POBUNA U VILLEFRANCHE DE ROUERGUE

La Révolte des Croates à Villefranche de-Rouergue

17. / septembar / rujan / 1943.

U tijeku novačenja, bilo je i osoba koje su pripadale Komunističkoj partiji Jugolsavije i koje su se uspijele upisati kao novaci u jedinice Handžar divizije.

 

 

 

Imam Halim Malkoć i Dr. Schweiger su saznali za pobunu i smislili plan kako da vrate kontrolu nad bojnom nazad u njemačke ruke. Kada su došli do ostatka vojnika i rekli im za laži o dolasku engleskih i francuskih jedinica, vojnici su (neki i plačući) uzeli oružje i opet se zakleli Hitleru i krenuli da uguše pobunu.

 

 Oko 7 sati Dizdarević i Džanić su ubijeni, a Vukelić zarobljen. Tada su ostali pobunjenici osim Jeleneka prešli nazad na stranu SS a on je prebjegao u Toulouse. Pobuna je ugušena sedam sati nakon početka iste.

 

 18. rujna 1943. svi uhićeni pobunjenici koji na vrijeme nisu prešli na stranu SS su strijeljani.

Časnici - oficiri koje su ubili pobunjenici:

SS-Obersturmführer Julius-Friedrich Galantha,

SS-Obersturmbannführer Oskar Kirchbaum,

SS-Obersturmführer Gerhard Kretschmer,

SS-Hauptsturmführer Heinrich Kuntz

SS-Obersturmführer Anton Wolf

 

 

Vojni sud 13. SS divizije, pod predsjedavanjem sudije von Kocewara,

osudio je na smrt,

pored Nikola Vukelića,

sljedeće podoficire:

 

SS-Unterscharfführera Karamanovića,

SS-Unterscharfführera Ivana Jurkovića,

SS-Rottenführera Aliju Beganovića,

SS-Rottenführera Mustafu Morića,

SS-Sturmanna Jusupa Vučjaka,

te vojnike:

Mehu Memiševića,

Muju Alispahića,

Ismeta Ćefovića,

Uzeira Mehičića,

Filipa Njimca,

Sulejmana Silajdžića (u odsustvu, dezertirao),

Zemka Banjića,

Efraima Bašića. Naknadno su na smrt osuđena još trojica vojnika:

Klaus Tilly, Hasan Novkinić, Suljo Suljčić.

 

Još petnaest vojnika je osuđeno na vremensku kaznu zatvora, a dvojica izvedenih pred sud su oslobođena uslijed nedostatka dokaza. Svi oni su strijeljani. Međutim, Vukelića i još četvoricu preživjelih kolovođa preuzeo je SD (SS-ovačka obavještajna služba), te su ih ispitivali uz mučenje, a potom i strijeljali na jednome polju blizu grada.

 

SS-Ostuf. Imam Halim Malkoč, Dr. Schweiger i Willfried Schwarz dobili su željezni križ kao nagradu za odanost

Himmler je 22. 3. 1933. u novinama "Miinchener Neueste Nachrichten" objavio otvaranje svoga prvog koncentracijskog logora blizu Dachaua, koji je u poslijeratna vrijeme stekao u cijelom svijetu zao glas u najgorem smislu. Isprva je zapremao prostoru u obliku trokuta, širokog 300, a dugog 600 metara gdje je u Prvom svjetskom ratu bila tvornica municije. Dachau je oko 15 kilometara sjeverozapadno od Miinchena, posljednja postaja gradske željeznice. 1937./38. logor je proširen, izgrađene su nove barake i privredna zgrada. Opasan je visokim zidom, električnim vodovima, jarkom vode, stražarskim kulama. Izvan "žice" je Politički odsjek - ispostava tajne državne policije Gestapo. Ondje se odlučuje sudbina zatočenika, o slobodi ili smrti, čuvaju osobni podaci. Logor stražara jedinice Mrtvačka glava zapadno je odatle. Dachau je bio ne samo prvi koncentracijski logor (KL) pod nadzorom Mrtvačke glave, nego i uzor svim drugim KL; svuda su Politički odsjeci, barake, pisarnice, skladišta, ograde od bodljikave žice, praonice, plinske komore i krematoriji u gradnji ili u pogonu.

