A sto se tiče divizije nema razlog da se Bošnjaci pravdaju bilo kome. Nema te europske drzave koja nije imala kolaboratore.

Po direktivi Adolfa Hitler, a na insistiranje Himlera (pazite dobro datum) 10.februara 1943 naredjeno je formiranje, jedne divizije koja bi se , iskljucivo, morala sastaviti od bosanskih Muslimana, po uzoru na Bošnjačke regimente iz prvog svjetskog rata. Divizija je trebala da zamjeni njemačke trupe sa prostora Bosne i Hercegovene. Te njemačke trupe bi se potom angažovale na istočnom frontu.Staljingradska bitka je vec u januaru usla u završnu fazu i krajem januara 1943 general von Paulus je kapitulirao i predao se Rusima sa ostatkom 6. Armije(otprilike je preostalo oko 150 000 ljudi).

Naredba za formiranje 13 SS divizije je izdata 10.02.1943, znaci poslije bitke za Staljingrad.

Odakle su bili regrutovani pripadnici 13 SS Divizije?

Nije ta regrutacija išla lako. Valjalo je 1943 godine naći 26 000 ljudi, koliko formacijski treba da broji divizija, uz to još da budu bosanski Muslimani, a da pri tome nisu nigdje regrutovani.

Gdje nači toliko ljudi?

I to 1943 , kad su svi bili siti rata. Pokusalo se prvo dobrovoljcima, uz obečanu platu koja je iznosila od 4 000 do 16 000 paveličevih kuna. Plate su plačane direktno porodici članova SS divizije, sami vojnici su dobivali mjesečno 1000 kuna. Uz to je garantovano snabdjevanje porodice hranom iz njemackih magacina . U vojnickoj menzi pripadnici SS, BH Muslimani jeli su hranu bez svinjskog mesa.

U slucaju pogibije pripadnika SS familija poginulog je dobivala veliko obeštešenje. Garantovana je i penzija , tj izdržavanje udovica i njihove djece. Znači garantovana je socijalna sigurnost za članove porodica, tada kada hrane po muhadžerskim kampovima nije bilo ni za lijeka. Ali i pored toga od početka regrutacije od sredine aprila pa do 10 juna 1943 do kada je trebala biti zavrsena prijava dobrovoljaca, javilo se svega 8 000 regruta.

Rok za prijavu dobrovoljaca je onda produžen do kraja avgusta. Do kraja avgusta se prijavilo nesto oko 16 000 dobrovoljaca. Onda se prišlo nasilnoj mobilizaciji. Svuda su lijepljene plakate a putem javnog informisanja

( Novi List a i putem radio stanica) su se pozivali svi vojno sposobni uzrasta od 17 do 35 godina da se obavezno jave regrutnim komisijama.

Tako da već 10 avgusta u " Novom Listu", se moze procitati sledece:

"Da se obavezno jave svi vojno sposobni bez obzira na naciju i religiju a da su rodjeni od 1908 do 1916 , a da nisu nigdje regrutovani."

Pored toga se pozivaju i dobrovoljci bosanski Muslimani koji su vec bili regrutovani u domobranske i ustaške jedinice da se mogu prijaviti u 13 SS diviziju.

Ovo je izazvalo energične prigovore paveličeve vlade upučene vladi Trečeg Rajha. Za neodazivanje pozivu za regrutaciju bile su odredjene i velike kazne, a nikakve potvde o nesposobnosti za vojsku nisu uzimane u obzir osim potvrde regrutne komisije.

I pored svih ovih mjera do kraja 1943 divizija je brojala svega 21 065 regruta,muslimana 

Zbog toga sto nisu mogli popuniti diviziju bosanskim Muslimanima odluceno je tu pridodati 2 800 Hrvata, katolicke vjeroispovjesti.

U istočnoj Bosni četnici po direktivi Draže Mihajlovića i po programu Stevana Moljevica o stvaranju etnički čiste Velike Srbije, odlučili da taj program provedu u djelo.

Tu su angazovani četnicki odredi prije svega

Sergeja Mihajlovica i Radoja Dangića a uz pomoč crnogorskih četnika Pavla Djurisića .

Po programu Moljevića se Istočna Bosna i Sandžak trebala očistiti od nesrpskog elementa, na tom prostoru, pretežno muslimanskog. Smatra se da se u ukupnoj akciji od 1941 do 1943 pobilo(poklalo) od 90 000 do 100 000 muslimana (prema izvorima Vladimira Dedijera u knjizi "Genocid nad Muslimanima).

U to vrijeme Dangićevi odredi zauzimaju Bratunac, Srebrenicu, Vlasenicu, Olovo, Rogaticu, Foču, Goražde i Čajniče gdje se vlasti NDH još nisu dovoljno učvrstile. Tom prilikom četnici su izvršili neviđen pokolj nad muslimanskim stanovništvom, hiljade su ljudi pobijene a preživjeli su protjerani iz svojih domova.

1. 12. 1941. Talijani su u Foči prisilili ustaše da napuste grad. 5. 12.1941. prepustili su grad Dangićevim četnicima koji su do 21.12.1941. pobili 8.000 civila, među kojima i časne sestre poznate pod imenom Drinske mučenice. Suvremenici su zapisali da je tada:"Drinom tekla krv".

Drugi pokolj masovnih razmjera poput one u Srebrenici je dvije godine poslije :

Pokolj muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče je bio najmasovniji ratni zločin etničkog čišćenja koji su počinile četničke formacije tokom drugog svetskog rata.

U ovoj operaciji, izvedenoj krajem januara i početkom februara 1943. godine, je ubijeno oko 9.200 muslimana, mahom seoskog stanovništva Pljevaljskog, Čajničkog i Fočanskog okruga, od čega oko 1.200 muškaraca i do 8.000 žena, staraca i dece.

Ovaj masakr civilnog stanovništva je bio ideološku motivisan, a cilj mu je bio etnička homogenizacija zamišljenog velikosrpskog državnog prostora.

Na jadvite jade Nijemci su uspjeli spasiti nesto tog stanovništva

(iz Višegrada,Rogatice,Goražda, Foče)

transportovati ih vozovima i smjestiti ih u izbjegličke centre- muhadžerske, u Alipašinom polju, Rajlovcu i Palama .

U tim centrima je 1943 godine vladala glad,harao tifus. Neki su jedva docekali da se spase iz te bjede, a neki vodjeni i osvetom prema četnicima, tako da su se javljali kao dobrovoljci u 13 SS diviziju. Medjutim največi broj regrutovanih je bio iz Hadziefendiceve Legije, odreda koji je odbio da bude ustaški i da se bori zajedno sa njima a sačinjen je uglavnom od BH Muslimana, zatim, dio dobrovoljaca je bio iz tzv muslimanskih (samoorganizovanih) milicija koje su čuvale svoja sela od četnika, a zvali su se i "ZELENI KADAR" njih je organizovao učitelj po zanimanju Nešad Topčić .

Jos jedan od izvora za regrute SS bili su jedinice Huske Miljkovića iz Cazinske Krajine. Huska Miljković i njegove jedinice su se borile u partizanima , da bi se poslije bitke na Neretvi odmetnule, tj dezertirale.

U Cazinskoj krajini su njegovi odredi bili u jačini od oko 3 000 ljudi i iako su bili cisto muslimanski nisu se izjašnjavali ideoloski. Cuvali su svoj teritorij i od ustaša i od Nijemaca i od partizana. Jedno vrijeme je to uspjevalo, a onda su partizani na prevaru pridobili Husku da bi ga potom likvidirali. Jedan dio Huskinih boraca se poslije toga dobrovoljno prijavio u 13 SS diviziju

Slijedi potom regrutiranje, pa obuka u Francuskoj i Njemačkoj

Prvo angažovanje u Sremu a onda u Sjeveroistočnoj Bosni . Prvi transport trupa je poceo 15 februara.1944

Trebalo je 93 voza da se trupe , 20 000 vojnika i 6000 konja, prebace iz njemačkog regrutnog centra Neuhammer do stanice u Vinkovcima.

Trupe su bile rasporedjene na početku duž pruge (Beograd-Zagreb) od Vinkovaca do Šida i pripremale su se za prve operacije protiv patizanskog pokreta(NOP).

Prve vojne operacije su pocele 10 marta 1944 i pod kodnim imenom Wegweiser(putokaz) a cilj je bio da se sremske sume ociste od partizana. Borbene operacije u Sremu su trajale od 10 do 20 marta 1944 , formirane su tri borbene grupe koje ce biti angazovane u borbama protiv djelova 16. i 36. Vojvodjanske Divizije.

U borbenim grupama 13 SS divizije su ucestvovale 27 i 28. pjesadijska regimenta kao i 13 artiljerijska regimenta. Radili su u sadejstvu sa djelovima 42. lovacke divizije Wehrmachta.

Pošto je sa palestinskim muftijom el Husseinijem dogovoreno da se divizija isključivo angazuje na teritoriji Bosne i Hercegovine , poslije uspješno obavljene operacije Wegweiser, slijedi operacija prebacivanja trupa u Sjeveroistočnu Bosnu pod kodnim imenom Unternehmen "Sava". Forsiranje Save su vec 15 marta 1944 zapocele jedinice 27 regimente i to kod Bosanske Rače, dok su 13 artiljerijska i 28 pjesadijska regimenta presle Savu preko mosta u Brčkom. U roku od samo par dana su se regimente potpuno spojile ,iznenadivši i opkolivši tako sa svih strana partizane u reonu Majevice.

16 aprila.1944. je 27 regimenta zauzela Bijeljinu, dok 28 regimenta zauzima Čelic i Koraj. Štab 13 SS divizije je bio u to vrijeme u Brčkom i to u hotelu "Posavina".

Prelaskom u Bosnu i Hercegovinu 13 SS divizija ce , sve do njenog rasula i rasformiranja, se boriti isključivo protiv partizana i to u reonu Sjeveroistočne Bosne. Glavni zadatak joj je bio da u sadejstvu sa 7. SS divizijom "Prinz Eugen", koja je bila stacionirana u Višegradu, spriječe prelazak partizanskih divizija iz Bosne u Srbiju, jer je to i bila glavna namjera Titovog Vrhovnog štaba, da se forsira rijeka Drina i ponovo oslobodi Srbija, koja je u to doba bila potpuno okupirana.

Handzar divizija nije formirana sa ciljem, da bi odbranila muslimansko stanovnistvo u Istocnoj Bosni od cetnickog klanja. Ona je formirana da bi zamjenila druge njemacke jedinice koje su bile angazovane u NDH, a koje bi poslije poraza kod Staljingrada, bile upucene na Istocni front. Handzar divizija je dobila zadatak, da u saradnji sa 7. SS divizijom "Prinz Eugen", te zajedno sa cetnicima vojvode Kerovica i Leke Damjanovica onemoguci Titovim divizijama da iz Bosne predju rijeku Drinu i ponovo se angazuju u Srbiji te da prije Rusa stignu na istocne granice Srbije. Znaci, 13 SS divizija Handzar je bila upotrbljena, iskljucivo u borbi protiv partizana. I ni u kom slucaju nije bila najbrojnija divizija "svabske vojske" kako ti kazes. Handzar divizijom su komandovali Nijemci, a ne BH Muslimani koji su u vecini cinili njen sastav. Handzar divizija je angazovana tamo gdje su to odlucili u Berlinu, a sta su BH muslimansko duhovno i politicko vodjstvo htjeli, to se moglo upisati pod rubriku, emisija po zeljama. Drugo, Crna legija je hajd da kazem uslovno i bila upucena u Istocnu Bosnu, da obuzda cetnicki pohod ka stvaranju etnicki ciste Velike Srbije, ali su pri tom izvrsili takve pokolje nad srpskim stanovnistvom, da su se potom cetnici svom zestinom obrusili na nebranjeno muslimansko stanovnistvo(u muslimanskim rezolucijama iz 1941 godine se navodi da je to Pavelic namjerno cinio da bi produbio sukob Srba i Muslimana). Vladimir Dedijer pise u "Genocid nad Muslimanima"te poimenicno nabraja 100 000 zrtava , koje su cetnici i vise navrata poklali. A ti kazes da je Crna Legija dosla da odbrani muslimane od pokolja(znas li ti onaj vic kad je Suljo molio Muju da ga vise ne brani). Zaboravljas pritom da je Istocna Bosna sastavni dio NDH, koja je morala da brani svoje civilno stanovnistvo i uvede red u svojoj, kakvoj takvoj drzavi, a ne da ga sto kazes, poslije sporazuma sa Talijanima preda na milost i nemilost cetnicima. Da bi potom Pavelic sklopio zajednicki savez sa cetnicima o zajednickim akcijama protiv partizana.

Pripadnici ove divizije su bili ljudi, uglavnom iz Istočne Bosne,Podrinja i Posavine.Bila je sastavljena pretežno od  Muslimana 80% te manjeg broja Hrvata katolika Bosne i Hercegovine, volksdeutschera, te kosovskih Albanaca.

U Drugom svjetskom ratu, veliki broj izbjeglica  bježali su na područije Posavine ( Gradačac,Gračanica,Brčko...). Motivi prilasku ovoj diviziji su bili različiti. Neki su se dobrovoljno prijavili kako bi odbranili mjesto življenja.Naime, prilikom vrbovanja “dobrovoljaca” u  diviziju, svakoj porodici iz koje je bio bar jedan “dobrovoljac”, bilo je “zagarantovano” snabdijevanje prehrambenim artiklima i novcem koliko su dobivali i vojnici Trećeg rajha. Međutim, to nikada nije zaživjelo u praksi, jer rodbina – žene, roditelji ili djeca, da bi to ostvarila, trebala je popuniti određene obrasce, a oni to nisu mogli učiniti, jer su bili nepismeni.

Ne znam da li si citao sta sam ja naveo kao uzroke pobune. Uglavno ukratko , nije bio jedan uzrok nego splet okolnosti. Prvo se sirila prica da ce biti angazovani na Istocnom frontu, pa se onda govorkalo o skorom otvaranju Zapadnog fronta , pa je tu na djelu bila i komunisticka propaganda, pa su se onda desili ti zlocini tj strijeljanje taoca iz sela Kosutica u okolini Sokoca od strane Nijemaca. Bilo je tu i dosta nostalgije za kucom i domovinom, manjak informacija o pravom stanju u BIH. 11 avgusta 1943 partizani zauzimaju Bijeljinu , a iz okline Bijeljine je najvise regruta u SS(Hadziefendiceve legije) . Poslije toga dolazi teska obuka i pruski dril( gdje je dozvoljeno kaznjavati nedisciplinovane vojnike cak i tjelesnim kaznama) . Sauberzweig je ovu nepopularnu mjeru ukinuo, jer je shvatio da Bosnjaci nisu Prusi. Evo sta on kaze o Bosbjacima kao vojnicima. citat iz Lepre "Himmler Bosnian Division" strana 61. " Bosanac je odlican vojnik. Njegova snaga lezi u sposobnosti da vrlo lako ovlada situacijom u borbi iz bliza. U pjesadijskim jurisima, boljeg od njega nema. U defanzivi pak mu treba jaka ruki i odlucno komandovanje.Narocito reaguje panicno na protivnicku artiljeriju i avionske napade. On je veoma hraba i veoma mrzi Srbe. Oficir koji osvoji njegovo srce moze od njega ocekivati djeciju odanost. On ekstremno osjetljiv kad je pravednost i povreda njegovog dostojanstva u pitanju. On iznad svega voli svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu i morate mu stalno i uvjek iznova govoriti da ce on samo tamo i nigdje drugo biti angazovan. I sto prije on zavrsi svoju oboku tim prije cemo diviziju prebaciti u BIH"

Jedan drugi oficir kaze: "Generalno receno, Muslimani su dobri vojnici, ali zaboga nisu Prusi. Mora se uvijek uzeti u obzir njihov mentalitet, i koliko religija utice na njega i njegovu borbenu sposobnost. Ko god bude htio od Bosnjaka napraviti Prusa imace velike probleme"Lepre isto. str 61.

Dosta skeptican u stvaranje Handzar divizije i njena obuka u Francuskoj, je uticala i na njemacke armijske oficire. Tako Gleise-Horstenau u svojoj prepiski pise da je jedan takav eksperiment sa (posprdno) Muslimanskim Germanima nedopustiv. I da ce samo navuci neprijateljstvo Pavelicevog rezima prema Nijemcima. Pogotovo se protivi vrsenjem njihove obuke u Francuskoj, jer ih nije trebalo izvodidi iz svoje domovine. Sve njegove navode je Himmler odbacio kao neosnovane.

E vidis, potrefio si u zivu ranu, koja me muci od kako sam se poceo baviti ovom divizijom. Negdje ovdje imam kopiju "Muslimanske rezolucije grada Sarajeva", probacu je staviti u forum, mada mi to slabo polazi za rukom. Sadrzaj identican banjaluckoj, mostarskoj i dr.A meni palo u oci potpis preko 100 najvidjenijih gradjana,intelektualaca, uleme, begova, sudija . Ja gledao prezimena i ostao zapanjen. Kao da sam preslikao ta imena u prvi saf dzume iz recimo 1996 u Begovoj dzamiji.

Ne znam dali si pratio moje postove, tj sta sam na ovom forumu pisao o 13 Handzar diviziji. Kad sam obradio politicku situaciju u BIH prije stvaranja divizije, kad sam pisao o pobuni, kad sam pisao o angazovanju divizije u BIH do njenog rasformiranja, bilo je veoma aktivno na forumu. Mnogo pohvala za moje angazovanje i moj doprinos forumu tada. A ja sam odlagao moje misljenje o diviziji. Dok sam pisao, da kazem , o tehnickim stvarima, bilo je sve OK. A onda sam rekao ono sto mi lezi na srcu. A to je otprilike ovo. Pa dokle vise da BH muslimane zalazu i zrtvuju zarad svojih sicara, nesposobni, lijeni,pohlepni politicari u saradnji sa gramzivom ulemom. I sto gluplji narod lakse ce mu lagati a pri tome mu sve dublje zavlaciti ruku u dzep, a kad sve to odrade, gurnut ce ga pod srpsku(citaj cetnicku)kamu ili mu pak obuci crnu kosulju. Moje rijeci su bile ako budes citao, sledece. Trebalo se spremiti za Drugi svjetski rat(mozes to preslikati u 1992). Trebalo je narodu reci sta ga ceka ako se prikljuce Pavelicu i ustasama. Trebalo je narodu reci kojim putem idu ako se 1944 angazuju u najzlocinackijoj vojnoj organizaciji svih vremena SS, i to kad je sve bilo izgubljeno. Da su,kad su vec krenuli putem kolaboracije i saradnje sa nacistima(Nijemcima), to uradili 1941, spasili bi narod. Ne bi dozivjeli klanje od strane istih koje su oni sazaljevali u svojim rezolucijama. Dozivjeli su klanje od istih onih sa kojim su se poslije borili rame uz rame protiv partizanskog pokreta. Imam kopiju te naredbe gdje im Artur Phleps to naredjuje. Naredjuje stabu 13 SS divizije da usko saradjuju sa cetnicima vojvode Keserovica i vojvode Leke Damjanovica u zajednickim operacijama. Kad sam dosao u kontakt sa jednim od tada jos zivih imama 13 Handzar divizije , da mu ime ovdje ne spominjem, dali je to istina. Rekao mi je da se ne sjeca. Takvih stvari se ne sjecati. Ma daj. A takvu su prljavu kampanju vodili protiv jedinih antifasista na prostoru bivse Jugoslavije za vrijeme drugog svjetskog rata i sa tako velikim uspjehom to odradili, da je odziv u partizanski pokret do 1943 , od strane muslimanskog naroda (u odnosu na druge narode) bio zanemarljiv. Kad sam ja na ovom forumu iznio ovo svoje misljenje, dugo je trajao muk. Mozda nekoliko mjeseci se niko nije javljao na forum o Handzar diviziji. Nesto slicno je bilo i kad sam htio u BIH objaviti sto sam skupio o Handzar diviziji. I svi su pitali u kom smislu to mislim objaviti. Dali je Handzar divizija bila pozitivac ili negativac u svemu tome. Kad sam rekao da zelim to napisati objektivno, niko vise nije imao interesa. Eto dva naucnika, a nijedan istoricar, po profesiji su napisali u razlicitim vremenima i to po njima sve u svoje vrijeme i poznjeli lovorike, jer ........nisu pisali istinu o toj diviziji. Jedan je pomenuti rahmetli akademik Redzic(germanista po struci), drugi je Sulejmanpasic(publicista po struci) . Prvi kao partizanski komadant je pisao sablonski, kako je to moderno bilo, biti na liniji partije i staviti sve u isti kos, ustase,cetnike, zeleni kadar, baliste i handzar diviziju na kraju. I u vremenu, kad se drukcije nije doduse ni smjelo pisati, uvrsten je u poznate bosanske istoricare. Drugi je pisao ode Handzar diviziji u 2 000 godini i time pobrao simpatije od vec pomenutih iz prvih safova, koji su vec tada svoje minderanje i iftarenje uspjeli materijalizovati, sto stanovima,sto nekretninama,poslovnim prostorima,trznim centrima, pivarama, asa-ma,tabak fabrikama,stranima zastupnistvima,novinskim kucama i tornjevima,privatnim tv-kanalima,hotelima, pa i bankama. O sjedenjem u upravnim odborima i pocasnim funkcijama na fakultetima da ne pricam. Nego hajde da ne davim o tome. Saljem jedan link o jednoj znacajnoj licnosti koji je najvise doprinjeo da se sastavi "Memorandum Adolfu Hitleru".Sam prosudi o njemu. Mogu samo zamisliti tog zavaljenog bega, sav u salu,kako gladi zadovoljno svoju sijedu bradu, skilji u tebe lisicijim pogledom. I sve zna od pocetka stvaranja svijeta,do danas. I ne smijes mu nista ni reci jer ces ga uvrijediti. I stalno podignutog palca, pa prijeti li prijeti i kaznama na ovom i na onom svijetu. Pa te boze, strah i nesto "grijesno "pomisliti , a sve je grijesno sto nije po njegovom. I svaka slicnost sa onima tamo u svojoj vjeri i u svojoj zemlji je slucajna, moj Mujice ,pozdrav

kao sto rekoh , imali su samo krvnu grupu tetoviranu, a ako je neko sam htio tetovirati nesto dodatno, to je njegova stvar. Znam puno nasih ljudi koji su sluzili u bivsoj JNA pa su tetovirali JNA ili grb Jugoslavije. Pricane su legende o tome kako su sesesovce poznavali po toj ss tetovazi. Ja ti kazem da je bilo obavezno tetovirana krvna grupa sve ostalo je bilo individualno.

Na pitanje, dali gdje ima spisak svih pripadnika Handzar divizije. Zamisli sad spisak od blizu 24 000 ljudi , koliko je divizija otprilike brojala. Ali ako te poimenicno interesuje, ja znam da ima arhiv u Berlinu i to personalni arhiv, za sve pripadnike Wehrmachta i Waffen SS. Ne moze svak dobiti informacije o tome. Iz razumljivih razloga. Pouzdano znam da su agenti DB(KoS-a)uporno nastojali doci do podataka da je Alija Izetbegovic bio pripadnik Handzar divizije. I bili su debelo razocarani sto njegovo ime nije stajalo na listi. A zamisli samo da su oni imali taj spisak, koliko bi ih danas bivsih pripadnika SS prezivjelo ovaj zadnji rat. Zato, ako ces moj savjet, a tice se tvog dede. Mozes naci podatke o njemu, ali radi to sam i bez prisustva javnosti. Taman posla jos da objavljujes ime svog dede po internet portalima i hvalis se time sto je bio u nacistickim formacijama. Mislim razmisli malo.

Niti jedna jednica, iz sastava 13 Handžar divizije, nije učestvovala u borbama na Istočnom frontu u borbama u Staljingradu jer 13.divizija je bila tek operativna od 1944.godine jedino gdje su se borili na istočnom bojištu bila je Mađarska krajem 1944 i početkom 1945 

Oni koji su bili u Staljingradu iz Bosne i Hercegovine su tamo mogli biti kao pripadnici

369.legionarske pukovnije, u čijem sastavu su bili isključivo dobrovoljci, a medju njima i odredjedn broj Bošnjaka.Najodlikovaniji je Tahir Alagić major

Određjen broj oficira i pripadnika 369.legionarske pukovnije,(najpoznatiji je Stipe Mesić) a koji su preživjeli Staljingradsku bitku, a nakon zarobljavanja od strane Crvene armije , su promjenili stranu.

Oni, su bili u sastavu,jedne od jugoslovenskih dobrovaljackih brigada, a koje su formirane u SSSR.

Oni, su učestvovali u završnim borbama u oslobadjanju Jugoslavije i kao pripadnici JA docekali kraj II svjetskog rata. 

Povjesno i istini za volju moram,iako mi je tesko,najveci dio odgovornosti za odaslanje odreda na rusko ratiste prebaciti na nase Bosance i njihovo dobrovoljno javljanje u njemacku vojsku,tako da je vec u prvih mjesec dana nakon dolaska Njemaca u Sarajevo organizirana sa bosanskim dobrovoljcima jedna cijela njemacka brdska baterija a o tome nije nitko znao nista,cini mi se ali ne znam tocno da su Nijemci temeljem ovog dobrovoljnog javljanja trazili od Pavelica dobrovoljce za rusko ratiste u svrhu dokumentiranja solidarnosti clanova trojnog pakta,temeljem toga Pavelic jeizdao proglas za organizaciju dobrovoljacke legije za rusko ratiste.Vec nakon jednog tjedna sto nije ocekivao niko javilo se 5000 dobrovoljaca skoro 95% Bosanaca taj broj je porastao konacno na 6800 dobrovoljnih prijava.,iz gornje hrvatske i dalmacije bio je broj prijava upravo neznatan.Naourzanje operemom je preuzela Njemacka stvoren je jedan odred sa 4 bataljona ,1 diviziona artiljerije i nekoliko patrulja konjice.Taj odred je transportovan sa sakupljalista Varazdin na izobrazbu u Njemacku,slicno se prijavilo oko 300 pomoraca a isto tako i avijaticara..Legija se sastoji u ogromnoj vecini iz sinova Bosne,pa nije potrebno posebno apelirati njima na njihov prirodjeni vojnicki duh. Svaki ima pravo pisati meni pisati direktno ako sto nije u redu kod kuce,jer smatram ne samo mojom duznoscu nego i mojim pravom pomoci gdje je potreba.Pojacana hrvatska 369 pjesacka pukonija sluzbeno postoji od 16 .07. 1941 godine.U mjestima formiranja jedinica- u Varazdinu,sarajevu i Zagrebu-legionari su polozili zakletvu poglaniku NDH.

Bili su prisutni i njemacki general Glaise von Horstenau i talijanski general Antonio Oxilia.Iz Sarajeva je 20.07. stigla 1 bojna koju je docekao i pozdravio vrhovni poglavnik i vojskovodja NDH Slavko Stancer. Vec sutra 21 07 pukovnija je krenula na istocni front. 369 pukovnija je bila podjeljena na 7 esalona pod komandom Ivana Markulja prevezana je iz Zagreba u Dollersheim (Reich).Po dolasku pukovnija je opremljena njemackim oruzjem i logorskom opremom i pocela sa obukom ljudstva u rukovanju oruzjem i drugim borbenim radnjama,sa naglaskom na disciplinu.Vec 31.07. pod komandom 17-og korpusa genarala Strociusa i Slavka Stancera pukovnija je polozila zakletvu Hitleru.Poslije zavrsene obuke koja je trajala 20 dana pukovnija je u vreenu od 16-19 08 bila ukrcana u 17 zeljeznickih transporta i sa utovarnih stanica u Gopfritzu i Alenstejgu posla preko Madarske do mjesta Dongeni u Besarabiji (SSSR) gdje s eod 20.-23.08. prikupila i zadrzala do 27.08 kada krece pjeske prema Pervomajskoj,stize 29.08 a vec oktobra je stigla u selo Budniskaja u kome je ostala do 7.10.Tu je vrsena obuka pod rukovodstvom njemackih instruktora za tim je nastavljan mars ka Nadezdovki gdje je 9.10 pukovnija usla u sastav njemacke 100.lake lovacke divizije.17 armije Grupe – Jug.

U prvim borbama sudjelovala je 13.11 1941 istocno od Dnjepra ..

(pise M.Colic u svojoj knjizi: Takozvana NDH.str.253)

Po svojom svirepošču, posebno se izdvajao bataljon Albanaca, koji su kasnije poslužili kao osnovica za formiranje 21.SS "Skanderbeg" divizije, a koji su bili u sastavu 27.puka. 

Dešavalo se naime pr.kod jedne porodice otac je bio domobran  jedan sin  u diviziji drugog odvele ustaše u Jasenovac i tamo ubile

Već polovinom septembra 1941. tadašnji veliki župan u Tuzli Ragib Čapljić, na narodnom zboru u Puračiću, pozvao je Muslimane u “sveti rat” protiv ustanika i najavio formiranje jedinica koje će biti u stanju da odbrane muslimanska naselja. Krajem septembra i početkom novembra 1941. godine u širem rejonu Devetaka i Milinog Sela došlo je do žešćih sukoba sa Ozrencima. Nakon pada Devetaka i okoline u četničke ruke, 12. 11. 1941. četnici su ugrozili i sam Puračić. Tada je zapovjednik 3. bojne 8. domobranske pješačke pukovnije, bojnik Muhamed Hadžiefendić sa malim brojem oskudno naoružanih vojnika i građana organizovao odbranu Puračića. Kada je sutradan, 13. novembra, iz Tuzle pristigla pomoć, izvršen je protivnapad i napadači su bili prinuđeni na povlačenje. Time je Puračić bio odbranjen.U organizaciji otpora i odbrane Puračića posebno se istakao Muhamedaga Hadžiefendić, koji je krajem novembra 1941. godine počeo povezivati lokalne seoske milicije i pripremati ustrojavanje jedinica sposobnih za odbranu bošnjačkih naselja od četničkih napada.Jedna od najuspješnijih odbrambenih borbi koju su u prvim danima svog formiranja vodile jedinice Dobrovoljačkog odjela bila je odbijanje napada Ozrenaca na Turiju 13.1.1942. godine. Naime, 6. januara, u Stogu, na sastanku komandanta Ozrenskog partizanskog odreda Todora Vujasinovića i komandanta četničke Cerske brigade kapetana Dragoslava Račića dogovoreno je, da se u noći 12/13 januara, napadnu položaji Dobrovoljačkog odjela od Puračića preko Turije do Banovića. Plan je bio da Vujasinovićeve snage krenu u napad iz pravca Ozrena, a Račićeve iz pravca Ribnice. Pred sam početak napada Račić je otkazao učešće, pa je štab Ozrenskog odreda uputio zapovijest svojim snagama da se vrate na polazne položaje. Ali, ta zapovijest nije stigla na vrijeme do jedinice koja je napadala Turiju, pa je ona u izvlačenju pretrpjela teške gubitke: 14 poginulih, nekoliko ranjenih i zarobljenih.aravno da se Muhamaedaga Hadžiefendić istakao, i narod ovog kraja mu ostaje dužan.

