Vremenom je postao največi protivnik Engleza i ubjedjeni antisemit, a važio je i kao največi panislamista svog vremena. 1931 godine uspješno organizuje u Jerusalemu sve islamski samit. Tu se on prvi put sreče i sa delegacijom JMO koju je predvodio njen vođa Mehmed Spaho. Dolaskom Hitlera na vlast, al Husseini vidi u Nijemcima velike prijatelje i nekog ko bi mu pomogao u zbacivanju britanske okupacione vlasti u Palestini. Kada je izbila oružana pobuna u Palestini 1937 (koja je u krvi ugušena) Al Husseini bježi u Libanon, potom Siriju i na kraju Irak.

U Iraku organizuje (neuspjeli) puč pronjemačkih snaga i mora i odatle bježati. Preobučen u ženu uspjeva doci u neutralnu Tursku a potom dolazi u Njemačku, gdje je prihvačen kao dragi gost i samom Adolfu Hitleru.

Uredjena mu je vila u elitnom djelu Berlina, Babelsbergu. Hitler je imao posebne planove sa al Husseinijem koji je bio veliki autoritet u islamskom a pogotovo arapskom svijetu. I jednog i drugog su povezivale dvije zajedničke stvari; antisemitizam i neprijateljstvo prema Britancima. Preko Husseinija je Hitler htio čvrsto za sebe vezati sve kolonije na bliskom i srednjem istoku koje su do tada držali Englezi.To područje je bilo veoma interesantno za Treči Rajh zbog sve veče potrebe Njemačke ratne industrije za naftom. 

Na Balkanu Husseini želi bosanske Muslimane ali i Albance, jos čvrsce povezati sa Nijemcima i svojim autoritetom kod Hitlera pomaže da se organizuju, kako politički tako i vojno. On sam boravi u NDH od 30 marta do 10 aprila 1943. Sreče se i razgovara sa Pavelićem i najvišm funkcionerima NDH ali najduže vremena provodi u Sarajevu, razgovarajuci sa najznačajnijim politickim predstavnicima BH Muslimana kao i sa vjerskim poglavarima (Ulemom), prima takođe jedno delegaciju sandžackih Muslimana, kao i jednu albansku delegaciju. Huseini je veoma dobro poznavao političke prilike u NDH, a čuo je i o pokoljima nad Muslimanima Istočne Bosne. Pošto je u Berlinu vec izdat nalog za formiranje jedne SS divizije formirane isključivo od BH Muslimana i koji če se isključivo boriti na BH teritoriji, al Husseini postaje največi agitator za stvaranje te divizije. On sam u Berlinu organizuje školu za ideološko obrazovanje tabor imama, koji su trebali igrati ulogu političkih i vjerskih autoriteta u novonastaloj diviziji. Imami su obrazovani u duhu nacionalsocializma, antisemitizma, antikomunizma i ideološki pripremani na bezkompromisnu saradnju sa Trečim Rajhom u zajedničkoj borbi protiv zajedničkih neprijatelja, prije svega Engleza i Rusa. 13. SS divizija je imala 18 tabor imama, koji su u Berlinu pohađali 3 sedmični kurs, a najškolovaniji od njih je bio efendija Husein Džozo, koji je na Kairskom univerzitetu završio največe vjerske škole. Institucija tabor imama je postojala još u prvom svjetskom ratu u Bošnjačkim regimentama Austro-Ugarske.

Naziv kroatische 1, je bio kompromis. Inace puno je politike tu i puno zakulisanih radnji oko formiranja divizije. Bilo je tu dosta lobiranja i to za razlicite strane.

Siegfried von Kasche je bio Hitlerov opunomocenik za NDH, a on je lobirao za Pavelića, zato su ga i zvali

"Ustaški" ambasador i on je bio izrazito protiv stvaranja Handžar divizije.

Na drugoj strani je lobirao el Huseini, preko Rosenberga(i kruga oko njega) i ministarstva vanjskih poslova trečeg Reicha. Osim toga sam Himmler je imao svog čovjeka koji je pregovarao sa NDH vlastima, tačnije pomočnikom predsjednika vlade dr Vjekoslavom Vrančićem. Taj čovjek se zvao Obersturmführer von Kempler. Von Kempler je zahtjevao od Pavelića, odnosno Vrančića, da se buduca SS divizija, pod imenom "Croatia" sastoji isključivo od Bošnjaka-Muslimana.će u svoje redove pripadnike iz DOMDO-a, s tim da će hrvatska vojska obezbijediti germanofone podoficire i oficire. Jezik zapovijedanja i službeni jezik bit će njemački, jezik obuke i svakodnevne komunikacije hrvatski; nosit će uniforme i činove Waffen-SS-a, izuzev muslimanskog fesa i hrvatskog grba na desnom rukavu; vojnička plata (Besoldung) i socijalna pomoć (Fürsorge) bit će iste kao i u ostalim Waffen-SS divizijama, dok će vjerska prava trupe biti zajamčena. Osim toga, NDH imenuje visokog ustaškog oficira Aliju Šuljka kao svog predstavnika unutar organizacionog štaba (Aufbaustab) zaduženog za regrutiranje budućih SS vojnika.108 To znači da regrutiranje dobrovoljaca može otpočeti, ali će ono ubrzo oživjeti sukob između predstavnika SS-a i ustaških čelnika.

U martu 1943, za šef Aufbaustaba postavljen je Karl von Krempler, Nijemac rođen u Pirotu, na jugu Srbije, koji je proveo dio svoje mladosti u Istanbulu i koji je, izgleda, pripadao austrijskoj tajnoj službi za vrijeme Prvog svjetskog rata. Ali, hrvatske vlasti brzo optužuju von Kremplera da od SS divizije želi napraviti instrument za borbu protiv ustaša: konkretno, zamjereno mu je da ignorira Aliju Šuljka, a staje na stranu Muhameda Hadžiefendića, Suljage Salihagića i ostalih uglednih muslimana neprijateljski nastrojenih prema NDH, da letak kojim se poziva na pristupanje SS-u ukrašava zelenim zastavama s polumjesecom te da čak štampa plakate na ćirilici kako bi svoje regrutiranje proširio i na pravoslavnu zajednicu! Kao odgovor na te optužbe, von Krempler i ostali SS rukovodioci optužuju hrvatske vlasti da ometaju regrutiranje dobrovoljaca. Kao dokaze spominju kazne provedene nad nekim hrvatskim vojnicima koji su željeli pristupiti Waffen-SS-u ili hapšenje novih SS regrutiraca od strane hrvatske policije. Čak kruže glasine da su neki SS dobrovoljci, navodno, odvedeni u logor Jasenovac.

U prvo vrijeme, čelnici SS-a podržavaju von Kremplera, tim prije jer ovaj najavljuje da je u nekoliko sedmica regrutirao svih 20.000 dobrovoljaca potrebnih za novu SS diviziju.

