova] koja se vrti oko krimskotatarske obitelji koja se vraća u domovinu 1990-ih, a ispričana je iz perspektive 12-godišnje djevojčice Safi, koja se doseli u razoreno selo na Krim sa roditeljima, bratom i djedom iz Uzbekistana.
Safi je potom nesigurna gdje je njen pravi dom, dok joj djed priča o herojima i žrtvama među krimskim Tatarima. Roman je preveden na francuski, krimskotatarski i ukrajinski jezik.
Kristina Paščin je 2015. snimila dokumentarni film
A Struggle for Home: The Crimean Tatars [Borba za dom: krimski Tatari]
u zajedničkoj ukrajinsko-katarskoj koprodukciji, a koji prikazuje gotovo 200 godina dugu historiju tog naroda, od 1783. do moderne 2014., sa posebnim naglaskom na posljedice masovne deportacije 1944.[
Još veću pažnju svjetske javnosti je na te događaje dala pjesma 1944 ukrajinsko-tatarske pjevačice Džamale, koja je i sama rođena u egzilu u Krigistanu.
Ona je postala prva Tatarka na Eurosongu, kao i prva pjevačica koja je pjevala refrene na krimskotatarskom jeziku, a koja je izvela pjesmu posvećenu njezinoj prabaki koja je i sama bila žrtvom deportacije. Sa pjesmom je 2016. godine kao predstavnica Ukrajine pobijedila na Eurosongu.
Krimsko -tatarska obitelj šezdesetih godina tijekom deportacije nakon što im sovjetske vlasti nisu dozvolile da žive u svojoj domovini. Čak i nakon ukidanja režima "posebnih doseljenika", krimskim Tatarima nije bilo dopušteno živjeti na Krimu bez boravišne dozvole, što je velikoj većini njih spriječilo povratak. Drugim prognanim nacijama, poput Čečena, Inguša, Kalmika, Karačaja i Balkara, bilo je potpuno dopušteno da se vrate u svoje republike - ali krimski Tatari nisu.
Za vrijeme deportacije
Prazan tatarski dom na Krimu, snimljen 1968. godine
Amet-han Sultan
Amet-khan Sultan ( krimsko-tatarski : Amethan Sultan, ruski : Amet-Han Sultan; 20. listopada 1920.-1. veljače 1971.) bio je visoko odlikovani krimsko-tatarski leteći as s 30 osobnih i 19 zajedničkih ubojstava koji je dva puta nagrađen titulom heroja Sovjetski Savez . Amet-khan je uspio izbjeći deportaciju u Uzbekistan kada je cijela krimsko-tatarska nacija potisnuta 1944. zbog očeva Lakasvog podrijetla, iako je odbijao promijeniti popis državljanstva svoje putovnice s krimsko -tatarskog u Lak tijekom cijelog svog života unatoč tome što je osobno svjedočio deportaciji svoje nacije dok je bio na odmoru u Alupki. Nakon završetka rata radio je u Moskvi kao pilot-pilot i savladao pilotiranje 96 različitih tipova zrakoplova prije nego što je poginuo u sudaru dok je testirao novi motor na modificiranom bombarderu Tupolev Tu-16 . Ostaje memoriziran diljem Ukrajine i Rusije, s ulicama, školama i zračnim lukama koje su nazvane po njemu, kao i muzejom posvećenim njegovu sjećanju.
Amet-Khan Sultan rođen je 20. listopada 1920. od majke krimskih Tatara i oca Laka u Alupki na Krimu, tada dio kratkotrajne južne Rusije za vrijeme ruskog građanskog rata . Godine 1937. završio je srednju školu, a kasnije je studirao u željezničkoj školi u Simferopolju, kao i u aeroklubu sa sjedištem u Zračnoj luci Zavodskoe , gdje je 1938. završio letačku obuku dok je bio zaposlen kao monter u lokalnom željezničkom skladištu. U veljači 1939. pridružio se Crvenoj armiji i poslan na daljnju obuku u višu vojnu zrakoplovnu školu pilota Kacha , koju je završio 1940. i rasporedio u 122. lovačku zrakoplovnu pukovniju. Amet-hanovo ime povremeno bi privuklo ruglo njegovih vršnjaka, ali i sam bi se često sprdao s njegovim imenom, šalivši se da sam "ja i kan i sultan ". Većina njegovih prijatelja i obitelji nazivali bi ga Amet-khan, a ne Sultan.