U ovim brobama su se takodje istakli Nurija i Sajt, predratni žandarmerijski podnarednici, koji su bili direktni pretpostavljeni jedinicama koje su odbile napad. Slijedeća osoba koju treba spomenuti je i narednik Jusufagić koji je sa Sajtom vodio vojni dio Legije u Puračiću. Nešto vezano za Sajta... on je bio Albanac, već sam spomenuo bivši žandarmerijski podnarednik, koji je hrabro branio bošnjački narod i vodio jedinice Legije. U aprilu ili maju 45 jedinice Legije, Zelenog Kadera, ustaša, ostataka Handžar divizije povlače se prema Gračanici i spajaju sa jedinicama Ibrahima Pjanića. Rahmetli djed u nekom trenutku, inače pronicljiv čovjek, odlučuje da povede svoju jedninicu od 30-ak ljudi nazad prema Devetaku i da ili pogine kod kuće ili čeka amnestiju. Kada je ponudio jednog od handžaraca koji mu je bio komšija, ovaj mu je rekao nešto kao da se partizani bore protiv islama i da će ići dalje za Odžak. Svi koji su otišli za Odžak nisu se više ni vratili. Žalosno je da neo-ustaše govore o junačkoj borni ustaša u Odžaku čak i nakon kapitulacije Njemačke. Istina je da su dobar broj ako ne većina tih ljudi bili Bošnjaci.

Sajt je bio jedan od onih koji su otišli za Odžak.

Njegov sin je našao rahmetli amidžu 80-ih, koji ga je naveo kako i gdje da traži oca. Ovaj je našao grob svog oca u Slavonskom Brodu na katoličkom groblju.

Pobuna u Francuskoj  prvoj takve vrste u cjelokupnoj istoriji SS. Neko tu pobunu hvali a neko kodi, zavisi iz kojeg ugla gledaju na nju. Medjutim istina moze biti samo jedna. Kad je 13 SS divizija krajem avgusta 1944 komplet prebacena na obuku u Francusku, gledale sa na u detalje da mjesto obuke bude slicno konfiguracijski Bosni i Hercegovini, je je ranije bilo dogovoreno, da ce divizija biti angazovana iskljucivo u BIH.

Tako je pronadjen kraj geografski slican BIH i to na jug Francuske, u planinskom predjelu, ispresjecanim kanjonima. Divizija je bila rasporedjena u tri departmana, koja su obuhvatala ok 19 000 kvadratnih kilometara , sa glavnim gradom Le Puy . U tom kraju je i djelovanje francuskog pokreta otpora bilo neznatno. Po dolasku u Francusku se odmah prislo drilovanju divizije, uvedena je gvozdena disciplina, po uzoru na ostale SS divizije. Vjezbalo se sa najmodernijim oruzjem i to u grupama po šest ljudi. Jezik komandovanja je bio njemački, cjelokupni oficirski kadar u diviziji su cinili Nijemci ili Volksdeutscheri (tj koji su bili njemackog porijekla a zivjeli su do rata na podrucju kraljevine Jugoslavije).

Vecina oficirskog kadra je dovedeno iz 7 SS divizije "Prinz Eugen", prispjeli oficiri su se na neki nacin smatrali degradirani, dolaskom iz jedne njemacke divizije u jednu za njih dosta primitivnu sredinu. Odnosili su se veoma oholo prema pripadnicima SS bosanskog porijekla. Drugo , falilo je dosta podoficirskog kadra, tj onih koji ce direktno raditi na obuci regruta. Jezik je bio takodje velika prepreka, jer su bosanci tesko ucili njemacke komande. Pruski dril za njemacke vojnike je bio nesto sto se samo podrazumjevalo, dok su se bosanski regruti tesko navikavali na tu gvozdenu disciplinu, pogotovo na cesta kaznjavanja , zbog "sitnih" prekrsaja. Stanje na frontu je unosilo nespokoj u jedinice, ocekivala se skora kapitulacija Italije, govorkalo se da ce Turska uci u rat na stranu saveznika, Rusi su poslije Staljingrada krenuli u sveopstu ofanzivu i bivali sve blize Balkanu. Sve glasnije se govorkalo da ce divizija biti upucena ili u Italiju ili u borbu protiv Rusa i da rodnu Bosnu nikad vise nece vidjeti. Medjutim vjesti iz rodnog kraja su bile jos poraznije. 11.08.1943. partizani su osvojili Bijeljinu , vecina pripadnika bivse Hadziefendiceve Legije a sada pripadnici SS su bili iz tog kraja, sto je uvuklo veliko nespokojstvo medju njih, a jedan nemio dogadjaj u okolini Sokoca gotovo da je izazvao pravu pobunu u 13 SS. Naime partizani su selu Kosutica kod Sokoca sacekali jednu njemacku patrolu i pri tom ubili jednog njemackog vojnika. U znak odmazde Nijemci su streljali 68 nevinih zitelja tog sela, medju njima i zena i staraca. Da nevolja bude veca mnogo pripadnika SS divizije je bilo iz tog sela i medju strijeljanim je bila njihova rodbina. Pored toga u redovima 13 SS Divizije , bilo je ubacenih simpatizera NOP-a kao i aktivnih komunista.

Pobuna je izbila u malom gradiću Villefranche de Rouerghe u Departmanu Aveyron i to u pionirskom bataljonu 13 SS divizje, koji je brojao oko 1000 ljudi.

Pravi razlozi pobune ni do danas nisu u potpunosti razjašnjeni. Svako pokušava da danas preuvelica svoju udio u toj pobuni. Najuvjerljivija je teorija, da su pobunu organizovali ubaceni clanovi Komunisticke partije u redovima 13 SS, ali za to nema nikakvih opipljivih dokaza.Ili su oni uspjeli opste neraspolozenje u diviziji okrenuti u svom pravcu. Glavni organizatori su bili Ferid Dzanic, navodno partizanski dezerter , te Nikola Vukelic, navodno clan partije.

BOŽO JELENEK NIJE BIO PRIPADNIK DIVIZIJE KAKO SE DEKLARISAO 

Bože Jelenek( iz Kutine), jednog od navedenih vodja pobune, on se navodno prikljucio francuskom pokretu otpora (FFI-francuske unutarnje snage) gdje je pod imenom Leopold , stekao čin porucnika. Pocetkom 1945 godine se vraca u Jugoslaviju i prikljucuje NOP-u tacnije 8 Korpusu gdje je kao pomočnik komadanta bataljona ostao do kraja rata . Od šezdesetih na ovamo je svake godine iđao na komemoraciju u Villefrache de Rouergue. Umro je 1987 godine.

Pored toga , pobunu su jos organizovali Lutvija Dizdarevic, Eduard Matutinovic 

Pobuna je izbila u noci sa 16. na 17. septembra 1944. Gore pomenuti su uspjeli pobuniti oko 100 pripadnika 13 SS.

Pri pobuni su ubili 5 njemačkih oficira, ostale razoružali i jedan dan su držali grad oslobođen od Nijemaca

(taj dan 17.09.1944 građani Villefranche de Rouerge, tradicionalno slave kao dan oslobođenja).

Pobunu su ugušili ipak sami pripadnici Pionirskog bataljona, zahvaljujuči prije svega tabor imamu Halimu Malkoću koji je organizovao otpor pobunjenicima.U borbama su poginuli i glavni organizatori pobune Dzanić i Dizdarević. Ubrzo su ostale jedinice 13 SS ušle u gradić i pohapsile ostale pobunjenika. Po prijekom postupku je strijeljano 32 pobunjenika medju njima i Vukelić, a  826 ih je internirano u njemačke koncentacione logore Dachau, Sachsenhausen i Neuegamme. Divizija je onda največom brzinom prebačena na daljnju obuku u Njemačku i to u Neuehammer.

Prvi kontakt pripadnika "Handžara" sa četnicima uspostavljen je 16. maja 1944. godine, kada su delovi 28. puka došli u dodir sa Radivojem Kerovićem, četničkim komandantom sa Majevice. Dve strane dogovorile su se da zajedno očiste prostor Majevice od zaostalih partizanskih grupa, navodi se u dnevniku Hansa Mesherdorfera.

Prvo zajedničko dejstvo „Handžar“ divizije i Kerovićevih četnika usledilo je već sledećeg dana, 17. maja 1944, u okviru Operacije Maiglockchen. Tog dana poginulo je nekoliko pripadnika divizije, među kojima i komandir čete Petković Stjepan, rođen 24. aprila 1922. u Rumi.

O saradnji sa četnicima tih dana komandant divizije Sauberzweig piše sledeće: „Nakon što su tučeni od strane naših ljudi, partizane su u povlačenju često napadali i četnici...tokom poslednje operacije četnici su se dobro borili. Dobra, skoro prijateljska saradnja, razvila se između nas i četnika. Srpska populacija na ovom području je važan element. Kada je divizija stigla u severoistočnu Bosnu, četnici su bili u panici, plašeći se muslimanske osvete. U međuvremenu, razumni Srbi shvatili su da će divizija u zadatke oslobođenja teritorije uključiti sve delove stanovništva. To je dovelo do jedne vrste saradnje“.

Ta saradnja uključivala je i druženje u slobodno vreme, pa su predstavnici divizije bili pozvani na ručak sa četničkim starešinama kod manastira Tavna 4. juna 1944. godine, kako je to u svom dnevniku zapisao Jorg Deh.

Četnici su diviziji redovno dostavljali podatke o kretanju partizanskih jedinica i naravno učestvovali u borbenim dejstvima, primera radi u već spomenutoj Operaciji Fliegenfanger (14. jul 1944.), koja je i odložena na dva dana upravo zato što jedan četnički bataljon nije stigao na vreme da se priključi diviziji. Takođe, bataljon četnika učestvuje i u Operaciji Heiderose (18. jul 1944.) odnosno u borbama kod Šekovića.

Treba reći i to da je, posle naređenja D. Mihailovića iz septembra 1944. o podizanju "opšteg ustanka" došlo i do manjih okršaja četnika i 13. SS divizije. Četnici su tako 6. septembra 1944. po prvi put napali pripadnike 13. SS divizije i to jednu kolonu kod Dragaljevca i tom prilikom je ubijen artiljerac Friedrich Kreibach. Dva dana kasnije, 8. septembra 1944, četnici su ubili još dvojicu pripadnika "Handžara". Kako je taj četnički "opšti ustanak" potrajao svega desetak dana, neprijateljstva su ubrzo prestala pa je, što je najčudnije, saradnja nastavljena kao da se ništa nije dogodilo.

E sad da malo razjasnimo nesto sto je veoma bitno kad je u pitanju 13 SS divizija-Handzar. Negdje sam u svom komentaru napisao da je duhovno i politicko vodstvo BH muslimana se angazovalo na stvaranju te divizije. Prije svega tzv "Autonomasi". Divizija je vojno angazovana tek u proljece 1944 godine, kada je Hitler vec izgubio rat. Do tada najvece zrtve rata u BIH , BH Muslimani, koji su tokom rata, poslije Jevreja, a proporcionalno broju stanovnika( uzeto iz "Genocid nad Muslimanima-Vladimir Dedijer) imali najvece gubitke, se svrstavaju u red onih naroda koje dobrovoljno salju svoje regrute u najozloglaseniju vojnu formaciju u Drugom svjetskom ratu. Da se mi lijepo razumimo, i Srbi su imali Dobrovoljacki SS Korpus pod komandom Koste Musickog, i Hrvati su imali svoju SS Diviziju, tzv Vrazju, Albanci takodje ( Skender Beg SS Diviziju), ali niko nije napravio takvu glupost, kao politicko vodjstvo BH Muslimana. Svrstati se u te formacije na kraju rata koji je vec bio izgubljen, mogu samo oholi i nepismeni begovi koji su potpuno izgubili orjentaciju , a koji su se u politiku i strategiju razumjeli ko -"Mara u kriv K". Sreca u nesreci je ta da je Tito kao najveca vojna sila (1944) imao dosta razumjevanja pa i slabosti prema BH Muslimanima. Jer se dosta nagledao pokolja nad njima, prije svega u Foci od strane cetnika Draze Mihajlovica(majora Dangica i Sergeja Mihajlovica, kao i cetnika Pavla Djurisica iz Crne Gore) a i sire u Istocnoj Bosni.(citati Vladimira Dedijera. Ratni dnevnik, takodje i Rodoljuba Colakovica-Zapisi iz NOB-a). Tito je po oslobodjenju Tuzle 17.08.1944 izdao proglas o Amnestiji svim onim domacim ljudima a koji se bore na strani fasisticke Njemacke i dao im rok do 19.09.1944 da predju u redove partizana. Veliki, zaista veliki broj BH Muslimana tada dezertirao iz Handzar divizije.Broj je bio tako veliki da je sam Himmler naredio da se divizija razoruza i rasformira. Od ostataka 13 Handzar divizije( tj onih koji nisu htjeli dezertirati) je formirana borbena grupa "Hanke" a koja je poslije usla u sastav Divizije " Brandenburg". Bili su angazovani u borbi kod Apatina protiv Rusa(tacnije Prvog Ukrajinskog fronta) a potom prebaceni u reon Budimpeste u borbi za tzv Margaretin prsten. Poslije poraza kod Budimpeste ostaci se povlace prema Njemackoj. Uspjeli su se docepati Austrije i u mjestu St Weith 07.05.1945 se predati Englezima.

E sad da malo pricamo o onome , sta bi bilo da je bilo. Da je bilo pameti i da se BH muslimansko politicko vodjstvo 1941, umjesto sto je prislo ustasama pa i djelom cetnicima, okrenulo odmah ka Nijemcima. Sta bi bilo da je 13 SS Divizija formirana odmah na pocetku rata. Sigurno je to da bi ostalo u zivotu vise od 100 000 poklanih BH Muslimana. Drugo, cetnicki pokret bi bio potpuno unisten u BIH a pogotovo u Istocnoj Bosni(gdje je bio i najjaci). Vjerojatno da se ni Titovi partizani nebi tako ugodno osjecali na teritoriji BIH. Vjerovatno bi se i istorija u BIH u drugom svjetskom ratu drugacije pisala.

Slicna sudbina, da malo povezemo, je zadesila Bosnjake i 1992. Potpuno nespremne , nenaoruzane, predate na milost i nemilost Din dusmanima, koji ih mrze do srzi, samo zato sto su druge vjere i druge nacije. I stradanja su gotovo identicna i gotovo na istom prostoru(Istocna i Sjeveroistocna Bosna) sa tim da su se u Titovoj Jugoslaviji i mogli vratiti na svoja ognjista, dok je to danas (bez novog rata) prakticno nemoguce. Ma sta politicari tipa Silajdzic(Beg) i Izetbegovic-junior(Beg) pricali i vazili i ma koliko ih u tome bodrio i davao moralnu podrsku Reiz (efendi) Ceric mala je vjerovatnoca da se svi vrate na svoje . Kao sto vidite malo se toga promjenilo medju BH Muslimanima, danas Bosnjacima od drugog svjetskog do ovog zadnjeg rata. Malo se toga na greskama naucilo a istorija se tako cesto ponavlja na ovim prostorima. Jedino je za ocekivati da ova omladina danasnja uci istoriju i preduzme sve da im se nebi desilo ono sto se njihovim djedovima i ocevima desilo. A njihovi nastavnici i profesori su duzni da ih uce onoj pravoj istoriji-povjesti u kojoj su BH Muslimani, jos od odlaska Turaka sa ovih prostora, bili moneta za potkusurivanje, preko njihovih ledja se lomio i velikosrpski i velikohvatski nacionalizam, na njihovom zivotnom prostoru su stvarane I Velike Srbije i Banovine Hrvatske, i danas Republike Srpske i Hrvatske zajednice Heceg Bosne. Bosnjaci danas trebaju vise nego ikada da se zajedno sa svim bosanskim patriotima, Srbima i Hrvatima,koji vole drzavu BIH , stave u njenu odbranu i to svim sredstvima. A najjace oruzje je znanje. A tog znanja nazalost nikada nije bilo. Ili ne dovoljno. Bosnjacima se uvjek naturalo, pa i danas, ono nepismeno, gramzivo i oholo vodjstvo koje je za rad svojih uskih, prije svega materijalnih interesa bilo spremno zrtvovati cijeli narod. Zato Bosnjaci, Bosanci , ucite iz istorije, ucite na vlastitim greskama, jer narod koji nista iz svoje istorije nije naucio je osudjen na nestanak.

Prva knjiga je Heinz Höhne:" Der Oden unter dem Totenkopf- Gescichte der SS" i druga knjiga je Roland Kaltenneger: "Totenkopf und Edelweiss".

SS ili Schutzstaffel je osnovan na inicijativu Adolfa Hitlera jos 1925 godine u Weimarskoj Njemackoj.Kao prvo je to bila Partijska vojska od koje je Hitler vec na pocetku planirao napraviti Stoßtruppe, tj udarne jedinice. Posto se radi o politickoj vojsci clan SS je mogao postati samo ubijedjeni nacionalsocialist. Njihov kredo je bio "Meine Ehre ist meine Treue" A nastao je na inicijativu Adolfa Hitlera 1931 godine. U SS je mogao stupiti samo Nijemac ili onaj koji u sebi ima njemacku krv(deutschblutige). Kao sto rekoh najvaznije je bilo da je pripadnik SS Nijemac, po ubjedjenju nacionalsocialist, a onda dolaze fizicke predispozicije. Pripadnik SS mora biti najmanje 1,70 cm visok, potpuno zdrrav i fizicki i mentalno,pripadnik tjelesne garde "Adolf Hitler" moao je biti najmanje 1,78 cm visok.Najcesce su u SS regrutovani mladici iz Hitlerjugenda. Ako izbacimo sve ideoloske predrasude i ako se stavimo u ono vrijeme i mjesto predratne Njemacke, sluziti u SS je bila najveca cast.(Uporediti sa SFRJ komuniste, jer biti clan SKJ je bila i privilegija i cast, bez obzira sta se danas o tome mislilo). Hitler je od pocetka svog politickog djelovanja vjerovao samo SS-u. 1934 godine SS je izvrsio ili preduhitrio puc i na Hitlerov zahtjev pohapsio i razoruzao SA odrede koji su postali izravna konkurencija SS. Poslije sukoba sa SA , SS postaje jedina vojna organizacija , kojoj je komandovao Adolf Hitler i koja je odgovarala samo njemu. 1934 godine formirane su tri regimente jacine 15 000 ljudi, "Verfügungstrupe-SS) tzv Politicke Garde. Te regimente u miru su polagale racun samo Hitleru dok su u ratu stavljene u sluzbu Wehrmachta ali stvarnu kontrolu nad njima je imao samo Himmler i Hitler. Godine 1935 godine Hitler uvodi opstu vojnu obavezu za sve Nijemce,tako da se stvara njemacka Armija koja je bila jacine 36 divizija od toga jedna divizija "Vefügungstruppe- SS".Kao sto rekoh pripadnici SS su manje vise regrutovani iz Hitlerjugend a obuku su vrsili u centrima u Bad Tölzu i Braunschweigu u tzv "Führerschule SS". Kada se ukazala potreba vefügundstruppe SS se reorganizuju i iz njih se izdvajaju odredi "Totenkopf" (mtvacka glava) tj oni koji vrse manje vise policijsku sluzbu unutar SS. Oni ce manje vise biti te jedinice koje ce obezbjedjivati i cuvati logore u pocetku za politicke zatvorenike, potom vojne zarobljenike, a onda i logore za Jevreje, kasnije nazvane KZ logore. Drugi dio SS ce prerasti u Waffen SS i prilikom pripojenja Austrije Njemackoj kao prve jedinice umasirati u Bec.Angazovani su takodje i u preuzimanju Sudetske oblasti. Od 1934 godine pa do kraja rata od u pocetku tri regimente stvoreno je 38 divizija SS. Vremenom ce divizije dobiti i pridjev Freiwillige tj dobrovoljacke. Vremenom su u sastav dobrovoljackih divizija ulazili sve vise tzv "Volksdeutscheri" pa i dobrovoljci iz Belgije, Skandinavci u diviziji Wiking, uvjek se gledalo da imaju germansko obiljezje. Prvi put se odstupilo od "Reinarisch"(cistokrvnih germana) pincipa pri stvaranju 13 Handschar divizije, koju su trebali sacinjavati Muhamedanci.

Tvoj komentar da su do 1943 to bili amateri koji su gledali profesionalce na djelu necu komentarisati, dat cu samo jedan citat iz Höhne:"Orden unter der Totenkopf", Strana 436,on kaze:"....i sto je rat dalje odmicao i kad su se poceli redati neuspjesi 1941 pred Moskvom, a potom 1942 kod Staljingrada, Tyranin, tj Hitler sve vise i vise vjeruje u Waffen SS i vjeruje da ce samo oni sprijeciti katastrofu koja je zaprijetila njemackom narodu".

O tome kakvo su naoruzanje imali , kakve su specijalne uniforme imali,posebno brdske divizije,drugom prilikom. Samo jedno da znas , ne radi se uopste o nekom mom subjektivnom pristupu i mojoj zaludjenosti sa SS i da ja preuvelicavam njihovu ulogu naustrb Wehrmachta. Boze sacuvaj.Radi se samo o tome da sam po profesiji istoricar-povjesnicar koji usput zna citati njemacki jezik i kome je dostupna najnovija literatura, pisana na ovu temu. Za one koji ne barataju njemackim jezikom a koji se bave njemackom istorijom, to je zaista veliki hendikep. Sve sto je objavljeno ili prevedeno kod nas a tice se Nijemaca i drugog svjetskog rata je ideoloski obojeno ili namjerno iskrivljeno, da se dobije pogresna slika o drugom svjetskom ratu. To je radjeno iskljucivo iz jednog razloga, jer su istoriju drugog svjetskog rata pisali pobjednici, a ne ljudi od profesije.

Top

Koji su to objektivni izvori koji potvrdjuju tvoje teze da su do 1943 SS bili amateri u odnosu na Wehrmacht. Navedi ime autoa naziv djela pa i stranica na kojoj to pise.

Evo npr kao stivo, kao abeceda Wehrmachta uzima se knjiga od Rolf-Dieter Müller/Erich Volkmann: Die Wehrmacht-Mythos und Realität,München,1999. O njemackom Wehrmachtu kao vjerodostojni autoriteti su mnogo pisali Andreas Hillgruber,zatim Manfred Messerschmidt, braca Hans i Wolfgang Mommsen , Hillebrandt, Buchner,Wagener, Tessin, Sundhaussen. Kad ti navodim ova imena znaci da sam ih ja i citao , ali ti moram reci nesto znacajno u vezi najnovijih istrazivanja na ovom podrucju. Najnovija njemacka istoriografija obara tezu o tome da je Wehrmacht vrsio svoju duznost, da su bili dobri momci a SS losi momci. Njemacki istoricari, kao i novija njemacka istorija je bila cenzurisana od sila pobjednica u ratu, tako da je dugo vremena trebalo da se taj mit o Wehrmachtu razbije.Polemike nastaju pojavom vec pomenute knjige, Die Wehrmacht -Mythos und Ralität, a kriticki se prema Wehrmachtu se odnosi i grupa autora u djelu "Wehrmacht und Zweiter Weltkrieg". Prema tim autorima nema dobrih i zlih momaka u njemackoj vojsci, nego su svi zli, jer su sluzili jednom zlocinackom rezimu.Tek kad se to prizna moze nastupiti katarza, njihovo je misljenje.

Na kraju da kazem moje misljenje o tome, zasnovano prije svega na obradjenoj literaturi, a vodjeno zdravom logikom. U ratnim operacijama je najvaznija stvar , visina morala vojnika pojedinca i njegova motivisanost za borbu, bez obzira na vojnu opremu(boj ne bije svijetlo oruzje). Borbeni moral je bio uvijek na strani SS. Zasto? SS se svuda borio fanaticno, do kraja, pa cak i kad je rat bio izgubljen. Berlin i Hitlera su do zadnjega dana branile najodanije njemacke trupe a to su bili SS. Moral vojnika i oficira Wehrmachta poslije Staljingrada je bio duboko poljuljan, pogotovo poslije predaje von Paulusove 6.Armije.Kad sam pomenuo da je citava divizija SS gotovo izginula na istocnom frontu, nisam mislio na Lenjingrad i na finski front, nego sam mislio na bitku za Moskvu, na front kod Wjazme i Smolenska gdje je SS divizija "Das Reich" dosla 18 km do Moskve a onda bila gotovo unistena(60 posto gubitaka). Slicno se dogodilo i u bitci za Harkov tj kod Staljingrada. Dok je 6.Armija von Paulusa bila opkoljena Hitler je naredio Oklopnom SS Korpusu da predje u kontranapad i zauzmu Harkov.U trecem napadu na Harkov 1 SS divizija je uspjela u borbi prsa u prsa i bez podrske avijacije zauzeti Harkov 15.marta 1943 gubici u diviziji su bili 44 %. Medjutim bitka za Staljingrad je vec bila odlucena. Ogromne gubitke koje je SS trpio nisu bile odraz njihovog amaterizma nego njihove odlucnosti i fanatizma da se bore do kraja i da slusaju Hitlerove zapovjedi koji je njima naredio da svi izginu a da povlacenja nema. Da bih ipak pojasnio neke stvari , takodje jedan od mitova drugog svjetskog rata je i to da su SS imali daleko vece gubitke od Wehrmachta. Statistika na kraju rata kaze sasvim drukcije. SS je imao gubitke oko 37 posto dok je Wehrmacht imao 60 posto gubitaka.

 U pomenutom periodu koji Janko spominje (1-20. septembar 1944) iz divizije je dezertiralo oko 2.000 vojnika. Divizija je usled tog rasula izgubila 1.578 pušaka, 301 pištolj, 120 mitraljeza, 2 kamiona, 1 motor i 40 konja. Do kraja septembra 158 dezertera se vratilo u redove divizije.

Dana 5. oktobra u partizanskim jedinicama bilo je 700 bivših pripadnika Handžar divizije. Ovi ostali su se, bar u prvo vreme, rasturili na sve strane - neki su prešli i u ustaške jedinice, a neki su jednostavno otišli kući.

Posle ovog rasula, Nemci im više nisu verovali. Počev od 25. oktobra došlo je do postepenog razoružavanja, pa je 900 Bosanaca podeljeno u dva radna bataljona. Kasnije kada je divizija premeštena u okolinu Zagreba, dodatnih 2.300 Bosanaca je proglašeno za "nepouzdane borce".

Ruku na srce, bilo je različitih ocena o borbenoj vrednosti Bosanaca u Handžar diviziji.

Sauberzweig je, primera radi, 16. aprila 1944. godine, posle prvih borbi divizije oko Bosuta, a potom i u oblasti Bijeljine, Majevice i Ugljevika, zapisao sledeće: "„Osamdeset gvozdenih krstova dodeljenih Bosancima svedoči o njihovom heroizmu. Moji ljudi su izvodili zaista veoma hrabre poduhvate...Takođe, moram da pohvalim i hrabrost Albanaca...“

Ovaj albanski bataljon koji spominje Sauberzweig posebno se istakao u akciji "Osterei" (12. april 1944), odnosno u borbama sa partizanima kod Janje i Ugljevika. To je bila i poslednja akcija Albanaca u okviru Handžara jer su tih dana prebačeni u Prištinu, kako bi po Himmlerovom nalogu bila formirana albanska SS divizija.

Međutim, brojni nemački oficiri od samog početka sumnjali su u mogućnosti Handžar divizije. Klaus Berger tako piše: „Uprkos intenzivnom treningu i obuci sa modernim naoružanjem, borbena vrednost divizije nije mogla da se poredi sa vrednošću jedinica sastavljenih isključivo od Nemaca“. Takođe, Hermann Schifferdecker kaže: „Naravno, Handžar divizija nije mogla da se poredi sa ostalim divizijama, primera radi sa divizijom Prinz Eugen“.

- Operacija Vallmond (jun 1944)

gubici 13. SS divizije: 205 mrtvih, 528 ranjenih, 89 nestalih

U izveštaju komande 13. SS divizije za period april-jun 1944. kaže se da su partizanima naneti veliki gubici: 4.256 ubijenih (potvrđeno), 3.766 ubijenih (procenjeno), 1.246 zarobljenika (uključujući 6 Amerikanaca iz oborenog aviona).

Ovde je bitno napomenuti da Nemci od 1941. godine na tlu Jugoslavije u izveštajima ne prave razliku između ubijenih neprijateljskih vojnika (partizana) i civila, već ih sve zbrajaju zajedno, pa je teško razlučiti koliko je od broja ubijenih civila. U svakom slučaju - mnogo.

 Operacija Fliegenfanger (14. jul 1944.)

Napad na Osmake i uništenje piste koju su koristili saveznički avioni za prebacivanje ranjenika u Italiju. U akciji su, prema izveštaju 13. SS divizije, ubijena 42 partizana, dok je divizija izgubila 4 borca i imala 7 ranjenih. U ovoj operaciji sa 13.SS divizijom sarađivala su i dva bataljona četnika, saradnja opisana kao - "uspešna".

-Operacija Heiderose (18. jul 1944.)

Uporedo sa napadom 13. SS divizije jedan bataljon četnika napada partizanske položaje kod Šekovića. Žestoke borbe traju do 23. jula. Prema izveštaju SS divizije ubijeno 947 partizana. Gubici divizije 24 mrtva, 150 ranjenih. Do kraja jula 1944. 13. SS divizija ima 89 mrtvih i 181 ranjenog.

- Operacija Hackfleisch (4. avgust 1944.)

Uništenje partizana između Kladnja, Vlasenice i Olova. Do 8. avgusta Nemci navode da je ubijeno 227 partizana uz 50 zarobljenika.