Brzo se ispostavlja da su te brojke čista izmišljotina i da je realnost daleko manje sjajna: zapisnik s jednog sastanka između generala Glaisea von Horstenaua i Konstantina Kammerhofera ukazuje na to da je do 20. juna 1943, ta SS formacija primila tek 3.428 Hrvata (ne računajući njemačke oficire i podoficire), odnosno ljudstvo čiji je broj daleko manji od potreba Waffen-SS-a." Te poteškoće s uspostavljanjem SS divizije tjeraju Himmlera da 05. maja 1943. dode u Zagreb. On koristi tu priliku da udalji von Kremplera i imenuje za komandanta divizije Herberta von Obwurzera, SS oficira koji je prošao kroz 6. SS diviziju Nord na Istočnom frontu. Osim toga, Himmler postiže da Waffen-SS može pristupiti regrutiranju dobrovoljaca direktno u kasarnama hrvatske vojske. Ta odredba ubrzo postaje novi razlog sukoba sa hrvatskim čelnicima i činilac dezorganiziranosti hrvatske vojske: tako Siegfried Kasche, uvijek spreman da stane u odbranu NDH, prenosi u junu 1943. hrvatske optužbe prema kojima „Waffen-SS regrutiraju [...] u hrvatsku vojsku time što ističu materijalne prednosti što predstavlja vrlo ozbiljnu prijetnju jedinstvu i moralu hrvatske vojske". Povrh toga, u maju i junu 1943, hrvatske vlasti ukazuju na slučajeve dezertera koji su napustili vojsku, policiju pa čak i ličnu gardu Ante Pavelića da bi pristupili Waffen-SS.

Dok se odnosi između ustaških čelnika i SS oficira sve više pogoršavaju, šta se dešava u muslimanskoj zajednici? Broj muslimanskih uglednika koji učestvuju u kampanji regrutiranja za SS ostaje začuđujuće ograničen. Glavni zapovjednik muslimanske milicije, Muhamed Hadžiefendić, prihvata uklapanje DOMDO-a u Waffen-SS, i sam navlači SS uniformu i učestvuje u turneji po gradovima srednje i istočne Bosne koju von Krempler organizira u martu i aprilu 1943. Njegova odluka ne nailazi na jednodušnu podršku unutar DOMDO-a te, u maju 1943, više oficira i podoficira ove milicije pridružuju se partizanima. Da bi opravdali svoj postupak, oni optužuju muslimanske čelnike koji su govoreći o 'spašavanju' muslimana, dina i islama mislili na spašavanje svojih džepova, hvatanje unosnih položaja i povratak begovata". Ti prebjezi također smatraju da bi stupanjem u SS diviziju svjesno pomogli produženje života svim krvnicima i zlikovcima našega i drugih naroda i još za neko vrijeme odgodili strašni narodni sud koji se svakim danom primiće sve bliže i bliže".

Što se tiče Avdage Hasića, zapovjednika muslimanske milicije u Kladnju, on učestvuje u von Kremplerovoj propagandnoj turneji, ali u posljednjem trenutku odbija pripojiti svoju miliciju Waffen-SS trupama, nakon što ga je neki tajnoviti neznanac upozorio da se izlažu opasnosti da budu poslani ,,na klaonicu", odnosno na Istočni front."

Medu vjerskim uglednicima, Muhamed Pandža je bez premca najgorljiviji pristalica nove SS divizije; on prati von Kremplera na njegovoj turneji. U Gradačcu, prema dnevnim novinama Novi list, on na sva usta hvali junaštvo bosansko-hercegovačkih Hrvata, muslimana i katolika, koji će u postrojbama ove divizije [...] očuvati sebe i svoj narod od svih nevolja kao i doprinijeti konačnom smirenju ovih krajeva koji su toliko toga prepatili". A zatim, kvalificira kao „veliku čast za cijeli naš narod" činjenica da mogu služiti u najelitnijoj i najčuvenijoj SS

Stupanje u 13. SS diviziju: dobrovoljno ili pod prinudom?

U decembru 1943. godine 13. SS divizija dostiže broj od 21.065 pripadnika. Da bi se napisala historija tih vojnika, najprije se treba zapitati o dobrovoljnom ili prinudnom karakteru njihovog stupanja u Waffen SS. U tu svrhu, treba jasno razlučiti Rajhsdojčere (Nijemce iz Reicha), Folksdojčere (etničke Nijemce) iz Jugoistočne Evrope i ostale lokalne pripadnike divizije. Prema Desideriusu Hampelu, posljednjem komandantu 13. SS divizije, moglo se računati da je medu pripadnicima te divizije 15 do 20 % Rajhsdojčera i isto toliko Folksdojčera, gdje dobar dio njih ima čin oficira ili podoficira.' Naime, Nijemci čine glavninu zapovjednog kadra te, osim toga, obavljaju i neke druge tehničke funkcije kao što su radio-veze. Prema Državnoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina, približno 90% oficira i 50 % podoficira divizije su Nijemci. Nekoliko muslimana također pripadaju zapovjednom kadru pa nam tako jugoslavenski arhivi nude profil Ahmed-bega Čengića, rođenog 1893. u Bosanskom Novom, rezervnog kapetana jugoslavenske vojske koji je 1941. postao ustaški logornik u svom rodnom gradu te je, u tom svojstvu, bio umiješan u nasilje protiv Srba. Stupio je u hrvatsku vojsku 1942, a godinu dana poslije pridružuje se 13. SS diviziji. Što se tiče njemačkih arhiva, u njima se čuva netipična biografija Envera Čatića, podoficira jugoslavenske vojske koji se u Hercegovini borio u redovima muslimanskih milicija

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

NDH vlada se zalaže da se Kempler protjera iz NDH, jer radi protiv interesa NDH. Jasno je ko dan zašto su se protivili stvaranju SS divizije iskljucivo od Bošnjaka. Zato jer bi se ta divizija, prema Memorandumu poslanom Hitleru, trebala boriti da se Bosna i Hercegovina izvuče iz NDH i pripoji direktno Trečem Reichu. To su dakako znali i u Pavelićevoj vladi.   I naravno, kad su več izgubili tu političku bitku protiv Himmlera i Rosenberga, htjeli su u diviziju uključiti sto vise Hrvata. Himmler je rekao da ali sa zadrškom, 2 000 Hrvata, katolika mogu, ali u policijske i druge sporedne jedinice, sanitet, logistika itd. 

Što se tiče borbenih regimenti, tu je bio isključiv, samo Bošnjaci muslimani dolaze u obzir i bio je oduševljen islamom kao vjerom. Negdje je vidio dženazu, pa je rekao da je to prava vojnička religija, jer se i na dženazi postrojavaju(u safove). Mislim, sve je to u sferi ratne romantike. U stvarnosti je 13 Handžar bila ubačena na BIH ratište prekasno, jer je Hitler več bio izgubio rat. A da su se handžarci borili, jesu. Ono što im je bilo povjereno, a to je da u sadejstvu sa 7. SS divizijom "Prinz Eugen" spriječe prelazak Titovih jedinica preko Drine u Srbiju, su uglavnom odradili. Tek poslije bitke kod Lopara su bili vojnički potučeni, ali to je vec priča za sebe.

Ovo je jako važna tema za bosanske narode, pogotovo Bošnjake, važnoj tematici.

Osnivanje 13. SS divizije mora voditi u tu autonomiju, a prema Siegfriedu Kascheu,gradonačelnik Sarajeva, Mustafa Softić, navodno je ovako izjavio konzulu Erichu Gördesu:

"Sve što je [ustaška] država preduzela u Bosni samo je povećalo nevolje. Muslimani i Srbi doživjeli su policijsku dominaciju ustaša kao režim terora i izgleda da su u Zagrebu pokušali nahuškati Srbe i muslimane jedne protiv drugih. Muslimani nisu Hrvati. Oni ne žele državu u svojem sadašnjem obliku niti su je ikad željeli. Oduvijek su se nadali tome da Bosna vodi svoj vlastiti život. Sada kada je osnovana bosanska SS divizija, povučena je jasna granica između Bosne i Hrvatske, treba iskoristiti tu SS diviziju pa obezbijediti Bosni vlastitu egzistenciju [ein bosnisches Sonderleben einzusetzen]. Prvi uslov za tako nešto je udaljiti iz Bosne ustaše koji su krivi za sve zlo [koje se dogodilo].