Kad je nacistička Njemačka 1941. napala Sovjetski Savez , Amet-khan je bio pilot u 4. pukovniji lovačkog zrakoplovstva i odmah se rasporedio na prve crte bojišnica za obavljanje obrambenih poleta nad zastarjelim Polikarpovom I-153 iznad Rostova na Donu . U zimu 1942. nakon velikih gubitaka pukovnija je prekvalificirana i naučena je letjeti na novijem orkanu Hawker . U ožujku 1942. pukovnija je raspoređena za obranu grada Yaroslavla , tijekom koje je Amet-khan 31. svibnja 1942. postigao prvu zračnu pobjedu. Nabio je Junkers-88bombarder sa svojim lovcem nakon što mu je ponestalo streljiva, udario ga glavom u lijevo krilo dok je letio prema gore i odsjekao mu krilo. Uspio je iskočiti iz zapaljenog aviona i padobranom se spustio na tlo, s lakšim ozljedama ruke i glave, od kojih je neki udario glavom u armaturnu ploču kokpita. Spustio se na farmu gdje mu je radnik uperio vile jer se brinuo da je Amet-khan jedan od pilota Luftwaffea, ali nakon što je presavio pilotski kaput i pokazao farmeru svoj Red Crvene zvijezde iskazali su mu poštovanje i pregledali mjesto na kojem su pali avioni. Mještani su identificirali dva pilota Ju 88, dok je Amet-khan odmarao. Amet-khan je ostao na toj farmi jednu noć da se oporavi, a posjetio ga je i pukovnički komesar , koji ga je probudio i čestitao mu na uspješnom napadu. Ubrzo se vratio u svoju pukovniju kako bi ponovno poletio nakon kratkog boravka u bolnici , gdje su ga nekoliko njegovih kolega pilota zadirkivali zbog nabijanja zrakoplova prema gore umjesto nabijanja prema dolje i razbijanja samo stajnog trapa zrakoplova protiv Ju 88, što mu je moglo omogućiti slijetanje u trbuh i odšetati bez ogrebotine.Pokazalo se da je bombarder bio u izviđačkoj misiji, pa je žrtvovanje njegova aviona bilo manji gubitak za sovjetsko zrakoplovstvo. Za pobjedu mu je na gradskom trgu u Jaroslavlju uručen ugravirani sat [, a kasnije je odlikovan Lenjinovim ordenom.
“Druže komandante, izvini, deportovao sam tvoju sestru…”
Sudbina se
okrutno našalila sa piscem Rustemom Muedinom. Tokom rata služio je u NKVD-u, a dio je bio direktno uključen u
deportaciju krimskih Tatara, uključujući i njegove najbliže rođake. Evo kako je sam pisac o tome govorio lokalnom
istoričaru Gireju Bairovu.
U maju 1944. godine, dio NKVD-a, u kojem je služio Rustem Muedin, nalazio se u Simferopolju. Svake večeri njegove kolege su izlazile da patroliraju ulicama Simferopolja. Pored Rustema, u ovoj jedinici služilo je još sedam krimskih Tatara.
“17. maja uveče nam ništa nisu rekli; svi saborci su napustili jedinicu. Odlučili smo da su u patroli i otišli u krevet, a ispostavilo se da su otišli da istjeraju krimske Tatare “, prisjetio se pisac.Oko 5 ujutro, kada je već svanulo, jedan vojnik je probudio Rustema i između njih je došlo do dijaloga:
Druže komandante, izvinite.
“Zašto bi se trebao izviniti, šta se dogodilo?”
„Izbacio sam tvoju sestru“, odgovorio je vojnik.
Kako ste deložirali? Odakle ti da je ovo moja sestra? – iznenadio se Rustem.
Otišli smo kod nje, imala je dvoje djece. Rekla je da je njen mlađi brat služio u NKVD-u. Pitao sam kako se zove. Ona je odgovorila: "Rustem Muedinov." Dakle, ovo je moj komandant! Pomogao sam joj da utovari kofer i djecu u auto...Rustem je obukao vojnu uniformu i sa jednim od svojih saboraca odjurio do kuće svojih roditelja, ali tamo više nije našao nikoga. Odatle je otrčao do kuće svoje sestre, gde je video samo tri nepoznate žene – one su vodile evidenciju imovine koja je ostala u kućama krimskih Tatara. Rustem nije pušten u kuću, ali je ipak stigao i, podigavši s poda album sa fotografijama, vratio se u jedinicu.Dvije sedmice kasnije, i sam Rustem je iseljen sa Krima. On je, zajedno sa ostalim kolegama – krimskim Tatarima, poslat u Uzbekistan. A onda je sve bilo kao kod svih ostalih krimskih Tatara – život u posebnom naselju, sahrana najmilijih, lišavanje i poniženje…
Ilustracija: Rustem Muedin (krajnji lijevo) sa roditeljima, braćom i sestrama. Simferopolj, predratne godine (iz arhive Sevilje Sevdijar)
AIChE Yunus
Ja sam svjedok
Ukupna nacionalna tragedija svakog krimskog Tatara ima svoje jedinstveno raspoloženje i osebujni bol koji se ne može porediti s nečijim drugim. U svakoj porodici krimskih Tatara, sjećanja starije generacije postaju porodično naslijeđe. Evo jedne od takvih priča.