U periodu od 22. do 30. avgusta 1947. godine, na vojnom sudu u Sarajevu održana su suđenja za pripadnike Handžar divizije od strane komunističkog režima.

„Optuženo je pet hiljada pripadnika divizije , samo sedam od trideset i osam optuženih optuženo je za konkretna djela.

Svi optuženi su bili relativno niži oficiri i „branila su ih“ tri jugoslovenska advokata: dva civila i jedan vojni oficir.

Svih 38 muškaraca proglašeno je krivim i osuđeno na smrt  ili dugotrajne zatvorske kazne

SS-Gruppenfirer Karl-Gustav Sauberzweig izvršio je samoubistvo 20. oktobra 1946. umjesto da bude izručen komunističkoj Jugoslaviji.

SS obersturmfirer Imam Halim Malkoć obješen je u Bihaću 7. marta 1947. godine.

Oni koji su pogubljeni 17. jula 1948. su:

* SS Obersturmführer (der Reserve) Rolf Baumeister

* SS Hauptsturmführer (der Reserve) Walter Eipel

* SS Oberscharführer Kurt Lütkemüller

* SS Hauptscharführer Bruno Lütjens

* SS Obersturmführer (der Reserve) Heinz Masannek

* SS Oberscharführer Josef Pälmke

* SS Oberscharführer Wilhelm Schmidt

* SS Obersturmführer (der Reserve) Willi Schreer

* SS Oberscharführer Erich Schwerin

* SS Obersturmführer (der Reserve) Kurt Weber

Skoro svi zatvorenici su pušteni rano 1952.

(nakon Titovog sukoba sa Josifom Staljinom i potrebe da se ponovo približi Zapadu), osim

SS Sturmmana Wilhelma Mahna koji je umro u zatočeništvu.

SS-brigadefirer Desiderius Hampel nikada se nije suočio sa suđenjem i preživio je rat. Umro je 11. januara 1981. u Grazu, Austrija.

Da se bukvalno izrazim , hodze I hadzije a u stvari su bosanski begovat I vjerski velikodostojnici(Ulema), koji su mudro trljali sjede brade, zabrinuto vrtili glavom I govorili da se treba sacekati dok Hitler ne dobije rat, pa onda na sto staviti svoje politicke zahtjeve.To jest stvaranje automne oblasti pod imenom “ zupa Bosna”, koja ce biti direktno anektirana Trecem Rajhu. Oni koji su znali sta ce se desiti kada ustase pocnu fizicki istrebljivati srpski narod sa podrucja NDH, pocinju pisati rezolucije protiv vlade NDH I ustasa, a onda 1. novembra 1942(sic) godine pisu cuveni “Memorandum Adolfu Hitleru” gdje ga mole da njemacke vlasti formiraju jednu vojnu formaciju, koja ce biti stacionirana u BIH , odrzavati red I poredak u granicama Bosne I Hercegovine (granice su one iz vemena Aneksije Bosne I Hercegovine) . Za pocetak predlazu da se Dobrovoljacko domobranska pukovnija(DOMDO) ili “Hadziefendiceva Legija” preimenuje u “Bosansku Strazu”. Memorandum sadrzi povrsan pregled kvazi historije bosanskih Muslimana, sa teznjom da se BH Muslimani prikazu kao ne juzni Sloveni nego Arijevci, kao neki ogranak germanskih ili gotskih plemena. Autori ovog memorandum (smatra se da su u Uzeiraga Hadzihasanovic I njegov zet Mustafa Softic) na kraju predlazu I razmjenu stanovnistva, tj da 100 000 Srba iz BH bude zamjenjeno za isto toliko Sandzackih muslimana. Pored toga bi se iz BH trebalo iseliti 75 000 Hrvata. Hitleru se predlaze I da se BIH omoguci izlaz na more preko Metkovica na luku Ploce. Kad su Nijemci (prije svih Himmler) ozbiljno uzeli u razmatranje ideju o stvaranju jedne SS divizije, Istocna Bosna I Istocna Hecegovina su bili gotovo potpuno etnicki ocisceni od muslimana. Prezivjeli su samo oni koji su se spontano organizovali u tzv “muslimanske milicije”. Svi su oni naoruzani oruzjem dobivenim ili od vlade NDH ili od Nijemaca. Medju njih spade I Muhamed Hadzefendic. Kada je Dzafera Kulenovica , doglavnika u vladi NDH, Artur Phleps, komadant 7. SS divizije “Prinz Eugen”pitao sta misli , jeli moguce skupiti 26 000 BH muslimanski dobrovoljaca za jednu SS diviziju,on je rekao (po meni nesto najbolje receno iz usta nekog BH muslimanskog politicara tog vremena) :”Da je godina 1941 , ne 26 000 nego 100 000 dobrovoljaca bih mogao sakupiti, danas, tesko, tesko, gotovo nemoguce.”

Eto uglavnom u gore navedenom je opisano vrijeme I okolnosti koje su prethodile stvaranju 13. SS divizije. Eh sad, sa danasnje vremenske distance gledajuci, uocavaju se dvije kljucne greske kod duhovnog I politickog vodjstva bh Muslimana, a to su. Potpuna pogreska u procjeni ishoda rata I samim tim slijepo vjerovanje da ce Hitler dobiti rat, I druga greska je ne imanje doslednog kursa , vec lutanje u biranju saveznika za ostvarenje njihovih politickih ciljeva. Vezanje BH muslimana sa jednom velikonacionalnom ideologijom, u ovom slucaju velikohrvatskom, je kostalo BH muslimane u ogromnom gubitku ljudskog kapaciteta. Isto bi se desilo da I da su BH muslimani listom stali uz Drazu Mihajlovica, jer se te dvije ideologije tog vremena, kao i do danasnjih dana I zasnivaju na kraju krajeva, na eliminaciji BH muslimana kao politickog faktora I konacno razgranicenje Srba I Hrvata, jednom zauvjek. Rjesenje je bilo, da se odmah po okupaciji Jugoslavije I njenog nestanka sa geografske karte, napravi jedinstvena platforma svih BH muslimanskih politickih krugova I da se ali odmah pristupi realizaciji ideje, trazenja politickih saveznika u prikljucenju(direktnim anektiranjem) BIH u Treci rajh a ne da se zato ceka do 1. Novembra 1942. Mora se priznati da su i Nijemci bili nezainteresirani za to, jer se Hitler vec bio opredjelio za Pavelica. Tek kad je izgubio povjerenje u Pavelica, jer nije uspio napraviti red i poredak kakav se od njega ocekivao(prije svega gusenje partizanskog pokreta), Nijemci traze druge opcije i tu im se nudi el Husseini kao posrednik i odani saveznik i koji ima uticaj na politicko i vjersko vodjstvo BH muslimana.

Drugo rjesenje je bilo ,masovan odziv BH muslimana pozivu KPJ I masovno pristupanje titovim partizanima. Kada se danas analizira, uvidja se jedinstven stav gotovo svih politickih krugova kod BH muslimana a to je antikomunizam. Razgovarajuci sa mnogim ljudima BH muslimanima, savremenicima tih dogadjanja, vecina se slaze da je postojala velika mrznja prema partizanskom pokretu. Prije svega sto je to u pocetku bio srpski pokret, tj cetnici I partizani su ratovali zajedno ali osim toga je bio I jasan stav Uleme Medzlis, a on je bio izrazito antikomunisticki. Treba se znati to da se tada u polunepismenom muslimanskom narodu vise vjerovalo jednom hodzi nego nekom komunistickom agitatoru . Medju narodom, a iz usta hodza su se namjerno sirile lazi o komunistima (da je muslimanska vjera zabranjena, da komunisti seksualno opce sa svojim sestrama d ace se dzamije pretvoriti u stale, d ace svi morati jesti svinjsko meso I niz drugih nebuloza). Na kraju je to rezultiralo masovnim nepristupanju(vise nego I u jednom drugom narodu na prostoru BIH) partizanskom pokretu. Mora se priznati takodje da je bilo I medju BH muslimanima iskusnih I predratnih revolucionera pa I spanskih boraca, ali oni jednostavno na teritorijama koje partizani nisu kontrolisali (pogotovo u gradovima) nisu imali nikakav ili gotovo nikakav uticaj, bar u prvoj godini rata. Da se razumjemo, ja ne pisem ni iz kakvih ideoloskih pobuda, BH muslimani su bili predodredjeni da plate zivotima cijenu, jer se jednostavno nalazili izmedju cekica I nakovnja, tj velkosrpskog ili veliko hvatskog nacionalizma. Jedino ko je njima(BH muslimanima) mogao tada ponuditi nesto sto bi ih spasilo od tolikog stradanja bili su , da apsurd bude veci ili Nijemci ili partizani. A sta se u sustini desilo. BH muslimansko politicko I duhovno vodjstvo pise memorandum Adolfu Hitleru 1.novembra 1942. Hitler je poslije poraza na Staljingradu odlucio da na insistiranje Himmlera, formira jednu SS diviziju. Ona se i formira i borbeno se angazuje u martu 1944 , kada je Hitler izgubio rat na svim frontovima. 13 Handzar divizija nije na terenu mogla nista promjeniti. Kakvu je pamet i kakve politicke procjene je imala tada ta gomila ocajnika u redovima politickog i vjerskog vodjstva BH muslimana, kada se odlucila na takvo sto. Politicka steta izazvana osnivanjem 13 SS divizije i davanjem svog ucesca u njenom stvaranju (kad je sve vec bilo izgubljeno) je nemjerljiva, ona je svrstala BH muslimane, 1944 u redove onih naroda koji su imali svoje pripadnike u jednoj od najzlocinackijoj organizaciji u istoriji ljudske civilizacije, SS odredima. Ova je organizacija kao takva i proglasena u Nirnberskim procesima i kao takva zabranjena a njeni clanovi progonjeni sirom svijeta . Zlocini SS nikad ne zastarijevaju. Ovo pisem a znam da ce mnogi na kraju biti razocarani mojim zakljuckom. Svi narodi u bivsoj Jugoslaviji su imali svoje SS jedinice, nisu BH muslimani u tome usamljeni, Hrvati u Vrazijoj ili plavoj diviziji, Srbi u Dobrovoljackom SS puku Koste Musickog ,Albanci u“ Kama“ SS diviziji, ali samo su se BH muslimani za to odlucili onda kada je rat vec bio zavrsen i nepovratno izgubljen za one na ciju su se stranu stavili, hvala dragom Bogu ne svi bosanski Muslimani.Kada ja sa ove vremenske distance pisem o svemu ovome, puno mi je lakse , jer pobjednici se znaju i oni su pisali istoriju. Ja pokusavam biti ideoloski potpuno neutralan i kriticki se odnositi na to pobjednicko pisanje istorije-povjesti. Pokusavam pravilno uociti istorijske greske BH muslimana , danas Bosnjaka, u datom vremenu i prostoru i nadati se da se takve greske, koje su Bosnjake kostale toliko ljudskih zivota i toliko stradanja, nikada vise ne ponove.

Ostaje mi na kraju da napisem par rijeci o sudbini preostalih clanova 13 SS divizije(koji su do kraja ostali odani Trecem Rajhu)), poslije njenog rasformiranja na mostu u Brckom ,15 oktobra 1944. Ali to cu napisati nekom drugom prilikom.

 izvjestaj "Zemaljske komisije za utvrdjivanje ratnih zlocina"

Koje je sastavila neka Vjera Rukavina i neki Terzic . Oni navode brojem i slovima da je ta divizija ubila 1803 lica. Tu su navodno i svjedocenja nekih seljaka, ma da ne duljim,cijeli izvjestaj je izgleda tako nepismeno sastavljen i tako tendenciozno sastavljen(na cak 80 strana), da ga ja ni pored najbolje volje ne mogu uzeti za vjerodostojan. A pisan je zamisli 1954 godine. 9 godina poslije rata. Meni se cini da je to radjeno po sistemu(po kljucu), hajdemo sad red cetnika osuditi, pa red ustasa, pa red ss-ovaca. Kad samo zamislim koliko je tih iz 13 SS. platilo glavom zbog sadrzaja ovog izvjestaja, a ova komisija ne znaju ni kako se zove divizija, pa je cesto mjesaju sa "Plavom divizijom" kazu 13. Handzar divizija, zvana "Plava divizija", kaze za clanove 13 SS. da su nosili figure dzamija oko vrata. Ne znam koliko je zaista ovaj zapisnik relevantan dokaz, ovi koji su ga sastavljali su potpuno nepismeni.

Hadziefedic bio po ubjedjenju autonomas, naoruzan je od strane NDH, dobio je I cin pukovnika, pregovarao je sa Nijemcima o stvaranju SS divizije, nije morao biti nacista po ubjedjenju. Medju BH muslimanima ih je vrlo malo bilo. Medjutim nije se opredjelio za partizanski pokret I zbog toga su ga partizani likvidirali. On je za partizane bio klasni neprijatelj I zbog toga je platio glavom. Partizani su vodili ne samo rat protiv fasizma nego I socijalisticku revoluciju. To sto je Hadziefedic docekao partizane u svojoj kuci mirno I spokojno je bilo lakomisleno. Ja to ne bih nikad uradio. Njegove zasluge za opstanak naroda na potezu Posavine I Sjeveroistocne Bosne su nemjerljive, ali on politicki nije bio dorastao situaciji. Slicna situacija je bila I sa Huskom Miljkovicem. Kao da su se igrali rata, surovali malo sa svima a htjeli biti svoji na svome. Obojica su igrom slucaja pala u ruke partizana, a partizani su vec tada bili najjaca sila na teritoriji BIH(kraj 1943). Bio je rat, a u ratnim uslovima vlada I ratna logika. Zamisli dobro, partizani su I za manje prestupe, streljali ljude, a da to ne urade onima kojima su”okitili “pridjev, kolaborateri, narodni izdajnici I sl. Dovoljno je bilo da si bio bogat seljak(kulak) pa da izgubis glavu. Zahvaljujem se na ponudi za saradnjom i ja cu vam se javiti na pp.

Malo bih se vratio temi "Handzar" i predocavam "Memorandum2" bosanskih muslimana upucen Adolfu Hitleru.

Memorandum bosanskih automaša ("narodnog odbora") "njegovoj ekselenciji - Adolfu Hitleru" 1.11.1942.god

U ovom tekstu će biti upisan cijeli tekst memoranduma bosanskih automaša upučen Adolfu Hitleru krajem 1942. godine. Autori ovog memoranduma su bili Muhamed Softić (gradonačelnik Sarajeva), Uzeir-aga Hadžihasanović, banjalučki inžinjer Suljaga Salihagić, Muhamed Hafiz Pandža i njemački pukovnik grada Sarajeva Rudolf Treu. U memorandumu piše slijedeće:

"Fireru naš! Mi nismo odani rajhu i njemačkom narodu zbog ličnih računa i interesa! Mi Bošnjaci kao Goti, odnosno kao germansko pleme pod imenom 'Bosi' došli smo u III stoljeću sa sjevera na Balkan u tadašnju rimsku provinciju Iliriju. (...) U VI stoljeću došli su Slaveni u našu zemlju pod imenom Srba i Hrvata. Naši preci, kao Goti, uzeli su ih za radnike na svojim posjedima, jer su tada bili upleteni u užasne borbe sa carem Istočnog rimskog carstva, Justinijanom. Razlike u duhovnim i antropološkim osobinama između nas Bošnjaka s jedne strane i slavenskih plemena, dakle Srba i Hrvata, s druge strane, održale su se sve do danas. Tako navodno 90% Bošnjaka ima tanku plavu kosu, plave oči i svijetlu boju kože, a 80% Srba i Hrvata debelu crnu kosu i tamniju put. Bošnjaci su poznati kao ljudi otvorenog karaktera, a Slaveni su ponizni. (...) Srbi su odmah po dolasku na Balkan primili istočno kršćanstvo, Hrvati rimokatoličko, dok su Bošnjaci čvrsto ostali pri svojoj gotskoj arijanskoj vjeri, po kojoj Isus nije Bog, već najsavršenije Božije stvorenje. Ovu vjeru pod narodnim imenbom 'bogimila', što znači vjere Bogu mile, zadržali su do dolaska Turaka 1463. godine. Onda su najednom svi primili islam, jer je islamska vjera identična našoj bogumilskoj (...)".

Opisuje se dalje kako su Bošnjaci zadržali stari gotski simbol svastike, na stećcima i muslimanskim nišanima (uz Memorandum su priložene i fotografije), kao i na vezovima i tkanju. "U Srbiji i Hrvatskoj nema nigdje ni traga kukastom križu. Osim sličnosti sa bogumilskom vjerom, Bošnjaci su islam prihvatili i zbog toga što su istočna crkva (Srbi) i rimo-katolička (Hrvati i Mađari) vodili protiv "naše države" križarske ratove. Otkidali su dio po dio bosanske države, pa su Bošnjaci dočekali Osmanlije kao osloboditelje, te su se s njima borili rame uz rame protiv svojih starih neprijatelja, Hrvata i Mađara. Dalje se opisuje sposobnost Bošnjaka i navode se imena najznamenitijih vojskovođa, državnika i drugih visokih ličnost Bošnjaka u Osmanskom carstvu. Kada je Berlinskim kongresom 1878. Bosna i Hercegovina predata na upravljanje Austro-Ugarskoj, Bošnjaci su pružili otpor iz bojazni da će "apostolsko carstvo" nastaviti križarsku tradiciju, ali je Austrija "iz svega toga našla sretan izlaz i od Bosne načinila corpus separatum i za vrijeme 40-togodišnje uprave u Bosni i Hercegovini, nije nas prisiljavala na kršćanstvo, već nam je dala punu slobodu vjere, a djelomično i političku autonomiju. Iz tih razloga naše je političko držanje postalo za kratko vrijeme prijateljsko i vjerno. U vrijeme Prvog svjetskog rata, u koji su Njemačka, Austrija i Osmansko carstvo ušli kao saveznici, Bošnjaci su se u ratu posebno istakli i njihove su regimente smatrane najboljim. "Time nam je", nastavlja se u memorandumu, "pružila prilika da Austriji iskažemo zahvalnost za časno držanje u toku 40 godina okupacije. Sa Njemačkom smo bili vezani krvnim srodstvom, sa Turskom vjerom i historijom. Budućnost nam je izgledala lijepa i zavidna: da ćemo mi kao muslimani našoj braći po krvi, Nijemcima, biti most i spona od zapada ka islamskom istoku sa 300.000.000 muslimansa". Međutim, došlo je do poraza, stvaranja Jugoslavije, ponovo se razbuktala stara slavenska mržnja prema nama".Stvaranjem jugoslovenske države na osnovu Versajskog ugovora ponovo se

raspalila stara slavenska mržnja protiv nas. Prvi akt jugoslavenske vlade bila je

konfiskacija 95'% našeg zemljišnog posjeda, koji se od našeg dolaska u Iliriju pod

imenom Gota u III vijeku neprekidno nalazio u našem posjedu. Vrijednost oduzetog

imanja iznosila je 15 milijardi, a nama je data odšteta od pola milijarde

dinara, i to u državnim papirima, koji su bili 50%> obezvrijeđeni. Naša politička

borba za autonomiju Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji imala je toliko izgleda

na uspjeh, koliko su Hrvati za sebe tražili hrvatsku autonomiju. Neposredno

pred početak II svjetskog rata (26, VIII 1939), u strahu od germanskog napredovanja,

Srbi i Hrvati sklopili su Sporazum, kojim su poravnali svoje razlike podjelom

naše Bosne. Za nas su ponovo nastupili crni dani. Sada nas nisu nazivali

„crno-žutim", „šutskorimia", već „Petom kolonom", jer smo željeli i na tome

radili da Njemačka umaršira u Jugoslaviju.

Uvjereni da su Hitleru prikazali odnose i razvoj prilika od ulaska njemačke

armije u Bosnu i dovoljno objasnili prošlost Bošnjaka-Muslimana Bosne,

porijeklo, rasu i nacionalne težnje, autori Memoranduma formulisali su konkretne

prijedloge Hitleru radi ozdravljenja teških odnosa i ostvarenja viševjekovnih

ideala Bošnjaka, koji su, po njihovom ubjeđenju, u punoj saglasnosti sa

interesima njemačkog naroda i u duhu velikih Hitlerovih ideja. Ovi prijedlozi

sadržani su u sljedećih osam tačaka.

1) Autori Memoranduma traže proširenje operativnog područja muslimanske

bosanske legije pod komandom majora Muhameda Hadžiefendića. Ova legija

dobila bi novi naziv „Bosanska straža".

2) Sve Bošnjake iz cijele države, osim dobrovoljaca koji se nalaze na Istočnom

frontu, iz ustaških i vojnih jedinica sa oficirima i podoficirima trebalo bi

uključiti u „Bosansku stražu" pod komandom Muhameda Hadžiefendića. Samo

Bošnjak može da brani i štiti svoju Bosnu.

3) Naoružanje, snabdijevanje, obrazovanje i direktnu kontrolu sprovodila

bi njemačka armija.

4) Troškove umirenja do definitivnog regulisanja odnosa Bosne prema Hrvatskoj

treba da snosi njemačka armija putem kreditnih čekova, za čije. bi pokriće

služili naši državni posjedi, naročito naši bogati rudnici i šume.

5) Traži se obustava svake aktivnosti ustaškog pokreta i ustaških jedinica

na području Bosne.

6) Na ovoj teritoriji postavlja se političko-administrativna uprava pod

nazivom „Župa Bosna" sa sjedištem u Sarajevu, čijeg šefa imenuje jedino i isključivo

Hitler.

7) Traži se da se u „Župi Bosna" omogući stvaranje Nacional-socijalističke

partije.

 Autori Memoranduma ustupaju Italiji bosansko zaleđe Splita, jer smatraju

da su italijanske aspiracije u tom pravcu opravdane. Na taj način bile bi

zadovoljene italijanske težnje i izostale bi dalje borbe i klanja. Na jugu Bosne

ustupila bi se četiri hercegovačka sreza Italiji, odnosno Crnoj Gori, jer u njima

preovlađuje stanovništvo srpsko-pravoslavne vjere i crnogorske nacionalnosti.

Bosna bi dobila izlaz na more preko Metkovića u luci Ploče. Na ovoj teritoriji

„Župe Bosna" čisto bosansko stanovništvo činilo bi apsolutnu većinu. Muslimana

480

bi bilo 925 hiljada, pravoslavnih Srba 500 hiljada i oko 225 hiljada katoličkih

"Hrvata.

Na kraju, autori Memoranduma mole Hitlera da ovu teritoriju Bosne uključi

u niz evropskih jedinica pod njegovom zaštitom i sa istom samostalnošću

koju će imati njeni susjedi.

rema zapisima i usmenim predanjima poslednji nesumnjivi autoritet sarajevske Čaršije, tačnije Baščaršije, bio je Uzeir-aga Hadžihasanović.Smatram da je red baciti malo više svjetla na lik ovog neopravdano zaboravljenog Bošnjaka.

Dr Mehmed Alajbegović, sudija iz Zagreba i bliski saradnik zagrebačkog muftije Ismeta Muftića, a kasnije ministar skrbi i ministar vanjskih poslova Nezaviosne države Hrvatske, ovako piše o Uzeir-agi: “Stup političke organizacije Dr Mehmeda Spahe u Sarajevu je Uzeir-aga Hadžihasanović, trgovac iz Sarajeva. Impozantna muška figura, obučen na bosansku, okretnog duha, pun dovitljivosti, humora i ironije, neiscrpiv u komunikacijama, uvjerljiv u argumentiranju, on je vodio Sarajlije i držao grad za Dr Spahu, svog prijatelja i partijskog druga. Uzeir-aga Hadžihasanović stvarao je u svom

dućanu javno mnijenje u Sarajevu, dizao ljude na položaje, politički ih likvidirao, paralizirao akcije protivnika, potezao šahovske poteze u politici stranke tako da su mnogi u nedoumici bili da li Dr Spaho drži u ruci Uzeir-agu ili potonji Dr Spahu. (Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Republički sekretarijat unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, Služba državne sigurnosti, 004/2, Mehmed Alajbegović, Politička strujanja među bosansko-hercegovačkim muslimanina, 5)

Ta Uzeir-agina politička aščinica koja je bila locirana u njegovu dućanu na Baščaršiji zasmetala je mnogim Sarajlijama-jerlijama i takozvanim Sarajlijama-nesarajlijama, ili došljacima, pa tako Asim-beg Dugalić, inače Hercegovac ovako piše o toj kuhinji: „Među nama se uvela jedna praksa, da nam nekolicina ljudi – usko povezana rodbinskim i materijalnim vezama – kroji sudbinu i da nam u svima narodnim predstavništvima naturavaju samo sebe i ljude koji su njima po ćeifu bez obzira mogu li to oni obavljati na opću dobrobit i zadovoljstvo. Ovi su nam ljudi uništili naše institucije, a rezultat njihovog rada vidi se najbolje po stanju naših Vakufa, i ne spominjući Muslimansku trgovačku i obrtničku banku koja je osnovana da bude utočište našem malom obrtniku i zanatliji, a koju su svojom sebičnošću i nesposobnošću uništili. Nama je jako žao, kao članovima Jugoslovenske Muslimanske Organizacije da smo morali istupiti s našom posebnom listom, ali pored najbolje volje nije moglo biti drugačije, jer nijesmo mogli dozvoliti da nam četvorica ljudi kroje sudbinu i da nas dijele na takozvane jerlije ili starosjeditelje i otudašnje – pridošlice, kojih ima 60% u gradu Sarajevu. Ovu sramotu nijesmo mogli primiti, kad među prvih deset njihovih kandidata nema nijednog naseljenog Sarajlije, dok tamo vidimo sedmoricu bivših članova propale Muslimanske trgovačke i obrtničke banke. Još nam je više žao kad je taj i takav rad sankcionisao predsjednik Jugoslovenske Muslimanske Organizacije Dr Mehmed Spaho i stavio se na čelo akreba medžlisa s čime je sebe saglasio sa njihovim na svim stranama upropaštavajućim radom.” (Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo. Veliki župan Sarajevske oblasti, Pov.2070-1928, Napretkova kulturno-historijska zbirka, inventarni broj 1605, Šta je kome ko i ko je kome šta? Akcioni odbor za rasturanje Akreba Medžlisa).

No, ova Dugalićeva akcija nije pila vode i Uzeir-aga Hadžihasanović je ostao muslimanska politička alfa i omega Sarajeva, ne samo za života Dr.Mehmeda Spahe, već i nakon njegovog ubojstva u Beogradu, a svakako i tokom Drugog svjetskog rata. Imao je jako mnogo protivnika, a što je njihov broj bio veći, on je bio politički jači i jači.

ako se bojim, da nisi bas u potpunosti razumio nit onoga o cemu pisem. Ne idem ja u politiku, ali ide politika na mene. Zelim samo po ko zna koliko puta ponoviti, da su politicke greske, koje su u proslosti cinjene,prijetile da Bosnjake dovedu do njihovog nestanka sa ovih prostora. Treba znati uociti uzroke i posledice. Treba iz istorije nauciti, da ti se istorija ne bi ponovila. To je osnovna nit onoga o cemu pisem. Onaj sa Bune koga ja rado pominjem u negativnom kontekstu, nije istorijska licnost, ali tezi da bude. A po svemu do sada vidjeno i sto ce tek da se vidi, bit ce negativna istorijska licnost. Najveca nevolja koja moze zadesiti Bosnjake (kao i pred pocetak Drugog svjetskog rata) po meni, je uplitanje religije u politiku. BIH po svaku cijenu mora biti i ostati sekularna drzava. Nikada vise ne dozvoliti da se jedna nacija poistovjecuje sa religijom. Ne znaci to da se treba odreci vjere, ma ni u kom slucaju. Treba samo prilagoditi vjeru i staviti je na ono mjesto gdje i pripada. Treba se jednostavno ugledati na zemlje evropske demokracije, na koji nacin su to uradili i odvojili crkvu i njeno uplitanje od drzave i politike. Eto to je svrha mog pisanja, a ne dnevno politicarenje.

Evo, ti si poslao jednu fotografiju, koja objasnjava ono o cemu se zapravo radi. Jedan visoki vjerski dostojanstvenik, jerusalemski muftija(ovdje vec bivsi), biografije slicne Indiani Dzonsu, vrsi smotru 13 SS divizije zvane Handzar, koja najvise njemu moze zahvaliti na svome postanku.

A sto se tice mog daljnjeg bavljenja ovom divizijom , nemaj brige. Eto bas si mi dao ideju da napisem jos nesto o El Husseiniju i kako je okoncao svoj burni zivot. Mozda neko ima koji prilog na ovu temu?

pozz

Sedmog maja 1945 u okolini Berna u Svicarskoj su uhapsena trojica Arapa i dva njemacka pilota, koji su na ilegalan nacin usli iz Njemacke u Svicarsku. Jedan medju njima je bio i Mohammed Amin al-Husseini , bivsi Jerusalemski muftija i veliki prijatelj njemackog Reicha. Njemacki piloti su vraceni u Njemacku dok je al-Husseini na granicnom svicarsko-francuskom prelazu St. Margrethen 8. maja 1945 predat francuskim vlastima. Iz uskopolitickih razloga Francuska se sama zaintersovala za al-Husseinia. Francuski diplomat Henri Ponsot mu je ponudio gostoprimstvo u jednoj vili u okolini Pariza. Zauzvrat je al-Husseini obecao saradnju u vezi smirivanja stanja u arapskom svijetu, prije svega u Siriji. Francuske vlasti su znale koliki autoritet u arapskom svijetu uziva al-Husseini. Ubrzo je , vec pocetkom 1946 godine dobio politicki azil u Egiptu. U medjuvremenu je u Jugoslaviji vec pokrenut postupak da se on kao ratni zlocinac, a zbog njegovog ucesca u formiranju 13 SS divizije-Handzar, izruci vlastima FNRJ , radi sudjenja.Drugi zahtjev je stigao iz Zionisticke Organizacije(Jevrejsko udruzenje zrtava drugog svjetskog rata) da mu se sudi u Nürnbergu, kao ratnom zlocincu, a po pitanju njegovog ucesca u Holokaustu. Britanske vlasti su ovaj prijedlog odbile i tako al-Husseini , kao slobodan covjek, nastavlja svoj politicki rad, uperen prije svega, protiv stvaranja drzave Izrael. Ubrzo Husseini prelazi u pojas Gaze i tu 01. oktobra 1948 proglasava arapsku drzavu Palestinu, sa glavnim gradom Jerusalimom, kao odgovor na proglasenje drzave Izrael. Palestinska drzava je bila odmah priznata od strane Egipta, Saudijske Arabije, Sirije, Libanona, Iraka, Jemena, ali ne od Jordana. Nijedna druga zemlja nije priznala Palestinu. Palestina je bila potpuno politicki i ekonomski ovisna od Egipta. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser je bio veliki stovalac lika i djela al-Husseinia. Husseini je bio takodje politicki mentor i uzor Jasseru Arafatu. Njih dvojica su bili daleki srodnici iako su neki tvrdili da je Arafat necak od Husseinija. Zbog poboljsanja odnosa sa trecim svijetom i politikom nesvrstavanja, Josip Broz Tito, da bi ugodio Naseru i Jasseru Arafatu, precutno odustaje od krivicnog gonjenja protiv Husseinija. Navodno je, (bez pisanih dokaza) da bi izrazio svoju dobru politicku volju, prije vremena pustio na slobodu (amnestirao)Huseina Djozu, jednog od vodecih imama u 13. Handzar diviziji.Kao sto je poznatu al-Husseini je u svojoj vili u Babelsbergu u blizini Berlina organizovao ideolosko obrazovanje za vjerske sluzbenike u 13 Handzar diviziji. Ovo obrazovanje je bilo prije svega bilo usmjereno u duhu nacionalsocializma. Tu su navedeni najveci neprijatelji kako njemackog Reicha tako i muslimana sirom svijeta. Osnovni ciljevi su bili: borba je protiv Jevreja , boljsevika,Anglosaksonaca, slobodnih zidara i borba protiv katolicanstva.