 

 Na takve se stavove nailazi i u Tuzli gdje u septembru 1944. kruži jedan letak koji poziva muslimane da stisnu svoje redove i osude,munafike" (licemjere) i izrode" koji podržavaju partizane. Za autora tog letka, ustvari:

"Mi bismo zgriješili i prema Bogu i prema muslimanima i našoj budućnosti ako ne bismo rekli otvorenu riječ o našim neprijateljima bez obzira nosili oni na kapi amblem četničkog znaka ili petokrake zvijezde. Kao što su četnici poznati u povijesti još kao konjokradice i junaci iza plota, naše krvopije, ni nosioci petokrake koju pretežno nose istovjernici konjokradica ne mogu biti naši usrećitelji. Jedni uništavaju živote, drugi vjeru i porodicu. I jedni i drugi imaju vučju ćud s tom razlikom što zaplotnjački junaci mrtvačke lubanje idu u vučjoj koži a ovi drugi u jagnjećoj.

Šekib Arslan  je negdje rekao da je duh komunizma nespojiv s duhom islama. Vjera i protivjerje nisu jedno to isto. Tako i vjera u Boga i komunističko bezvjerstvo. Tko islamski vjeruje u jednoga Boga taj ne može biti komunista."228

 

Taj antikomunizam muslimanskih vjerskih krugova ispoljava se čak i u februaru 1945. u jednom članku koji objavljuje Mustafa Busuladžić pod naslovom Naš životni put. Busuladžić tu zaključuje da je zasigurno u pitanje doveden biološki i vjerski opstanak muslimanstva u Herceg-Bosni", ali se prije svega usredsreduje na prijetnje na vjerskom planu:

 

"Mi sasvim otvoreno ističemo da su za nas vjerski interesi primarni, da je svijest o našem iznad svega vjerskom opstanku glavni kriterijum kod prosuđivanja svih ostalih pitanja koje nameće život. [...] Stoga nama nije potrebno niti želimo posezati za tudim i novim ideologijama, koje su tuđe našim mentalnim osobinama, našem psihičkom ustrojstvu, našoj etici i našoj predaji. [...] U tim vrednotama sadržana je naša kulturna baština i duhovna samobitnost, koje se mi ni pod koju cijenu nećemo odreći, jer odreći se tih vjerskih i moralnih vrednota značilo bi odreći se samih sebe." 

Značaj antikomunizma u strateškim izborima duboko konzervativnih političkih i vjerskih elita ni najmanje ne iznenađuje. Ali 1930-ih i 1940-ih godina, ta antikomunistička uvjerenja također su znak i postepene politizacije islama, u kontaktu s fašističkim i komunističkim ideologijama. Taj je proces posebno uočljiv unutar Udruženja el-Hidaje i njene omladinske sekcije, organizacije Mladi muslimani osnovane u martu 1941. kojom predsjedava Kasim Dobrača. Naime, Mladi muslimani zalažu se ne samo za militantni panislamizam već izgleda da popuštaju pred kobnim zovom sirena nacionalsocijalizma na onim područjima na kojima je raspoređena 13. SS divizija. Naime, u junu 1944, hrvatski doušnik „Posavac S-1" daje sljedeći opis jedne manifestacije koju je u Brčkom organizirao lokalni ogranak organizacije Mladi muslimani:

"Prosvjetni vod Mladih Muslimana priredio je 13. prošlog mjeseca u muslimanskom društvu u Islahijetu [Reforma] svoju priredbu. Pozornica je bila ukrašena na sljedeći način: desno je bila crvena njemačka zastava s kukastim križem, lijevo crna njemačka zastava s oznakom SS, a povrh toga zelena, koja spaja obje spomenute, međutim nigdje nije bilo ni Poglavnikove slike ni hrvatske zastave, niti uopće bilo kakvog simbola koji bi predstavljao nešto hrvatsko. Priredba je počela njemačkim zvučnim tjednikom, prikazane su SS postrojbe s njemačkih bojišta, zatim je održao govor muftija TEMA [?], gdje je istakao vrednote i marljivosti rada omladine, te kako vođa Reicha ADOLF HITLER na mladeži osniva budućnost Njemačke. U svom govoru nigdje nije istakao ni Poglavnika ni Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poslije toga uslijedio je veseli program priredbe. Sala u kojoj je održana priredba bila je dupkom puna hrvatske muslimanske mladeži kao i uglednih i ozbiljnijih Hrvata muslimana i muslimanki."

Tom događaju ne treba pridati previše pažnje: on se odnosi samo na lokalni ogranak organizacije Mladi muslimani, a u tom istom Brčkom, u oktobru 1944, kada 13. SS divizija bude pokušala mobilizirati mlade muslimane iz grada, ovi će trčeći potražiti spas u redovima zelenog kadra. Međutim, to dokazuje da se i u muslimanskoj zajednici podrška 13. SS diviziji ponekad objašnjava uvjerenjima koja je lako identificirati. Ostaje da se sazna šta je s ljudima angažiranim u njenim redovima.na Istočnom frontu. Osim toga, Himmler postiže da Waffen-SS može pristupiti regrutiranju dobrovoljaca direktno u kasarnama hrvatske vojske. Ta odredba ubrzo postaje novi razlog sukoba sa hrvatskim čelnicima i činilac dezorganiziranosti hrvatske vojske: tako Siegfried Kasche, uvijek spreman da stane u odbranu NDH, prenosi u junu 1943. hrvatske optužbe prema kojima,,Waffen-SS regrutiraju [...] u hrvatsku vojsku time što ističu materijalne prednosti što predstavlja vrlo ozbiljnu prijetnju jedinstvu i moralu hrvatske vojske". Povrh toga, u maju i junu 1943, hrvatske vlasti ukazuju na slučajeve dezertera koji su napustili vojsku, policiju pa čak i ličnu gardu Ante Pavelića da bi pristupili Waffen-SS.

Dok se odnosi između ustaških čelnika i SS oficira sve više pogoršavaju, šta se dešava u muslimanskoj zajednici? Broj muslimanskih uglednika koji učestvuju u kampanji regrutiranja za SS ostaje začuđujuće ograničen. Glavni zapovjednik muslimanske milicije, Muhamed Hadžiefendić, prihvata uklapanje DOMDO-a u Waffen-SS, i sam navlači SS uniformu i učestvuje u turneji po gradovima srednje i istočne Bosne koju von Krempler organizira u martu i aprilu 1943. Njegova odluka ne nailazi na jednodušnu podršku unutar DOMDO-a te, u maju 1943, više oficira i podoficira ove milicije pridružuju se partizanima. Da bi opravdali svoj postupak, oni optužuju muslimanske čelnike koji su govoreći o 'spašavanju' muslimana, dina i islama mislili na spašavanje svojih džepova, hvatanje unosnih položaja i povratak begovata". Ti prebjezi također smatraju da bi stupanjem u SS diviziju svjesno pomogli produženje života svim krvnicima i zlikovcima našega i drugih naroda i još za neko vrijeme odgodili strašni narodni sud koji se svakim danom primiće sve bliže i bliže". Što se tiče Avdage Hasića, zapovjednika muslimanske milicije u Kladnju, on učestvuje u von Kremplerovoj propagandnoj turneji, ali u posljednjem trenutku odbija pripojiti svoju miliciju Waffen-SS trupama, nakon što ga je neki tajnoviti neznanac upozorio da se izlažu opasnosti da budu poslani ,,na klaonicu", odnosno na Istočni front.114