Noć 18. maja 1944. bila je strašna za sve krimske Tatare. Oni koji su juče bili oslobodioci – hrabri vojnici – danas su podigli oružje protiv bespomoćnih civila – žena, dece, staraca među krimskim Tatarima. U naše dvorište ušla su tri vojnika, a podoficir je pročitao Staljinovu komandu. Moj otac je žurio da pokaže dokumente da je ratni vojni invalid i da mu je oko amputirano, da mu je 1942. godine poginuo jedan sin. Pokazao sam torbu sa odećom i pozivnicu u vojsku. Ali naredba je bila za sve ljude. Do jutra su svi koji još nisu stigli da se ukrcaju u vagone okupljeni do stare džamije koja se nalazila na mezarju sela Gavr. Odjeća i žito bili su razbacani svuda unaokolo, dolje su letjele i posvuda se razlijegao plač djece i žena, prekidano je zujanjem automobila. teretnih vagona na stanici Bakhchisaray. Ljudi koji su dahtali u vagonima udarali su o vrata i vrata čvrsto zatvorena. Bočni poklopci su otvoreni prije nego što je voz krenuo. Počela je prva noć izgnanstva. Ljudi u vagonu su drijemali. Ležali su samo bolesni ljudi i djeca. Tišinu je narušio tihi ženski glas: “Ural dağı Ural dağı Yoq onın et yağı”. Pevačica je već jednom prognana 1930. godine nakon dekulakizacije. Tiha, prelepa lunarna noć delovala je užasno kada je voz prešao preko sjajne vode Čongara. "Bacaju nas u more!" – začuo se vrisak. Još jednom smo se oprostili jedni od drugih i od naše domovine. Ali počeo je drugi dan tog užasnog puta. Naše vagone su dočekali vriskovi «fašista, izdajnika». Kamenje je letjelo u našem pravcu. Više od nedelju dana voz nas je nosio na istok. Kao obično. svako jutro ljudi su jurili u vagone uzvikujući imena djece, rodbine i voljenih. Jedva su mogli da se nađu. Za kratko vrijeme kada ste stali, morali ste pronaći svoje najmilije, ili pronaći vodu, drva za ogrjev, dati vodenu supu.
Ljudi su se brzo prilagodili: na četiri kamena je bila kanta, neko je kuvao kukuruz u zarđalom plehu. Na velikim čvorišnim stanicama sudbina je ponovo rađala ljude: jedni su vagoni išli na sjever, drugi na jug. Naš put je bio na jug. Imali smo kišu i vjetar. Djeca su se razboljela. Više od 24 sata imali smo dva leša u autu. Jedna starija osoba i jedno dijete poginuli. Morali smo pronaći lopatu da iskopamo rupu i zakopamo ih. Te su rupe bile ogromne jer su ljudi donosili leševe iz svih vagona.
Lokomotiva je zujala, isto kao gomila ljudi koja zauvijek ostavlja svoje najmilije u izbjeglištvu. A koliko je ljudi bilo bolesnih i gladnih, bez i najmanje zalihe hrane. Na stazama se prodavao kuvani krompir. Sto rubalja za kantu. Međutim, nismo imali čime da platimo. Voz je dobijao brzinu. Kao tinejdžeri, zgrabili smo kantu krompira iz ženine ruke, držeći se za stepenice vagona. Pratilo nas je kamenje i hiljade kletvi. Desetine gladnih gledalo je u tu kantu.
Bila je to treća nedelja izgnanstva. Samo stepe oko nas. Kada smo stigli do Aralskog mora, dobili smo suhe porcije slane ribe. Nakon što utažimo glad, ne možemo utažiti smrtonosnu žeđ. Imali smo samo masnu vodu pomiješanu sa uljem. Kada je voz čekao nadolazećeg, nastala je ogromna vrućina. Uši su puzale po zidovima. A dizenteričari su mirno ležali na podu. Skoro niko više nije sahranjen. Mrtvi ljudi su jednostavno odvezeni u nekim automobilima. Iscrpljene žene su vrištale i čupale kosu. U jednom od čvorišta Južnog Kazahstana našem vozu su prišle žene, djeca natečenih lica, ruku i nogu. Umirući ljudi bili su Inguši i Čečeni prognani prije nas sa Kavkaza. Došli smo u veliki grad Taškent. Stanica Vrevskaya bila je naše konačno odredište. Meštani su nas nemo posmatrali. Upozoreni su na nas kao na “izdajnike” sa kojima moraju biti oprezni. Svi su odvedeni u Državne i kolhozne farme na arbanama. Postojala su dva odjeljenja kolektivne farme “Vrevskiy” 4 kilometra od stanice. Dovedeni smo na mjesto gdje se prije rata sušilo voće. Njegova površina je bila 250 kvadratnih metara. Bio je ograđen zidom sa unutrašnjim pregradama od 3-4 m. To je postao naš kamp. U sredini su bili naseljenici iz nekoliko automobila i četiri kotla. Tu je stub sa šinama, kao zvono. Zvonar je bio kuvar. Obično su kuvali nešto od sušenog voća Postojala su dva odjeljenja kolektivne farme “Vrevskiy” 4 kilometra od stanice. Dovedeni smo na mjesto gdje se prije rata sušilo voće. Njegova površina je bila 250 kvadratnih metara. Bio je ograđen zidom sa unutrašnjim pregradama od 3-4 m. To je postao naš kamp. U sredini su bili naseljenici iz nekoliko automobila i četiri kotla. Tu je stub sa šinama, kao zvono. Zvonar je bio kuvar. Obično su kuvali nešto od sušenog voća Postojala su dva odjeljenja kolektivne farme “Vrevskiy” 4 kilometra od stanice. Dovedeni smo na mjesto gdje se prije rata sušilo voće. Njegova površina je bila 250 kvadratnih metara. Bio je ograđen zidom sa unutrašnjim pregradama od 3-4 m. To je postao naš kamp. U sredini su bili naseljenici iz nekoliko automobila i četiri kotla. Tu je stub sa šinama, kao zvono. Zvonar je bio kuvar. Obično su kuvali nešto od sušenog voća terapeutsko bilje. U blizini je plutala mutna voda. Ljudi su ga pili na vrućini kada je čak iu hladu temperatura dostizala 40 stepeni. Počelo je novo poglavlje naše patnje. Mnogo ljudi je bilo predodređeno da se „suši“ na ovom „sušnom“ mestu, tokom prvih mesec dana veliki broj njih je umro od tropske malarije, dizenterije, hepatitisa. Ljudi od 10-15 godina poput mene umirali su od gladi na bazarima i stanicama. Cijele porodice su umirale, prva su bila djeca od 3-5 godina. Nikakvi lijekovi, nikakva medicinska njega nije bila uključena. Svakog dana su po dvojica iz našeg naselja kopali grobove, a dvojica na kolima su skupljala mrtve. Bio sam glavni i svake noći sam morao da se javljam komandantu. Pisao je akt o tome koliko je ljudi umrlo, njihova imena i prezimena. U prve dvije godine pola našeg naselja je umrlo. Ako je neko otišao npr. na sahranu članova porodice, mogli bi biti zatvoreni. Bio sam svjedok dolaska jednog vojnika, došao je na Zemlju nakon dana pobjede i tražio svoju porodicu. Komandant mu je oduzeo značke, ordene i medalje i stavio ga na liste za preseljenje. Postao je "izdajnik" kao i svi njegovi sunarodnici. Krimski Tatari su bili pod nadzorom i posebnom kontrolom kad god su bili. Bili su potencijalni kriminalci, i dvostruki kriminalci ako su razmišljali o Krimu. Sudili su ljudima za to, strpali ih u zatvor. Sećam se svega. Ali uz staru bol, moje srce i dalje pati. Ja sam živi svjedok svega ovoga i nikada neću dozvoliti sebi da zaboravim. došao je na Državnu farmu nakon dana pobjede i tražio svoju porodicu. Komandant mu je oduzeo značke, ordene i medalje i stavio ga na liste za preseljenje. Postao je "izdajnik" kao i svi njegovi sunarodnici. Krimski Tatari su bili pod nadzorom i posebnom kontrolom kad god su bili. Bili su potencijalni kriminalci, i dvostruki kriminalci ako su razmišljali o Krimu. Sudili su ljudima za to, strpali ih u zatvor. Sećam se svega. Ali uz staru bol, moje srce i dalje pati. Ja sam živi svjedok svega ovoga i nikada neću dozvoliti sebi da zaboravim. došao je na Državnu farmu nakon dana pobjede i tražio svoju porodicu. Komandant mu je oduzeo značke, ordene i medalje i stavio ga na liste za preseljenje. Postao je "izdajnik" kao i svi njegovi sunarodnici. Krimski Tatari su bili pod nadzorom i posebnom kontrolom kad god su bili. Bili su potencijalni kriminalci, i dvostruki kriminalci ako su razmišljali o Krimu. Sudili su ljudima za to, strpali ih u zatvor. Sećam se svega. Ali uz staru bol, moje srce i dalje pati. Ja sam živi svjedok svega ovoga i nikada neću dozvoliti sebi da zaboravim. Bili su potencijalni kriminalci, i dvostruki kriminalci ako su razmišljali o Krimu. Sudili su ljudima za to, strpali ih u zatvor. Sećam se svega. Ali uz staru bol, moje srce i dalje pati. Ja sam živi svjedok svega ovoga i nikada neću dozvoliti sebi da zaboravim. Bili su potencijalni kriminalci, i dvostruki kriminalci ako su razmišljali o Krimu. Sudili su ljudima za to, strpali ih u zatvor. Sećam se svega. Ali uz staru bol, moje srce i dalje pati. Ja sam živi svjedok svega ovoga i nikada neću dozvoliti sebi da zaboravim.
R asim USEINOV, Simferopol
PODACI o šteti nanesenoj krimskotatarskom narodu
kao rezultat prisilne deportacije 18. maja 1944.
Prema Državnom arhivu Krima, stanovništvo Krimske Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike do početka Drugog svjetskog rata iznosilo je 1126,4 hiljade ljudi, uključujući 251 hiljadu krimskih Tatara (22,3% od ukupnog broja). Zaposlenost stanovništva u cjelini u nacionalnoj privredi u isto vrijeme iznosila je 292,4 hiljade ljudi. (ili 26%) ukupnog stanovništva, uključujući 65,3 hiljade krimskih Tatara.
Prema arhivskim podacima, 1944. godine sa Krima je prisilno iseljeno 188.626 krimskih Tatara, uključujući 19.750 iz gradova i 168.876 sa sela.
Kao rezultat deportacije, mnoga naselja ostala su potpuno pusta. Karakteristična je u tom pogledu region Jalte, gde su dominantnu većinu ruralnog stanovništva činili krimski Tatari. Ovdje je bilo 21 naselje; bili su dio 18 Sovjeta ruralnih i odmarališnih naselja. Prije protjerivanja u regionu je postojalo 20 zadruga u kojima je bilo 1.825 seljačkih domaćinstava sa 7.666 stanovnika. Deložacija je izvršena iz 21 naselja, zbog čega su mnoga ostala prazna. Od 9 seoskih naselja sa populacijom od 5546 ljudi (1470 porodica), proterano je 5297 krimskih Tatara (1401 porodica). Nakon deportacije ostalo je 249 osoba (69 porodica), stanovnika ruskog govornog područja. posebno, u selu Degermenkoy (sada Zaprudnoe) 995 ljudi je živjelo prije deportacije, samo 9 ljudi ruskog govornog stanovništva ostalo je nakon deložacije. Slična slika je uočena iu drugim naseljima u regionu. Ostatak stanovništva Krimskih Tatara je istrijebljen tokom rata; bio u redovima Sovjetske armije; je nasilno pokraden u Njemačku ili poslan u takozvanu „radničku armiju“ da radi u rudnicima i sječi drva.
Kao rezultat deportacije od krimskih Tatara, više od 80 hiljada kuća, više od 34 hiljade kućnih parcela od kolektivnih poljoprivrednika, oko 500 hiljada stoke, zasejana površina kolskih farmi - 360.000 ha, plantaže duvana - 8.000 ha, 360 pčelarskih objekata košnice, zaplijenjeno je oko 40 hiljada tona poljoprivrednih proizvoda. Nanesena je velika šteta ustanovama kulture i javnim organizacijama, odnosno eliminisano:
- lične biblioteke – 112;
- biblioteke osnovnih škola – 640;
- srednjoškolske biblioteke – 221;
- biblioteke kolektivnih farmi – 200;
- koliba-čitaonica – 360;
- okružne biblioteke – 30;
- gradske biblioteke – 60;
- Krimskotatarske škole: osnovne – 640;
- srednje škole – 221;
- klubovi – 263.