Ovdje se nalazi spisak imama koji su pohadjali taj ideolosko-politicki kurs u Berlinu. Popratni teks doduse na engleskom jeziku, preuzet sa interneta. Sama slika je inace privatno vlasnistvo Zvonimira Bernwalda, tada Volksdeutschera, koji je sluzio u 13. SS diviziji i bio prevodilac

The imams visiting Potsdam, July 1943. Standing from left to right Imam Husejin Dzozo, Imam Ahmed Skaka, unknown, SS-Schiitze Zvonimir Bemwald, SS-Ostuf. Heinrich Gaese, Division Imam Abdulah Muhasilovic, an unknown German, Imam Haris Korkut, Imam Dzemal Ibrahimovic, Imam Hasan Bajraktarevic, Imam Salih Sabanovic, Imam Fikret Mehmedagic, an unknown partially obscured German and Imam Sulejman Alinajstrovic. Kneeling from left to right Imam Muhamed Mujakic, Imam Halim Malkoc, Imam Kasim Maric, Imam Hasim Torlic, and Imam Osman Delic.

ja zaista ne znam sta je "prava"tema.

Handzar divizija je tema skoro svih velikosrpskih portala. U njima se zeli pripisati Bosnjacima krivica i za Holokaust u BIH nad Jevrejima i kolaboraciju BH muslimana sa Trecim Reichom i angazovanje BH muslimana u SS jedinicama. Sve se to radi sa jednim dobro smisljenim ciljem. Da bi se opravdao genocid nad Bosnjacima u oba rata i da bi si ponovo polozila zmijska jaja iz kojih ce se izleci razlozi za sledece sukobe i naci opravdanja za nove genocide. Zato je Handzar divizija i danasnja politika usko povezana. Samo se istinom moze pobjediti laz. A da bih to potkrijepio dovoljno je da otvorite ovaj link
http://serbianna.com/blogs/savich/
mozete otvoriti i srpska mreza org, prinzip je isti.

Neka se bilo ko pozabavi malo sa “Srpskom mrezom” i drugim forumima, vidjece se, sa kolikom kolicinom lazi , iskrivljene istorije i istorijskih falsifikata se obasipa njihovo citateljstvo. Nije onda cudo kada se njihov najnoviji “Vozd” Dodik pojavljuje u javnost, da , hajd recimo, kao ozbiljan politicar(a oni ozbiljnijeg nemaju),komentarise istoriju drugog svjetskog rata i namjernim iskrivljavanjem istorijskih cinjenica(bezocnih lazi) blati cijeli Bosnjacki narod. Govori o bosnjackim Handzar-divizijama(pazi dobro) i bosnjackom ucescu u kolaboraciji sa okupatorom. O srpskoj kolaboraciji ,o srpskom SS-Korpusu djenerala Koste Musickog i drugim hrabrim poduhvatima srpskog naroda(vidi pod“Serbien ist Judenfrei”, Milan Nedic,Dragi Jovanovic, Dimitrije Ljotic, Kosta Pecanac) Mile mudro suti. O zlocinackoj i genocidnoj politici cetnickog pokreta Draze Mihajlovica govori se sve u superlativu. Djeneral,najveci balkanski vodja otpora fasizmu, koji je odlikovan od Ruzvelta jer je spasavao americke pilote, je vec mitska licnost u srpskoj istoriji, u ravni sa Milosem (K)Obilicem, Markom Kraljevice, carom Lazom , junackim koljenom. I sve to u dvanestercu , uz popularni(jedno)zicani instrument. Vratimo li to malo u sadasnjost i blisku proslost, ruskim placenicima se podizu spomenici zahvalnosti, sirom RS. Malo,malo pa promarsiraju kroz Banjaluku, Visegrad i druge gradove RS, bradate spodobe sa kamama medju zubima, za koje smo mislili da pripadaju proslosti i Bulajicevom filmu “Bitka na Neretvi”. A onda kada ona budaletina osteti fasadu na Americkoj ambasadi u Sarajevu, to poprate sa takvom medijskom pompom, da bi im i Gebels pozavidio. Pri tom predstavljajuci cijeli bosnjacki narod, kao vehabijski, kojima je teror i mrznja prema hriscanima u krvi i genima. Zasto sve ovo govorim. Mediji, svejedno radi li se o TV, pisanoj rijeci, pa cak i internetskim portalima i forumima citalaca na njima, imaju veliki uticaj na njihove konzumente. Usmjeravaju(kanalisu) sto kazu, javno mijenje. Sjetim se ovog zadnjeg rata i gorko se nasmijem na tvrdjenje nekih (veliko)srpskih vojnih analiticara, koji kazu, da su Alija Izetbegovic i drugi bosnjacki politicari dobili medijski rat. Medijski rat, ako je to uopste bio rat, su u BiH dobili CNN, RFI, RFE, BBC, Deutsche Welle, kao i hrabri novinari Roy Gutman i Christiane Amenpour. Ne zato sto su pisali propagandne lazi nego sto su sirili istinu o genocidnoj politici fasistickog rezima Slobodana Milosevica kreiranu u Generalstabu JNA i Akademiji srpske nauke i umjetnosti(SANU). Mislim za sebe onako, e bas je taj medijski rat dobio Alija Izetbegovic, sin mu Bakir, te Ejub Ganic i slicni heroji, smisljajuci kako doskociti SRNI i Vucelicevoj televiziji, duboko skriveni u trezoru Privredne banke. Medijski rat u BIH je dobila istina o tom ratu. Nije se moglo pobiti 2 miliona Bosnjaka i to pred kamerama najvecih svjetskih medijskih kuca. Danas kad je rat odavno stao, nema vise tih kamera, a Dodik i citava masinerija koja radi za njega, pocev od ruskih i srbijanskih obavjestajnih sluzbi do razni lobistickih kuca po Americi, analiziraju do u detalje, propuste koje su napravili u proslosti. Sve to konacno dobiva neku formu danas i vidi se iz prilozenog u kom pravcu se odvija situacija na terenu u zadanom pravcu koji vodi ka osamostaljivanju RS i unistenja drzave BIH. Naravno, da se golim okom vidi koliko je Bosnjacka politika nedorasla da se tome suprostavi. Pa i te izjave o da su bosnjaci u drugom svjetskom ratu bili na strani nacisticke Njemacke niko iole ozbiljnije u bosnjackim politickim krugovima nije shvatio. A to je teska objeda, naravno i gnusna laz i to ne prva koju Milorad Dodik javno izjavljuje. Da mu to pije vode, pokazuje i izjava Doris Pack. Koja naravno ne govori u svoje ime, vec predstavlja rijec Evropske Unije. Kako su Hrvati jos davne 1998 godine iskoristili Handzar diviziju u svoju korist i pobunu u njoj govori i dokumentarni film “Avenija Hrvata” koji je odradila HTV a evo dajem i jedan insert, naravno ako CHMOLJO to dozvoli .

http://www.youtube.com/watch?v=ggI4N8bf ... r_embedded

Naravno da bi jedna takva politicka emisija na ovu temu Handzar divizije bila , ne samo pozeljna, nego i neophodna. I to sa odbirom sto samih ucesnika te divizije , kao i samih moderatora koji bi pomogli da se osvjetli (minorna) uloga Handzar divizije na sudbinu rata na ovim prostorima. A ne da se i dalje slusaju velikosrpske lazi, kojima se baca ljaga i pokusava osuditi cijeli bosnjacki narod, pri tom predstavljajuci svoj narod, kao jedine antifasiste na prostoru bivse Jugoslavije

a jednom mjestu sam naveo podatak , da su pripadnici Handzar divizije imali materijalnu sigurnost i da su primali i platu za svoju sluzbu u SS. Iznos plata je bio isti za sve pripadnike SS u citavom Reichu i jedino se razlikovao prema cinu u SS i duzini vojnog staza.Osim toga clanovi porodice su takodje bili socijalno i materijalno zbrinuti, sto je u odnosu na situaciju ostalog stanovnistva u ratu opustosenom podrucju, bilo itekako vazno za prezivljavanje. Evo nasao sam i jedan dokument koji o tome govori. Pismo je upuceno SS Reich- Führeru Himmleru na odobrenje:

"IV. Opskrba izbeglica
Usled borbi partizana u Hrvatskoj, trenutno se nalaze u bek-stvu okruglo 230.000 ljudi, od toga samo oko 210.000 sa bosanskog područja. Položaj ovih ljudi je najgori što se može zamisliti. Kakve se sve tragedije odigravaju među ovom masom, pre svega niko ne može ni da opiše. Staranje o izbeglicama koje vrši hrvatska vlada je pokušaj sa nedovoljno sredstava, koga niko živi ne uzima za ozbiljno. Do kraja decembra je u 99 raznih okruga obuhvaćeno brojčano okruglo 208.000 izbeglica.
Prema pažljivoj proceni, među ovih 208.000 izbeglica nalazi se najmanje 80.000 članova porodica pripadnika SS i dobrovoljaca u policiji, koji imaju pravo na zbrinjavanje.23 Obuhvatiti iste poimenično i proveriti to, do sada je uspelo samo kod nekoliko hiljada, pošto izbeglicama u većini slučajeva nedostaju dokazi svake vrste za njihove podatke. Osim toga, najmanje 80% izbeglica je nepismeno, što naročito otežava njihovo registrovanje.
Većinu izbeglica predstavljaju Muslimani. U velikom broju slučajeva oni su i u mestima gde su izbegli bespomoćno izloženi teroru svojih neprijatelja i Često korupciji svojih zaštitnika.
Do sada sam pažljivo pratio problem izbeglica i u nekim slučajevima sam mogao da intervenišem preko šefa policije područja, kao i preko oficira za zbrinjavanje vafen SS. Više do sada nisam mogao da učinim, pošto postoji opasnost da bi svaka intenzivnija opskrba osoba koje imaju pravo na naše zbrinjavanje naišla na odbijanje ili, u najmanju ruku, na neprijatan prijem kod hrvatskih vladinih mesta, koji bi ovakvu prioritetnu opskrbu tumačili kao potpomaganje muslimanskih stremljenja ka autonomiji.
S obzirom na Muslimane u 13. SS-dobrovoljačkoj bosansko--hercegovačkoj brdskoj diviziji, kao i na svetski problem muslimana, ipak ponovo treba proveriti da li Vi, rajhsfirere, ipak ne zahtevate naročiti tretman izbeglica koje imaju pravo na zbrinjavanje.
U slučaju da Vi, rajhsfireru, naredite naročito zbrinjavanje, molim Vas da izdate naređenja:

1.) Izbegle članove porodica pripadnika SS i dobrovoljaca u policiji koji imaju pravo na zbrinjavanje, treba posebno tretirati. Izbeglice najpre treba smestiti u odgovarajuća mesta (izbegličke logore), odvojeno prema veroispovestima, i snabdeti ih najpotrebnijim stvarima za život. Čim se muslimanska područja oslobode od neprijatelja i očiste, Muslimane treba vratiti u ova područja. Kod ponovnog naseljavanja treba izbeglice — u okviru mogućnosti — materijalno pomoći i potpomagati ih.
2.) Dodatna sredstva koja su potrebna za zbrinjavanje izbeglica treba da pripremi Glavna uprava SS za WV u sa-radnji sa Glavnom upravom SS za zbrinjavanje i snabdeva-nje. Visina potrebnih iznosa može se utvrditi tek na osnovu iskustva iz prvih meseci.
3.) Za šefa snadbevanja izbeglica kod opunomoćenika raj-hsfirera SS u Hrvatskoj određujem SS-oberfirera25 i majora policije Kaserera [Kasserer]. Pošto ne treba očekivati da će, pri sadašnjem položaju partizana, u sledećim mesecima doći do okupiranja policijske zone IV u Kninu policijskim snagama, SS-oberfirer Kaserer bi se mogao osloboditi za ovu dužnost. Pošto oberfirer Kaserer zna jezik zemlje, a i inače je energičan, čini mi se da je pogodan da preuzme ovaj vrlo, vrlo težak zadatak i da ga uspešno reši.
Pokušao sam, rajhsfirere, da Vam gore u kratkim rečenicama dam sliku sadašnje situacije zbrinjavanja u Hrvatskoj. Svestan sam da svaka daljnja izgradnja zaštite za porodice pripadnika SS i dobrovoljaca u policiji predstavlja politiku prvog reda, pošto sredstva koja su potrebna za ovo verovatno mogu da se ostvare jedino izmenom sadašnjeg, neodrživog obračunskog kursa rajhsmarka — kuna.
Istovremeno sam sebi dozvolio da Vama, rajhsfirere, podnesem predloge za Vaše naredbe za dalji rad po pitanju zbrinjavanja u Hrvatskoj. Moji predloži usaglašeni su sa pojedinim referentima u mojoj komandi.
Na kraju želim još jednom da ukažem na hitnost rešenja mojih gore navedenih predloga, kako bi se hranarina u Hrvatskoj prilagodila devalvaciji novca i ponovo dovela na visinu koja je potrebna za život.

Hajl Hitler!

Vaš pokorno odani Kamerhofer

SS-grupenfirer i general-lajtnant policije"

Kada se pomene 13. Freiwillige Gebirgsdivision SS-Handschar(kroat.1), sve od pocetka pa do kraja u imenu asocira na jednu njemacku SS diviziju. Nikakve razlike izmedju nje i npr. zloglasne 7. SS Divizije Prinz Eugen. Koja je, uostalom, od svih okupatorskih jedinica , ucinila najvise zlocina nad civilnim stanovnistvom u nasoj zemlji. Da spomenem samo Kozaru,pa Neretvu, pa Sutjesku. A da upitam nekoga, ko se ne bavi istorijom, ko su bili pripadnici 7. SS divizije Prinz Eugen, malo ce njih znati pravi odgovor. Da jos napomenem, da se protiv ove divizije,poslije rata, vodio posebni kazneni postupak pred Vojnim sudom u Beogradu, a njene pripadnike su saveznici izrucivali cak iz Njemacke, novoj vlasti u FNRJ. 7. SS Divizija-Prinz Eugen, je bila uglavnom sastavljena od nasih ljudi, drzavljana kraljevine Jugoslavije, koji su bili u kraljevini Jugoslaviji nacionalna manjina. Pogadjate, radi se o nasim podunavskim Nijemcima, Donau-Schwaben kako ih u Njemackom jos zovu . Kod nas poznatiji kao Folksdojceri(znate ih iz serije "Salas u malom ritu"jelda. E sad se pitate zasto ovoliki uvod i u kakvoj vezi stoji Prinz Eugen sa Handschar divizijom. Kao prvo, Hitlerovom naredbom od 10 februara 1943, (odmah poslije za Nijemce izgubljene Staljingradske bitke) prelazi se na formiranje jedne nearijevske SS divizije, sastavljene iskljucivo (po izricitom zahtjevu Himmlera) od bosanskih Muslimana. Uzor su trebale biti Bosnjacke regimente iz Prvog svjetskog rata.Trebalo je sredinom 1943 sastaviti diviziju od bosanskih Muslimana(koja bi formacijski brojala 26 000 ljudi). Jedva su oni sklepali nekih 21 000 pa se moralo u njen sastav ubaciti i nesto Hrvata (uz opste negodovanje Nijemaca). Sve je o tome dosad pisano na ovom forumu, ko je naravno imao zivce da sve procita. E sad dolazi ono najglavnije , a to je komandni kadar. Posto se tu sve radilo na brzinu(netipicno za pedantne Nijemce) komandni kadar je uziman direktno sa terena, odakle ce drugo nego iz 7. SS divizije Prinz Eugen. Oficirski kadar u 100 odsto slucajeva,ponavljam, iskljucivo su cinili Nijemci, u 95 odsto su bili Volksdeutscheri, u 90 odsto su dolazili iz Prinz Eugen. Podoficirski kadar su cinili 50 odsto Nijemci a 50 odsto bosanski Muslimani, ciji su im cinovi bili djelimicno priznati iz drugih jedinica u kojima su ranije bili angazovani (u Domdo-Hadziefendicevoj pukovniji,u muslimanskim milicijama itd). Kada se pominju zlocini ove divizije, ovaj Vjeciti student vjesto izvlaci dokumenat iz partizanskr arhive. Ko ima vremena nek proba se time pozabaviti i nek eto procita Zbornik Dokumenata i Podataka NOR-a, eto nek uzme Tom XII, recimo zaaplijenjenu njemacku arhivu. Iz tih dokumenata, partizanski komadanti, Jeremija Jesa Perovic, Petar Moraca, Vlado Strugar, ma sila njih su crpili dokumente za svoja djela , tj jest pisali memoare iz rata. Naravno utrkujuci se u tome cija ce jedinica pobiti mrskih neprijatelja i utrkujuci se pri tom ko ce u sto gorem svjetlu prikazati mrske neprijatelje, pri tom im je omiljena poslastica bila prikazati Svabe u sto gorem svjetlu. O zlocinima 13 SS divizije Handzar se takodje puno pisalo, mnogi njeni pripadnici su osudjeni poslije rata. O zlocinima u bolnici Donjoj Trnavi kada su prodrli u sumsku partizansku bolnicu, postoje dokazi i u njemackim arhivima, sto niko i ne spori. Jer je prekrsena zenevska konvencija o zarobljenim i ranjenim . Navodno je sporno sto Nijemci nisu priznavali partizane , kao jednu od zaracenih strana. Sto se tice odmazde, nad civilnim stanovnistvom koji su pomagali partizanski pokret. To je ratni zlocin . Nijemci su to cinili na svim okupiranim teritorijama. Pa su i dekretom to potvrdili. Za jenog ubijenog Nijemca streljti 100 taoca, za ranjenog 50. To Nijemci praktikuju od samo pocetka ustanka u Jugoslaviji, posebno u Srbiji(Kragujevac, Kraljevo). I u tu odmazdu su ravnopravno ukljuceni i Wehrmacht i SS. Kad "Vjeciti student" navodi o odmazdi nad muslimanskim i srpskim selima koji su potpomagali NOP, pominje zajednicke akcije Handzar Divizije i cetnika, Leke Damjanovica i Dragutina Keserevica, pa i Save Derikonje a to prizilazi iz sporazuma Generalfeldmarschala Maximiliana von Weichsa i Draze Mihajlovica od 21. 11. 1943 o zajednickoj borbi protiv zajednickog neprijatelja(partizanskog pokreta). O zlocinima nad Jevrejima, postoji u arhivi dokazi da su uhapsili doktora Mojsja Violinija i drzali ga zatvorenog u Bijeljini, a potom ga pustili(navodno zbog bolesti). Njegovu zenu Reheliku su otpremili u Brcko. Odatle joj se gubi svaki trag.Vjerovatno je zavrsila u nekom konz. logoru.

Sto se tici "istorijskih izvora"o zlocinima handzar divizije , kao sto su Wikipedia, zatim razni "vojni portali" tipa axisys histori, feldgrau.com, ili nedaj boze b"srpska mreza" neka ih doticni gospodin okaci macku o rep.

Na kraju da dodam. Zlocini koji su ucinjeni u drugom svjetskom ratu su manje vise sankcionisani i vecina njih je dobila zasluzenu kaznu. Ratni zlocin je tesko krivicno djelo i nikad ne zastarijeva. Nacisticka ideologija je kostala covjecanstvo preko 50 miliona ljudi. Njemacke postrojbe bilo Wermacht ili SS su sirom Evrope cinili zlodjela. Handzar divizija kao i ostale njemacke jedinice su takodje cinili zlocine. U jednom gradjanskom ratu u bivsoj Jugoslaviji su svi cinili zlocine. I svaki zlocin je zlocin, bez obzira ko ga napravio. Razlikovati treba ipak nesto, a o cemu sam puno ovdje pisao. Cetnici su imali ideologiju stvaranja etnicki ciste Velike Srbije. Moljevicev program je Draza Mihajlovic gotovo potpunosti sproveo u djelo u Istocnoj Bosni i Sandzaku. Tako da bosanskih Muslimana 1943 godine osim u par gradova uopste nema. Moljevicev plan je predvidjao etnicki ocistiti(pobiti, poklati)sve muslimane, ni uho da ne ostane(muskarce, zene, djecu,starce), Pavelic i njegov ministar Lorkovic su imali plan, kako da se rijesi srpsko pitanje u NDH. Trecinu pobiti, trecinu, pokrstiti, trecinu internirati u Srbiju, a poslije u Rusiju. Cinjenica je jedna i to nepobitna. Bosanski muslimani i oni koj su ih predstavljali , vjerski poglavari i politicko vodstvo, NISU imali te planove, koje su imali njihove komsije iz okruzenja

Kad smo kod zlocina i kod saradnje cetnika i Nijemaca(7.SS-Prinz Eugen i 13. SS-Handschar) vidi ovu naredbu:
NAREĐENJE ŠTABA CERSKO-MAJEVIČKE GRUPE KORPUSA OD 1. SEPTEMBRA 1944. KOMANDANTU JADRANSKE BRIGADE ZA UNIŠTENJE PRIPADNIKA I SIMPATIZERA NOP-a I NJIHOVE IMOVINE NA TERITORIJI BRIGADE1

ŠTAB

CERSKO MAJEVIČKE GRUPE KORPUSA JUGOSLOVENSKE VOJSKE U OTADŽBINI

O. Br. Službeno.— 1 septembra 1944 godine Šuma

KOMANDANTU JADRANSKE2 BRIGADE.

Komandantu IV grupe jurišnih i Cersko-majevičke grupe korpusa major g. Račić, depešom svojom Br. 691 od 31 avgusta 1944 godine, dostavio je: Hitno! Pre svega!. —

»Ako u roku od deset dana ne uništite sve komuniste na terenu, staviću pod preki sud tebe sa svima starešinama. Organizujte opštu poteru, ubijajte njihove jatake i palite im kuće.« Račić.—

Dostavljajući prednji telegram, preduzmite najhitnije me-re na svojoj teritoriji da se komunističke grupe pronađu i unište. Bez poštede ubijajte jatake i palite im kuće, došlo je vreme kada treba ovo stanje jednom raščistiti. Do sada u ovom smislu izdavao sam Vam više naređenja, ali rezultati su ostali negativni. Dostavljali ste mi spiskove sumnjivih njihovih jataka, prema kojima niste ništa preduzimali, već mi se samo obraćali, smatrajući da ste svoju dužnost izvršili.

Ovo naređenje smatrajte, kao poslednju i najozbiljniju opomenu, jer ćete za svaku labavost biti lično odgovorni, a naročito starešine Pocerske brigade3 koji su do sada ostali skroz i skroz neaktivni.

»S VEROM U BOGA ZA KRALJA I OTADŽBINU«.—

M.P.4

ZASTUPA KOMANDANTA,

Kapetan I klase,

Stan.5 M. Vasić

1 Original (pisan na mašini, ćirilicom) u Arhivu VII, Ča, k. 77, reg. br. 45/3 (S-V-11304).

2 Ta reč je na originalu dopisana mastilom. U Arhivu VII se pod istim registarskim brojem nalaze i primerci dostavljeni komandantu Azbukovačke brigade i komandantu azbukovačkog sreza. Ova brigada zvala se Jadranska, mada je trebalo da se zove. Jadarska (po jadar-skom srezu).

3 Ta brigada se češće pojavljuje kao Cerska brigada.

4 Okrugli pečat: »Komanda Jugoslovenske vojske u otadžbini — Gorski štab br. 86« (Cerski korpus).

5 Stanimir, komandant Cerskog korpusa.

Major Racic je komandovao , pored ostalih odreda i Majevickim cetnickim odredom. Ova naredba se odnosi na vrijeme koordiniranih akcija njemackih divizija (7.SS-Prinz Eugen i 13. SS divizija Handzar) sa cetnickim odredima u sjevero- istocnoj Bosni. Inace ova operacija, pod kodnim imenom Hackfleisch(mljeveno meso u prevodu),imala je za cilj da se partizani(27.partizanska divizija i 6. Vojvodjanska brigada) sa poteza Kladanj-Vlasenica-Sokolac-Olovo, sabiju na prostor izmedju Srebrenice i Bratunca , tu opkole i uniste. 7.SS divizija je nadirala iz pravca Sokoca dok su djelovi 27. i 28. regimente 13. Handzar divizije nadirali iz pravca Vlasenice. Sa druge strane su nadirali cetnici sa Majevice. U toku operacije 7. SS Prinz-Eugen dobiva hitnu naredbu da zauzme polozaje u reonu Slap na Drini-Visegrad, a na njihovo mjesto uskacu 13. izvidjacki bataljon i Pionirski bataljon 13. Handzar divizije. Partizani su u zadnji trenutak uspjeli izbjeci zaopkoljavanje, ali je prema njemackim izvorima, operacija imala potpuni uspjeh, jer su zdruzeno njemacko-cetnicke jedinice uspjele protjerati partizane sa tog podrucja i uspjeli ovladati vaznom komunikacijom Osmaci-Mackovac. To je ujedno i poslednja "uspjesna" akcija 13 Handzar divizije protiv NOP-a jer poslije ove ofanzive imala dosta gubitaka, pa je 04. septembra 1944 izvucena iz borbe i poslata na "osvjezavanje"(njem. izvori). Naredba majora Racica se odnosi upravo na ovu zajednicku ofanzivu, protiv NOP-a

Pocetkom novembra 1944, Crvena armija je uspjela kod Apatina forsirati Dunav, tako da je Drugoj tenkovskoj Armiji Wehrmachta naredjeno da sprijeci to forsiranje. Negdje 09. novembra na mostu u Brckom izvrseno je razoruzanje 13. Handzar divizije.(zbog stalnog dezertiranja, pretezno Bosanaca). Ko je htio dalje da se bori , mogao je ostati u borbenoj grupi „Hanke“ cije su jezgro cinili folksdojceri iz 13. Handzar divizije. Od ukupnog broja Bosnjaka u diviziji je ostalo da se bori nesto oko 30 odsto. Borbena grupa „Hanke“ je ukljucena u sastav vec pomenute 2. Panzerarmee,tacnije u jednu njenu diviziju(Brandenburg) i ukljuceni pod hitno u borbe kod Apatina. Tu su bili zestoko tuceni od Crvene armije.Potom bivaju prebaceni i ukljuceni u borbe u reon izmedju Drave i Blatnog jezera(Plattensee) na takozvani „Margarethen-Stellung.Tu ostaju do pocetka marta 1945. Poslije teskih borbi i gubitaka, ova borbena grupa se povlaci u rasulu, zajedno sa svim ostalim njemackim jedinicama u pravcu Njemacke . Poslo im je za rukom da izbjegnu rusko zarobljavanje i uspjeli su da se docepaju Austrije gdje su kod St. Veith an den Glau(Sveti vid) kapitulirali i predali se Britancima.

Sto se tice Bleiburga, tu je pala u ruke partizanima, sva krema kolaboracije sa nacistima. To se odnosi na sve one koji su iz bilo kog razloga strahovali da padnu u ruke Titovim partizanima.

O Bleiburgu imas puno toga na skoro svim hrvatskim forumima, posebno onim koji se bave velicanjem ustaskog pokreta i Pavelica. Dali je bio po koji Handzarevac tu, nisam naisao na te podatke. Vecina Bosnjaka je prije toga dezertirala iz Handzar divizije i vratilo se svojim kucama. Oni najuporniji su svrstani u vec pomenutu borbenu grupu „Hanke“(nazvanu prema imenu njenog zapovjednika).