Među vjerskim uglednicima, Muhamed Pandža je bez premca najgorljiviji pristalica nove SS divizije; on prati von Kremplera na njegovoj turneji. U Gradačcu, prema dnevnim novinama Novi list, on na sva usta hvali junaštvo bosansko-hercegovačkih Hrvata, muslimana i katolika, koji će u postrojbama ove divizije [...] očuvati sebe i svoj narod od svih nevolja kao i doprinijeti konačnom smirenju ovih krajeva koji su toliko toga prepatili". A zatim, kvalificira kao „veliku čast za cijeli naš narod" činjenica da mogu služiti u najelitnijoj i najčuvenijoj SS

U aprilu 1943. Gottlob Berger saznaje od al-Huseinija da od 8.000 već regrutiranih SS vojnika 6.000 dolaze iz DOMDO-a¹² što broj onih koji su po sopstvenoj inicijativi stupili u Waffen-SS svodi na oko 2.000. Tim prvim dobrovoljcima, pridružuje se još nekih 3.500 vojnika regrutiranih iz redova regularne hrvatske vojske u maju i junu, tako da tada ukupan broj dobrovoljaca iznosi 5.500.13 Drugi sporazum koji 11. jula potpisuju Gottlob Berger i Mladen Lorković stavlja tačku na princip dobrovoljnosti i organizira prinudno premještanje muslimana iz hrvatske vojske u 13. SS diviziju kao i direktno regrutiranje muslimanskih novaka rođenih 1925. i 1926. godine. S obzirom na to da broj ne-Germana u 13. SS diviziji prelazi početkom jula s 11.500 na oko 15.000 u decembru 1943, odnos između dobrovoljaca i prisilno regrutiranih iznosi 5.500 naspram 9.500 odnosno približno 35 % naspram 65 %. Povrh toga, po povratku u Bosnu i Hercegovinu u martu 1944, na svom „pacifikacijskom prostoru" (Befriedungsraum) 13. SS divizija naređuje mobilizaciju u Waffen-SS svih muškaraca rođenih između 1908. i 1928, dok su oni stariji od tih godišta integrirani u lokalne muslimanske milicije. Tako u novembru 1944. organizacioni štab (Aufbaustab) divizije smatra da je regrutirao 3.675 ljudi za svoje potrebe, a 2.724 za lokalne milicije, s tim da i tu postoji malo prostora za dobrovoljnost." 14 U 1944. godini Waffen-SS se i dalje suočava s ozbiljnim problemima u svojim kampanjama regrutiranja. Incident koji se u martu 1944. dogodio u Neusiedlu, blizu Beča, gdje se obučavaju budući oficiri hrvatske vojske, dovoljan je da ilustrira tu realnost: regruteri Waffen-SS-a odvajaju 47 muslimanskih oficirskih kadeta od njihovih katoličkih kolega i prisiljavaju ih da se pridruže 13. SS diviziji u Bosni i Hercegovini. Po dolasku u Zagreb, ti kadeti protestiraju i dobijaju podršku hrvatskih vlasti. Bahrija Kadić, veliki župan Usore i Soli, također se buni protiv tog postupka te ističe kako se s tim mladim muslimanima postupalo kao da su crnačko pleme Senegalci".

Izuzev izbjegličkih kampova, Waffen-SS-u na raspolaganju su i drugi rezervoari potencijalnih regruta: kampovi prinudnih radnika u Njemačkoj, kampovi ratnih zarobljenika, koncentracioni logori, i, naravno, obični zatvori, civilni ili vojni. Tako Sanela Hodžić i Christian Schölzel pokazuju da 1943. regruteri Waffen-SS-a pokušavaju najprije namamiti muslimane na radu u Njemačkoj, da bi ih onda, godinu dana poslije, na silu mobilizirali, ali istraživanje Hodžićeve i Schölzela ne omogućuje procjenu razmjera te pojave."¹ Isto tako u junu 1943. Amin al-Huseini pokreće ideju regrutiranja muslimanskih ratnih zatočenika zarobljenih 1941, ali taj projekt daje prilično slabe rezultate. S jedne strane, većina muslimanskih zarobljenika već je bila oslobođena u sklopu bilateralnih sporazuma sa hrvatskim vlastima (ali ne i oni porijeklom iz Sandžaka koji zavise od srbijanskih vlasti). S druge strane, među preostalim zarobljenicima, mnogi zaziru od angažiranja u Waffen-SS. Tako Mijo Radović navodi slučajeve više sandžačkih zarobljenika koji su bili kažnjeni jer su odbili pristupiti redovima 13. SS divizije.73 U vezi s tim, SS veteran Hasib Bačevac kaže:

"Dok smo bili u Nemačkoj na vežbi došla je grupa Muslimana - zarobljenika jugoslovenske vojske. I njih su vrbovali da se jave za nemačku vojsku. Bilo ih je oko 200 iz sreza deževskog [novopazarskog] i susednih srezova. Od toga broja odbilo je da primi nemačku uniformu oko 50 ljudi. Oni su se vratili u zarobljeničke logore, a ostali su obukli nemačku uniformu."

Stoga ne čudi da se na tu ponudu priključivanja Waffen-SS-u nailazi u propagandi te SS formacije. Tako letak koji potpisuje izvjesni Halid Komić, bivši partizanski oficir, optužuje partizanski pokret da njime dominiraju jevreji, prije nego što nahvali jednakopravnost unutar SS divizije i blagostanje koje vlada u Njemačkoj („Svako radi, svako ima da jede. Cijene su niske i službeno utvrđene, tako da svako može izići na kraj. Tako treba da bude i kod nas"), te ohrabruje potencijalne prebjege:

„Pogledajte mene! Ja sam se dobrovoljno vratio iz šume, nalazim se dobrovoljno u redovima naše bosansko-hercegovačke SS-divizije i uživam ovdje sva prava, koja uživa svaki drugi vojnik. [...] Naša bosansko-hercegovačka SS-divizija stvoriće mir, red i pravdu u našoj domovini. Mnoge od nas su nepravde [ustaškog režima] otjerale u šume. Mnogi su, kao i ja, zavedeni lažnim obećanjima. Svima vama kažem: Izađite iz šuma, položite oružje, priključite se dobrovoljno našim redovima!"

Teško je znati koliko je partizana zaista prešlo u Waffen-SS, ali njihov broj vjerovatno ne prelazi nekoliko stotina - daleko od onih 10.000 prebjega koje su zamišljali Amin al-Huseini i Heinrich Himmler. Pa ipak, pored pojedinačnih, izgleda da je u partizanskim redovima došlo i do nekoliko slučajeva grupnih dezertiranja. U maju 1944, politički komesar 27. divizije tako iznosi jedan slučaj grupnog prelaska neprijatelju unutar 16. muslimanske brigade:

„Kako se ljudstvo u brigadi smatralo [silom] mobilisanim, ono se odmah povezivalo s agentima [muslimanske] milicije na terenu, koji su pod parolom 'spasavanja Muslimana' organizovali dezerterstva. [...] Ovakav rad agenata milicije u našim redovima došao je do izražaja prilikom neprijateljskog napada između 2. i 3. aprila noću. U takvoj situaciji štabovi bataljona i komande četa nijesu se umjeli dovoljno snaći i prepustili su većinom borce samima sebi, te je došlo do masovnog predavanja i zarobljavanja. Neprijatelj se pojavio sa svih strana, tako da su borci shvatili da je situacija bezizlazna. Neprijatelj je bio milicija i SS-ovci. Ovo je imalo za posljedicu da se 200 boraca predalo i bilo zarobljeno. [...] U ovoj situaciji došlo je do izražaja neprijateljsko raspoloženje muslimanskog stanovništva, što je na borce još više dejstvovalo i stvaralo još veću pometnju."

u ustaškim ili crno-legijaškim formacijama". Čak i Nijemci ispoljavaju izvjesnu zabrinutost, pa diplomat Hans Winkler strahuje da bi prisustvo kriminalnih elemenata u SS trupi moglo dovesti do pokolja srpskog stanovništva sličnih onim od ljeta 1941. godine.82 Prisustvo običnih kriminalaca i ratnih zločinaca u redovima 13. SS divizije - i ne samo u muslimanskoj trupi - ne ostavlja mjesta nikakvim sumnjama i, vjerovatno, djelomično objašnjava razmjere zločina koje je ta divizija počinila. Pa ipak, pretjerano fokusiranje na kriminalnim elemenatima unutar divizije nosi sobom rizik da se zamaskira druga, jednako bitna, činjenica: poroznost koja postoji između statusa SS vojnika, statusa prinudnog radnika i statusa logoraša.