U stvari, eliminisan je čitav sistem visokog, srednjeg i specijalnog obrazovanja na krimskotatarskom jeziku.
Tokom deportacije, stanovnici sela bili su primorani da ostave 6.700 jedinica poljoprivredne opreme.
Glavne vrste kućnih predmeta zaplijenjenih tokom deportacije iznosile su više od 751 hiljadu jedinica. Kako svjedoče navedeni podaci, pričinjena materijalna šteta je ogromna.
Problem pravične naknade materijalne i moralne štete, uprkos složenosti njegovog rješavanja, nesumnjivo mora biti riješen.
Tragična sudbina vojnika i oficira, krimskih Tatara, koji su se nakon rata vratili u domovinu
O sudbini nekih od njih govore svjedoci strašnih pogubljenja oficira i vojnika iz reda krimskih Tatara koji su se sa ratnih frontova vratili u domovinu, ali svoje porodice nisu zatekli – svi su deportovani kao izdajice.
Vojni kuvar Asim Džunevtov, koji je krio svoje nacionalno poreklo, još je neko vreme bio na službi na Krimu. Nakon 18. maja, prošlo je neko vrijeme i naređeno mu je da sa pomoćnikom ide na službeni put kod vojnih graditelja na Ai-Petri.
“Rano ujutru sam ustao da skuvam čaj. Nedaleko od kuće na Ai-Petri nalazila se borova šuma s desne strane – išao sam tamo po drva. U to vrijeme su stigli kamioni pokriveni ceradom. Ljudi u vojnim uniformama su sišli iz tih kamiona, otkinuli su im epolete, skinuli pojaseve, povezale oči i umorne ruke. Svi su bili bosi. Potjerani su iz šume, na samu liticu iznad Jalte. Počeo sam da ih brojim – bilo je 25 ljudi, svi su bili u oficirskim uniformama. I protiv njih su napravljeni mitraljezi. Shvatio sam da će biti otpušteni, pod komandom pukovnika. I primijetio sam generala, sudeći po njegovoj odjeći i naramenicama, koji je stalno hodao naprijed-natrag, nešto šapućući. Nisam mogao sve da čujem, pošto mi je bilo nepodnošljivo okrenuo sam se, a kad sam okrenuo lice, više nije bilo ljudi. Nisam čuo rafal iz mitraljeza, vjerovatno su bili odgurnuti, bila je ogromna provalija.
Vratio sam se do kazana, prišla su mi dva vojnika i zatražila piće. Dao sam im hladan čaj, oni su pili. A ja sam, pak, počeo da pitam ko su pogubljeni? „Krimski Tatari, oficiri, počeli su da traže svoje porodice, digli su se u Simferopolju, tamo su uhapšeni i odmah osuđeni na smrt. Među njima je bilo 5-6 Rusa [govorimo o mešovitim, rusko-tatarskim porodicama]. To se dogodilo 1944. godine, u junu ili julu. ”
Sličan incident se skoro precizno ponovio visoko iznad obale između Gaspre i Mishora godinu dana kasnije, o čemu je svjedočio stari Rus iz ovdašnjeg kraja. Tamo je grupa krimskotatarskih oficira živa gurnuta sa litice u more.
„Obično su se takva pogubljenja, kažu, dešavala 1945-46. godine, kada su demobilisani oficiri, pošto nisu našli svoje rođake na Krimu, izražavali ogorčenje zbog učinjenog. Pozivani su da se jednog dana okupe, navodno da im pomognu da odu na mjesta deportacije, pronađu porodice, ali su ih izveli na pogubljenje.”
Slična, ali ne u svim detaljima, represalija dogodila se u potpuno drugom regionu Krima. U regionu Sudaka, u blizini Tuaka, grupa krimskotatarskih oficira dignuta je u vazduh pravo u kamionu kojim su tamo dopremljeni sa nekog drugog mesta. Čuveni partizan i autoritativni svjedok Bekir Osmanov je izvijestio da je na padini planine Sapun (Sevastopolj) strijeljano 78 tatarskih oficira, a precizirao je i broj žrtava eksplozije Tuaka – 12 ljudi.