Odgovor za liberty02:

Mjesecna placa je iznosila u rasponu od 4 000, pa do 16 000 kuna, koja je bila isplacivana clanovima porodice, sam vojnik je dobivao 1 000 kuna(dzeparca). Svaki pripadnik ove SS divizije je mogao napredovati u sluzbi i time dobivati i vecu placu. Ovo pise u “Novom Listu” od 23. aprila 1943, a povodom proglasa stanovnistvu da se dobrovoljno jave u SS diviziju.

to kroatische 1, je bio kompromis. Inace puno je politike tu i puno zakulisanih radnji oko formiranja divizije. Bilo je tu dosta lobiranja i to za razlicite strane. Siegfried von Kasche je bio Hitlerov opunomocenik za NDH, a on je lobirao za Pavelica, zato su ga i zvali "Ustaski" ambasador i on je bio izrazito protiv stvaranja Handzar divizije. Na drugoj strani je lobirao el Huseini, preko Rosenberga(i kruga oko njega) i ministarstva vanjskih poslova treceg Reicha.Osim toga sam Himmler je imao svog covjeka koji je pregovarao sa NDH vlastima, tacnije pomocnikom predsjednika vlade dr Vjekoslavom vrancicem. Taj covjek se zvao Obersturmführer von Kempler. Von Kempler je zahtjevao od Pavelica, odnosno Vrancica, da se buduca SS divizija, pod imenom "Croatia" sastoji iskljucivo od Bosnjaka-Muslimana. Iako nerado objavljujem izvorne dokumente, ovdje ces vidjeti, da se NDH vlada zalaze da se taj Kempler protjera iz NDH, jer radi protiv interesa NDH. Jasno je ko dan zasto su se protivili stvaranju SS divizije iskljucivo od Bosnjaka. Zato jer bi se ta divizija, prema Memorandumu poslanom Hitleru, trebala boriti da se Bosna i Hercegovina izvuce iz NDH i pripoji direktno Trecem Reichu. To su dakako znali i u Pavelicevoj vladi.I naravno, kad su vec izgubili tu politicku bitku protiv Himmlera i Rosenberga, htjeli su u diviziju ukljuciti sto vise Hrvata. Himmler je rekao da ali sa zadrskom, 2 000 Hrvata, katolika mogu, ali u policijske i druge sporedne jedinice, sanitet, logistika itd. Imam negdje i taj dokumenat. Sto se tice borbenih regimenti, tu je bio iskljuciv, samo Bosnjaci muslimani dolaze u obzir i bio je odusevljen islamom kao vjerom. Negdje je vidio dzenazu, pa je rekao da je to prava vojnicka religija, jer se i na dtenazi postrojavaju(u safove). Mislim, sve je to u sferi ratne romantike. U stvarnosti je 13 Handzar bila ubacena na BIH ratiste(hvala Bogu) prekasno, jer je Hitler vec bio izgubio rat. A da su se handzarci borili, jesu. Ono sto im je bilo povjereno, a to je da u sadejstvu sa 7. SS divizijom "Prinz Eugen" sprijece prelazak Titovih jedinica preko Drine u Srbiju, su uglavnom odradili. Tek poslije bitke kod Lopara su bili vojnicki potuceni, ali to je vec prica za sebe.

Na kraju, ko je stariji od nas dvojice, nije relevantno za ovaj forum, ali po nacinu prilaska ovoj temi, bar u pocetku, izgledas mi prilicno zelen. Predlozio bih ti , onako da smirimo strasti i da se potrudis da procitas sta je o ovoj temi napisano na prethodnim stranicama. I primjetices da se zaista studijski i dosta ozbiljno prislo, ovoj za bosanske narode, pogotovo Bosnjake, vaznoj tematici. Evo sada i dokument

To sto ti "namjerno" ubocnuo, vise govori o tebi samom, nego sta danasnji bosnjaci misle, a pogotovo istoricari. U bilo kojoj iole ozbiljnijoj raspravi pod ovim topicom se Handzar divizija i njena uloga u drugom svjetskom ratu ne glorificira. Ko moze biti ponosan na to da se borio na strani fasisticke Njemacke ili Italije. Da li se danasnji Hrvati ponose Pavelicevim rezimom i ustasama? Da li se Srbi ponose time sto su se proglasili prvom drzavom u Evropi koja je Judenfrei. To sto se danas Srbi ponose cetnicima Draze Mihajlovica, je tema za psihologe i sociologe, ali najvise za psihijatre. Prije svega, da se razumijemo i da znamo o cemu pisemo. Kraljevina Jugoslavija, kao drzavno pravna zajednica je defakto i de jure prestala da postoji, njenom okupacijom i kapitulacijom 1941, a potom njenom disolucijom. To je bio i jedan od ratnih ciljeva Njemacke, da se Jugoslavija, kao Versajska tvorevina drzavno-pravno unisti. Sve te podrepaske, kvislinske tvorevine, a na prvom mjestu je NDH, su bile satelitske tvorevine i trajale su onoliko koliko je trajao i fasizam. Tadasnji bosanski Muslimani, odnosno njihovo politicko i duhovno vodjstvo( jos uvijek dezorjentisani i obezglavljeni ubistvom dr Mehmeda Spahe u Beogradu 25.08.1939), suoceno na jedoj strani brutalnoscu i bestijalnoscu ustaskog rezima i cetnickog klanja i etnickog ciscenja u cilju stvaranja Velike Srbije, na drugoj strani, se okrece jedinoj mocnijoj sili na ovim prostorima od gore pobrojanih, Nijemcima. U jednoj jedinoj namjeri da se bosanski Muslimani sacuvaju od bioloskog istrebljenja. Da ta teza da se bh Muslimani istrijebe sa ovih prostora, tj pritajena teznja srpskog i hrvatskog vodstva ima mjesta, najbolje se pokazalo u ovom zadnjem ratu. Podjelom BIH izmedju velikohrvatskih i velikosrpskih oligarha bi se jednom zauvjek rijesio hrvatsko-srpski problem. Zna se takodje i preko cijih ledja.

Eto toliko o tvom"ubockavanju"

Ja sam citajuci naravno njemacke izvore i citirajuci njemacke istoricare, prije svih Holm Sundhaussena i Georg Kleina nasao i pisao na ovom topicu da je od Dobrovoljackog Korpusa Koste Musickog stvoren Freiwillige Korps SS(Dobrovoljacki korpus SS), treba li reci sta su u rodu Dimitrije Ljotic i on. Ljoticev "Zbor" je ali potpuno ista formacija kao SS Esebe su zvali Pretorijanska garda) I Ljotic i Musicki su bili zakleti nacisti. Sta je sa Jovanovicevom i Nedicevom policijom, potpuna kopija Gestapo(Geheim Polizei), a tek onda dolaze cetnici Koste Pecanca, koji citav rat saradjuju sa Nijemcima i ne slusaju nista sto im Drazo naredi,pa kad sa Pecancem zavrsimo, dolazi Jevdjeviceva kolaboracija sa Italijanima i to cijeli rat(a jesu li Talijani i Musolini fasisti, koje mi tako rado zaboravljamo i podcjenjujemo?), pa kad zavrsimo sa Jevdjevicem i slicnim, tek onda dolazi "najveci gerilac" Drugog svjetskog rata, Dragoljub Draza Mihailovic i desna mu ruka Moljevic. A program Moljevica znamo a znamo sta je Pavle Djurisic , prema tom programu uradio u Sandzaku i Istocnoj Bosni i Hercegovini. Postoje njegova pisma, kojima se hvali da je uspio ocistiti cijeli Sandzak, a da nije ostalo uho muslimansko. Trebam li predociti te dokumente. Hajd da zavrsimo sa srpskom kolaboracijom.

Treba li o NDH kolaboraciji uopste pricati. U ustavu NDH, svi BH Muslimani su tretirani kao Hrvati muhamedanske vjeroispovjesti. Pavelic je trazio medju njima, pa i nasao saradnike, pa im ko fol dao i mjesto podpredsjednika i neka ministarstva. A reci mi ti sam, ko je sta pitao Dzafera Kulenovica, pa cak i medju BH Muslimanima, o Hrvatima da ne govorim. On je bio samo ikebana . Ja se slomio ovdje podastiruci Muslimanske rezolucije, koje datiraju odmah sa pocetka rata, cim se vidjelo kojim putem ide Paveliceva politika(ka istrebljenju Srba, Jevreja i Roma) a zbog toga je i nastao Memorandum Hitleru od 02. Novembra 1942, gdje se politicko i duhovno vodjstvo BH Muslimana obraca direktno Adolfu Hitleru, da se BIH izdvoji iz okvira NDH i pripoji direktno trecem Reichu. Pisao sam negdje i o tome, da je vodjstvo JMO, poslije Spahine smrti bilo potpuno obezglavljeno, jer Spaho nije ostavio dosljednog naslednika, pa je odmah po njegovom ubistvu, doslo do Srpsko-Hrvatske nagodbe i stvaranja banovine Hrvatske, kroz istorijski sporazum Cvjetkovic-Macek. Podcjenjujes vidim znacaj JMO i Mehmeda Spahu, kad kazes da su BH Muslimani bili kolateralna steta, a ne dostojan protivnik. Sa istih tih pozicija je poceo i ovaj zadnji rat, jer se tako mislilo, da se moze tek tako pobiti 2 miliona ljudi i da niko nece trepnuti. Svi narodi u bivsoj kraljevini Jugoslaviji su kolaborali sa Nacistickom Njemackom i Fasistickom Italijom. Neki manje, a neki vise. A zapamti dobro moje misljenje. Samo je KPJ , na celu sa Titom se borila protiv fasizma i Titovi partizani su jedini antifasisti na prostoru bivse kraljevine Jugoslavije. Ko god ti sta drugo kaze"klevece i laze" i prica bajke (sa nacionalistickom podlogom) za malu djecu.

BH Muslimani u drugom svetskom ratu su pokusavali da budu kao pragmaticni i da vode pragmaticnu politiku stavljanja jaja u svaku korpu, pa sta se izleze. Posledice takve politike su bile katastrofalne. Procentualno su imali poslije Jevreja u bivsoj Jugoslaviji, najvise zrtava i to pretezno civilnog stanovnistva. Izvor:Vladimir Dedijer-Genocid nad Muslimanima.

I gdje sam ja , na kraju, ikada napisao da je BIH ekskluzivan bosnjacki prostor. Hajd navedi!!

Definitivno, jednom za zva vremena da se zna. 13. Handzar divizija nije bila ni jednog jedinog dana na Staljingradu. Staljingradska bitka je ipak presudno uticala na stvaranje Handzar divizije. Krajem januara , kada su poslednje njemacke snage kapitulirale pred Staljingrada, Hitler(prije svega Himmler) je razmisljao o formiranju jedne SS divizije sacinjene od bosanskih Muslimana. Naredbu je izdao .10.februara 1943, kad je bitka za Staljingad, vec bila za Nijemce izgubljena( vidi original naredbu na strani 15. pod ovim topicom) U avgustu 1943, poslije regrutacije je divizija

poslana na obuku u Francusku. Tek u proljece(mart) 1944. ce biti ukljucena u ratne operacije i to prvo u Sremu, duz pruge Beograd-Zagreb, da bi 15 marta, uspjesno forsirali Savu kod Bosanske Race i presli u Bosnu i Hercegovinu i tu ostali i pod tim imenom do njenog potpunog sloma.Pravi razlog stvaranje Handzar divizije je bio da se , poslije Staljingradske bitke, rasterete njemacke snage sa balkanskog ratista i da se posalju na Istocni front.Njihovo mjesto bi zauzela novoformirana divizija, a ona je trebala da predstavlja tek pocetak, jer su vec tada u planu bile i SS divizije "Kama" i "Skender beg". U Srbiji je vec postojao Dobrovoljacki korpus, pod komandum Koste Musickog, a koji ce vremenom prerasti u "Freiwillige Korps SS".Medjutim,za sve je to , vec bilo prekasno. Staljingrad je bio pocetak kraja Treceg Reicha i nikakve balkanske SS divizije ga nisu vise mogle spasiti.

Po pitanju vrbovanja vojnika za sluzenje u Handzar diviziji, znam da je glavni regrutni centar bio u Zagrebu u Savskoj cesti. Tu je bio i centar za ocjenu vojne sposobnosti, posto je SS komanda bila prilicno zahtjevna. Nije mogao svako sluziti u SS. U regrutnom centru se boravilo nekoliko dana, ovi koji su unovaceni i koji su odgovarali standardima SS su slati na obuku u Francusku, a drugi koji nisu prosli regrutaciju su prebacivani u druge jedinice ili jednostavno vracani kuci. Ne treba zaboraviti da je Handzar divizija , bar u pocetku bila dobrovoljacka, sto pise i u njenom imenu 13. Freiwillige Division. Kao sto rekoh, treba mi otprilike vrijeme(godina), kad su prikupljane te jedinice pa cu znati u koje jedinice su regrutovani, dali SS ili Vrazja?

Hajde ovako,malo je offtopic ali se stalno spoticemo o ovu 369 Diviziju. Na vise mjesta sam naveo da se nisam bavio ovom divizijom, centar mog izucavanja je bila 13. Handzar divizija. Mislim da ima neko na forumu koji ce mozda podrobnije dati uvid u ovu diviziju, iako ona nije tema ovog topica. Ja sam malo prelistao njemacku literaturu i dosta se, moram priznati iznenadio. Bio sam ubijedjen da je ta nesretna "Vrazja" 369 divizija bila na Staljingradu, kad , vidi vraga, nije. Pa kojoj su diviziji pripadale ove "nase dede"sto su se predavali Rusima? Ustvari radi se o " 369.Ojacanoj pjesadijskoj Regimenti" koja je pripadala "100 Jäger Division (Wehrmacht)". Ova 100-ta Lovacka(Jäger) Divizija je bila sastavljena uglavnom od Austrijanaca, dok je 369. Regimenta(kroatisch) bila uglavnom od dobrovoljaca, Hrvata(citaj i katolika i muhamedanaca), koji su prije toga bili u hrvatskoj legiji(dali crnoj ili nekoj drugoj, ne bih znao reci). Ovaj 100-ta lovacka divizija, a kojoj je pripadala i ova "nasa" 369. Regimenta , bila je pocetkom 1943, zitat"potpuno unistena(vollständig vernichtet) u reonu Celicane u Staljingradu ". Procitao sam jos i izvjestaj nekog njemackog generala iz ove 100. lovacke divizije, da imaju problema u komunikaciji sa 369. Regimentom, jer ne govore njemacki, a imaju samo cetiri prevodioca. A sad da se vratimo na na ovu "Vraziju" 396. Diviziju (kroatisch). Ona je tek formirana u septembru 1942. Obucavana u istom centru gdje i 100-ta lovacka divizija u Döllersheimu u blizini Beca. Vrazja divizija je bila mjesovito njemacko-hrvatska i prvi put su ubaceni u borbu u reonu Petrinje, gdje su u prvom sukobu sa partizanima, dozivjeli tezak poraz i izgubili odmah na pocetku 30 odsto ljudstva. Zanimljivo a i poucno i isto da se zna jednom zauvjek, da ni ova 369. Divizija nije bila , ni jednog jedinog dana angazovana na Staljingradu. Ucestvovali su u svim operacijama u Cetvrtoj i Petoj neprijateljskoj ofanzivi(Weiss I, Weiss II i Schwarz), tj u Neretvi i Sutjesci. Evo mali istorijat ove divizije za one koji znaju njemacki.

http://www.znaci.net/00001/180_2.pdf

Za Josko Domorocki. Ovdje mozes da potrazis nekoga iz 369 divizije, ili mozda mislis 100-te lovacke divizije, ako je bio na Staljingradu. Traze 20 eura takse. Nije problem naci to, ako je bio u Wehrmachtu, a obje ove divizije to jesu, pogotovo , ako je clan porodice. Za pripadnike SS je to malo teze. Iz razumljivih razloga. U Nirnberskim procesima SS je proglasena zlocinackom organizacijom, dok je Wehrmacht predstavljao regularne oruzane snage Njemacke. Tako da se SS arhiva posebno cuva i nije otvorena za javnost(bar ja imam takva iskustva). Za SS arhivu ti treba dozvola i obrazlozenje iz kojih razloga proucavas tu arhivu. Evo ti adresa. Sve je na njemackom

http://www.wehrmachtslexikon.de/Suche-R.htm

Jedinica koja je učestvovala u Staljingradskoj operaciji NIJE 369. pješačka (Vražija) divizija NEGO 369. pojačana pješačka pukovnija (Legionari). Preživjeli dijelovi Staljingradske 369-te su priključeni Vražijoj 369.-oj, i iako je bilo namjeravano, nikada nisu vidjeli Istočnog fronta. Ta Vražija i nije imala nekog većeg vojnog uspjeha, jer su bili desetkovani u bici na Sutjesci, i od tada se nikad nisu oporavili. Obavljali su uglavnom prljave poslove čišćenja po Hercegovini, Istočnoj Bosni i Dalmacij

Stanite malo. Kada se pomene 13. Freiwillige Gebirgsdivision SS-Handschar(kroat.1), sve od pocetka pa do kraja u imenu asocira na jednu njemacku SS diviziju. Nikakve razlike izmedju nje i npr. zloglasne 7. SS Divizije Prinz Eugen. Koja je, uostalom, od svih okupatorskih jedinica , ucinila najvise zlocina nad civilnim stanovnistvom u nasoj zemlji. Da spomenem samo Kozaru,pa Neretvu, pa Sutjesku. A da upitam nekoga, ko se ne bavi istorijom, ko su bili pripadnici 7. SS divizije Prinz Eugen, malo ce njih znati pravi odgovor. Da jos napomenem, da se protiv ove divizije,poslije rata, vodio posebni kazneni postupak pred Vojnim sudom u Beogradu, a njene pripadnike su saveznici izrucivali cak iz Njemacke, novoj vlasti u FNRJ. 7. SS Divizija-Prinz Eugen, je bila uglavnom sastavljena od nasih ljudi, drzavljana kraljevine Jugoslavije, koji su bili u kraljevini Jugoslaviji nacionalna manjina. Pogadjate, radi se o nasim podunavskim Nijemcima, Donau-Schwaben kako ih u Njemackom jos zovu . Kod nas poznatiji kao Folksdojceri(znate ih iz serije "Salas u malom ritu"jelda. E sad se pitate zasto ovoliki uvod i u kakvoj vezi stoji Prinz Eugen sa Handschar divizijom. Kao prvo, Hitlerovom naredbom od 10 februara 1943, (odmah poslije za Nijemce izgubljene Staljingradske bitke) prelazi se na formiranje jedne nearijevske SS divizije, sastavljene iskljucivo (po izricitom zahtjevu Himmlera) od bosanskih Muslimana. Uzor su trebale biti Bosnjacke regimente iz Prvog svjetskog rata.Trebalo je sredinom 1943 sastaviti diviziju od bosanskih Muslimana(koja bi formacijski brojala 26 000 ljudi). Jedva su oni sklepali nekih 21 000 pa se moralo u njen sastav ubaciti i nesto Hrvata (uz opste negodovanje Nijemaca). Sve je o tome dosad pisano na ovom forumu, ko je naravno imao zivce da sve procita. E sad dolazi ono najglavnije , a to je komandni kadar. Posto se tu sve radilo na brzinu(netipicno za pedantne Nijemce) komandni kadar je uziman direktno sa terena, odakle ce drugo nego iz 7. SS divizije Prinz Eugen. Oficirski kadar u 100 odsto slucajeva,ponavljam, iskljucivo su cinili Nijemci, u 95 odsto su bili Volksdeutscheri, u 90 odsto su dolazili iz Prinz Eugen. Podoficirski kadar su cinili 50 odsto Nijemci a 50 odsto bosanski Muslimani, ciji su im cinovi bili djelimicno priznati iz drugih jedinica u kojima su ranije bili angazovani (u Domdo-Hadziefendicevoj pukovniji,u muslimanskim milicijama itd). Kada se pominju zlocini ove divizije, ovaj Vjeciti student vjesto izvlaci dokumenat iz partizanskr arhive. Ko ima vremena nek proba se time pozabaviti i nek eto procita Zbornik Dokumenata i Podataka NOR-a, eto nek uzme Tom XII, recimo zaaplijenjenu njemacku arhivu. Iz tih dokumenata, partizanski komadanti, Jeremija Jesa Perovic, Petar Moraca, Vlado Strugar, ma sila njih su crpili dokumente za svoja djela , tj jest pisali memoare iz rata. Naravno utrkujuci se u tome cija ce jedinica pobiti mrskih neprijatelja i utrkujuci se pri tom ko ce u sto gorem svjetlu prikazati mrske neprijatelje, pri tom im je omiljena poslastica bila prikazati Svabe u sto gorem svjetlu. O zlocinima 13 SS divizije Handzar se takodje puno pisalo, mnogi njeni pripadnici su osudjeni poslije rata. O zlocinima u bolnici Donjoj Trnavi kada su prodrli u sumsku partizansku bolnicu, postoje dokazi i u njemackim arhivima, sto niko i ne spori. Jer je prekrsena zenevska konvencija o zarobljenim i ranjenim . Navodno je sporno sto Nijemci nisu priznavali partizane , kao jednu od zaracenih strana. Sto se tice odmazde, nad civilnim stanovnistvom koji su pomagali partizanski pokret. To je ratni zlocin . Nijemci su to cinili na svim okupiranim teritorijama. Pa su i dekretom to potvrdili. Za jenog ubijenog Nijemca streljti 100 taoca, za ranjenog 50. To Nijemci praktikuju od samo pocetka ustanka u Jugoslaviji, posebno u Srbiji(Kragujevac, Kraljevo). I u tu odmazdu su ravnopravno ukljuceni i Wehrmacht i SS. Kad "Vjeciti student" navodi o odmazdi nad muslimanskim i srpskim selima koji su potpomagali NOP, pominje zajednicke akcije Handzar Divizije i cetnika, Leke Damjanovica i Dragutina Keserevica, pa i Save Derikonje a to prizilazi iz sporazuma Generalfeldmarschala Maximiliana von Weichsa i Draze Mihajlovica od 21. 11. 1943 o zajednickoj borbi protiv zajednickog neprijatelja(partizanskog pokreta). O zlocinima nad Jevrejima, postoji u arhivi dokazi da su uhapsili doktora Mojsja Violinija i drzali ga zatvorenog u Bijeljini, a potom ga pustili(navodno zbog bolesti). Njegovu zenu Reheliku su otpremili u Brcko. Odatle joj se gubi svaki trag.Vjerovatno je zavrsila u nekom konz. logoru.

Sto se tici "istorijskih izvora"o zlocinima handzar divizije , kao sto su Wikipedia, zatim razni "vojni portali" tipa axisys histori, feldgrau.com, ili nedaj boze b"srpska mreza" neka ih doticni gospodin okaci macku o rep.

Na kraju da dodam. Zlocini koji su ucinjeni u drugom svjetskom ratu su manje vise sankcionisani i vecina njih je dobila zasluzenu kaznu. Ratni zlocin je tesko krivicno djelo i nikad ne zastarijeva. Nacisticka ideologija je kostala covjecanstvo preko 50 miliona ljudi. Njemacke postrojbe bilo Wermacht ili SS su sirom Evrope cinili zlodjela. Handzar divizija kao i ostale njemacke jedinice su takodje cinili zlocine. U jednom gradjanskom ratu u bivsoj Jugoslaviji su svi cinili zlocine. I svaki zlocin je zlocin, bez obzira ko ga napravio. Razlikovati treba ipak nesto, a o cemu sam puno ovdje pisao. Cetnici su imali ideologiju stvaranja etnicki ciste Velike Srbije. Moljevicev program je Draza Mihajlovic gotovo potpunosti sproveo u djelo u Istocnoj Bosni i Sandzaku. Tako da bosanskih Muslimana 1943 godine osim u par gradova uopste nema. Moljevicev plan je predvidjao etnicki ocistiti(pobiti, poklati)sve muslimane, ni uho da ne ostane(muskarce, zene, djecu,starce), Pavelic i njegov ministar Lorkovic su imali plan, kako da se rijesi srpsko pitanje u NDH. Trecinu pobiti, trecinu, pokrstiti, trecinu internirati u Srbiju, a poslije u Rusiju. Cinjenica je jedna i to nepobitna. Bosanski muslimani i oni koj su ih predstavljali , vjerski poglavari i politicko vodstvo, NISU imali te planove, koje su imali njihove komsije iz okruzenja

U nekim, Internet, izvorima se pominje 8 oficira Bosnjaka. Izmedju ostalih moze se naci i ovaj spisak:

1. Obersturmbannfuehrer (Pukovnik) Hussein Biscevic, first CO of the Flak Detachment

2. Major Dervis-beg Cengic

3. Captain Ahmed-beg Ceric

4. Porucnik, or lieutenant, Sead Kurtovic

5. Porucnik Hasanbegovic

6. Porucnik Skaka-imam I bataljon 28. puka

7. Captain Halim Malkoc, pukovski imam 28. puka

8. Natporucnik, or first lieutenant, Terzic

postavlja se kljucno pitanje, zasto se Bosnjacima ponavlja istorija. Bosnjaci, ja tu prije svega mislim na njihovo, vjersko i politicko vodjstvo, ni do danas nisu svjesni, ni poslije svih genocida i Sodoma i Gomora, kroz koje su prolazili, kao narod, prostora i vremena gdje se nalaze. Jos od odlaska Turaka i Berlinskog Kongresa oni lutaju bespucima i slijede svoje slijepe vodje, koji su ih uvijek (redovno)zarad svojih sitnih sicara uvjek gurali pod noz i kamu njihovih najvecih dusmana, Srba i Hrvata. Nikada politicko i vjersko vodjstvo u Bosnjaka nije imalo jasan i jedinstven nacionalni program. Za razliku od njihovih najljucih neprijatelja. On cak nisu ni svjesni okruzenja u kojem se nalaze. Srpski ali i hrvatski nacionalni program nije nikad u potpunosti ostvaren dok god postoje Bosnjaci i na tu opasnost se ne smije nikad zaboraviti. Zamisli samo jednog supka koji djelom predstavlja Bosnjake, kada izjavi onako javno i ostane ziv , bez trunke pameti i srama, da je predsjednik Turske ujedno i predsjednik Bosnjaka. Racunajuci valjda onom svojom tintarom u kojoj je i mozak zarastao u bradu, da je rekao neku mudrost.Nesto slicno, kao nas i Rusa 300 miliona. Zajedno smo jaci.Zamisli reisa(nase najvece zlo koje nam se moglo desiti, poslije rata na ovamo)koji istu tu tezu vazi kroz svaku svoju hutbu. Rekoh, ako ovaj narod zeli da opstane na ovim prostorima, mora imati jedinstvenu nacionalnu politiku, a ne politiku razuzdanog, trulog i sebicnog begovata, da svaki od njih treba da hadzija a da mu se za narod hebe. Medju Bosnjacima je uvijek bilo trojanskih konja, koji su radili za njihove neprijatelje.Nije to samo Fikret Abdic, nego puno Fikreta u onom tamo ratu, od Alije Suljka,Hakije Hadzica,Ademage Mesica, Osmana i Dzafera kulenovica, koji su bili proustaski nastrojeni , pa do Fehima Mustakadica, Ismeta Popovca, Mustafe Pasica, koji su bili procetnicki nastrojeni. Niti ovi“autonomasi“nisu takodje puno marili za narod, nego su isli lizati njemacku cizmu i 1944(kad je Hitler vec izgubio rat) ukljucili i Bosnjake u najzlocinackiju vojnu organizaciju koja je ikad hodila ovom planetom, SS .(Handzar Divizija). Ova trenutna svadja o podjeli i ono malo prirodnih resursa , uspjesnih preduzeca izmedju SDP i SDA gura SDP u zagrljaj jos jednom petokolonasu uz to i mafijasu Radoncicu u zagrljaj. Ko se jos sjeca Harisa Silajdzica, politicki mrtvac ,ali je svoje bisage napunio i odnio put Carigrada, isto onako kako su to nekad pase i valije i namjesnici u bliskoj proslosti radili. Ko treba prstom da pokaze i da identifikuje one koji rade protiv interesa naroda koji ich je birao. Inteligencija. A ima li je u BIH. Je li nas Tunjo(starac foco od stotinu ljeta)inteligencija. Nekad komunist danas ce biti koliko mu platis. Jeli Sidran, cija je cjena jos niza, ili Grebo, ili rahmetli Durakovic ,Senad Avdic, sve ih kupis za spricer i kaurmu. A kad im dovoljno platis, probude se onako mahmurni i vec sutra budu Nemanje Kusturice

I na kraju, oprosti sto sam malo ovako dao sebi oduska i izlio ovoliku gorcinu. Licno mislim da ovaj topic treba zatvoriti, jer ne saznajemo nista novo sto bi jos vise osvjetlilo „ratni put“ Handzar Divizije. Ja licno vise nemam volje da se objasnjavam( da pametujem ,kako kazu) po stoti put, sa onim cije su dede bile u Handzar diviziji i bili zarobljeni na Staljingradu u uniformama sa ustaskim oznakama. A svi se izjasnjavali kao Hrvati islamske vjeroispovjesti.Nije se tu puno promjenilo u konstalaciji snaga na Balkanu, od Drugog svjetskog rata na ovamo. Kad covjek malo otvori oci, vidi da se nijedan od prijetecih nacionalizama iz nama susjednih zemalja, se nije povukao. Cak sta vise, je i ojacao. U Hrvatskoj, uz bilo koji koncert Thompsona ili godisnjice Bleiburga, sjevnu ganc nove ustaske uniforme, na nekim jos golobradim mladicima. I naravno, sav kolorit ikonografija i maskenbal koji prati takve pojave. Srbi idu korak dalje u tom pretjerivanju, pa prekopavaju Adu Ciganliju, nebi li nasli bar trag milog im pokojnika, djenerala, jedinog pravog antifasistu, gerilca svih gerilaca.Sta bi bilo da ga nadju? Ne treba ni pominjati, da ih u stopu prati srpska historijografija, koja po ko zna koji put lazira istoriju u korist svojih nacionalistickih ciljeva.Uz to su uspjeli u tome da cetnicki pokret izjednace, sa pravim antifasistima, partizanima. Naravno da su Srbi u globalu gubitnici, jer su gotovo sve ratove koje su vodili u devedesetim izgubili. Dvostruko teze je ubjediti srpski narod u te fakte, pa se zbog toga nastavlja rat drugim sredstvima. Svim se silama nastoji dobiti 25 000 kvadratnih kilometara teritorije RS. Da ne zamaram citateljstvo, ovim poznatim cinjenicama. Poznato je i ovo drugo, da ta dva nacionalizma obicno idu ruku pod ruku i da ,vec vise puta vidjeno u proslosti, nastupaju zajedno. Jedini problem je sto se ta cinjenica ,kod nas,zanemaruje. Pored toga je hrvatski nacionalizam mnogo podliji. Pitanje od milion dolara je, koliko dugo bi trajao rat protiv srpskog fasizma i Miloseviceve soldateske, da mu nije u pomoc pristupio Franjo Tudjman. Hrvati se nikad ali nikad nece pomiriti, pa bili oni stotinu puta u Nato savezu i EU, sa cinjenicom da drzava BIH, cijepa njihov perec na dva dijela. Pa ako nista vojnim sredstvima vise ne smiju poduzeti, ucinit ce sve na diplomatskom planu, da ukazu, da je drzava BIH iluzija, propao projekat i da je sad na redu njena disolucija, tj raspad, kao logicno rjesenje. Naravno, da ako BIH, ne postoji vise ni de facto ni de jure, da je referendumsko pravo svakog naroda, pa i hrvatskog da se odluci sa kim ce dalje biti u drzavnoj zajednici. Srpski fazizam , je za razliku od hrvatskog, ogoljen do gole koze. Sad vec i na drzavnom nivou, izborom Nikolica. Sve se tu zna . A zna se da se oni Kosova i RS nikad nece odreci, a da je sada na redu groznicavo traganje za saveznikom, koji ce im davati i logisticku i diplomatsku podrsku u tim nastojanjima.Sami nisu dovoljno jaki Stalno napominjem da ta dva nacionalizma stalno suruju .Dvojac Josipovic-Tadic, idu toliko daleko u svojoj perverznosti, da se manje vise obojica smiju zrtvama Srebrenice, naravno pognutih glava, da im se taj osmijeh ne vidi. Eh sad, gdje su tu Bosnjaci. Sa kakvom se nacionalnom strategijom suprostavljaju svojim dusmanima. Njima su jos uvjek najvaznije fotelje i da zadrze onu sadaku koja je bila namjenjena njihovom napacenom narodu. Siroti oni u svojim glavama i ne znaju kakvu im sudbinu namjenjuju njihovi susjedi-komsije. Toliko su optereceni svojim nekretninama . Vjerujem da se njih vecina, poput hadzi bega Silajdzica , hadzi bega Cengica i sl., pa i beg Izetbegovic vec dobro obezbjedila i da su dobrovoljno spremni za surgun, negdje na prostranoj turskoj rivijeri. Naravno da ce bosnjacki narod, kad ovi otperjaju biti ponovo iznenadjen i nespreman, samo sto ce onda biti prekasno, ali ovaj put zaista prekasno da se nadje bilo kakav izlaz osim onoga preko zelene transverzale, put Stambola. Ovaj put svi, ono sto se bude neckalo,dobice spomen ciglu u nekom memorijalnom centru. Za stotinjak godina ce ih prekopavati i vaditi turbeta, kao onomad u Kosevskom parku, da bi posadili drvece. I to je taj mracni scenario, ne dao ga Bog nikome, ali da se ne lazemo, on postoji u glavama onih koji nas okruzuju. Bosnjaci ne smiju dozvoliti vise nikad da budu kolateralna steta, preko cijih ledja ce se razgraniciti srpski i hrvatski nacionalni interesi. Zato, ako je bosnjacko nacionalno bice, konacno postalo svjesno pripadnosti jednom narodu, a koji nisu ni Srbi ni Hrvati ni Turci, treba se svim, ali svim sredstvima oduprijeti svojim dusmanima. I zato se moraju odrediti, kad tad , sta su i dokle sezu bosnjacki nacionalni interesi. I to sto prije, da ne bude kasno. Jer evo ga, Nikolic ist ante portas. Goreg nam ne treba.

PS.Znam da nije tema , ali morao sam ovo napisati, gledajuci kako se prepucavate, na medjupartijskoj liniji

13. SS-Gebirgsdivision-Handschar(kroat.1) je ovo ime dobila 15. maja 1944. Otpalo je ono freiwillige(dobrovoljacka) i waffen(oruzana). Nesto malo ranije 11.aprila 1944 je iz divizije izdvojen Albaner-Bataillon, koji ce biti jezgro za stvaranje 21.Waffen.Gebirgsdivision der SS.Skenderbeg(alb.1). 13, SS.Gebirgsdivision-Handschar je, ponavljam, bila njemacka jedinica, obucavana i naoruzana po njemackim standardima, sa gotovo stopostotnim oficirskim kadrom koji su bili njemackog porijekla(uglavnom su bili nasi folksdojceri-Volksdeutscher izdvojeni iz 7.SS gebirgsdivision-Prinz Eugen. Komandni jezik je bio njemacki na nivou divizije i u korespondenciji, dok su naredbe u regimentama bile dvojezicne. Njemacke i hrvatske. Ova njemacka SS divizija se razlikovala od ostalih SS divizija po tome sto je u svom sastavu imala 21 065 muslimana Bosnjaka, koji su tada zivjeli u Nezavisnoj drzavi Hrvatskoj(NDH). U diviziju je do kraja njenog formiranja uslo 2 800 Hrvata katolika da bi se zadovoljio brojcani standard jedne SS divizije(pored zestokog protivljenja Reichsführera Himmlera). Pri stvaranju divizije se prvi put odstupilo od rasnog principa koji je do tada vladao u SS jedinicama. Handzar divizija je prva divizija sastavljena od negermana. Bilo je prije njih i nordijska Wiking SS divizija ali su Nijemci Skandinavce racunali u germanske narode. Stvaranjem Handzar divizije Hitler i Himmler su htjeli da na svoju stranu privuku muslimanski svijet, prije svega Arape i neutralnu Tursku.U jos jednoj stvari se ova SS jedinica razlikovala od drugih SS jedinica. Nosili su fes na glavi, po uzoru na bosnjacke regimente iz prvog svjetskog rata, kojih se Hitler zivo sjecao i uvjek rado o njima pricao. U Handzar diviziji je bila i institucija tabor-imami kojih u ostalim SS jedinicama nije bilo. Njihova osnovna uloga je bila da ideoloski spoje ucenje islama i nacionalsocijalisticku ideologiju i imenuju im zajednicke neprijatelje(jevreje, angloamerikance,komuniste). Pored ideolosko propagandne uloge imami su vrsili i sve muslimanske vjerske obrede u diviziji. Toliko o tome cija je to bila divizija

TopZnas to da su bosanski muslimani bili oficijelno drzavljani NDH, pa hoces da ih predstavis Hrvatima islamske vjeroispovjesti. To bi stajalo kako ti kazes, da su se BH muslimani i njihovo politicko i duhovno vodjstvo tako osjecali. Medjutim, oni (osim uskog kruga prohrvatski orjentisanih bh muslimanskih prvaka , okupljenih oko Dzafera Kulenovica i Alije Suljka) se nisu tako osjecali i uletili su naivno i brzopleto u Pavelicev zagrljaj. Cim su se uvjerili kuda stremi Paveliceva ideologija, odmah su se od nje ogradili, i to odmah na pocetku rata, kroz Muslimanske rezolucije, koje su nastajale u skoro svim gradovima u BIH. Od avgusta 1941 godine teznje muslimanskog vodjstva su bile uperene ka direktnom pripajanju Bosne i Hercegovine Trecem Reichu i izdvajane iz okvira NDH. Uz pomoc palestinskog muftije El Huseinija, bosansko muslimansko vodjstvo je tezilo ka stvaranju jedne oruzane sile koja ce se boriti iskljucivo na teritoriji BIH(ne na teritoriji NDH) i koja ce se zvati Bosanska straza.Tako je i napisan Memorandum Adolfu Hitleru od 02.novembra 1942. Tu se prvi put i pominje teza da su ,ponavljam bosanski muslimani, gotskog porijekla, a ne kako ti to navodis za Hrvate. I Hrvati su imali jednu takvu tezu o perzijskom(gotskom) porijeklu , koja nema ama bas nikakve veze sa tezom koje je zastupalo bosansko muslimansko vodjstvo. Treba li da ti pokazem kopije Himmlerovog dnevnika(a on je najzasluzniji za stvaranje 13.SS divizije)gdje on izrazito trazi od Hitlera bosanske Muselmane(kako kaze)za svoju jedinicu i to bez Hrvata katolika. Jedva je (zbog nedovoljnog odziva bh muslimana u diviziju) pristao da uvrsti ove pomenute 2 800 Hrvata katolika i to u pomocne sluzbe, logistika, policija, transport, zdravsvene usluge. Hitler je posle poraza kod Staljingrada, izasao u susret Himleru i 10.februara 1943 izdao naredbu za stvaranje jedne SS divizije sastavljene iskljucivo od bh muslimana. Hitler je izdao naredbu(koju sam ja postirao negdje na ovom forumu) a ne Himmler, a Hitler je Reichskanzelar i vodja svih Nijemaca a ne samo SS-a. Vec sam se jednom pokacio sa tobom oko SS i Wehrmachta i zato necu da ponovo otkopavam ratnu sjekiru oko toga. Idi s milim Bogom. Ne znam sa kojih pozicija pises uopste osim sto po svaku cijenu zelis polemiku

utori Memoranduma navode da su gotski narod pod imenom "Bosi" dosli u Iliriju, tj na danasnje prostore BIH u 3.vijeku, a da su Sloveni(Hrvati i Srbi) dosli tek u 6. vijeku. Hrvati i Srbi su radili kao kmetovi na Bosonskoj zemlji. Valjda ti je onda jasna razlika izmedju hrvatskog tumacenja njihove povjesti i bosnjacke. Nikakve slicnosti, ali bas nikakve. Kad govoris o Reisu ef. Spahi, moras znati da je njegova prohrvatska orjentacija bila u kontinuitetu sa politikom ostatka JMO(Jugoslovenska muslimanska organizacija). Poslije ubistva(trovanja) dr. Mehmeda Spahe , njegov naslijednik je bio Dzafer Kulenovic, koji se odmah po dolasku Pavelica stavio na njegovu stranu. Pavelic je Dzafera Kulenovica visoko pozicionirao u vladi NDH(bio je njegov doglavnik). I o tome sam pisao, zasto se jedno krilo JMO priklonilo Pavelicu. Prije svega su svoju saradnju bazirali na tome da je Hitler(u pocetku) podrzavao Pavelica, ali isto tako i iz pragmaticnih razloga. Nastankom NDH, je prestala da postoji Jugoslavija, a time prestaje da vazi i ona sramna srpsko-hrvatska nagodba( preko ledja bosanskih muslimana) poznata kao Sporazum Cvetkovic-Macek. Medjutim, kad je Pavelic, svojom genocidnom politikom prema Srbima i Jevrejima izazvao ustanak Srba u BIH,(koji su svoj bjes iskalili nad muslimanskim zivljem)mjenja se i politika muslimanskog duhovnog i politickog vodjstva. Tako da je Dzafer Kulenovic , brat mu Osman, pa cak i Reis ef. Spaho ostali potpuno usamljeni.Vremenom , medju muslimanskim vodjstvom pobjedjuje autonomisticka struja koja zeli da se BIH izvuce iz okvira NDH i pripoji direktno trecem Reichu. Vremenom je i Hitler digao ruke od Pavelica, jer ovaj Pavelic nije mogao drzati pod kontrolom teritorij koji mu je ovaj povjerio. U vrijeme nastanka Handzar divizije Titovi partizani su kontrolisali vise od 50 posto teritorije tzv NDH. Tako da je sve islo na ruku Autonomasima. To tvoje kroatisanje 13. SS divizije (zbog onog u zagradi(kroat.1) je bio jedan kompromis Himmlera sa Pavelicem, da se eto dalje ne zaostrava situacija. Divizija ce biti sastavljena iskljucivo od bosanskih muslimana, ali ce eto imati (simbolicno)hrvatsko obiljezje. Nemoguce je da sve ovo navedeno ne znas.Pa 33 strane su napisane samo na ovom forumu. Vrati se na pocetak i pocni citati. Post po post.Kad vidim tvoje hrvatisanje ove divizije ,cudi me da i ti nisi potegao ono pitanje kako je i tvoj dedo se borio na Staljingradu, kao HandzaracMa nije samo to u pitanju, to o hrani i posebnom kazanu, nego uopste sta su oni Nijemci toliko ocekivali od ove divizije. Ovaj dokument, na prethodnoj strani, o preimenovanju, pazi dobro ne imenovanju, vec preimenovanju divizije u Handschar, potpisuju i Hitler i Himmler(kao da nisu imali pametnijeg posla).A datum 15 maj 1944. Pa rat je vec odavno bio izgubljen. Za manje od tri sedmice o ovog dogadjaja, saveznici se iskrcavaju u Normandiji. Pa poslije onaj vatreni govor Sauberzweiga, kad su presli iz Srema u Bosnu. Kaze vojnicima, da oni posjeduju najbolje naoruzanje koje postoji u njemackoj vojsci. Mora da je i razocarenje, poslije toliko ocekivanja, bilo veliko. U sledeca dva mjeseca je vec hiljade pripadnika Handzara dezertiralo ili je preslo na protivnicku(partizansku) stranu.

Pored ostalog u ovom pismu zapovjednik 13 Handzar divizije gen Sauberzweig se obraca Himmleru i njegovom zamjeniku Bergeru, rijecima:" Ja sam najsrecniji kada sam sa svojim Bosnjacima(Bosniaken), koji mi uvjek iznova daju snagu( da istrajem) i potvrdjuju mi da sva moja ulozena energija u izgradnji(organizovanju) ove divizije , nije bila uzaludna

Ni poslije toliko vremena, koje sam proveo baveci se ovom divizijom, nije mi jasno, zasto je Nijemcima, prije svega Himmleru i Hitleru, bilo toliko stalo do ove divizije. Gledalo se u svim detaljima da sve stima. Pri samom formiranju divizije, Nijemci nisu znali, kako izgleda fes, pa su greskom narucili da se skroje hiljade fesova, ali onih visokih, marokanskih. Svi su bili vraceni nazad na doradu, tako se doslo do toga da fes bude isti onakav, kakav su imale Bosnjacke regimente iz Prvog svjetskog rata. Kad je iz Handzar divizije izdvojen albanski bataljon, koji ce biti jezgro za stvaranje albanske SS divizije-Skenderbeg, oni su fesove zamjenili bjelim albanskim kapama. Na ishranu se veoma pazilo, tako da je svinjsko meso bilo potpuno izbaceno iz ishrane, a konzumiranje alkohola bilo strogo zabranjeno.Brigu o tome su preuzeli na sebe tabor-imami.Prilikom proslava Bajrama, pravljeni su posebni planovi o nagradnim odsustvima pripadnika divizije. Vrhunac svega je Himmlerova direktiva(naredba), da se pricanje viceva, na racun Bosnjaka(Muja, kako su ih pogrdno zvali Nijemci) strogo zabrani.

ajde ovako, da se bolje razumijemo. Mogao si, recimo , prepricati svojim rijecima sta Mladen Kaldana pise i to je dozvoljeno. Objaviti tudji tekst i to doslovno od slova do slova, ne navesti autora je zakonom zabranjeno i radi se o povredi autorskih prava.Pa makar se radilo i o forumima, jer na kraju ispada da je tekst tvoj, a nije.

Drugo. NDH je bila fasisticka tvorevina, njemacki satelit, kvazi drzava, silom nametnuta . Prostirala se sve do Zemuna i nije predstavljala volju svih naroda koji su u njoj zivjeli. Bosanski muslimani, takodje nisu bili sretni u toj drzavi. Tacno je to da je bilo onih koji su se osjecali kao Hrvati islamske vjeroispovjesti, ali su bili velika manjina. Oni koji su se odlucili da pisu "Memorandum Adolfu Hitleru" 02.novembra 1942, su to radili bas zbog toga da se Bosna i Hercegovina izvuce iz sastava NDH i da se pripoji direktno Trecem Reichu. Handzar divizija je trebala , po njima , da bude okosnica u stvaranju sopstvenih oruzanih snaga.Ipak su se na kraju pitali oni koji su i realizirali tu ideju, Nijemci, pa je tako 13. Handzar divizija bila ono sto su nacisti htjeli. Bila je sastavni dio njemackih oruzanih snaga, svrstanih u Waffen SS.

Autor bi te mogao, tuziti zbog povrede autorskih prava jer eto nisi naveo ni ime autora, a ni to da si ga citirao, nego si tekst objavio kao svoj. Ja malo proceprkao nesto i o autoru, kad ono stari znanac iz HSP(Hrvatska stranka prava) Mladen Kaldana, povjesnicar iz Zagreba. On je bar uredno naveo literaturu koju je koristio, ali se tacno vidi sa kojih pozicija pise. U 13 Handzar diviziji sve sami Hrvati, islamske vjeroispovjesti. Bas me nesto zarko interesuje, dali su se tih vise od 20 tisuca(hiljada) bosanskih Muslimana, koji su sluzili u 13. SS Diviziji tako osjecali.

Evo ovako, novi sam na forumu ali sam istoicar-povjesnicar po profesiji. Istrazivao sam po raznim arhivima , najvise o temi 13.Handzar divizija-SS. Ukoliko neko ima neko pitanje, spreman sam ga odgovoriti. Po pitanju angazovanja 13. Handzar divizije na istocnom frontu, npr na Staljingradu, radi se o potpunoj nebulozi. Po direktivi Adolfa Hitler, a na insistiranje Himlera (pazite dobro datum) 10.februara 1943 naredjeno je formiranje, jedne divizije koja bi se , iskljucivo, morala sastaviti od bosanskih Muslimana, po uzoru na Bosnjacke regimente iz prvog svjetskog rata. Divizija je trebala da zamjeni njemacke trupe sa prostora Bosne i Hercegovene. Te njemacke trupe bi se potom angazovale na istocnom frontu.Staljingradska bitka je vec u januaru usla u zavrsnu fazu i krajem januara 1943 general von Paulus je kapitulirao i predao se Rusima sa ostatkom 6. Armije(otprilike je preostalo oko 150 000 ljudi). Naredba za formiranje 13 SS divizije je izdata 10.02.1943, znaci poslije bitke za Staljingrad. Slijedi potom regrutiranje, pa obuka u Francuskoj i Njemackoj, pa tek onda njeno angazovanje,prvo u Sremu a onda u Sjeveroistocnoj Bosni . Prvi transport trupa je poceo 15 februara. Trebalo je 93 voza da se trupe , 20 000 vojnika i 6000 konja, prebace iz njemackog regrutnog centra Neuhammer do stanice u Vinkovcima. Tupe su bile rasporedjene na pocetku duz pruge(Beograd-Zagreb) od Vinkovaca do Sida i pripremale su se za prve operacije protiv patizanskog pokreta(NOP). Prve vojne operacije su pocele 10 marta 1944 i pod kodnim imenom Wegweiser(putokaz) a cilj je bio da se sremske sume ociste od partizana. Borbene operacije u Sremu su trajale od 10 do 20 marta 1944 , formirane su tri borbene grupe koje ce biti angazovane u borbama protiv djelova 16. i 36. Vojvodjanske Divizije. U borbenim grupama 13 SS divizije su ucestvovale 27 i 28. pjesadijska regimenta kao i 13 artiljerijska regimenta. Radili su u sadejstvu sa djelovima 42. lovacke divizije Wehrmachta. Posto je sa palestinskim muftijom el Husseinijem dogovoreno da se divizija iskljucivo angazuje na teritoriji Bosne i Hercegovine , poslije uspjesno obavljene operacije Wegweiser, slijedi operacija prebacivanja trupa u Sjeveroistocnu Bosnu pod kodnim imenom Unternehmen "Sava". Forsiranje Save su vec 15 marta 1944 zapocele jedinice 27 regimente i to kod Bosanske Race, dok su 13 artiljerijska i 28 pjesadijska regimenta presle Savu preko mosta u Brckom. U roku od samo par dana su se regimente potpuno spojile ,iznenadivsi i opkolivsi tako sa svih strana partizane u reonu Majevice. 16 aprila je 27 regimenta zauzela Bijeljinu, dok 28 regimenta zauzima Celic i Koraj. Stab 13 SS divizije je bio u to vrijeme u Brckom i to u hotelu "Posavina". Prelaskom u Bosnu i Hercegovinu 13 SS divizija ce , sve do njenog rasula i rasformiranja, se boriti iskljucivo protiv partizana i to u reonu Sjeveroistocne Bosne. Glavni zadatak joj je bio da u sadejstvu sa 7. SS divizijom "Prinz Eugen", koja je bila stacionirana u Visegradu, sprijece prelazak partizanskih divizija iz Bosne u Srbiju, jer je to i bila glavna namjera Titovog Vrhovnog staba, da se forsira rijeka Drina i ponovo oslobodi Srbija, koja je u to doba bila potpuno okupirana

Odakle su bili regrutovani pripadnici 13 SS Divizije? Nije ta regrutacija isla lako. Valjalo je 1943 godine naci 26 000 ljudi, koliko formacijski treba da broji divizija, uz to jos da budu bosanski Muslimani, a da pri tome nisu nigdje regrutovani. Gdje naci toliko ljudi? I to 1943 , kad su svi bili siti rata. Pokusalo se prvo dobrovoljcima, uz obecanu platu koja je iznosila od 4 000 do 16 000 pavelicevih kuna. Plate su placane direktno porodici clanova SS divizije, sami vojnici su dobivali mjesecno 1000 kuna. Uz to je garantovano snabdjevanje porodice hranom iz njemackih magacina . U vojnickoj menzi pripadnici SS, BH Muslimani jeli su hranu bez svinjskog mesa. U slucaju pogibije pripadnika SS familija poginulog je dobivala veliko obestecenje. Garantovana je i penzija , tj izdrzavanje udovica i njihove djece. Znaci garantovana je socijalna sigurnost za clanove porodica, tada kada hrane po muhadzerskim kampovima nije bilo ni za lijeka. Ali i pored toga od pocetka regrutacije od sredine aprila pa do 10 juna 1943 do kada je trebala biti zavrsena prijava dobrovoljaca, javilo se svega 8 000 regruta. Rok za prijavu dobrovoljaca je onda produzen do kraja avgusta. Do kraja avgusta se prijavilo nesto oko 16 000 dobrovoljaca. Onda se prislo nasilnoj mobilizaciji. Svuda su lijepljene plakate a putem javnog informisanja ( Novi List a i putem radio postaja) su se pozivali svi vojno sposobni uzrasta od 17 do 35 godina da se obavezno jave regrutnim komisijama. Tako da vec 10 avgusta u " Novom Listu", se moze procitati sledece:"Da se obavezno jave svi vojno sposobni bez obzira na naciju i religiju a da su rodjeni od 1908 do 1916 , a da nisu nigdje regrutovani." Pored toga se pozivaju i dobrovoljci bosanski Muslimani koji su vec bili regrutovani u domobranske i ustaske jedinice da se mogu prijaviti u 13 SS diviziju. Ovo je izazvalo energicne prigovore paveliceve vlade upucene vladi Treceg Rajha. Za neodazivanje pozivu za regrutaciju bile su odredjene i velike kazne, a nikakve potvde o nesposobnosti za vojsku nisu uzimane u obzir osim potvrde regrutne komisije. I pored svih ovih mjera do kraja 1943 divizija je brojala svega 21 065 regruta. Zbog toga sto nisu mogli popuniti diviziju bosanskim Muslimanima odluceno je tu pridodati 2 800 Hrvata, katolicke vjeroispovjesti.

Odakle su regrutovani dobrovoljci za 13 SS diviziju?

Pa hajde da ti budes donekle u pravu, po pitanju tih osvetnika, ali samo djelimicno. Tacno je da su u istocnoj Bosni cetnici po direktivi Draze Mihajlovica i po programu Stevana Moljevica o stvaranju etnicki ciste Velike Srbije, odlucili da taj program provedu u djelo. Tu su angazovani cetnicki odredi prije svega Sergeja Mihajlovica i Radoja Dangica a uz pomoc crnogorskih cetnika Pavla Djurisica . Po programu Moljevica se Istocna Bosna i Sandzak trebala ocistiti od nesrpskog elementa, na tom prostoru, pretezno muslimanskog. Smatra se da se u ukupnoj akciji od 1941 do 1943 pobilo(poklalo) od 90 000 do 100 000 muslimana(prema izvorima Vladimira Dedijera u knjizi "Genocid nad Muslimanima). Na jadvite jade Nijemci su uspjeli spasiti nesto tog stanovnistva(iz Visegrada,Rogatice,Gorazda, Foce) transportovati ih vozovima i smjestiti ih u izbjeglicke centre- muhadzerske, u Alipasinom polju, Rajlovcu i Palama . U tim centrima je 1943 godine vladala glad,harao tifus. Neki su jedva docekali da se spase iz te bjede, a neki vodjeni i osvetom prema cetnicima, tako da su se javljali kao dobrovoljci u 13 SS diviziju. Medjutim najveci broj regrutovanih je bio iz tzv Hadziefendiceve Legije, odreda koji je odbio da bude ustaski i da se bori zajedno sa njima, a sacinjen je uglavnom od BH Muslimana, zatim, dio dobrovoljaca je bio iz tzv muslimanskih(samoorganizovanih) milicija koje su cuvale svoja sela od cetnika, a zvali su se i "zeleni kadar" njih je organizovao ucitelj po zanimanju Nesad Topcic . Jos jedan od izvora za regrute SS bili su jedinice Huske Miljkovica iz Cazinske Krajine. Huska Miljkovic i njegove jedinice su se borile u partizanima , da bi se poslije bitke na Neretvi odmetnule, tj dezertirale. U Cazinskoj krajini su njegovi odredi bili u jacini od oko 3 000 ljudi i iako su bili cisto muslimanski nisu se izjasnjavali ideoloski. Cuvali su svoj teritorij i od ustasa i od Nijemaca i od partizana. Jedno vrijeme je to uspjevalo, a onda su partizani na prevaru pridobili Husku da bi ga prijekim sudom osudili za veleizdaju i streljali ga. Jedan dio Huskinih boraca se poslije toga dobrovoljno prijavio u 13 SS diviziju

ostalo mi je jos nesto nedoreceno , a to je 1942 godina i tu se u stvari, pored ostalog i nalazi odgovor(za ella.ella), zasto i kako je nastala 13 SS divizija . Poslije toga ostala bi jos samo neka moja zavrsna rijec.

Ali prije toga da se pozabavimo malo sa majorom Muhamedom Hadziefendicem. Malo sam ga spomenuo na jednom mjestu, kad sam pisao, kako se i odakle vrsila regrutacija u 13.SS diviziju.O njegovoj jedinici i liku Muhamedage Hadziefendica, pisao je Jahic Adnan i stoga cu ovdje citiati njegovu knjigu( sa manjim izmjenama i skracenjima) -"Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u drugom svjetskom ratu", Tuzla, 1995.

-"Shvatajući da u novostvorenoj državi(NDH) ne mogu računati na efikasniju zaštitu od cetnika, koji su žarili i palili po Bosni, Bošnjaci su sve više uviđali da se moraju sami pobrinuti za svoju bezbjednost i tražiti vlastite forme samoorganizovanja za odbranu. Ostalo je, dakle, jedino rješenje da muslimansko-bošnjačko stanovništvo uzme oružje i samo brani svoje porodice, imanja i naselja od podivljalih četnika. To su uviđali i mnogi bošnjački uglednici na području tuzlanske regije koji su se sve otvorenije zalagali da se što prije pristupi formiranju jedinica i organizaciji odbrane tuzlanskog kraja. Već polovinom septembra 1941. tadašnji veliki župan u Tuzli Ragib Čapljić, na narodnom zboru u Puračiću, pozvao je Muslimane u “sveti rat” protiv ustanika i najavio formiranje jedinica koje će biti u stanju da odbrane muslimanska naselja. Krajem septembra i početkom novembra 1941. godine u širem rejonu Devetaka i Milinog Sela došlo je do žešćih sukoba sa Ozrencima. Nakon pada Devetaka i okoline u četničke ruke, 12. 11. 1941. četnici su ugrozili i sam Puračić. Tada je zapovjednik 3. bojne 8. domobranske pješačke pukovnije, bojnik Muhamed Hadžiefendić sa malim brojem oskudno naoružanih vojnika i građana organizovao odbranu Puračića. Kada je sutradan, 13. novembra, iz Tuzle pristigla pomoć, izvršen je protivnapad i napadači su bili prinuđeni na povlačenje. Time je Puračić bio odbranjen. U organizaciji otpora i odbrane Puračića posebno se istakao Muhamedaga Hadžiefendić, koji je krajem novembra 1941. godine počeo povezivati lokalne seoske milicije i pripremati ustrojavanje jedinica sposobnih za odbranu bošnjačkih naselja od četničkih napada. Da bi ubrzao pripreme na ustrojavanju jedne takve formacije, Hadžiefendić je zatražio prijem kod Kvaternika, ministra hrvatskog domobranstva, radi dobijanja odobrenja za formiranje i djelovanje takvih jedinica. Oružje i pomoć nije tražio od ustaša koji su u dobroj mjeri i bili krivi za izazivanje mnogih zločina, nego od ministarstva hrvatskog domobranstva. U tom cilju, svakako u dogovoru sa svojim prijateljima u Tuzli, Sarajevu i Zagrebu, bojnik Hadžiefendić, dotada na dužnosti komandanta 3. bojne 8. pješačke pukovnije, odlazi u Zagreb, gdje je 7.12.1941. godine posjetio ministra hrvatskog domobranstva, ujedno vojskovođu i doglavnika Slavka Kvaternika i izložio mu potrebu i plan postrojavanja dobrovoljačke domobranske jedinice koju bi popunjavali Bošnjaci-Muslimani, u najkraćem za odbranu kućnog praga i suprostavljanje četničkim nasrtajima na nezaštićeni narod. Kvaternik je prihvatio prijedlog za formiranje takve jedinice koja će u početku nositi naziv “Dobrovoljački odjel narodnog ustanka Tuzle”. Osnovu prve popune tih jedinica činili su mještani sela koja su bila direktno ugrožena od ustaničkih i četničkih formacija. Ti naoružani mještani bili su organizovani u seoske straže ili kao pomoćni oružnici u sastavu oružničkih postaja. Oni su stražarili, patrolirali i osiguravali stanovnike tih sela prilikom radova na poljima. Nisu bili organizovani u posebne jedinice niti su djelovali povezano, nego od prilike do prilike, kada se pojavi opasnost. Od tih ljudi je 22.12.1941. godine, firmirano 8 satnija po 100 ljudi, a ostala 122 prijavljena dobrovoljca su raspoređena na druge dužnosti. Za rukovođenje jedinicama formiran je prvo stožer, a zatim i zapovjedništva satnija u koja su ušla 22 rezervna oficira-Muslimana, preuzeta iz Domobranstva. Stožer Odjela se nalazio u Tuzli u zgradi na Solnom trgu, gdje je prije II svjetskog rata bio “Gajretov” đački dom, a poslije rata Elektordistribucija. U Stožeru, pored bojnika Muhameda Hadžiefendića, kao zapovjednika, na dužnosti su bili: satnik Ešref Prcić, satnik Alija Hadžialijagić, na dužnosti pobočnika nadporučnik Omer Gluhić i drugi. Jedna od najuspješnijih odbrambenih borbi koju su u prvim danima svog formiranja vodile jedinice Dobrovoljačkog odjela bila je odbijanje napada Ozrenaca na Turiju 13.1.1942. godine. Naime, 6. januara, u Stogu, na sastanku komandanta Ozrenskog partizanskog odreda Todora Vujasinovića i komandanta četničke Cerske brigade kapetana Dragoslava Račića dogovoreno je, da se u noći 12/13 januara, napadnu položaji Dobrovoljačkog odjela od Puračića preko Turije do Banovića. Plan je bio da Vujasinovićeve snage krenu u napad iz pravca Ozrena, a Račićeve iz pravca Ribnice. Pred sam početak napada Račić je otkazao učešće, pa je štab Ozrenskog odreda uputio zapovijest svojim snagama da se vrate na polazne položaje. Ali, ta zapovijest nije stigla na vrijeme do jedinice koja je napadala Turiju, pa je ona u izvlačenju pretrpjela teške gubitke: 14 poginulih, nekoliko ranjenih i zarobljenih. U februaru 1942. godine dvije grupe ozrenskih boraca, koji su bili rodom sa Trebave i iz Posavine, prebacile su se na Trebavu. Jedna od njih, na čelu sa Milanom Ostojićem, od samog početka imala je četničko obilježje. U isto vrijeme, u trebavska sela se vraćaju neki bivši trgovci koji su ranije prebjegli u Srbiju. Oni šire četničku propagandu, drže govore na kojima izjavljuju da uskoro u istočnu Bosnu stižu Nedićeve jedinice sa artiljerijom. Uz njih se politički, kao četničke vođe, aktiviraju pravoslavni sveštenici Savo Božić, Vasilije Lalić, Dimitrije Stefanović, učitelji Stevan Borota, Relja Pećo, profesor Đoko Milošević i drugi. Sojićeva grupa četnika se kretala po srpskim selima Trebave i počela napadati muslimanska i hrvatska sela. Da bi se odbranili od tih napada, u februaru i početkom marta, u muslimanskim selima na istočnim padinama Trebave: Sokolu, Muslimanskoj Zelinji, Škahovici, Babićima, Malešićima i drugim formiraju se postrojbe Odjela. Zapovjednik tih postrojbi u podtrebavskim selima prema Gradačcu bio je poručnik Enver Begović, a u onim koja su gravitirala Gračanici - Ibrahim Pjanić. Podaci o zaista nedostatnim snagama Pavelićeve države na ovom osjetljivom prostoru, naspram stalne opasnosti od četnika sami po sebi govore u kakvom se položaju našlo bošnjačko-muslimansko stanovništvo u toj državi. Vojničko organizovanje muslimanskih naselja na tom prostoru koje je započeo Muhamedaga Hadžiefendić bio je jedini mogući odgovor. U prvoj fazi svog formiranja i postojanja vojno-teritorijalne jedinice Hadžiefendića imale su, kao što je rečeno, naziv - Dobrovoljački odjel narodnog ustanka, što je odgovaralo njihovom tadašnjem organizacionom ustrojstvu. U početnoj fazi organizovane su satnije, često nepovezane, ali sa jedinstvenom komandom u formi stožera Odjela. Formiranjem novih jedinica, to jest stvaranjem novih satnija, nametnula se potreba za ustrojavanjem bojni, to jest zapovjedništava koja će objedinjavati više satnija i biti spona između stožera Odjela i satnija. Kada je počelo to ustrojavanje, Odjel je dobio novi naziv - Zdrug dobrovoljačke legije Hažiefendića. Kada su formirane i bojne, u julu 1942. godine, on dobija konačan naziv - Dobrovoljačka domobranska pukovnija ili skraćeno DOMDO pukovnija. U narodu je i dalje zadržala svoj raniji naziv - legija. Pošto je to bila čisto teritorijalna jedinica koja je štitila samo svoja naselja, a u akcije odlazila skoro isključivo na svom terenu ili u neposrednoj blizini svoje teritorije i to pod komandom operativnih jedinica hrvatskog domobranstva, njen stožer nije imao u svojoj nadležnosti operativne i obavještajne poslove, pa zbog toga i nije razvijao te službe kao ni službe veze, obuke i inžinjerije. Organizaciono-mobilizacijske poslove vodio je pobočnik u Stožeru, a intendantske poslove posebno zaduženi oficir (opskrbnik). Stožer Pukovnije nije imao sredstva veze, pa se veza sa jedinicama održavala telefonski i telegrafski preko lokalnih poštanskih ureda. Radio služba nije postojala ni u većim domobranskim jedinicama.<24> U prvim mjesecima nakon formiranja jedinica legije, hrvatsko domobranstvo dodijelilo im je izvjesnu količinu oružja i municije, uglavnom pušaka starije proizvodnje. Kasnije su oni koji su željeli da stupe u jedinice legije sami sebi nabavljali oružje, municiju i opremu. Najviše oružja nabavljano je švercom iz domobranskih magazina u Tuzli, Brčkom; Doboju i Slavonskom Brodu. Kada su učestvovali u borbenim dejstvima, uglavnom u odbrani svoga i susjednih naselja, legionari su dobijali hranu, ali je već u jesen 1942. i to obustavljeno i zamijenjeno novčanom naknadom u iznosu od 28 kuna, što je bilo daleko ispod minimalnih potreba dnevnih obroka ishrane.U jedinice legije primani su vojni obveznici koji su odslužili svoj vojni rok i bili stariji od 32 godine, pa su kao rezervni sastav podlijegali vojnoj obavezi. Najčešći motiv za stupanje u te jedinice bio im je da izbjegnu služenje u domobranskim operativnim jedinicama koje su bile u čestim borbama s partizanima i trpjele znatne gubitke. Uz to su, kao pripadnici legije, ostajali u svojim naseljima, kod svojih kuća, na svojim redovnim poslovima. Od službe u postrojbama legije obavljali su stražarenje i patroliranje, a u slučaju opasnosti izlazili su na položaje oko svojih naselja. Imućniji su plaćali siromašnije da umjesto njih obavljaju te vojne dužnosti. Kada su poduzimane šire akcije protiv četnika ili partizana, jedinice legije su stavljane pod komandu domobranskih operativnih jedinica kao pomoćne jedinice na pomoćnim pravcima ili su posjedale manje važne položaje. Kako je vrijeme prolazilo, vlasti NDH sve manje su bile u poziciji da kontrolišu regrutovanje i raspored vojnih obveznika. Mnogi mlađi od 32 godine potplaćivanjem su izbjegavali odlazak u operativne jedinice hrvatskog domobranstva i stupali u jedinice legije. Oficirski i podoficirski kadar regrutovan je iz redova Muslimana, rezervnih oficira i podoficira, mahom intelektualaca u civilu - pravnika, profesora, geometara, učitelja i drugih koji su oficirske ili podoficirske činove u rezervi stekli u vojsci Kraljevine Jugoslavije. O brojnom stanju jedinica legije pa i DOMDO pukovnije u cjelini u dokumentima i literaturi nalazimo različite podatke. Noel Malcolm na 253. strani svoje knjige “Povijest Bosne” govori o cifri od 4 hiljade vojnika u oktobru 1942. Enver Redžić na 82. strani svoje knjige “Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija” navodi izjavu njemačkog komandujućeg generala Glaise von Horstenau-a iz februara 1943. godine da Hadžiefendićeva legija broji od 4-7 hiljada ljudi. Cijeneći sve okolnosti pod kojima su nastajale i razvijale se te jedinice, navedene cifre mogu se smatrati tačnim. Ipak, ostaje sporno pitanje organizacionog ustrojstva i broja bojni koje su bile pod komandom Stožera DOMDO pukovnije u Tuzli. Po nekim dokumentima i po izjavama njenih pripadnika, Pukovnija je imla 6 bojni (bataljona). S tim se podatkom baratalo u skoro svim napisima u kojima se djelimično govorilo o legiji. U pješadijskim jedinicama svih vojski, međutim, postoji trojna ili četvorna formacija, to jest u bojni mogu biti 3 ili 4 satnije, u pukovniji 3 ili 4 bojne itd. U pukovniji mogu postojati i samostalne satnije, obično jedna uz stožer, te satnije po specijalnostima. Pošto je DOMDO pukovnija bila teritorijalna jedinica, u njenom sastavu moglo je postojati više samostalnih satnija. U Izvještaju Zapovjedništva 2. zbornog područja od 4. oktobra 1943. godine govori se o četiri bojne DOMDO pukovnije, jer 5. bojna u Bijeljini i 6. u Zvorniku u to vrijeme nisu više postojale.Zapovjedništva bojni bila su u Međašu, Bijeljini, Brčkom, Gračanici, Zvorniku i Tuzli. Koje su satnije bile pod komandom zapovjedništava pojedinih bojni i kakav im je raspored bio, ostalo je neistraženo, izuzev Gračanice, gdje sam te podatke, zajedno sa Omerom Hamzićem, svojevremeno istraživao radeći na jednom zajedničkom projektu. Prema tim istraživanjima, Gračanička bojna DOMDO pukovnije u svom sastavu imala je četiri satnije. U samom gradu bilo je Zapovjedništvo bojne na čelu sa satnikom Sejdom Đulićem, u civilu geometrom, pozadinskim dijelovima i Gračaničkom satnijom. U Zapovjedništvu Gračaničke bojne, pored Sejde Đulića kao zapovjednika, bili su: dr. Avdo Prohić kao liječnik (inače sanitetski rezervni kapetan), Nino Laznik kao opskrbnik (intendant), kasnije će u Stožer bojne doći Haris Nurkić, rodom iz Dervente, geometar, takođe rezervni oficir, a od kraja 1942. do maja 1943.godine u tom Zapovjedništvu bio je i Adem Osmanbegović, pravnik, kao rezervni natporučnik, koji se prije toga nalazio u jedinici legije u selu Gračanici kod Đurđevika. Prva satnija Gračaničke bojne imala je sjedište u selu Malešićima. Njen zapovjednik do početka maja 1943. godine bio je natporučnik Vehid Begić, u civilu pravnik. U svom sastavu imala je ljudstvo iz Malešića, Babića i Škahovice, a držala je položaje prema četnicima u Donjem i Gornjem Skipovcu i Lukavici. Poslije odlaska Begića u partizane, satnijom je zapovijedao Adem Alić. Zapovjedništvo 2. satnije bilo je stacionirano u Brijesnici. Satnija se popunjavala ljudstvom iz Brijesnice, Stjepan Polja, Klokotnice i Stanić Rijeke. Do kraja 1943. godine njen zapovjednik je bio Avdo Dajdžić, a kasnije natporučnik Salih Arnautalić. U Donjoj Lohinji, Pribavi i Donjoj Orahovici bili su vodovi Gračaničke satnije, koji su držali položaje prema Spreči. Ovom satnijom je komandovao Ibrahim Lika. Zapovjednik 4. satnije sa zapovjedništvom u Sokolu, bio je Ibrahim Pjanić. Popunjavali su je legionari iz Sokola, Doborovaca i Sladne. Držali su položaje prema Skipovcu i Srnicama. Gračanička bojna brojala je oko 500 naoružanih vojnika, što je odgovaralo mirnodopskom brojnom stanju jedinice tog ranga. Druga jedinica ovog ranga na prostoru Posavine bila je Brčanska bojna sa sjedištem u Brčkom. U Zapovjedništvu te bojne i njenih podčinjenih jedinca u Brčkom su bili: Arif Dervišević, natporučnik, po struci geometar, kao zapovjednik; natporučnik Hivzija Jerković, po struci takođe geometar; natporučnik Ahmet Hasanefendić i poručnik dr. Zvonko Cebalo, pravnik. Nepoznato je koji su od njih, izuzev Derviševića, bili u Zapovjedništvu bojne a koji na dužnosti zapovjednika satnije. Po svemu sudeći, u gradu Brčkom bila su dva zapovjedništva. Jedan vod iz satnije u Brčkom bio je krajem avgusta 1942. godine stacioniran u selu Gornji Žabar, po zahtjevu kotarskog predstojnika Antuna Paulića, da bi smijenio oružničku postaju koja se tamo nalazila. Vodom je zapovijedao rezervni (pričuvni) vodnik Alosman Topčić. Koncem septembra 1942. godine, naoružani ljudi iz tog sela, koji su nosili četničke oznake napravili su zasjedu legionarskoj patroli i ubili četiri njihova pripadnika. Poslije toga vod se povukao u Brčko. Jedinice legije na ovom području više nisu upućivane u srpska sela da budu kao posada. Jedan vod iz Brčanske satnije bio je raspoređen u Orašju, a ostali u Brezovom Polju, Brki, Pukišu i drugim položajima oko Brčkog. Jedna satnija Brčanske bojne, pod zapovjedništvom Mustafe Jukića nalazila se na položajima oko Čelića, Koraja i Ratkovića. Ne može se tačno utvrditi da li je 10. satnija, stacionirana u Bosanskom Šamcu i Odžaku, potpadala pod zapovjedništvo bojne u Brčkom ili je bila samostalna. Tu jedinicu obilazili su oficiri iz Zapovjedništva DOMDO pukovnije iz Tuzle, a rjeđe oficiri iz Brčanske bojne. Zapovjednik 10. satnije bio je natporučnik Šukrija Izetbegović, po struci pravnik, koji je ujedno komandovao i šamačkim vodom. Zapovjednik voda u Odžaku bio je u početku pričuvni satnik Muhamed Gagić, profesor tuzlanske gimnazije, a poslije njega pričuvni vodnik Ferhat Kapetanović. Jedan dio legionara iz Bosanskog Šamca bio je u decembru 1942. upućen u Bosansku Raču radi obezbijeđenja tamošnje željezničke postaje, ali se ubrzo otuda vratio. Početkom marta 1943. vodovi 10. satnije su učestvovali u pretresu terena na lijevoj strani rijeke Bosne, kao pomoćna kolona, u okviru akcije, koju je glavnina 4. domobranske divizije izvodila na Vučjaku, protiv četnika Branka Kovačevića, koji su napali Pećnik, Jakeš i još neka hrvatska sela oko Odžaka. U Gradačcu i okolnim muslimanskim selima nije došlo do formiranja jedinica DOMDO pukovnije do ljeta 1942. godine, izuzev u selima Zeljini i Sjenini, koja su bila direktno ugrožena od četnika. Tada, u ljeto 1942. godine, jedna delegacija uglednih građana iz Gradačca otišla je u Tuzlu do zapovjednika DOMDO pukovnije bojnika Muhameda Hadžiefendića i predložila mu da u Gradačcu i okolnim selima formira jednu satniju legije radi zaštite od četnika. Uskoro, u julu 1942. godine, u Gradačac je stigao bojnik Hadžiefendić, u pratnji Ibrahima Pjanića, zapovjednika satnije DOMDO pukovnije u Sokolu. Tom prilikom je za prvog zapovjednika gradačačke satnije postavljen pričuvni satnik Mile Glavaš, po struci geometar. Pošto je uskoro morao poći u operativnu domobransku jedinicu, u kojoj je imao ratni raspored, za novog zapovjednika postavljen je pričuvni natporučnik Salih Arnautalić, rodom iz Orašja. Početkom 1943. godine na njegovo mjesto dolazi pričuvni satnik Ibrahim Dogledović, po struci učitelj, rodom iz Žepča. Na dužnosti zamjenika zapovjednika satnije, od početka se nalazio pričuvni vodnik Derviš Dedo Šakić, svršeni đak Šerijatske gimnazije, rodom iz Gradačca. Gradačačka satnija je imala vodove u Srnicama, Mionici (dva), Vučkovcima, Lukavcu i ostalim muslimanskim selima, čiji su pripadnici uglavnom držali stražu i patrolirali u okolini svojih sela, ne dozvoljavajući da četnici prolaze njihovom teritorijom, kako su ranije činili. Da li je ova satnija potpadala u nadležnost Brčanske bojne ili je bila samostalna, nismo mogli utvrditi. Satnija (25.) DOMDO pukovnije u Modriči formirana je u ljeto 1942. godine. Njen zapovjednik je bio pričuvni natporučnik Mihovil Ban iz Tuzle. U njenom sastavu su bili vodovi u Modriči, Tarevcima i Jakešu. Zapovjednik voda u Jakešu bio je Rasim Mujaković. Pripadnici ove satnije držali su položaje u okolini svojih naselja, koja su se graničila sa naseljima pod četničkom vlašću. U ljeto 1942. godine u Crvenom Brdu, istočno od Srebrenika formirana je 12. satnija DOMDO pukovnije sa zadatkom da štiti muslimanska naselja od četnika Jaseničkog bataljona i od četničkih grupa u dolini rijeke Tinje. Za zapovjednika satnije je postavljen pričuvni natporučnik Salih Žilić, učitelj, rodom iz Tuzle. U jesen iste godine formiran je vod te satnije u Gornjem Srebreniku, za čijeg je zapovjednika postavljen Osman Jašarević, stariji čovjek, bivši austrougarski podoficir, a stvarnu komandu nad pripadnicima te legije imao je Mehmed Ibrahiomović, učitelj. Jedinica legije bila je smještena u zgradi osnovne škole. Uskoro je i u Muslimanskoj Špionici bio formiran vod te satnije, čji je zapovjednik bio Hašim Husarić. Krajem 1942. ili početkom 1943. godine formirana je u Podorašju satnija DOMDO pukovnije, čiji je zapovjednik bio pričuvni satnik Muhamed Gagić. Ta jedinica je obezbjeđivala muslimanska naselja od četničkih grupa u predjelu oko rijeke Tinje i služila je ujedno kao spoj jedinica legije u Srebreniku, rejonu Tuzle i Lukavca. Obje ove satnije vjerovatno su bile pod komandom zapovjedništva bojne u Tuzli. U prvoj polovini 1943. godine u širim slojevima muslimanskog naroda sve je više sazrijevala svijest da svoju sudbinu ne može više vezivati za NDH, čiji je režim doživio potpunu kompromitaciju. Mnogi vojnici Muslimani koji su bili mobilisani ili regrutovani u hrvatsko domobranstvo, po dolasku na odsustvo nisu se vraćali u svoje jedinice, nego su se krili oko svojih kuća. Uz to, sve je više Muslimana omladinaca, a i onih koji su mobilisani u domobranske formacije, stupalo u jedinice Narodnooslobodilačke vojske. Zbog toga, u proljeće 1943. godine, na širem prostoru istočne Bosne, uz slabljenje pozicija vlasti NDH i uz vojno jačanje snaga narodnooslobodilačkog pokreta, Nijemci i partizani pojačavaju svoju političko-propagandnu djelatnost prema Muslimanima s ciljem da ih privuku na svoju stranu. Propagandne i organizacione pripreme za upis dobrovoljaca u SS diviziju na prostoru sjeveroistočne Bosne počele su odmah nakon posjete El Huseinija Sarajevu i još nekim gradovima Bosne i Hercegovine. Nekako u to vrijeme pada i posjeta profesora Alije Šuljka, pobočnika Ante Pavelića, sa nekoliko SS oficira Tuzli i njenoj okolini. Nakon više razgovora u Tuzli, oni su, zajedno sa bojnikom Hadžiefendićem, Ragibom Čapljićem i Avdanom Hasićem, prvo održali konferenciju u Živinicama, zatim u Gračanici (30.3.1943) i, napokon, u Gradačcu. Konferenciji u Gračanici prisustvovalo je oko 200 ljudi, a u Gradačcu, u zgradi osnovne škole u kojoj je bila smještena satnija DOMDO pukovnije - nešto manje. Nekoliko dana prije dolaska u Gračanicu Muhamedaga Hadžiefendić se sastao u Sarajevu sa SS oberlajtnantom Kremplerom, koji mu je dao konkretna uputstva u vezi sa radom na formiranju 13. SS divizije. Ta upustva, zajedno sa svojim saradnicima, Hadžiefendić je odmah počeo sprovoditi na terenu.Kada je 13 SS divizija formirana i poslije pobune u Francuskoj oko 800 pripadnika SS je poslato u koncentracione logore u Njemacku, dotadašnji komandant DOMDO pukovnije bojnik Muhamed Hadžiefendić, obukao je njemačku uniformu i sa činom njemačkog majora, pristupio SS diviziji, radeći na njenoj popuni. U tom cilju je često odlazio u Zagreb, gdje se nalazio regrutni centar te divizije kojoj su Nijemci dali naziv Trinaesta SS Handžar divizija. Pošto je Handžiefendić prešao pod njemačku komandu i time postao njemački oficir, za novog komandanta Domobranske dobrovoljačke pukovnije u Tuzli polovinom juna 1943. godine, postavljen je domobranski pukovnik Bećir Kulenović. Pored običnih vojnika, Nijemci su imali namjeru da u SS diviziju uključe oficire nižih činova i podoficire iz DOMDO pukovnije i postaviti ih na dužnosti komandira vodova i satnija tj. dužnosti koje su najbliže vojničkom sastavu. Početkom maja 1943. godine stigli su pozivi oficirima i podoficirima DOMDO pukovnije da se 10. maja jave u regrutni centar SS divizije u Zagrebu. Kada su primili taj poziv oni su bili iznenađeni, jer ranije nisu dali pismenu obavezu za taj čin. Ti oficiri i podoficiri su do tada bili u jedinici koja je bila pod komandom hrvatskog domobranstva, ali su u neku ruku bili samostalni na terenu na kojem su djelovali i uz to mnogim nitima povezani sa narodom. Odlaskom iz svoje sredine, gdje su sa narodom proveli najteže dane rata, bez vlastite želje i sa slutnjama o opasnim namjerama onih koji ih pozivaju, našli su se u dilemi da li da se odazovu pozivu ili ne. Ako se ne odazovu, jedini put ih je vodio u jedinice NOV i POJ. Većina njih je na neki način bila povezana sa organizacijom narodnooslobodilačkog pokreta na terenu ili su partizanima do tada činili razne usluge. S druge strane NOP je razvio snažnu propagandnu djelatnost da Muslimani ne pristupaju SS diviziji, nego da im je mjesto u jedinicama NOV i POJ. Na tom planu naročito su bili aktivni Hasan Brkić, tada sekretar Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu koji se uglavnom kretao na teritoriji bijeljinskog i brčanskog sreza i Vladimir Perić Valter, delegat tog komiteta u Tuzli. Odmah po primitku poziva za prijavljivanje oficira i podoficira DOMDO pukovnije u regrutni centar SS divizije u Zagrebu, Omer Gluhić, natporučnik, na dužnosti pobočnika, konsultovao je Vladimira Perića Valtera, koji je dao saglasnost da oficiri DOMDO pukovnije izađu na partizansku slobodnu teritoriju i priključe se jedinicama NOV i POJ. Tada su iz Gračanice izašli Vehid Begić, Adem Osmanbegović, Ahmet Šiljić Kadija i Hasan Maglajlija. Došli su u Crveno Brdo kod Saliha Žilića, gdje su našli Edhema Ćamu, Hamida Mazalovića i Mešu Selimovića. Sa njima su krenuli u Trnovu, gdje su ih primili Rodoljub Čolaković i Hasan Brkić. Drugim putevima na partizansku slobodnu teritoriju izašli su Omer Gluhić, Hilmija Šahinpašić, Osman Gruhonjić, Džemal Drača, Daut Filipović, Mustafa Mirica, Alija Ponjavić, Enver Mešković i Hasan Grabčanović. Tom prilikom su u Trnovi izdali proglas u kojem su osudili muslimanske političare koji su se priključili Anti Paveliću i istovremeno pozvali Muslimane da u što većem broju pristupaju u jedinice NOV i POJ. Tom prilikom, a i kasnije, u jedinice NOV i POJ stupili su i drugi oficiri DOMDO pukovnije: Enver Zaimović, Nedim Šahinpašić, Muhamed Gagić, Ibrahim Dogledović, Arif Dervišević, Alija Hadžialijagić, Abdulah Mujezinović Kadija, Mustafa Porobić i drugi. Poslije ulaska partizana u Tuzlu, 2. oktobra 1943. godine DOMDO pukovnija više ne postoji jer ne postoji više njeno zapovjedništvo koje je objedinjavalo djelatnost njenih bojni i satnija na terenu. Zapovjednik DOMDO pukovnije pukovnik Bećir Kulenović, zarobljen je od strane sremskih partizana, polovinom septembra, prilikom njihovog napada na vlak na željezničkoj stanici Vrbanja, na pruzi Vinkovci - Brčko. Legionarski oficiri koji su prešli na stranu NOP-a zalagali su se za njegovo oslobađanje. U vezi sa njegovim oslobađanjem vođeni su i neki pregovori između partizana i domobranske komande, ali nisu poznati rezultati tih pregovora. Oficiri i podoficiri koji su radili u Zapovjedništvu DOMDO pukovnije, prešli su, zajedno sa ostalim domobranskim oficirima, na stranu partizana ili su potpisali proglas o prilasku partizanima 4. oktobra u Tuzli. Od 77 potpisanih oficira i podoficira sa činovima od narednika do pukovnika, 27-morica su bili Muslimani od kojih su šestorica bili aktivni, a 21 u rezervi. Medju njima na službi u DOMDO pukovniji bili su satnici Hadžialijagić Alija, Prcić Ešref, Bešlagić Šefik i Baralić Avdo, natporučnici Mujezinović Abdulah i Ibrahim, poručnik Telalbašić Esad i narednici Prcić Irfan i Nijazija. Dok su pod svojom četerdesetodnevnom kontrolom držali grad Tuzlu i njenu okolinu, partizani su strijeljali oko 50 ljudi, uglavnom pripadnika ustaškog pokreta i policije, čak i dvojicu starih komunista koji ih nisu slijedili. Takva sudbina zadesila je i Muhamedagu Hadžiefendića, koji je ostao kod svoje kuće, smatrajući da nema razloga da bježi iz svog grada niti da se skriva pred partizanima. Ubrzo je, međutim, uhapšen i 7. oktobra 1943. godine izveden pred vojni sud 17. istočnobosanske divizije NOVJ, koji je, između ostalog, utvrdio da je Hadžiefendić kriv “što je bio jedan od glavnih organizatora SS formacija za njemačku vojsku”, čime je “služio okupatoru i radio protiv interesa naroda, u prvom redu muslimana, čije je sinove na ovaj način bacao na ratnu klanicu za račun okupatora.” U obrazloženju se još tereti da je “rovario i radio protiv interesa narodno-oslobodilačke vojske, stvarajući paniku i unoseći nemir među stanovništvo.” Istog dana, po presudi ovog suda, Muhamedaga Hadžiefendić je strijeljan zajedno sa još trojicom sugrađana Hrvata, koji su optuženi za saradnju sa ustašama. Od nekadašnjih 6 bojni DOMDO pukovnije Hadžiefendića, ostale su one čije je sjedište bilo u gradovima koje su držali Nijemci i snage NDH i to u Brčkom i Gračanici, ali ni one nisu više bile u ranijem sastavu i brojnom stanju. Ove i druge nove vojne jedinice koje će popunjavati Muslimani ući će kasnije u sastav tzv. zelenog kadra. Te jedinice će Ministarstvo hrvatskog domobranstva 18. 1. 1944. godine uvrstiti u sastav Domobranstva pod imenom “Bosanski planinci”. Bila je to sasvim nova formacija, formirana u drugo vrijeme i u drugačijim okolnostima od onih u kojima je nastala i djelovala legija, što može biti predmet posebnog razmatranja. Za razliku od jedinica DOMDO pukovnije kao vojničke snage koja se odupirala nastupanjima četnika na ovom prostoru i uglavnom izvodila odbrambena dejstva protiv četničkih jedinica, jedinice zelenog kadra su u većini slučajeva svoja odbrambena i napadna dejstva izvodile protiv partizana. Prve jedinice zelenog kadra na prostoru Trebave i oko Gračanice aktivirale su se početkom novembra 1943. godine, u vrijeme priprema njemačkih i snaga NDH za reokupaciju Tuzle. Prva borbena dejstva te jedinice izvodile su u sastavu njemačkog garnizona iz Gračanice i to: kod Srnica krajem novembra i kod Omerbašića (Sladna) 10. decembra 1943. gdje su kao vodiči ili kao pomoćna jedinica učestvovali u borbama protiv partizana. Teže odbrambene borbe zelenokadrovci su imali polovinom decembra iste godine, protiv vojvođanskih partizanskih brigada koje su napale njihove položaje u Sokolu i okolnim selima. Tom je prilikom ranjen i zapovjednik zelenog kadra iz Sokola Ibrahim Pjanić. Poslije završetka njemačkih zimskih operacija u istočnoj Bosni, partizani su ponovo (od treće dekade januara do polovine marta 1944.) imali prevlast u istočnoj Bosni. Krajem februara 1944. došlo je do pregovora između Tuzlanskog partizanskog odreda i zelenog kadra iz Sokola s ciljem da zelenokadrovci pređu u sastav te partizanske jedinice. Čak je određeno vrijeme i mjesto prelaska, ali su zapovjednici zelenog kadra odustali od toga, saznavši da jače njemačke snage stižu na ovo područje. Nešto ranije počeo je proces formiranja zelenog kadra u selima između Tuzle i Zvornika kao i u naseljima uz donji tok Drine, te Teočaku, Čeliću i okolnim njihovim selima. Nastojeći sve te snage staviti pod svoju komandu, Ministarstvo NDH je, na prijedlog lokalnih organa vlasti, 18. januara 1944. odobrilo zvanično formiranje zelenog kadra. Dajući im naziv “Bosanski planinci” i imenujući zapovjedništvo tih snaga, Ministarstvo im je odobrilo formaciju od 10 bojni u sastavu 10. posadnog zdruga na čijem je čelu stajao Nešet Topčić. Bilo je predviđeno da taj Zdrug u svom sastavu ima sljedeće jedinice: Prvu bojnu u Međašu. Drugu u Živinicama, Treću u Puračiću, Četvrtu u Miričini, Petu u Srebreniku, Šestu u Teočaku, Sedmu u Zvorniku, Osmu u Čeliću, Devetu u Gračanici i Desetu u Bosanskom Šamcu. Međutim, naredba je jedno, a stvarnost je bila drugo. Sve dok jedinice 13. SS divizije nisu protjerale jake partizanske snage sa ovog područja (polovinom aprila 1944.), ti se planovi nisu mogli ni polovično ostvariti."

Hajde malo da se pozabavimo sa ovom temom. Kako je priznata Muslimanska a potom bosnjacka nacija. Ja sam napisao priznata nacija, Muslimani, a ne stvorena. Nacija se ne moze dekretom stvoriti, niti odozgo, nekim aktom, izmjenom ustava i sl. Pojam nacija je i dan danas vrlo diskutabilan.Zavisi iz kog se aspekta gleda. Sta je danas americka nacija, sta je ruska nacija,sta je kanadska nacija, australijska nacija, na jednoj strani, a na drugoj sta je francuska, engleska, njemacka italijanska i druge evropske nacije? Veoma sirok pojam. Sta cini jednu naciju nacijom. Neki kazu, zajednicki jezik, zajednicka kultura, zajednicka religija, ali svi ti faktori u paketu nisu svuda primjenljivi. Njemacki romanticari su zamisljalu da je nacija jedinstvo krvi i tla, i iz te recenice njemacki nacisticki ideolozi su izveli citavu teoriju o cistim rasama, nadvrstama i podvrstama itd. Da to malo prenesemo na Balkan. Srbi kao najbrojniji narod na Balkanu su blize tom njemackom modelu jedinstva krvi i tla, a i Hrvati su im po tom pitanju slicni, ako ne i identicni. I kod Srba i kod Hrvata su zastupljeni faktori, jedan jezik, jedna religija, a o zajednickoj kulturi i kod Srba i kod Hrvata je manje vise diskutabilno pricati.Razlicita je kultura jednog Dalmatinca od jednog Zagorca, kao i kod Srba jednog Sumadinca ili jednog Vojvodjanina. U srednjem vijeku pojam nacionalnih drzava je bio u klasicnom smislu nepoznat. Sveto rimsko carstvo njemackih naroda ili npr Franacko carstvo je okupljalo siroki spektar razlicitih naroda. Faktor koji ih je spajao do pojave reformacije i 30 godisnjeg rata (1618-1648) bila je katolicka crkva. Moderne nacionalne drzave u Evropi nastaju ipak u 18 i 19 vijeku. O balkanskim srednjovjekovnim drzavama, u kontekstu nacionalnih(jednonacionalnih)drzava je takodje suvisno govoriti. Pogotovo sto se kontinuitet tih drzava prekida dolaskom Turaka na Balkan. Turska koja je bila oko 500 godina na Balkanu je bila velika sila tog vremena i koja se kao visenacionalna drzava odrzavala u zivotu osvajanjem novih teritorija. Kada su ta osvajanja zavrsena i kada su se mirom u Karlovcima 1699 Turci zaustavili na zapadnim granicama Una, Sava Dunav, to je bio i pocetak kraja turske imperije.Turci su prisiljeni da se povuku iz Ugarske i Istocne Slavonije uz vojsku se povlaci i stanovnistvo tako da se poslije pohoda Eugena Savojskog desavaju ogromne demografske promjene. Bosna i Hercegovina postaje najzapadnija turska provincija i kao takva veoma znacajna za tursko carstvo.

Ma kako se mi bavili romanticarskom istorijom-povijesti(ovdje mislim na sve narode na Balkanu), cinjenice govore drugacije. Friziranje i uljepsavanje vlastite istorije, recimo kod Srba, ponekad granici sa mitologijom. Sto se tice bosnjacke istorije, i tu se u zadnje vrijeme pokusava ponesto frizirati, pogotovo kod povjesnicara-istoricara neoromanticara Envera Imamovica i Muhameda Filipovica. Nisu svi Bosnjaci postali od Bogumila. Bosnjacka nacija je nastala, vise po uzoru na americku ili australijsku naciju nego onu klasicnu evropsku naciju. Formiranje bosnjacke nacije je jedan dug istorijski proces. Tu ima svih elemenata pomalo, koji su uticali na njeno stvaranje. Pocev od ilirskog , pa potom slovenskog, promjene dolaskom Bogumila, zatim , dolazak Turaka i proces islamizacije.(konvertiranje, sto Bogumila,sto Srba , sto Hrvata na islam). U 500 godina vladavine Turaka, u Bosni se jasno formira dvije klase, jedna je vladajuca a druga podanicka. Manje vise se vladajuca klasa koncentrise na gradove dok su podanici(hriscansko stanovnistvo-raja)zivjeli manje vise u selima. Iz ove vladajuce klase bosanskih muslimana ce izrasti danasnja Bosnjacka nacija. Muslimani su u Turskom carstvu su bili oslobodjeni placanja poreza(haraca) ali su za uzvrat morali sluziti vojsku. Turski timarski sistem je obavezivao svakog muslimana, podanika u carstvu, da se na poziv sultana, mora odazvati u rat. Ucesce u rat je imalo i motivirajuci faktor, jer se osvajanjem drugih zemalja zadobijeni plijen dijelio. Bilo je i niz drugih privilegija koje su dijelile muslimane od nemuslimana. Kada se Turska povlaci poslije mira u Karlovcima, mjenja se i struktura u bosanskim gradovima. Tu dolaze i imucne spahije iz Ugarske, Slavonije itd koji su ostali bez zemlje. Znaci na stvaranje bosnjacke nacije uticao je niz faktora. Jedino zajednicko recimo izmedju jednog ugarskog spahije, bogumilskog konvertita, srpskog ili hrvatskog konvertita, jednog cinovnika iz Anadolije, ili Sirije i drugih provincija tuskog carstva je bila religija-islam. Znaci da je u temelje boscnacke nacije ugradjen faktor pripadanja jednoj vjeri. Kultura i jezik su manje vise slicni sa Srbima i Hrvatim, dva najbrojnija naroda koja ih okruzuju. Posto se u zajednickoj istoriji desavalo , da se interesi nacinalnih drzava kod Srba i Hrvata preklapaju preko Bosne i Hercegovine, jer se obje ove drzave bore za njenu podjelu i njenu dezintegraciju kod Bosnjaka se vise ne postavlja pitanje, ko su oni i kako su postali kao nacija, nego se vise potencira na pitanju ko oni nisu. A u Bosnjaka svako tek rodjeno djete zna vec rodjenjem a i u tom se duhu vaspitava. Zna da nisu Srbi ili Hrvati.Sa par izuzetaka, kao sto je Nemanja Kusturica i slicni mu

Otvaranjem takozvanog "Istocnog pitanja" tj rjesavanje sudbine "Umiruceg bolesnika na Bosforu" tj Turske, ne boji se Austrougarska(kao velika sila) Srbije. Ona se boji Rusije i njenog uticaja na balkanske narode, kroz sirenje ideologije, panslavizma. Kada je ipak izvrsena revizija, San-Stefanskog mirovnog ugovora, tj kad je odrzan Berlinski konges, velike sile su odlucile da daju mandat Austrougarskoj da pacifikuje tu nemirnu tursku provinciju Bosnu i Hercegovinu, koju su jos od 1875 potresali seljacki ustanci. Austrougarska okupacija BIH nailazi na oruzan otpor, bosanskih muslimana. Jer na kraju krajeva, povlacenjem turske regularne vojske iz BIH, bosanski muslimani su i bili tu najveci gubitnici. Srpski ustanici u "Nevesinjskoj pusci" su se borili za socijalnu pravdu, ukidanje trecine i drugih nameta, dok su se bosanski muslimani borili protiv Austrougarske, za goli opstanak. Mi danas zelimo vladavinu Austrugarske u BIH prikazati, kao nesto napredno. BH muslimani to tada nisu tako shvatali. Oni koji su do tad bili vladajuca klasa postaju podanici cara Latina. Otud i toliki otpor prema okupaciji. Kad govoris o zelji Austrougarske da stvori bosnjacku naciju, treba se osvrnuti na sljedece. Glavni inicijator i izvodjac tog projekta je bio Benjamin Kalaj, ministar finansija u KUK monarhiji i guverner BIH od 1882 do 1903. U vrijeme njegovog upravljanja Bosnom, BIH nije bila ravnopravna u drzavnopravnom statusu sa ostalim provincijama u carstvu. Naime ona nije imala lokalnu vladu,lokalni parlament i prema zapazanju Dr Mustafe Imamovica, imala status kolonije. Taj status je imala sve do aneksije BIH, tj tokom trajanja cijelog mandata B. Kalaja, kao upravitelja BIH. Ovdje je vazno znati, da je Kalaj bio Madjar a ne Nijemac i imao je drugi pristup BIH od Austrijanaca. Pod dva , bio je prije ove funkcije dugogodisnji konzul u Srbiji. Poznavao je dobro Srbiju i prilike u njoj, a pri tome je mrzio Srbe. Znao je za njihove aspiracije prema BIH. Austrijanci su se po pitanju vladavine u BIH vise oslanjali na katolicku populaciju u BIH, kao i na katolicku crkvu. Kalaj je htio nesto drugo. Htio je pak zavaditi narode u BIH da bi lakse njom ovladao, a pri tom privuci BH muslimane na svoju stranu. Vec njegovim postavljanjem za upravitelja BIH 1882 , u cijeloj BIH bjesne ustanci, a posebno u Hercegovini, koje Austrougarska vojska sa teskom mukom gusi. Ovaj put se pak desava nesto novo, do tada ne vidjeno u BIH. Medju ustanicima se rame uz rame bore BH muslimani i BH Srbi. I tu opasnost je odmah na pocetku mandata uocio Kalaj.Dajuci BH muslimanima naciju( da pri tom zadrze iste privilegije koje su imali u turskom carstvu) i nametnuti im i nacionalno ime(Bosnjaci) zeli stvoriti razdor medju ustanicima, tj, zavaditi medjusobo BH muslimane i okrenuti ih protiv Srba, a pri tom ce oni, BH muslimani ostati lojalni drzavi koja ih je stvorila, KuK. Naravno da od takve ideje nije osim na papiru, nista drugo ostalo. Ta ideja kod BH muslimana nailazi na hladan i suzdrzan prijem. Sto se tice pak budjenja nacionalnih preporoda, medju juznoslovenskim narodima, ta ideja je , razumljivo kod BH muslimana kasnila za ostalim. Izrazena je veoma kod Slovenaca ali i Hrvata, i jedni i drugi zele autonoman status u okviru Habsburske Monarhije. Nosioci tih ideja u Hrvatskoj su prvo Ljudevit Gaj, a potom Franjo Racki i zagrebacki nadbiskup Juraj Strosmajer. Kod Srba je to pak zelja za oslobodjenjem od Turske okupacije. Prvi srpski ustanak poceo je kao obicna buna, a zavrsio sveopstim ustankom, koga srpski istoricari, takodje neoromanticari Milorad Ekmecic , Vasa Cubrilovic i Vasilj Popov nazivaju cak ni manje ni vise srpskom revolucijom. Sta je tu toliko revolucionarno u jednoj nazadnoj sredini koja od svih privrednih grana ima poljoprivredu a najvazniji izvozni artikal je izvoz svinja. A jedan seljacki vodja ustanka, u liku Karadjordja Petrovica, na sve vise podsjeca, osim na revolucionara. Puno mudriji je bio Milos Obrenovic, koji je vise mudroscu, a znajuci koliko su Turski cinovnici u to doba podmitljivi, manje vise, kupuje slobodu srpskom narodu.Cinjenica je pak da je Srbija ipak bila prva drzava,na juznoslovenskom prostoru,koja je postala nezavisna. Pri tom ne smijemo zaboraviti na Crnu Goru koja je takodje samostalna drzava i koja je to izvojevala iskljucivo se oslanjajuci na sopstvene snage. Hrvati ce Ugarsko Hrvatskom nagodbom imati poseban status u KuK, ali nisu bili neovisni. BiH je dobila poseban status i slican ostalim zemljama u Austrugaskom carstvu, tek nakon Aneksije, tj pripajanja KuK monarhiji, drzavno pravno je to ozvaniceno 1910, kada BIH dobiva svoj parlament i svoju vladu, ali kao i Hrvatska i Slovenija , u okviru KuK. Stvaraju se politicke partije, a bosanski muslimani krecu u borbu, ovaj put politickim sredstvima, za ostvarenje vjerske i kulturne autonomije. Medjutim , imperijalizam je u Evropi na svom vrhuncu, sve glasnije se zvecka oruzjem. Balkanske zemlje(Srbija, Bugarska, Grcka, pocinju cereciti evropski dio Turske, da bi se same posvadjale oko podjele plijena i potom usle u drugi balkanski rat u kome ce Srbija i Crna Gora izaci ojacane , uspjeti izbaciti Tursku iz Sandzaka i izaci na zajednicku granicu. Medjutim, prvi svjetski rat je vec na pragu, a on ce promjeniti mnogo toga na Balkanu ali i puno sire.

Vrh

Handzar divizija je formirana na molbu BH muslimanskog politickog vodstva, Koje je predvodjeno TZV autonomasima. Njih je predvodio Uzeiraga Hadzihasanovic. Oni se zalazu da se Bosna i Hercegovina izdvoji iz sastava NDH i da se direktno pripoji trecem rajhu tj Njemackoj. Autonomasi 02.novembra pisu Memorandum Adolfu Hitleru, da im izadje u susret. Nedugo poslije poraza kod Staljingrada Hitler 10 februara izdaje naredbu o formiranju jedne Divizije koja ce biti satavljena iskljucivo od BH muslimana.Idejni otac je ipak Heinrich Himmler Reich Marschall i glavni zapovjednik SS-Formacija. Veliku ulogu u stvaranju je imao i bivsi jerusalemski muftija el Husseini. Divizija je bila dobrovoljacka(Freiwillige), ali je djelomicno ipak popunjena prislilnom mobilizacijom jer se nije javio dovoljan broj dobrovoljaca. Divizija je brojala oko 23 hiljade ljudi, uglavnom BH muslimana. Oficirski Kadar je bio prekomandovan iz 7. SS Divizije Prinz Eugen(volksdojcerske). BH muslimani su mogli biti podoficiri. Cinovi su im bili priznati i iz radijih vojnih formacija(domobrana,muslimanskih milicija, i cin je za jednu stepenicu bio nizi u SS-u.Borili su se iskljucivo u Sjeveroistocnoj Bosni iskljucivo protiv partizanskog pokreta. U ljeto 1944 dobivaju naredbu od generala von Weissa da usko saradjuju sa majevickim cetnicima( Leke Damijanovica). Poslije poraza na Loparama nanesenim od treceg bosanskog korpusa divizija je dozivjela takav poraz da se nikad vise nije oporavila . Od avgusta do novembra 1944. je dezertiralo ili preslo u partizane preko 2 000 boraca. Inace je Handzar divizija se borila na terenu oko 8 mjeseci. Po svojoj formaciji divizija se nije puno razlikovala od ostalih SS divizija . Znaci bila je NJEMACKA oruzana formacija. SS formacije su u Nirmbergu proglasene zlocinackim organizacijama. Zlocini ovih zlocinackih formacija nikad ne zastarijevaju a njeni pripadnici su morali odgovarati za svoja(ne)djela. I Nijemci se danas stide ovih svojih ratnih formacija

Ustase se nisu uzimale jer su se vec ranije zakleli Pavelicu, kao dobrovoljci. Regrutacija je zavrsena krajem avgusta 1943 i biva prebacena na obuku u Francusku . U noci sa 17 na 18 septembar izbija pobuna u Pionirskom bataljonu. Pobuna se u krvi gusi i divizija se hitno transportuje u Njemacku(Neuhammer-Slezija). Obuku zavrsavaju sredinom februara 1944. Ubrzano se transportuju na Balkan i bivaju rasporedjeni duz pruge Slavonski Brod -Vinkovci. Uspjesno ciste sremske sume od partizana i spremaju se za Unternehmen Sava, tj prebacivanje(forsiranje Save) kod Bosanske Race. I to 27. i 28. regimenta i ubrzo zauzimaju Bjeljinu.13. artiljerijski Abteilung prelazi sa kompletnom artiljerijom most kod Brckog. U Brckom se formira i stab. Forsiranje vSave i prelazak u BIH je bio 15 Marta 1944. Poslije slijede sve tvoje navedene akcije Maiglockchen, Osterei, Hackfleisch, Vollmond, blabla. Poslije poraza kod Lopara divizija je u rasulu . Svima je jasno da je Hitler izgubio rat. Borbeni Moral u jedinici opada. Zapovjednik za Balkan von Weiss pocetkom oktobra 1944. trazi od Himmlera odobrenje da se divizija razoruza i oruzje preda regularnim njemackim jedinicama i onima ko hoce da se bori. Divizija se pocetkom novembra 1944. razoruzava mjesec dana poslije, na mostu u Brckom. Pri stvaranju divizije je bilo dogovoreno(sa el Husseinijem) da se divizija bori iskljucivo u BIH. Posto se njemacka vojska povlacila zapovjednik Handzar divizije gen. Sauberzweig se zahvalio Bosnjacima i pitao ko hoce da se dalje bori ? Velika vecina je predala oruzje i vratila se u Bosnu. Od ostataka divizije (vecinom folksdojcera ali je bilo i nasih ljudi) je napravljena borbena grupa Hanke, koja je kod Batine na Dunavu bila do nogu potucena od Crvene armije. U potpunom rasulu se povlace prema Njemackoj sa zeljom da se predaju Britancima. To im je i poslo za rukom i predaju se Britancima na St Waith am Glan u Austriji 07.maja 1945. Znaci od dolaska u BIH 15.marta pa do razoruzanja na brcanskom most jedva da je osam mjeseci. Sve drugo sto si dalje nadrobio , ne vrijedi komentarisati. Da si bar Sulejmanpasica procitao ne bi se toliko nalupao iako je i on dosta subjektivan, kad je ova divizija u pitanju. Na ovoj temi ovdje na forumu ima 49 stranica. Da si se potrudio samo dio da procitas naisao bi na orginalne Dokumente, naredbe na njemackom, puno Toga sto bi ti bilo korisnije nego da tako supljoglav ovdje pametujes. Kritika je dobronamjerna a ti je uzmi kako hoces

Emin el-Huseini je rođen u Jerusalemu 1896.Osnovno obrazovanje je dobio u rodnom gradu,da bi srednju školu završio u Kairu.Potom se upisuje na ugledni El Ahzar,najugledniji teološki fakultet kod sunita.Fakultet nije uspio završiti jer ga u tome sprčava izbijanje Prvog svjetskog rata.Upisuje se na vojnu akademiju i Istambulu,da bi se poslije ,kao artiljerijski oficir borio u 46.turskoj diviziji. Po završetku rata,zakratko radi kao službenik britanske vojne uprave u Palestini.Tu kao britanski službenik,biva upoznat sa idejom cionista o naseljavanju Jevreja u svoju „pradomovinu“.Velika Britanija se obavezala na podršku njihovim namjerama,jednom deklaracijom,nazvanom po njenom autoru, lordu Arturu Jamesu Balfouru,balfourova deklaracija.Iako je većina Jevreja odbila ovu deklaraciju,neki su cionisti počeli organizovano naseljavati Palestinu.To naseljavanje na teritorij koji je već bio naseljen drugim narodom dovešće do konflikta koji se neće riješiti ni do današnjeg vremena.Cionisti kupuju palestinsku zemlju u bescijenje,imajući za to podršku vojnog upravitelja ,Britanaca,te tako sve više potiskuju Palestince.Mladi Huseini uviđa kakva sudbina prijeti njegovom narodu i aktivno se uključuje u borbu protiv cionista.Borba protiv cionista usmjerava njegov život u potpuno drugom pravcu od željenog.1920 godine organizuju se demonstracije protiv doseljenika koje se završavaju sa tragičnim posledicama.Desetak osoba je poginulo ,a mnogo više ranjeno.Zbog aktivnog učešća u tim demonstracijama britanske ga vlasti osuđuju ,u odsustvu na 10 godina robije.Sam Huseini bježi u Jordan.Po ukidanju britanske vojne uprave uvodi se civilna uprava na čijem čelu je jedan Jevrej, Herbert Samuel. Po dolasku na vlast, ubrzo uvodi amnestiju za sve učesnike demonstracija,tako da se El-Huseini vraća u rodnu Palestinu već slavljen kao nacionalni heroj.Poslije smrti njegovog polubrata,koji je bio muftija u Jerusalemu,el-Huseini se sam kandidira na ovo mjesto. Dobiva podršku podršku uleme iako nije dobio dovoljan broj glasova.Opstrukcije vrše cionisti ,koji ga nikada nisu priznali kao muftiju.U međuvremenu dobiva podršku i ostalih religioznih zajednica u Jerusalemu.Tako postaje veliki muftija u Jerusalemu.

Vremenom postaje politički angažovan i postaje osnivač „Palestinske arapske stranke“.Uspješno organizuje Sveislamski kongres u Jerusalemu 1931 godine.

Te godine na pomenutom kongresu, prvi put se sreće sa muslimanima ,tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Delegaciju ,koja je bila najbrojnija na ovom skupu, predvodi Mehmed Spaho, predsjednik tada najjače muslimanske partije u Kraljevini Jugoslaviji,Jugoslovenske muslimanske organizacije(JMO).

Pojavom nacizma u Njemačkoj naglo raste interes Jevreja za iseljavanje i njihovim naseljavanjem u Palestini, što će još više povećati napetosti u ovom području. Kao najvećeg neprijatelja svog naroda El-Huseini označava Veliku Britaniju, kao i cioniste. Bezuspješno se obraća Ligi naroda za pomoć. Kada mu to ne polazi za rukom obraća se „neprijateljima svojih neprijatelja“ Italiji i Njemačkoj . Kod Nijemaca ne dobiva podršku. Hitleru je iseljavanje njemačkih Jevreja dobro došlo, a kuda idu, nije ga zanimalo.Tek izbijanjem rata iseljavanje Jevreja za Nijemce gubi smisao. „Bolje“ rješenje su našli u deportacijama i „Logorima smrti“.

Huseini je kod Italijana bolje sreće. Podršku dobiva od italijanskog diplomate Alberta Mellinija s kojim ga vremenom veže iskreno prijateljstvo i razumjevanje .Takođe stupa u kontakt i sa italijanskim ambasadorom u Bagdadu, Gabrijelijem koji ga neoficijelno podržava u njegovoj borbi.

Otpor prema naseljavanju Jevreja 1936, godine prerasta u oružani ustanak palestinskog naroda. U gušenju ovog ustanka aktivnu ulogu preuzima Velika Britanija, koja krvavo guši ustanak.Pokušavaju uhapsiti el-Huseinija ali on bježi prvo u Liban, potom Siriju i konačno 1939, u Irak. U Bagdadu okuplja političke snage Palestine, Sirije, Saudijske Arabije ,Iraka i gotovo cijelog arapskog svijeta, za političku borbu protiv britanske dominacije na arapskom prostoru.To mu donosi epitet ogorčenog borca protiv britanskog imperijalizma kao i ubjeđenog antisemita.

U međuvremenu Britanci saznaju njegovo mjesto prebivanja ,te ga pokušavaju uhapsiti. El-Huseini uz pomoć svog ,već pomenutog prijatelja, italijanskog diplomate Mellinija, sa falsifikovanim italijanskim dokumentima bježi ispred Britanaca preko neutralne Turske u politički egzil u Italiju. U Rimu aktivno nastavlja borbu, primaju ga i Musolini i ministar vanjskih poslova Italije grof Ciano, kao i drugi talijanski diplomati.

U oktobru 1942 godine el-Huseini prima delegaciju iz Mostara koju predvodi mostarski muftija Omer Džabić i tu se el-Huseini prvi put sreće sa problemima u Bosni i Hercegovini, kao i genocidu koji vrše četnici na tom području. Aktivno se zauzima kod Italijana da se bosanski muslimani naoružaju, kao i to da postaje aktivni zagovornik ideje o autonomiji Bosne i Hercegovine. Ubrzo potom u italijanskoj okupacionoj zoni , u već formiranoj Dobrovoljnoj antikomunističkoj miliciji(MVAC-Milizia volontare anticomunista) muslimani uzimaju značajnije učešće. Ranije su tu miliciju sačinjavali pretežno četnici. U početku, oružje dobiva oko 2 000 muslimana, a što je još bitnije, koliko toliko prestaju četnički pokolji nad muslimanskim stanovništvom, pretežno u Hercegovini .Za sve što je učinio za bosanske muslimane,el-Huseini postaje veoma popularan u gotovo svim političkim grupacijama bosanskih muslimana. El-Huseini u suštini nije zadovoljan držanjem Italijana, zbog njihovog aktivnog podržavanja četnika, pa se obraća Nijemcima kojima predlaže „formiranje jedne snažne muslimanske jedinice pod njemačkom komandom koja bi se borila protiv komunista,a mogla bi poslužiti i u druge svrhe“

Nijemc , koji se i sami već neko vrijeme bave tom idejom, vide u Huseinij čovjeka koji im može pomoći u njihovim namjerama, nude Huseiniju gostoprimstvo u Njemačkoj .Huseini prihvata ovu ponudu i seli se u Berlin.Tu uz pomoć Nijemaca uspješno vodi Njemačko-arapski islamski institut. El-Huseini je uživao velike simpatije u krugovima Rosemberga, te u krugovima ministarstva vanjskih poslova (Ribentrop) kao i kod Himmlera, a naročito zbog njegovog antibritanskog i antisemitskog ubjedjenja .Njegovo angažovanje po pitanju formiranja bošnjačke SS divizije rezultira je njegovom posjetom Zagrebu, Banjaluci i Sarajevu početkom aprila 1943 godine. U njegovoj pratnji je bio Berger. U perodu od 30. 03.do 10 .04.1943 Husseini se susreo sa Pavelićem, njemačkim i italijanskim konzulom u Sarajevu, kao i sa brojnim predstavnicima, vjerskog, javnog i političkog života muslimana iz Sarajeva i unutrašnjosti.Veliki prijem u vladinoj palati priredili su mu muslimanski vjerski velikodostojnici. Predstavnici albanskih muslimana predali su Huseiniju mač na poklon. U Sarajevu je Huseini primio i delegaciju sandžačkih muslimana.

Za svoje posjete Bosni i Hercegovini on se založio za jačanje povjerenja bosanskohercegovačkih muslimana u Treći Rajh i za njihovu saradnju sa Njemačkom u svakom pogledu.On je i izrazio mišljenje da NDH nije sposobna da svojim snagama zavede red u Bosni i Hercegovini, te je jedini izlaz vidio u stvaranju jedne SS divizije, sastavljene isključivo od bosanskih muslimana. Dajući jedan intervju za sarajevski „Osvit“Huseini je bosanske muslimane nazvao“ krema Islama“.Veoma zapažen je ostao i njegov govor u Begovoj džamiji u Sarajevu. Njegov govor ,o položaju muslimana u Bosni i Hercegovini,je izazvao suze u očima prisutnih.

Po povratku u Njemačku veliki muftija je iznio svoja zapažanja sa putovanja i u ministarstvu vanjskih poslova iznio svoj stav o obliku nove divizije. Njegov prijedlog je, da buduća divizija ima osnovni zadatak da uvede sigurnost i red u Bosni i Hercegovini,te da se divizija, ni u kakvom slučaju ne smije upotrijebiti izvan svoje domovine. Zatim dodaje, da se oficirski kadar uzima isključivo iz redova bosanskih dobrovoljca, jer ima dovoljno oficira koji su služili i u austrougarskoj vojsci. Završava zahtjevom, da se naoružanje divizije vrati njemačkim vlastima tek po završetku rata. Evidentno je da su Nijemci većinu predloga ,osim prvog, o angažovanju divizije isključivo na prostoru Bosne i Herzegovine, ignorirali.

Vrh

 Divizija nikad nije prešla cifru od nešto viša od 23 000 vojnika. Ne bi ni toliko brojala da joj nije dodano 2 200 Hrvata katolika. Naoružana kako je propisano za bilo koju njemačku vojnu formaciju tipa brdske lovačke jedinice. U Francuskoj su obučavani na terenu konfiguaracijski sličnom BiH , sa posebnim osvrtom na gerilsku borbu. Bili su i mehanizovani a imali su i 13. SS artiljerijski puk. Aktivno su bili angažovani u sjeveroistočnoj Bosni. Imali su dvije regimente. 27 i 28. i manje više su sinhronizovali djelovanje tih jedinica. U proljeće pa sve do poraza na Loparama , bili su apsolutni gospodari sjeveroistočne Bosne. Protiv njih su se borili manje više dvije vojvodjanske divizije16. i 36, zatim 16.istočnobosanska muslimanska brigada te 17.majevička divizija i 38. divizija. Te neki tuzlanski i majevički partizanski odredi. Sa 13. Handžar divizijm su se rame uz rame borili majevički četnički odredi Radivija Kerovića i Leke Damjanovića, te zeleni kadar, domobranske i ustaške jedinice. Poslije poraza na Loparama i Titove ponude amnestije svima koji služe u neprijateljskim formacijama(krajnji rok 19 septembar) u diviziji nastaje rasulo i masovno dezertiranje na dnevnoj osnovi. Početkom novembra je divizija bila prepolovljena. Tada je i naredjeno njeno izmještanje iz BiH . Oni koji nisu htjeli napustiti BiH bili su razoružani. Ostatak prebačen na Batinu, gdje bivaju tučeni. Uključeni su bili u 2. oklopnu armiju, potom u Diviziju Brandenburg. Kraj je 1944. godine i Nijemci gube na svim frontovima. O nekoj popuni Madjarima, Hrvatima, Srbima nema ni govora. Svi su u povlačenju pred nezaustavljivim prodorom Crvene Armije. Gleda se kako glavu sačuvati i kako se povući prema Njemačkoj i po mogućnosti predati Britancima. Hankeova grupa je par mjeseci bila angažovana u reonu Blatnog jezera, a odatle se povlače u pravcu Koruške gdje su se ipak kod Svetog Vida uspjeli predati Britancima. Divizija je bila aktivna u BiH oko 7 mjeseci . Angažovani u martu 1944 , kad je, što neko na forumu reče, i Eva Braun znala da je Hitler izgubio rat. Možda, kažem možda bi situacija bila drukčija da je situacija na drugim njemačkim frontovima išla njima u korist. Medjutim , njemačke grupe Armija E i F su bile u povlačenju upravo preko tih krajeva, a titovim divizijama je postalo prioritetno da se po svaku cijenu zauzme taj prostor i da se izadje na rijeku Drinu. Tito je sada pod hitno angažovao svježe jedinice pa na taj reon šalje 6. Diviziju te djelove 3. i 12. Korpusa, tako da u toj konstalaciji snaga Handžar divizija nije imala nikakve šanse. Početkom oktobra 1944. Wehrmacht sve više i više navaljuje na Himmlera da se divizija potpuno razoruža jer su suočeni sa svakodnevnim dezerterstvom. Uz to je i crna berza uzela maha pa su handžarevci prodavali i oružje četnicima. Himmler tvrdoglavo nije dozvoljavao da se divizija razoruža ali je pod ogromnim pritiskom na to na kraju pristao i tako je njegov mit o nepobjedivim "Mujama", doživio totalni krah.