Tako u julu 1943. uprava SS-a proglašava nesposobnim za vojsku 3.000 "albanskih" dobrovoljaca iz Sandžaka i određuje ih za prinudni rad u Njemačkoj. Tada za njih počinje dugo i tegobno putešestvije vozom u toku kojeg ih najprije gurnu na granicu Reicha, pa ih zatvore u koncentracioni logor Zemun, blizu Beograda. Njemačke i hrvatske vlasti prebacuju jedne drugima odgovornost za te „Albance" koji se bune protiv lošeg tretmana kojem su izloženi, a naročito protiv njihovog eventualnog slanja u Njemačku u svojstvu prinudnih radnika. Tako predstavnik službi za prinudni rad u Zagrebu objašnjava da se ljudi najviše žale na činjenicu da su se prijavili u SS na osnovu SS-ovskih letaka u kojima je stajalo da će se njihovim porodicama vršiti uplate [novca] daleko veće od onih koje primaju hrvatski radnici zaposleni u Njemačkoj. Uz izuzetak 80 osoba, taj je konvoj [Albanaca], kojeg je u međuvremenu nahuškao jedan hrvatski agitator, odbio odlazak u Njemačku te je želio ostati u radnim bataljonima pri hrvatskom Ministarstvu odbrane"83 Taj primjer jasno pokazuje s kojom su se lakoćom dobrovoljci za Waffen-SS mogli zateći u situaciji da postanu prinudni radnici ili logoraši. Tri mjeseca poslije, nakon pobune u Villefranche-de-Rouergueu, 13. SS divizija pravi veliku čistku i isključuje iz svojih redova oko 800 „nepouzdanih" pojedinaca. Kako bi izbjegli da ih pošalju u Hrvatsku, gdje bi se mogli pridružiti partizanima, njemačke vlasti ih Šalju u konc logore.

Pa ipak, uopćeno uzev, odnosi između muslimanskih vojnika i njihovih njemačkih podoficira izgledaju prilično loši. Pitanje jezika predstavlja prvi kamen spoticanja. Zvaničnim dokumentima predvideno je da njemački bude jezik zapovijedanja i službe, a hrvatski jezik obuke i svakodnevne komunikacije, ali, 109 ustvari, izgleda da Folksdojčeri nerado koriste hrvatski jer se u diviziji smatra jezikom nižeg ranga. Tako historičar Edin Šaković prenosi riječi SS veterana Omera Čolića:

"Njemački oficiri su, po njegovim riječima, bili strogi, ali pravedni. Ipak,,Folksdojčeri su bili najgori, veli Omer. Većina starješina su bili Folksdojčeri, a oni su se pravili da znaju samo njemački jezik, poput pravih Nijemaca iz Reicha, iako su naš govorili perfektno. Kada su trebali komunicirati s vojnicima, tražili su tumača - mada su znali čak i bolje od njega. To je Bošnjake iritiralo, jer su odmah svhatili da se starješine prave da ne razumiju bosanski kako bi u slučaju da vojnici pred njima progovore nešto protiv Nijemaca - mogli iste prijaviti."110

Omer Čolić se ne sjeća da je primijetio mržnju između Nijemaca i muslimana. Međutim, izvan samog jezičkog pitanja, izgleda da je opći stav njemačkih podoficira prema svojim ljudima bio posebno krut. Disciplina nametnuta jedinici uključuje naročito zahtjevne fizičke vježbe od kojih se najčešće spominjana sastoji u tome da se bace na tlo s rukama spuštenim niz tijelo i da se brzo podignu uz uzvike „Hinlegen! Aufstehen!" („Lezi! Ustani!") i to više puta uzastopno. Ta željezna disciplina također se provodi i kroz različite tjelesne kazne. Tako Ibrahim Muminović opisuje istražiteljima Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina jednu od metoda mučenja primjenjivanu na nepokornim vojnicima

Još jedan dokument zanimljiv za razumijevanje stanja duha prebjega iz partizanskih redova u redove Waffen-SS-a predstavlja saslušanje Ferida Džanića, partizana muslimana rodom iz Bihaća, koji se početkom jula 1943. predaje 114. diviziji lovaca (114. Jäger-Division)." Željeznički namještenik i rezervni oficir jugoslavenske vojske, Džanić je 1941. bio mobiliziran u hrvatsku vojsku sa činom poručnika i dodijeljen na čuvanje željezničkih saobraćajnica u sektoru Bosanski Novi, u zapadnoj Bosni. Svoj prelazak partizanima u decembru 1942. objašnjava pijankom na kojoj se žestoko posvađao s jednim hrvatskim oficirom koji mu je, navodno, zaprijetio strogom kaznom. To objašnjenje izgleda kao da je ciljano pripremljeno za njegove njemačke isljednike, isto kao i prepričavanje njegovih lutanja kod partizana koji su ga, navodno, odveli dotle da susretne Tita glavom i bradom! S druge strane, Džanić pruža precizne i provjerene informacije o kretanjima partizana u zapadnoj Bosni, o sastavu i raspoloživosti njihovih jedinica i o stanju duha muslimanskog stanovništva. Opisuje i kako razaranja muslimanskih sela iz 1941. godine i dalje imaju jak uticaj na stavove muslimana u regiji i kako su skorašnje operacije protiv partizana izazvale znatan pad morala boraca. U tom kontekstu, Džanić kaže:

Uspostavljanje SS divizije proizvelo je snažan utisak, naročito na muslimane. Taj je utisak još više bio pojačan činjenicom da su prihvatali prebjege koji su se prijavili [da stupe u SS diviziju]. Čuo sam kako su naši muslimani govorili da im je mnogo rođaka otišlo u tu diviziju, dok oni nisu. Ili, kako se ne žele boriti protiv svoje braće koji su u SS diviziji. Razgovarao sam o tome s mnogo ljudi koje poznajem. Među njima je bila i nekolicina domobrana. Svi su izrazili želju da prvom prilikom pređu na drugu stranu."

Ako i može biti da je ovo stanje koje oslikava Džanić bilo smišljeno da se svidi njegovim isljednicima, u njemu nema ničeg nevjerovatnog, a savjet koji daje kako bi se ubrzala dezertiranja (poslati prebjege u svoja sela kako bi se pokazalo da su živi i zdravi) potpuno je na svom mjestu. Na kraju saslušanja, Džanić se vraća na svoj vlastiti put te izjavljuje:

"Ono što sam učinio [dezertiranje iz hrvatske vojske], učinio sam u pijanom stanju i zbog toga mi je duboko žao. Znam da sam dezerter i da zaslužujem najstrožiju kaznu. Pa ipak, tražim da mi se pruži mogućnost da uđem u SS trupu i da dokažem da još uvijek mogu biti koristan."

Džanićev slučaj nam omogućuje da nazremo stanje duha u kojem se neki muslimanski prebjeg predaje njemačkim trupama i način na koji on pregovara svoj prelazak u Waffen-SS. Ovaj nam slučaj krije još iznenađenja...

„U februaru 1944 g. od našeg bataljona je u Sremskoj Rači uhvaćena jedna partizanka koju je saslušao preko tumača okrivljeni Hempel Willi, i ova partizanka nije htjela da priča ništa što su je pitali. Moj tadašnji komandant, okrivljeni Hempel, naredio mi je da tu partizanku streljam, a ovo je naredio preko komandira čete, untersturmfirera Gabriella, ali ja sam se pravdao i odupirao da ne izvršim ovo streljanje. Zbog odupiranja bio sam kažnjen na taj način što su me razoružali i vezali mi ruke pozadi leđa tako da sam o njima djelimično visio, a tek prstima od noge mogao sam da dodirujem zemlju."

Stoga ne čudi što su u različitim svjedočenjima folkdojčerski podoficiri predmet prave mržnje ni što se, uopćeno gledano, nezadovoljstvo nakupljalo još od prvih sedmica dolaska u diviziju. Hasib Bačevac, SS veteran rodom iz Sandžaka, ovako priča Miji Radoviću:

„U Njemačkoj nas zahvata postepeno razočarenje: nema dovoljno hrane za nas, malo je hljeba i mesa. Pored toga nas su tamo mnogo maltretirali Folksdojčeri. Dva mjeseca smo spavali po štalama što je još više izazivalo nezadovoljstvo kod većine mobilisanih. Neraspoloženi smo ponekad bili i zato što smo mi mobilisani a mnogi su se izvukli. A trebali su i oni da pođu sa nama. Pomogla su im jaka leđa i pare. To nas je mnogo ljutilo."

Isto tako, Božo Jelenek, jedan od učesnika pobune u Villefranche-de Rouergueu, u svojim sjećanjima opisuje kako se napetost gomilala između vojnika i zapovjednog kadra:

„Prvi utisak kojeg smo dobili [u Njemačkoj] bio je loš. Vrlo loša hrana a veliko i teško naprezanje, za vrijeme samih zanimanja, tako da je jedan veći broj ispoljavao međusobno negodovanje i veliko nezadovoljstvo. No to je bilo samo početak. Kad su počela intenzivna i naporna zanimanja koja su se izvodila dnevno po 14 sati, a navečer poslije večere i časovi pjevanja iako nikome nije bilo do pjevanja, tada se tek osjetilo nezadovoljstvo. [...] Jednog dana kada smo se vraćali sa zanimanja sa rijeke Elbe, gdje smo čitav dan prenosili teške čamce i postavljali pontonijerski most, bili smo toliko iscrpljeni da smo se jedva kretali. Komandir voda naredio je da pjevamo. Kao da smo se dogovorili nitko nije ni pokušao da zapjeva. Ovakav naš stav za njemačkog oficira predstavljao je sabotažu pa nam je kazao da ćemo platiti to kada dođemo u kasarnu. Po dolasku u kasarnu nismo dobili voljno već nas je isti oficir doveo pred magacin i dao svakome od nas po dvije tenkovske mine i poveo nas na poligon na kome smo vježbali postavljenje minskih polja. Pokraj mene se nalazio drug Klinić Slavko i šapnuo mi: 'Božo, da imadem bojni metak ubio bih ovog podoficira

Dok gledaju svisoka muslimanske vojnike, Folksdojčeri imaju osjećaj da ih Rajhsdojčeri omalovažavaju. Prema riječima generala Glaisea von Horstenaua, Rajhsdojčeri se osjećaju superiornim od Folksdojčera i ljute se kada ovi posljednji govore hrvatski s vojnicima. Decenijama nakon rata, to nadmeno ponašanje još uvijek kritiziraju Folksdojčeri Johan Kralji20 i Erich Elbling. I sam Himmler je svjestan problema do kojih mogu dovesti te napetosti izmedu Rajhsdojčera, Folksdojčera i muslimana jer insistira na tome da njemački zapovjedni kadar poštuje vjerska prava muslimanskih vojnika i ne želi da povjerenje muslimanskih vojnika i njihovih porodica bude poljuljano zbog gluposti i uskogrudnosti" nekolicine podoficira. Dakle, on zabranjuje „bilo kakvo šaljenje ili ruganje usmjereno protiv muhamedanskih dobrovoljaca, koje uobičajno [ratni] drugovi jako vole. Ne smije doći ni do kakvog osporavanja, pa ni u uskim krugovima, specijalnih prava datih muhamedancima"

Ali insistirajući na specijalnim pravima" (Sonderrechte) muslimana, Himmler, ustvari, otkriva suštinske nejednakosti na kojima počiva 13. SS divizija. Tako, u skladu s jednim Hitlerovim Ukazom od 19. maja 1943., Folksdojčeri angažirani u Waffen-SS-u mogu dobiti njemačko državljanstvo, ali se ta odredba ne širi na muslimane. Ovi posljednji, kao negermanski pripadnici Waffen-SS-a, nemaju pravo oženiti se Njemicom. Na širem planu, u administrativnim dokumentima SS-a sačuvanim u praškom vojnom arhivu, neprestano se naglašava razdvajanje na Rajhsdojčere, Folksdojčere i muslimane. I na kraju, a možda i prije svega, muslimanski vojnici iz 13. SS divizije ne primaju istu platu kao njemački vojnici iz drugih SS divizija: suprotno obećanjima SS propagande, centralne službe SS-a samo predvidaju da plata i socijalna pomoć pripadnicima muslimanske divizije budu iste kao kod ostalih formacija stranih dobrovoljaca vezanih za SS ili za Wehrmacht. Posljedica te odredbe je razlika u plati, za isti čin, između Nijemaca i muslimana, ali i izmedu Rajhsdojčera i Folksdojčera, što zabrinjava Himmlera. U tom kontekstu, jedina odredba koja uspostavlja ravnopravnost izmedu Nijemaca i muslimana odnosi se na - smrtnu kaznu: naime, Himmler sebi ostavlja pravo da kao posljednja odgovornost ambasadora Kaschea koji je sve učinio da katolici budu prihvaćeni u diviziji.137 Sauberzweig spominje akciju mračnih elemenata, a prvenstveno starih jugoslavenskih emigranata", a Himmler u tome vidi djelo ubačenih partizana, ali ne sumnja u lojalnost muslimana. To, vjerovatno, objašnjava ograničeni broj osuđenih na smrt. Pobuna u Villefranche-de-Rouergueu, također, tjera rukovodioce SS-a da preduzimaju različite mjere od kojih smo većinu već prije spomenuli: divizija je prebačena u kamp Neuhammer u Njemačkoj, interna čistka dovodi do isključivanja 800 nepouzdanih" vojnika, katolički regruti premješteni su u njemačku policiju u Hrvatskoj, a stariji folksdojčerski i muslimanski oficiri zamijenjeni su mladim njemačkim oficirima prekaljenim na Istočnom frontu. I na koncu, 24. novembra 1943. Himmler javlja Sauberzweigu da je uvjerio Hitlera u vjernost ljudi iz 13. SS divizije pa da je Führer lično odlučio da im udvostruči porcije hljeba tako da će sad imati 500 gr dnevno.10 Deset dana poslije, Oswald Pohl, šef SS-ovskog Centralnog ureda za upravljanje ekonomijom (Wirtschaftsverwaltungshauptamt) javlja da će poslati diviziji 14 tona pšeničnog brašna i tonu putera za pravljenje božićnih kolača, zaboravivši usput da muslimani ne slave taj kršćanski praznik...

Pogoršanje materijalne situacije SS vojnika i njihovih porodica

U kampu Neuhammer konačno postoje uslovi da se od ljudi 13. SS divizije naprave disciplinirani i motivirani borci. Smještaj je dobar, hrana obilna, a kamp čak raspolaže i svojim bordelom. Može se nastaviti s obukom uz kombiniranje borbe protiv partizana (vježbanje pucanja, borba izbliza, prinudno marširanje, briga o konjima, itd.) i navikavanja na vojničku disciplinu. Za Sauberzweiga, muslimanski regruti su,,djeca prirode" (Naturburschen) kojima nedostaje osjećaja za higijenu, dobro ponašanje i život u zajednici pa to, dakle, moraju steći u toku svoje obuke. Uporedo sa svojom vojničkom vještinom, muslimanski vojnici moraju dobiti ideološko obrazovanje i postati „revolucionarni borci" u službi nove Evrope. I na koncu, i dalje prema Sauberzweigovim riječima, tim je vojnicima više od svega stalo do njihove bosanske domovine pa im treba obećati da će se što prije oni završe s obukom, tim prije vratiti u Bosnu i Hercegovinu. 

 

W. Sch. se sječa razoružavanja muslimanskih pripadnika SS divizije Handschar' u Camp de la Sac [Champ du Larzac jer su razni muslimanski oficiri i sveštenici pripremali pobunu i ubistvo svih oficira. To je otkrio i u posljednjem trenutku spriječio hrvatski Obersturmführer Petkowitsch"." Isto tako, SS veteran Mathias Huber izvještava o slučaju pobune" koji se dogodio u Rodezu, a koji pokazuje s kojom lakoćom su odnosi izmedu zapovjednog kadra i vojnika mogli eskalirati:

Slučaj navodne pobune kod mene u puku sastojao se u sledećem: pukov intendant poručnik Lessig (rodom iz Leipziga) tražio je, mislim, iz druge čete ljude za prebiranje krompira. Na to je dežurni te čete izdvojio nekih 10 momaka, svi mladići od 17 do 18 god., bolje rekao decu. Tom dežurnom nije izlazak ljudi iz stanova bio dovoljno brz, pa neki od odredenih iz gomile je gundao što nedeljom moraju raditi i taj dežurni kaplar je naredio egzercir ili gimnastiku po kazni, što opet neki od određenih za rad nije radio po želji kaplara. Kaplar se obratio poručniku Lessig-u, prijavio slučaj neposlušnosti ljudi i ovaj sav uzrujan doletio do mene i prijavio 'pobunu. Ispitivanjem ljudi utvrdio sam da je kaplar bio glavni uzročnik cijele stvari i rešio sam tako ovo u svom djelokrugu, disciplinskim putem, što je poručnika intendanta strašno revoltiralo, zašto je slučaj prijavio."2

U isto vrijeme, prijavljuju se pojedinačni ili grupni slučajevi dezertiranja. Prema riječima Bože Jeleneka, izgleda da je 15. septembra 1943. godine 50 ljudi dezertiralo iz Rodeza." Pet dana poslije, 6 ljudi i njihov hrvatski podoficir uhapšeni su u gradu Narbonne dok su pokušavali preći u Španiju. I konačno, 134 u junu 1944, Sauberzweig sabira da je za cijeli period obuke 13. SS divizije (mart 1943-februar 1944) bilo 155 dezertera, od čega 4 Rajhsdojčera, 17 Folksdojčera, 13 muslimana i 121 katolički Hrvat."

Ta visoka zastupljenost katolika medu dezerterima vjerovatno se dijelom objašnjava,,anti-hrvatskim" stavom njemačkih oficira, pa tako uprava ustaškog pokreta ukazuje na to da njemački oficiri mrze ustaše i sprečavaju vojnike da nose hrvatski grb na uniformi. 

Očito da ti različiti incidenti nisu ozbiljni kao pobuna u Villefranche de-Rouergueu, ali pokazuju da je pobuna dio krize većih razmjera u diviziji. Među čelnicima SS-a upletenim u stvaranje 13. SS divizije,

Berger naglašava odgovornost ambasadora Kaschea koji je sve učinio da katolici budu prihvaćeni u diviziji. Sauberzweig spominje akciju „mračnih elemenata, a prvenstveno 137 starih jugoslavenskih emigranata, a Himmler u tome vidi djelo ubačenih partizana, ali ne sumnja u lojalnost muslimana. To, vjerovatno, objašnjava ograničeni broj osuđenih na smrt. Pobuna u Villefranche-de-Rouergueu, također, tjera rukovodioce SS-a da preduzimaju različite mjere od kojih smo većinu već prije spomenuli: divizija je prebačena u kamp Neuhammer u Njemačkoj, interna čistka dovodi do isključivanja 800 „nepouzdanih" vojnika, katolički regruti premješteni su u njemačku policiju u Hrvatskoj, a stariji folksdojčerski i muslimanski oficiri zamijenjeni su mladim njemačkim oficirima prekaljenim na Istočnom frontu. I na koncu, 24. novembra 1943. Himmler javlja Sauberzweigu da je uvjerio Hitlera u vjernost ljudi iz 13. SS divizije pa da je Führer lično odlučio da im udvostruči porcije hljeba tako da će sad imati 500 gr dnevno.140 Deset dana poslije, Oswald Pohl, šef SS-ovskog Centralnog ureda za upravljanje ekonomijom (Wirtschaftsverwaltungshauptamt) javlja da će poslati diviziji 14 tona pšeničnog brašna i tonu putera za pravljenje božićnih kolača, zaboravivši usput da muslimani ne slave taj kršćanski praznik...¹¹¹

Pogoršanje materijalne situacije SS vojnika i njihovih porodica

U kampu Neuhammer konačno postoje uslovi da se od ljudi 13. SS divizije naprave disciplinirani i motivirani borci. Smještaj je dobar, hrana obilna, a kamp čak raspolaže i svojim bordelom. Može se nastaviti s obukom uz kombiniranje borbe protiv partizana (vježbanje pucanja, borba izbliza, prinudno marširanje, briga o konjima, itd.) i navikavanja na vojničku disciplinu. Za Sauberzweiga, muslimanski regruti su djeca prirode" (Naturburschen) kojima nedostaje osjećaja za higijenu, dobro ponašanje i život u zajednici pa to, dakle, moraju steći u toku svoje obuke. Uporedo sa svojom vojničkom vještinom, muslimanski vojnici moraju dobiti ideološko obrazovanje i postati „revolucionarni borci" u službi nove Evrope. I na koncu, i dalje prema Sauberzweigovim riječima, tim je vojnicima više od svega stalo do njihove bosanske domovine pa im treba obećati da će se što prije oni završe s obukom, tim prije vratiti u Bosnu i Hercegovinu. 

 

 

Džemaludin Ibrahimović, tadašnji imam u Handžar diviziji se prisjeća

 

„Bio sam imam u Handžar diviziji. Kada smo mi Bosanci saznali da se možemo dobrovoljno prijaviti u jednu njemačku jedinicu, mnogi su iskoristili tu priliku. U Bosni je u to vrijeme bilo prisutno lijepo sjećanje na Austro-Ugarsku monarhiju. Tako da smo se osjećali naklonjeni njemačkom carstvu. Njemačka je za nas bila simbol čistoće, reda i discipline. Za koncentracijske logore i progone Židova tada nismo znali, jer velika masa dobrovaljaca je dolazila iz najsiromašnijih uvjeta, većinom sa sela. Treba uzeti i u obzir da su četnici u istočnoj Bosni masakrirali na hiljade muslimana, tako da smo željeli iskoristiti priliku da se branimo.”

 

Pobuna u Francuskoj prvoj takve vrste u cjelokupnoj istoriji SS. Neko tu pobunu hvali a neko kodi, zavisi iz kojeg ugla gledaju na nju. Medjutim istina moze biti samo jedna.

Kad je 13 SS divizija krajem augusta 1944 komplet prebačena na obuku u Francusku, gledale sa na u detalje da mjesto obuke bude slično konfiguracijski Bosni i Hercegovini, je je ranije bilo dogovoreno, da ce divizija biti angažovana iskljućivo u BIH. Tako je pronadjen kraj geografski sličan BIH i to na jugu Francuske, u planinskom predjelu, ispresjecanim kanjonima.

Divizija je bila rasporedjena u tri departmana, koja su obuhvatala ok 19 000 kvadratnih kilometara , sa glavnim gradom Le Puy . U tom kraju je i djelovanje francuskog pokreta otpora bilo neznatno. Po dolasku u Francusku se odmah prišlo drilovanju divizije, uvedena je gvozdena disciplina, po uzoru na ostale SS divizije. Vježbalo se sa najmodernijim oružjem i to u grupama po šest ljudi.

Jezik komandovanja je bio njemački, cjelokupni oficirski kadar u diviziji su činili Nijemci ili Volksdeutscheri (tj koji su bili njemačkog porijekla a zivjeli su do rata na podrucju kraljevine Jugoslavije).

 

Večina oficirskog kadra je dovedeno iz 7 SS divizije "Prinz Eugen", prispjeli oficiri su se na neki nacin smatrali degradirani, dolaskom iz jedne njemačke divizije u jednu za njih dosta primitivnu sredinu.

Odnosili su se veoma oholo prema pripadnicima SS bosanskog porijekla.

Drugo , falilo je dosta podoficirskog kadra, tj onih koji če direktno raditi na obuci regruta. Jezik je bio takođe velika prepreka, jer su bosanci teško učili njemačke komande. Pruski dril za njemačke vojnike je bio nešto sto se samo podrazumjevalo, dok su se bosanski regruti teško navikavali na tu gvozdenu disciplinu, pogotovo na česta kaznjavanja , zbog "sitnih" prekršaja. Stanje na frontu je unosilo nespokoj u jedinice, očekivala se skora kapitulacija Italije, govorkalo se da ce Turska uči u rat na stranu saveznika, Rusi su poslije Staljingrada krenuli u sveopču ofanzivu i bivali sve bliže Balkanu. Sve glasnije se govorkalo da ce divizija biti upućena ili u Italiju ili u borbu protiv Rusa i da rodnu Bosnu nikad više neče vidjeti. Medjutim vijesti iz rodnog kraja su bile jos poraznije.

11.08.1943. partizani su osvojili Bijeljinu , vecina pripadnika bivse Hadžiefendiceve Legije a sada pripadnici SS su bili iz tog kraja, što je uvuklo veliko nespokojstvo medju njih, a jedan nemio događaj u okolini Sokoca gotovo da je izazvao pravu pobunu u 13 SS.

Naime partizani su selu Košutica kod Sokoca sačekali jednu njemačku patrolu i pri tom ubili jednog njemačkog vojnika. U znak odmazde Nijemci su streljali 68 nevinih žitelja tog sela, među njima  žena i djece. Da nevolja bude veča mnogo pripadnika SS divizije je bilo iz tog sela i medju strijeljanim je bila njihova rodbina. Takođe su saznali za ubijanje 08. jula 1943. godine u selu Stupni dol kod Goražda u kojem je ubijen 31 žitelja sela kao i za ubistva 62 osobe u selu Orašlje kod Stoca.

Pored toga u redovima 13 SS Divizije , bilo je ubačenih simpatizera NOP-a kao i aktivnih komunista.

Pobuna je izbila u malom gradiću Villefranche de Rouerghe u Departmanu Aveyron i to u pionirskom bataljonu 13 SS divizje, koji je brojao oko 1000 ljudi. Pravi razlozi pobune ni do danas nisu u potpunosti razjašnjeni. Svako pokušava da danas preuveliča svoju udio u toj pobuni. Najuvjerljivija je teorija, da su pobunu organizovali ubačeni članovi Komunističke partije u redovima 13 SS, ali za to nema nikakvih opipljivih dokaza.

Ili su oni uspjeli opče neraspoloženje u diviziji okrenuti u svom pravcu. Glavni organizatori su bili Ferid Dzanić, navodno partizanski dezerter , te Nikola Vukelić, navodno clan partije,Lutvija Dizdarević, Eduard Matutinović

 

Postoji i tvrdnja (koja nije potvrđena od preživjelih pripadnika divizije, naime niko ga se uopče niti ne sječa) da je bio prisutan Bože Jelenek( iz Kutine)?, da je i on takođe bio vođa pobune, on se navodno priključio francuskom pokretu otpora (FFI-francuske unutarnje snage) gdje je pod imenom Leopold , stekao čin poručnika. Početkom 1945 godine se vrača u Jugoslaviju i priključuje NOP-u tačnije 8 Korpusu gdje je kao pomočnik komadanta bataljona ostao do kraja rata .

Od šezdesetih na ovamo je svake godine išao na komemoraciju u Villefrache de Rouergue.

Umro je 1987 godine.Pobuna je izbila u noći sa 16. na 17. septembra 1944. Gore pomenuti su uspjeli pobuniti oko 100 pripadnika 13 SS.(jedna četa)Pri pobuni su ubili 5 njemačkih oficira, ostale razoružali i jedan dan su držali grad oslobođen od Nijemaca

(taj dan 17.09.1944 građani Villefranche de Rouerge, tradicionalno slave kao dan oslobođenja).

Pobunu su ugušili ipak sami pripadnici Pionirskog bataljona, zahvaljujuči prije svega tabor imamu Halimu Malkoću koji je organizovao otpor pobunjenicima.U borbama su poginuli i glavni organizatori pobune

Ferid Dzanić i Lutvija Dizdarević. Ubrzo su ostale jedinice 13 SS ušle u gradić i pohapsile ostale pobunjenika.

Po prijekom postupku je strijeljano 32 pobunjenika medju njima i Nikola Vukelić, a 826 ih je internirano u njemačke koncentacione logore Dachau, Sachsenhausen i Neuegamme.

Divizija je onda največom brzinom prebačena na daljnju obuku u Njemačku i to u Neuehammer.

 

 

Sastav divizije 1943.

• Kroatisches SS-Freiwilligen-Gebirgsjäger-Regiment 1
• Kroatisches SS-Freiwilligen-Gebirgsjäger-Regiment 2
• Kroatisches SS-Freiwilligen-Gebirgs-Artillerie-Regiment
• Kroatische SS-Kavallerie-Abteilung
• Kroatische SS-Kradschützen-Bataillon
• Kroatische SS-Radfahr-Bataillon
• Kroatische SS-Panzer-Abteilung
• Kroatische SS-Panzerjäger-Abteilung
• Kroatische SS-Flak-Abteilung
• Kroatische SS-Pionier-Bataillon
• Kroatische SS-Nachrichten-Abteilung

U akcijama 1944.

• SS-Freiwilligen-Gebirgsjäger-Regiment 27
• SS-Freiwilligen-Gebirgsjäger-Regiment 28
• SS-Freiwilligen-Gebirgs-Artillerie-Regiment 13
• SS-Aufklärungs-Abteilung 13
• SS-Panzerjäger-Abteilung 13
• SS-Freiwilligen-Flack-Abteilung 13
• SS-Pionier-Bataillon 13
• SS-Nachrichten-Abteilung 13
• SS-Gebirgsjäger-Ausb.u.Ers.Bataillon 13
• Panzer-Aufklärungs-Zug