Onih 825 politički "nepodobnih muslimana", bivših pripadnika 13. SS divizije koji su 27. 9. 1943. onamo dospjeli, odvedeni su dalje.

Poput Eickeovih pravilnika, Dachau nije samo uzor, nego i obrazovni centar; budući upravljači drugih logora moraju ondje pohađati tečaj upravljanja. Svaki stražar može utvrđivati navodne prekršaje, a obično je nepredviđeno što će rasrditi stražara da nekoga prijavi. Otkinuta dugme, mrlja na podu barake, kratak predah na poslu, krivi odgovor - svatko se mora nadati prijavi i kazni po pravilniku: vješanje tri sata na stup rukama vezanim na leđa, tako da noge ne dodiruju tlo, individualno ili kolektivno uskraćivanje hrane, a i smrtna kazna. Osim ovih službenih kazni, ima mnogo mogućnosti za samovoljna kažnjavanja - tjeranje u očaj, bolest i smrt. Pravilnici i praksa pretvorili su logore u nezapamćena mučilišta i gubilišta. Službeno, svrha logora prvobitno je bila izolacija i "preodgajanje". Kako su starješine većinom bivši vojnici iz SA i Opće SS, oni preodgajanje shvaćaju, u najboljem slučaju, kao ekstremni kasamski dril.

Osobito od zime 1941./42., na političko-policijske funkcije koncentracijskih logora, rezervoara radne snage, sve više utječu privredni interesi SS i potrebe ratne privrede, kojoj zbog mobilizacije njemačkih radnika u vojsku, treba sve više drugih. Zbog toga SS osniva i vlastita poduzeća, nove logore i desetine njihovih vanjskih, "radnih logora" (Arbeitslager) uz industrijske pogone ili gradilišta (na kraju ih je 165). Tada već ima oko 100.000 zatočenika, mnogi odlaze na radilišta i pogone izvan žice. Logori su pretrpani, smrtnost raste. Iznemogle i kronično bolesne logoraše, liječnici šalju u "sanatorije" s otrovnim plimom.

U prvih osam mjeseci 1943., život je izgubilo više od 60.000 logoraša. Relativna je smrtnost znatno smanjena, jer tada već ima ukupno 224.000 zatočenika.

Godinu dana poslije, u 20 KL sa 165 vanjska Arbeitslagera ima 524.286. logoraša, ali to još nije vrhunac - 15. I. 1945. bit će ih 714.211. a na njih će paziti 20.000 stražara.

Komandanti logora uveli su i neka poboljšanja hrane, odjeće i premije logorašima za bolje radne rezultate, ali to u li- i 12-satnom radnom vremenu i na teškim fizičkim poslovima ne znači ništa, pogotovo u građevinarstvu. Istovremeno u logore stižu i uputstva da liječnici injekcijama usmrćuju iznemogle, bolesne i nesposobne za rad.

Neke kategorije, osobito Židove, šalju, umjesto u plinske komore, u logore na "uništenje radom".

"Nepodobni muslimani" napustili su Dachau poslije sedam dana na putu u druge logore.

Sachsenhausen je oko 25 kilometara od Berlina. Predviđen za 8.000 do 10.000 ljudi, sada ih ima trostruko više. Isprva su u njemu bili nacistički politički protivnici - komunisti, socijalisti, poslije Židovi, Romi, prosjaci, navodni neradnici, razbijači, Jehovini svjedoci, homoseksualci, iz Wehrmachta otpušteni vojnici, SS-ovci po kazni, sovjetski ratni zarobljenici, Česi, Poljaci, Rusi, Nizozemci, Belgijanci, Francuzi i drugi. Zatočenici rade pretežno u pogonima ratne privrede, nekoj tvornici odjeće. Osobito je zastrašujuća tzv. Schuhlaufer-Kommando gdje zatočenici u dugim marševima po raznim podlogama (blato, kamen, šljunak, pijesak), provjeravaju kvalitetu vojničke obuće. Pred kraj rata Sachsenhausen će imati 61 vanjsku ispostavu, Arbeitslager, među njima za tvornice aviona Heinkel i ciglane Klinkerwerke u Oranienburgu.

Jednog listopadskogjutra 1943. grupa momaka u SS-uniformi, razoružana, s istrgnutim epolatama, bez pojasa, ulazi na glavna vrata. SS-ovci s metkom u cijevi vode ih prema dezinfekciji. Ima ih oko 300, zovu ih B.B. (balkanski banditi)Naređuju im da se svuku. Zatim ih briju i tuširaju, a nakon toga mogu dobiti 'prugastu pidžamu'. Njihov dolazak i postupak s njima za nas 'političke' je događaj. To su Hrvati. Tih se 300 ljudi na materinskom jeziku kune, da su pristupili esesovcima samo da dođu do oružja te da se mogu boriti na strani saveznika. 'Naša je jedina nesreća', izjavljuje jedan od njih, Mehmed Šahinagić iz Bosne, 'to što smo rano otpočeli pobunu hrvatske divizije na jugu Francuske. Od naših njemačkih oficira saznali smo da će nas poslati u borbu protiv Anglo- Amerikanaca, čim se iskrcaju, pa smo htjeli izbjeći borbu protiv naših osloboditelja. Razoružali smo oficire i pokušali smo pobjeći, da bi pomagali francuskom pokretu otpora'. To je bilo točno!" piše dr. Eduard Ča/ić, navodi riječi toga Šahinagića, opisuje kako su osvojili grad Villefranche, da ih se pobunilo tisuću, kako su ih uslijed nedostatka municije i hrane, uništila pojačanja poslana na brzinu, ubijeno 700 u mjestu ili u transportu, a dalje: "Od 300, koji su došli u naš logor, i na koje je bio primijenjen 'specijalan postupak', nije, nakon nekoliko mjeseci, ostalo više od pedesetak."  Čalić se ne izražava precizno.

E. Čalić bio je tri godine zatočenik toga logora. Ove je uspomene iznio u knjizi Himmlerovo carstvo (Zagreb 1982.) djelujući kao Generalni sekretar Internacionalnog komiteta za znanstveno proučavanje uzroka i posljedica Drugog svjetskog rata sa sjedištem u Luksemburgu. Napisao je o tome više djela. Neka su prevedena na hrvatski.

"Specijalan postupak" (njemački Sonderbehandlung) je pojam iz specifičnog jezika nacističkih istrebljivača. U njih je to, uz neke druge, bila šifra za ubijanje. 97 Da je na logoraše bio primijenjen taj "postupak", bili bi pobijeni možda još u Francuskoj ili u Dachauu, najkasnije po dolasku u Sachsenhausen. U svakom slučaju, Čalić ne bi mogao napisati: "Imao sam dosta vremena ispitivati te preživjele". Potom navodi kako mu je Šahinagić pričao da je bio među prvih pedeset koji su 21. 8. stigli u Villefranche i gradili barake, da časnici nisu skrivali namjere da ih upotrijebe na "čišćenju šuma" i u zaštiti policijskih racija čim završe s vježbanjem, kako su Francuzi brzo shvatili da su protiv svoje volje u SS uniformama i na kraju i to, da su: "bolnice bile pune Sjevemoafrikanaca - Marokanaca, Tunišana, muslimana koji su, kao i mi, odbijali da idemo u njemačku vojsku. Odlučili su nam pomoći. Oko nas su bili oficiri iz Reicha ili njemački građani iz Jugoslavije. Poznajem ih gotovo sve po imenu jer sam pripadao grupi pokreta otpora koja je imala zadatak umoriti oficire". 98 Ispada da su Sjevernoafrikanci - muslimani u Francuskoj masovno glumili bolesnike da ih Nijemci ne pozovu u neku svoju vojsku. A većinom su bili francuski državljani koje Nijemci nisu mobilizirali ni u kakvu vojsku. Crnac je za naciste bio rasna nepodobna osoba. Od kakve su se mobilizacije skrivali, Čalić ne piše. Uostalom, da je Nijemcima do njih bilo stalo, naprosto bi zapovjedili vladi u Vichyju da ih pokupi, kao što se radilo sa Židovima. Nikakve ih bolnice ne bi spasile. Poslije ovoga se ime Ćalićeva sugovornika odjednom mijenja u "Hasan" koji mu je pričao kako su od njega i njegovih drugova do iznemoglosti zahtijevali vježbanje na pruski način, jer su "morali postati najotpornija trupa Reichsfllhrera; časnici su nam govorili: 'Imate čast pripadati !rupama koje će biti ostavljene u pozadini, vi ćete Englezima i Amerikancima vašim handžarima presjeći vratove. Sudit će vam prema broju glava koje odrežete partizanima.'"' Može biti da je neki Hasan ovako govorio, ali je veoma čudno da Ćalić, učenjak, koji se nastajao profilirati kao autoritet najvišeg ranga za nacizam i SS, nekritički prenosi bedastoće o "handžarima", vjerujući da se Waffen SS može pripisati štogod kome padne na pamet pa i to da je želio u suvremenom ratu ostavljati na francuskom tlu Bošnjake s handžarima da kolju iskrcane Amerikance ili Britance. Ili nekakve partizane (?) u britanskoj ili američkoj pozadini. Nažalost, nije jedini kojega sam pojam muslimana smjesta u mislima vraća u srednji vijek i u vrijeme kada su se tvrđavski bedemi kitili glavama neprijatelja. Što u njega znači suditi? Njegove su uspomene prevedene na hrvatski s francuskog, možda se na tom jeziku drukčije izrazio. Ali on je Hrvat koji je studirao u inozemstvu i valjda je pogledao prijevod svoje knjige. Tako "handžari" iz referata prodiru u svijet, do Francuske i Luxemburga.

Čalić dalje uglavnom prepričava ono što je pročitao u dotada objavljenim francuskim izvorima o pobuni (i sam napominje da je neke podatke o pobuni dobio od gradonačelnika Fontangesa), a budući da ondje, kako se čini, nisu u onih mjesec-dva 1943„ a niti mnogo poslije, ništa saznali o ulozi Ralima Malkoča tako ga ni Čalić ne spominje. Čudno je da mu nitko od pridošlih logoraša nije ništa o njemu rekao. Jedino što donosi iz priča logoraša, a nije kako se čini, zapisana u Francuskoj, jesu dva mutna detalja: Hasanova informacija da su njemačkoj Komandi bataljona bili upućeni "izaslanici" da bi s oficirima raspravili o povratku u domovinu, kako oni o tome nisu htjeli ni čuti nego su navijestili istragu i da će vođe biti strijeljane (kakve već tada "vođe", zašto strijeljanje, pa još se ništa, osim "izaslanstva" ne događa?), što je doduše moglo biti neposredan povod pobuni i Džanićevim riječima: "Ili mi ili oni". Hasan je navodno rekao i to da je dr. Schweiger na hrvatsko-srpsko-slovenačkom jeziku preklinjao da ga poštede uvjeravajući da je i on prinudno mobilizirani Slovenac. Bivši pripadnik 13. SS divizije, Zvonimir Bernwald u pismu "Svijetu" (1. 2. 1998.), piše da se onih 536 u Sachsenhausenu, dobrovoljno javilo za radnu službu u Organizaciji Todt i da su poslani u Berlin-Rudow, a ostali u KL Neuengamme. OT je državno građevinsko poduzeće osnovano 1938. i nazvana po svom osnivaču, inženjeru Fritzu Todtu, kojemu je Hitler 1933. dao velike ovlasti za gradnju auto-putova. Tada je stekao veliku samostalnost i ugled, preuzeo odgovornost za vojne građevinske poslove neposredno pred rat, a i u ratu posvuda gdje je bila njemačka vojska. Njemački zaposlenici imali su radnu obavezu prema OT, a i privatna građevinska poduzeća. U ratu je prvenstveno isprva obnavljao razrušene ceste, mostove, željezničke pruge, poslije je preuzeo sve vojne građevinske poslove. Pripadnici OT nose maslinasta zelene uniforme s kukastim križem na povesku oko nadlaktice i nekakve činove, tobože su vojna služba. 100 Na rijetkim gradilištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zapošljavaju i domaće ljude, civile koji dobivaju potvrde da "rade za Nijemce" i time su zaštićeni od ustaških i uopće vojnih i policijskih racija. "OT je" - piše Rainer Sontowski iz Hannovera - "na gradilištima u okupiranim zemljama i na području Reicha zapošljavao stotine tisuća inozemnih civilnih radnika, usto (u blizini logora) prinudne radnike, Židove i druge zatočenike konclogora." 101 Čalić piše i to kako su u proljeće 1945„ u Hrvatsku, a naročito u Bosnu, doprle vijesti o postupku s ovim zatočenicima u Sachsenhausenu i izazvale ozbiljne reakcije, čak i u krugovima marionetskog režima u Zagrebu. Himmler je zaključio da su pedesetorica preživjelih bila protiv svoje volje uvučena u pobunu u Villefrancheu, pa ih je odlučio osloboditi. Ali na dan njihova odlaska, jedanaestorica su bila u stanju koje nije dopuštalo transport. Ostali su u logoru.

Na dan odlaska oslobođenih, zapovjednik Kolb im je održao oproštajni govor, koji je Čalić prevodio: - U logoru ste sada upoznali manje vrijedne ljude. Ubuduće, razumjet ćete na kojoj strani treba birati saveznike.

"U tom je trenutku trideset devet ljudi," - piše Čalić - "koji su jedva stajali na nogama počelo proklinjati Hitlera i Himmlera i na materinjem jeziku vikati da će jednom doći dan kada će osvetiti svoje ubijene drugove. Mogao sam čuti nekolicinu.

'Sada kada smo vidjeli ovaj pakao, žao nam je što nismo ubili više SS časnika u Francuskoj.'

Stalno su spominjali Hitlerovo i Himmlerovo ime, zajedno s uvredama. Lagerfiihrer, pomalo iznerviran, pita me: 'Što govore?' Spremno odgovaram: 'G. Lagerfiihreru, zahvaljuju Vam na blagom postupku, koji im je odobren i kliču FUhreru i Reichsfiihreru za milost koju su uživali.' Na te riječi Kolb mi kaže:

'No! Vidite! Koristilo im je dvanaest mjeseci u logoru! Preživjeli sada mogu obavijestiti ostale što se događa onima koji se ne žele boriti protiv židovsko-boljševičkog saveza.' Jednome od njih sam u odijelo ušio jedno pismo za moje prijatelje u Zagrebu. On ga je predao. Kako je obećao, po povratku su se priključili ustaničkoj vojsci. Daleko od toga da su ih 'preodgojili' ( ... )"'°' Podatak o tome da se ovo zbiva tek "u proljeće 1945.'' zamagljuje Čalićevu priču;

dvanaest mjeseci boravka u KL, tj. poslije pobune, navršilo se još 1944. Druga grupa buntovnika ili "nepodobnih muslimana" dospjela je u Neuengamme, selo 30 kilometara istočno od Hamburga.

Ako su podaci Michaelisa i Bernwalda točni, trebalo ih je biti 289 (razlika od 825 koji su dovedeni prvo u Dachau, pa onda u Sachsenhausen i 536 koji su onda otišli u Rudow). Ali iz ovoga što piše Čalić, ispada da ih je u Sachsenhausen došlo manje, oko 300, pedesetak dočekalo pomilovanje, a otpušteno 39. On i ne spominje Neuengamme. U Neuengamme je isprva bio vanjski logor sachsenhausenskog. S vremenom je kroz njega prošlo 87.000 muških i 13.500 ženskih zatočenika svih europskih naroda. Zatočenici su radili u velikoj ciglani, na regulaciji rijeke Elbe, a u jesen 1943. već na desetinama vanjskih radilišta kojih će se do kraja nabrati 74. I ondje su teški uvjeti rada, smještaja i higijene iziskivali velike žrtve, pratila su ih zlostavljanja stražara i ubojstva. Mnoge je sovjetske ratne zarobljenike Gestapo doveo u logor da ih ondje pobije. Ondje su se zbivali čudovišni medicinski pokusi. Ako su još preživjeli handžarci i odande otpušteni "u proljeće 1945. (ili u jesen 1944.)", onda su po svoj prilici izbjegli strašni kraj preostalih logoraša koji su u travnju evakuirani ispred savezničke vojske. Najveći je dio, više tisuća, koncem travnja ukrcan na tri putnička broda usidrena u lukama Neustadt i Ltibeck. Ondje su ih nekoliko dana pred kraj rata napali i potopili britanski avioni, pritom je izginulo više od 7 .000 ljudi. KL Buchenwaldje izgrađen u ljeto 1937. u šumi u blizini grada Weimara. U studenom 1939. bilo je ondje oko 12.600 zatočenika, pred kraj rata povremeno i po 47.000, koji su većim dijelom opet prebacivani u druge logore.

Imao je 120 vanjskih ispostava, neke su bile dosta udaljene. Brojne su žrtve uzrokovali glad, zlostavljanja, vješanja, mučenja, ubijanja pri tobožnjem pokušaju bijega. Smještaj, higijenske i opskrbne prilike bile su jednako loše kao i u drugim KL. Prilikom oslobođenja Amerikanci su ondje zatekli 21.000 živih zatočenika.

Zagrebački profesor Rudi Supek, student u Parizu i pripadnik Resistance, uhapšen je 1942. i zatočen u buchenwaldskom logoru. Pamti kako su poslije kapitulacije Italije, u rujnu 1943. brojni Jugoslaveni stigli u logor.

U veljači 1944. ih je stiglo trideset i šest, među kojima su osamnaestorica bili iz 13. SS divizije.

Svi su rekli da su Hrvati i muslimanske vjere. Na kartonu svakog od tih SS-ovaca stajala je bilješka:

Hauptamt SS Gericht III Prien. "Nisam uspio otkriti značenje tog napisa" - nastavlja Supek - "ali očevidno je da je riječ o nekakvom sudu ili o uredu mjerodavnom da ga sazove. Moguće je da je među 94 SS-ovca označenih kao 'ustaše i muslimani' koji su stigli 9. travnja 1944. kao i među 56 SS-ovaca muslimana, stiglih početkom 1944., bilo i pobunjenika iz Villefranchea, koji su prije bili u drugim logorima.

Na kartonima njih 56-orice nalazila se zabilješka: Gericht des Gen. Kdo. W SS Gebirgs- Korps. " 103 Hauptamt SS Gericht = Glavni ured SS za sudstvo bio je u Miinchenu gdje i Vrhovni sud za SS i policiju.

104 Taj je sud bio nadležan za SS FUhrere i policijske časnike. Osim toga, djelovali su i SS sudovi pri Višim vođama SS i policije, zatim u SS armijama, korpusima i divizijama. Onaj Vrhovni sud nije bio najviša pravna instanca koja je mogla mijenjati presude nekih nižih; svi su ti sudovi djelovali na osnovu ukaza kao prva i posljednja instanca. 105

Što je III Prien, ne može se dokučiti iz objavljenih općih djela o SS, ali Gericht des Gen. Kdo. W. SS Gebirgs-Korps je sud 5. SS gorskog korpusa, u kojem će se naći 13. SS Handžar i 7. SS Prinz Eugen divizija, a zapovjednik biti Phleps. Ono "W" je kratica od Waffen. Dok je bila u Francuskoj i Reichu, divizija još nije bila u sastavu nikakva korpusa, u sastav Petoga, gorskoga, ulazi po povratku u Bosnu. Ako su oni podaci točni, onda 56 "SS-ovaca muslimana" nije upućeno u logor iz Francuske. Drugi je zatočenik u Buchenwaldu, Sredoje Šijačić, koji je radio kao prevoditelj, napisao: "Jedan od mojih zadataka je bio da obavještavam naše o ispitivanju SS-ovaca koji su pripadali diviziji Handžar. Oni su kazali da su položili zakletvu, kako će se boriti protiv partizana, ali ne protiv Rusa i da je to razlog njihove pobune. Neki SS major koji je vodio istragu svakodnevno ih je ispitivao približno desetoricu ( ... )Noću, SS-ovci su ih udarali, pokrivši im glave dekama, ali koliko je meni poznato, nitko nije bio neposredno likvidiran." 1 °' Čini se da ove skupine od 36, 94, 56 ljudi (a posljednja sigurno), nemaju veze s pobunom u Villefrancheu. Što je posrijedi, moguće je nagađati kada upoznamo borbeni put divizije.

POBUNA U VILLEFRANCHE DE ROUERGUE

La Révolte des Croates à Villefranche de-Rouergue

Prije tri godine “Monos” iz Gračanice objavio je bosanski prijevod uzbudljive knjige Zvonimira Bernwalda Povijest divizije Handžar, potpunu historiju 13. SS divizije, njen ratni put, vjerske, političke i kulturne okolnostima njezinih boraca. Bernwald je bio prevodilac u divizijskom štabu, neposredan posmatrač, sudionik i svjedok historije te divizije koja i danas izaziva pažnju javnosti na svaki spomen. Bernwald je nakon godina istraživanja knjigu objavio u Austriji 2012. godine pod naslovom Muslime in der Waffen-SS: Erinnerungen an die bosnische Division Handžar (1943–1945), a u prevodu je urađena kao dopunjeno izdanje.

Knjiga je posvećena sjećanju na njegove hrabre bošnjačke saborce, koji su, po riječima autora, “tražili pomoć u oružju od Njemačke u borbi za preživljavanje i zaštitu od srpskih četnika. U njemačke redove i pod njemačko znakovlje natjerala ih je ratna nužda i borba za gole živote”, a dobar dio knjige posvećen je pobuni Bošnjaka i Hrvata, pripadnika divizije, u francuskom gradu Villefranche-de-Rouergueu 17. septembra 1943. godine.

Pobuna u Villefranche-de-Rouergueu naziv je za događaje koji su se zbili 17. septembra, kada je nekoliko pripadnika pionirskog (inžinjerijskog) bataljona 13. SS divizije diglo bunu protiv pretpostavljenih, iz još uvijek nejasnih ciljeva. Pobuna je nakon nekoliko sati brutalno i krvavo ugušena, ali od tada Francuzi u tom gradu pobunjenike slave kao heroje i mučenike.

Koliko se moglo saznati, vođa pobune bio je prijeratni radnik na željeznici Ferid Džanić iz Bihaća, a njegovi najbliži suradnici bili su Lutfija Dizdarević i Nikola Vukelić. Džanić je nakon dolaska u Villefranche počeo dolaziti u lokalni hotel “Moderne”, gdje je s vremenom stekao povjerenje i stupio u kontakt s pripadnicima lokalnog pokreta otpora. Nakon što im je izložio zamisao o podizanju pobune, zatražio je kontakt sa savezničkim snagama i zatražio pomoć. Ona mu je obećana, ali nikada je nisu dobili.

Džanić i Dizdarević ubijeni su prilikom gušenja pobune, a ostali glavni pokretači su strijeljani. Do kraja mjeseca Nijemci su proveli čistku u diviziji; 825 pripadnika divizije ostalo je bez oružja i prebačeno kao prisilna radna snaga u Njemačku, a njih 265 koji su to odbili učiniti poslano je u logor Sachsenhausen. Redovi koji slijede skraćeni su izvadak iz knjige Zvonimira Bernwalda.

***

Njemački vojni zakonik definirao je pobunu na sljedeći način: “Zajedničko dizanje podređenih protiv njihovih pretpostavljenih u vojsci, mornarici ili među zarobljenicima. Pobuna je naročito kažnjiva.” Pobuna u Pionirskom bataljonu 13 desila se nenadano i neočekivano. