U drugoj polovini oktobra 1943. godine Mileševski partizanski odred i II dalmatinska brigada žestoko napadaju Huseinove borce pa je bio pa je bio prisiljen da privremeno napusti Komaran i povuče se. Tada partizanski Vrhovni štab dolazi na područje prijepoljskog sreza. Partizani su imali namjeru da pridobiju Bošnjake iz Limske doline na svoju stranu i borbu protiv Njemaca i četnika. Njima prilazi jedan broj Bošnjaka i to im nije niko branio. Međutim, odziv nije bio onakav kakav su partizani očekivali. U to vrijeme Husein je sa Pačarizom i Selimom Jukovićem držao pod svojom kontrolom cijeli pojas Limske doline – od Bijelog Polja do Prijepolja. Da je potpuno kontrolisao situaciju u svom rejonu nagovještava i pjesma koja je ostala da živi u narodu: „Čija bješe ono četa, Jadovnikom što se šeta, Ono bješe hrabra četa, gorskog sina Huseina Rovčanina“.

Obzirom da su partizani došli na područje koje je Husein kontrolisao, postojala je velika opasnost da dođe do sukoba između Milicije i njih. Da bi izbjegao nepotrebne gubitke, on je sa svojim borcima prešao na drugu stranu rijeke Lim, u selo Stranjani (odakle je ranije protjerao četnike), i tako propustio partizane da prođu teritorijom koju je kontrolisao. Nakon zauzimanja Prijepolja od strane partizana, udružene i dobro naoružane bošnjačko- albanske snage, na čijem su čelu bili Rovčanin i Hasan Zvizdić, sada iz pravca Sjenice, sa tri strane napadaju Prijepolje i Brodarevo i zauzimaju ih 18. novembra 1943. Idući u pravcu Brodareva Huseinovi borci sreću kolonu od 90 italijanski vojnika i u nastalom okršaju ubijaju 19 Italijana. Nakon odlaska partizana iz tog područja, četnici pokušavaju da zauzmu napušteni prostor koji je skoro svo vrijeme držala Milicija. Dok je Husein sa svojim borcima bio u Stranjanima, partizani ulaze u Komaran i Bukovik (Huseinovo rodno selo) i spaljuju ga a mještane protjeruju. Njegova žena i djeca bježe u Prijepolje gdje ostaju sve do njegove smrti 1944. godine. Nakon pokolja, kojeg su četnici napravili u bjelopoljskom kraju početkom 1943. kada su sa zemljom sravnili 33 bošnjačka sela Donjeg Bihora tamošnje milicije se bolje organizuju. Početkom januara 1943. godine u Šahovićima kod Bijelog Polja, održana je Konferencija četničkih komandanata na kojoj je razrađena odluka četničke Vrhovne komande o novom obračunu sa „Turcima“.

Tako je 05. januara 1943. na Bošnjake bjelopoljskog sreza krenulo 3.000 četnika. Oni su se podijelili u dvije grupe. Lijevu grupu je predvodio četnik Vojislav Lukačević a desnu Miraš Savić. Prvi napad su izveli četnici Rada Korde, a dan kasnije i četnici Miraša Savića. Ovom krvavom akcijom direktno je zapovijedao Pavle Đurišić, komandant Limsko – sandžačkih četničkih odreda. Italijani iz Bijelog Polja su pokušali da zaustave četničke napade, ali su se brzo povukli. Tada je Milicija krenula u odbranu svojih sela. Borbe su bile žestoke i Milicija je morala da se povuče pred brojnijim neprijateljem. U svom izvještaju od 10. januara 1943. godine. Đurišić izvještava Draže Mihajlovića da je „ubijeno 400 pripadnika Muslimanske milicije i oko 1.000 žena i djece“. Međutim, autor ove knjige je u razgovoru sa preživjelim borcima Milicije saznao da je ta brojka preuveličana što se tiče broja poginulih boraca. Bjelopoljski četnički bataljon koji je brojao 300 četnika i kojim je komandovao kapetan Vojislav Lukačević, je držao položaje prema Brodarevu i Komaranu plašeći se brzog dolaska Pačarizovih i Huseinovih boraca. Nažalost, milicija iz Bijelog Polja nije dobila pojačanje na vrijeme tako da su četnici sravnili sa zemljom 33 bošnjačka sela, a muslimanski živalj protjerali na lijevu obalu Lima. Šta su tada radili Đurišićevi četnici nad muslimanskim neboračkim i nejakim stanovništvom opisuje Mirko Ćuković u svojoj knjizi: „Oni su ubacivali djecu, žene i starce u kuće i druge zgrade, zatim su ih punili slamom ili sjenom i palili. Jagoš Korać je vezivao žene za hrastove, stavljao im slamu u dimije i spaljivao ih.“[1] O tada počinjenim zločinima u Bihoru veoma iscrpno, tačno i korektno pisao je prije 30 godina Savo Joksimović, ondašnji član Okružnog komiteta KPJ za okrug beranski a kasnije ministar, general i narodni heroj u svom djelu „U gerili“. Pored Joksimovića, dr. Radoja Pajović i Ćukovića opširno su pisali i bošnjački historičari Safet Bandžović, i Mustafa Memić. Genocid koji su izvršili četnici u bjelopoljskom kraju bio je uvod u još masovnija stradanja Bošnjaka u pribojskom i pljevaljskom kao i u čajničkom i foćanskom kraju u istočnoj Bosni.

Bijelo Polje je sedam puta prelazio iz ruke pripadnika Muslimanske milicije u partizanske ruke. Italijani su uglavnom bili posmatrači. Takva situacija je trajala do 03. januara 1945. godine kada partizani definitivno zauzimaju Bijelo Polje. Krajem 1943. partizani u Sandžaku jačaju u ljudstvu i naoružanju i kreću u frontalne napade na Miliciju koja je čvrsto držala pod svojom kontrolom sve veće gradove Sandžaka. Paćariz je dao zaduženje Huseinu Rovčaninu da, kao pojačanje Ćazimu Sijariću pomogne u odbrani bjelopoljskog kraja od crnogorskih četnika i partizana. Dogovorili su se da osvoje Šahoviće i Pavino Polje od partizana koji su u svojim redovima imali veliki broj četnika – pokajnika. Oni su krajem 1943. godine masovno prelazili u partizanske redove, jer im je ratna sreća bila okrenula leđa. Komandanti sandžačke Milicije nisu vjerovali ni partizanima i do zadnjeg dana su branili Sandžak. Pačarizov i Huseinov plan je bio tako zamišljen da Pačariz s glavninom vojske krene iz Prijepolja, gdje mu je bio štab, u pravcu Pavinog Polja, a da Husein sa svojim ljudima iz Bijelog Polja priđe Pavinom Polju sa južne strane. Cilj je bio da se ova dva mjesta zauzmu i da se zaokruže teritorije koje su kontrolisali. Na putu za Pavino Polje, ispod brda zvanog Bodeniče, u selu Lekovini, došlo je do borbi s partizanima III sandžačke brigade. U žestokom okršaju, herojski gine Husein i jos osam njegovih boraca. On je ležao ranjen ispod brda Bodeniče, i u trenutku kada su mu partizani prilazili, uspio je aktivirati nekoliko ručnih bombi koje je sakrio ispod sebe. Među osmoricom poginulih Huseinovic boraca nalazili su se i Abaz Hodžić, Munir Rovčanin, Nura Aganović i drugi. Tih dana smrtno je stradao i Huseinov brat Hasan.

Prema dogovoru s hodžom Pačarizom, Husein je krenuo sa svojim borcima da se sretne sa glavninom Milicije u selu Lekovini, odakle bi zajedno krenuli u osvajanje Pavinog Polja i Šahovića. Sedamnaestog decembra 1944. Husein je sa svojim 30 vojnika išao u pravcu Lekovine. Tog jutra naišli su na četiri srpske čobanice koje su ih čudno gledale (nakon rata se saznalo da su ove čobanice postavili partizani kao izvidnicu). Jedan od Huseinovih boraca, Abaz Hodžić, predložio je Huseinu da ove čobanice povedu sa sobom, jer je posumnjao da one mogu obavijestiti partizane o njihovom kretanju. Njegova sumnja se kasnije pokazala tačnom. Nakon nekoliko sati, na njih su počeli pucati partizani koji su ih čekali u zasjedi. Bili su to borci III sandžačke brigade koju su predvodili čuveni muslimanomrsci Ivan i Milan Perunčić. Opkoljeni sa svih strana, našavši se u unakrsnoj vatri, poginulo je osam Huseinovih boraca, a on je bio teško ranjen. Partizani su vidjeli da je Husein ranjen, i počeli su da ga pozivaju na predaju govoreći da nema nikakvih šansi da se izvuče iz obruča. Husein je pucao dok je imao municije. Ležao je sav u krvi i čekao je da mu priđu dovoljno blizu. Braća Perunčić su htjeli da ga uhvate živa, po svaku cijenu. Husein je to znao, zato se odlučio na korak po kome ga je pamtio cijeli Sandžak. Kada su prišli na nekoliko metara, on je aktivirao bombe koje je držao pod svojim tijelom i u smrt poveo još četvoricu partizana. Mrtvom Huseinu je tada prišao Milan Perunčić – komandant bataljona Treće proleterske brigade i sa ruke skinuo sahat. Bilo je to 17. decembra 1944. godine. Istinu o pogibiji Huseina Rovčanina ispričao je nakon rata sam Milan dok je ležao u bolnici sa jednim Rovčaninom, kome je pokazao Huseinov sahat. Treba praviti razliku između Milana i Mila Perunčića. Milan Perunčić je upravo ovaj komandant bataljona kojeg smo sada pominjali a Mile Perunčić je bio mnogo značajnija ličnost. One je bio član užeg rukovodstva AVNOJ-a i Vrhovnog štaba NOV i POJ-a. Doduše, Mila Sandžaklije pamte u mnogo lošijem sjećanju, jer je krajem marta 1945., zajedno sa Mošom Pijadom, ukinuo autonomiju koju je Sandžak imao u toku rata – od 20.11.1943. do 29.03.1945. godine.

Slučaj Huseinovog sina – Izeta Rovčanina

Poslijeratna komunistička vlast nije ostavljala na miru ni djecu pripadnika Muslimanske milicije. Komunisti su se plašili i samih prezimena kao što su Pačariz, Rovčanin, Zvizdić, Koničanin, Juković, Sadiković, Hasanagić, Prašević, i dr.

Da je tako, pokazuje i slučaj Huseinovog sina – Izeta Rovčanina. Izet je rođen 1940. godine u Prijepolju. Učiteljsku školu je završio u Novom Pazaru. Nakon položene mature vraća se u selo Komaran gdje se zapošljava u osnovnoj školi kao učitelj. Ali, Izetov rad je bio pod stalnom prismotrom opštinskih i školskih komunističkih vlasti. Vrebali su priliku kada će ga diskreditovati i ukloniti iz javnog života. U to vrijeme Izetov kolega, Srbin Milivoje Šarac (kasnije postaje direktor škole u Komaranu), „savjetuje“ ga da bi bilo lijepo kada bi poveli svoje razrede na mjesto pogibije njegovog oca Huseina, kako bi ga mlađe generacije upamtile, jer je bio veliki junak. Izet nije slutio kakvu mu podlu igru pravi Milivoje Šarac. Učitelj Šarac se nije pojavio na dogovorenom mjestu i u dogovoreno vrijeme. Ali, to Izetu nije bilo sumnjivo, pa se sa učenicima uputio u Lekovinu – ka mjestu gdje je poginuo njegov otac. Međutim, srpski kolega je otišao u policiju i prijavio Izeta rekavši da je ovaj na svoju ruku poveo đake na grob Huseina Rovčanina koji je „bio najveći zločinac ovog kraja“. Uzalud je Izet čekao svoga kolegu. Umjesto njega došli su srpski policajci i uhapsili ga. U policijskoj stanici u Komaranu bio je pretučen i ubrzo nakon toga istjeran sa posla. Nakon nekoliko mjeseci, uslijed zadobijenih povreda Izet umire veoma mlad, a njegova kolega – učitelj Šarac, postaje direktor osnovne škole u Komaranu. Rahmetli Izet je svoju naivnost platio glavom. Husein je imao još jednog sina – Mustafu (Muja) Rovčanina, poznatog aktivistu prijepoljskog Merhameta koji je krajem 1996. godine preselio na Ahiret.

Huseinov mlađi brat Hasan Rovčanin je rame uz rame sa svojim bratom stao hrabro na čelo Muslimanske milicije Polimskog kraja. Junaštvo ova dva brata opjevano je u pjesmi koju pamte i najmlađe generacije, pjesmi koja je bila zabranjena u komunističko doba i koja je krišom pjevana:

„Sve bih momke za dva momka dala,

za Hasana i za Huseina,

Huseina bih sebi ostavila,

a Hasana drugarici dala“.

Hasan je bio hrabar i neustrašiv borac. Njega je hodža Pačariz postavio da, zajedno sa bratom Huseinom, brani jugozapadni dio Sandžaka od crnogorskih četnika. Nalazio se uvijek u prvim borbenim redovima. Učesnik je bitaka u kojima se branilo Prijepolje, Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj i Nova Varoš. Svojom mladošću i stasom izgledao je veoma markantno. Na grudima je uvijek nosio ukrštene redenike municije, a o ramenu kratki italijanski karabin. Na glavi je nosio fes sa polumjesecom i zvijezdom. Sredinom decembra 1944. godine, Hasan je u dogovoru sa hodžom Pačarizom, krenuo u osvajanje Pavinog Polja i Šahovića koje su u to vrijeme držali partizani. Hasan se u to vrijeme nalazio u Prijepolju kada je dobio zadatak da sa Pačarizom krene u pravcu Pavinog Polja sa sjeverne strane, dok je njegov brat Husein trebalo da sa svojim borcima udari sa južne strane i tako oslobode Pavino Polje koje je imalo izuzetno važan strategijski položaj. U jednom okršaju sa partizanima kod Slijepač Mosta, nedaleko od Bijelog Polja, Hasan je bio teško ranjen, te je na putu za bolnicu umro. U razmaku od samo tri dana gine i njegov stariji brat Husein, u selu Lekovini nedaleko od Pavinog Polja.

Pogibija ova dva junaka, raspada se i Milicija kojom su komandovali. Njihovi borci se razbijaju u manje grupe i tako prestanu biti dominantan vojnički faktor u Limskoj dolini, jednom od najjačih uporišta bošnjačkog naroda u Sandžaku. Hasan je sa svojom ženom Hadžirom imao dva sina: Avdiju i Sada.