Mnogo kasnije, nakon što je deportacija završena, izvršena je egzekucija strijeljanjem u Korbekulu, u blizini zida šupe za sušenje voća. Svjedoci, ovaj put ne Tatari, kažu da oficirski ordeni i medalje nisu skidani, već su do posljednjeg trenutka blistali na suncu. S obzirom da se pogubljenje nije dogodilo u gustoj šumi ili na pustoj obali, mnogi su ga promatrali, a sačuvano je više detalja. Među 7 streljanih, dvoje – Arnautov i Podoš – bili su meštani, prepoznao ih je korbekulski pastir, ruski dečak Volođa Šelenga, koji je rano ujutro šetao sa stadom blizu šupa. Pilot Muarrem Arnautov, brat streljanih, saznao je za pogubljenje svog brata slučajno, od cimera u bolnici, tokom redovnog razgovora, odnosno iz potpuno nezavisnog izvora.
Navodi se da se 1945. godine u Simferopolju okupila velika grupa srednjih i viših krimskotatarskih oficira (300-400 ljudi). Tražili su povratak njihovih porodica na Krim. U Moskvi se saznalo za stvar i od Centralnog komiteta Partije je stiglo naređenje da se cela grupa privremeno pošalje u neki sanatorijum na Južnoj obali dok se ne reši tehnička strana stvari. Ispostavilo se da je svedok ove egzekucije vrlo konkretna osoba, vojni vozač Griša: „Bila je duboka noć, mi smo, ne znajući zašto, stali kod zgrade sanatorija, neke ljude su počeli da utovaruju u kamione, obezbeđenje postupio tako da je svaki od ovih ljudi imao stražara koji ga je vodio. Čuo sam samo da idemo u neku dere. Niko nije razgovarao sa nama. Po dolasku u tu klisuru, iskrcali smo ljude, počeo da vozi, čuo sam česte automatske rafale, to su čuli i drugi vozači. Bilo je oko 400 ljudi [koji su pogubljeni].”
Još jedan dokaz je o egzekuciji na padini Babugana, gde su oficiri odvedeni direktno iz Simferopolja; druga iste vrste govori o klanju kod sela Toply. A koliko je sličnih akcija izvedeno profesionalnije, odnosno potpuno tajno?
Pukovnik Reshat Sadreddinov prisjeća se kako su, nakon predaje Njemačke, jedinice u kojima je bio stacioniran prebačene u Austriju. Tada sam uspio dobiti nalog za odlazak u Aqmescit. Ono što je tamo video bilo je zapanjujuće: nigde se nije mogao videti nijedan krimski Tatar. U žurbi je krenuo u zgradu NKVD-a, obučen u uniformu, sa ordenima i medaljama, sa odlikovanjem „TT“.
“Kad sam došao, tamo je sjedio poručnik. Napao sam ga: kako, zašto? Kao odgovor, on je počeo da se vreba na mene, a ja sam mislio da ću ga upucati, bitango. Zgrabio sam pištolj. A onda mi je neko s leđa dao komandu:
– O skretanju! Napusti kancelariju!
Izvršio sam naredbu i izašao. I tada mi je prišao jedan čovjek i rekao: „Ljudi poput vas, krimski Tatari oficiri su došli prije dva mjeseca, tražeći da objasne zašto su njihove porodice protjerane. I njih (200-250 ljudi) ukrcali su u autobuse, odveli ispod Karasubazara i strijeljali ispod Bijele stijene. Imate 24 sata da napustite Krim.”
“Još uvijek ne znam ko je bio taj čovjek. Odmah sam otišao iz Aqmescita u Moskvu i tamo sam počeo da saznajem gde mi je porodica. ”
Za tri dana Rešat Sadreddinov je saznao da su njegovi rođaci u Uzbekistanu, u gradu Bekabadu. Stigavši tamo, zatekao ih je u zemunicama, gladne i bolesne.
Anife Ševkijeva je pričala o tome kako je njen suprug, stariji poručnik Ibraim Ševkijev, bio svjedok pogubljenja grupe krimskotatarskih oficira između Novoaleksejevke i Džankoja. Voz je zaustavljen i naredili su svim krimskim Tatarima da ga napuste. Ibraim Ševkijev je bio bez noge, na štakama. Nekoliko oficira, kada im je rečeno da njihove porodice više nisu na Krimu i da treba da odu u Centralnu Aziju, počelo je negodovati. Službenici NKVD-a su ih odveli u stranu i strijeljali. Ibraim Ševkijev je također rekao da su neki krimskotatarski piloti koji su izrazili ogorčenje činjenicom da su njihove porodice, dok su prolivali krv na frontovima, protjerane iz svojih domova i poslane da umru u stranoj zemlji, stavljene u burad i ispuštene iz aviona.
Ispostavilo se da je sudbina vojnika, čije su jedinice bile na Krimu, drugačija. Asan Useinov iz Uzundžija (okrug Balaklava), koji je služio u Primorskoj vojsci, prisjeća se: „Nakon 18. maja prestali su mi vjerovati…. Počeo sam da primećujem da me posmatraju. Jednog dana pozvao me je vodnik i rekao: „Uzmi hranu, ići ćeš u drugu jedinicu, u artiljerijski puk.“ Predao sam mašinu, ali nisam uzeo proizvode. Moj pratilac, stariji vodnik, doveo me je u takozvani artiljerijski puk koji se nalazio iza Simferopolja koji je bio ograđen bodljikavom žicom. Tamo su mi dali novu odjeću. U tom puku okupljeni su krimskotatarski frontovci sa svih krajeva Krima, ukupno 150-200 ljudi. Naoružani vojnici su nas čuvali sa kula unaokolo. Ali nismo imali nikakvo oružje. Među nama je bilo mnogo krimskih Tatara oficira i nekoliko medicinskih sestara. Jedne noći su nas ukrcali u kamione i odvezli u Simferopolj, gde su nas ogradile „zelene kape“. Stajali smo cijelu noć. Ujutro nam je naređeno da se postrojimo u četiri i idemo u stanicu. formaciju su vodili naši, ali su pored išle "zelene kape". Stigli smo na stanicu, komanda "Pažnja!" je dato.
Došao nam je general (zamjenik Berija), nismo mu dali da govori, počeli smo da vičemo da nam skinu kordon. General je dao komandu da se ukloni... i obratio nam se sa sledećim rečima: „Vaše porodice su u centralnoj Aziji. Žao nam je, nismo imali priliku nositi se s njima. Sada ćete ići u Uzbekistan bez ikakve straže. Vaše porodice su u veoma teškoj situaciji. Molim te da se ne zadržavaš na svom putu.”
Uprkos oskudnosti informacija koje su došle do nas, sada se mogu izvući neki oprezni zaključci. Očigledno, pogubljenja tatarskih oficira nisu planirana unaprijed – desetine krimskotatarskih vojnika i oficira koji su ležali u krimskim bolnicama bezbedno su poslani u srednjoazijsko izgnanstvo nakon oporavka. Pogubljenja su, najvjerovatnije, uzrokovana upornošću i dosljednošću zahtjeva vojnih oficira (na Krimu ih je, očigledno, bilo neočekivano mnogo), koji su vjerovatno uživali simpatije ruskih ratnih veterana koji su im bili slični. Ove grupe krimskih Tatara su kompetentno i uporno tražile ukidanje dekreta o deportaciji, koji nije imao zakonsku osnovu, suprotno sovjetskom ustavu – sve je to bilo vrlo ozbiljno. Onda, očigledno, doneta je odluka da se oni „neutrališu” uobičajenim metodom za kaznene organe. Odgovarajuća naredba je očigledno poslata okružnim vojnim komesarijatima Krima. Ovaj zaključak proizilazi iz činjenice da je aparat RVC bio jedini izvršilac navedene radnje. Dalja naučna istraživanja će svakako razjasniti ovu sliku, ovdje nacrtanu u najopštijim terminima.
Razmišljajući o sudbini kako malih grupa krimskih Tatara koji su se odvojili od mase naroda, tako i onih civila koji su ostali kod kuće nakon deportacije, i vojni oficiri su provalili na poluostrvo mnogo kasnije od završetka „etničkog čišćenja“ Krim, dovode do sličnih zaključaka. I prvi i drugi nisu mogli a da ne shvate da dovode u pitanje staljinistički režim; izazov nije bio samo opasan, već je vodio do gotovo neizbježne smrti.
Šta je ove ponosne ljude, šta se pokazalo jačim od prirodnog i zapovjedničkog instinkta samoodržanja, jačeg i od ljubavi prema bližnjima, dovelo do vječne odvojenosti od koje su znali da su sami sebe osudili? Na ovo pitanje ne mogu postojati dva odgovora: to je bio snažan osjećaj ljubavi prema domovini, prema Krimu, koji nisu mogli (nisu htjeli?) prevladati. Upravo je to bio osjećaj zbog kojeg je, nekoliko godina kasnije, općenarodna i dugogodišnja borba za povratak počela sve šire i šire. Bio je to osjećaj kojem je cijeli nacionalni pokret krimskih Tatara zahvalio svoje uspjehe za povratak u domovinu – na Krim.”
Ibrahim VOYENNY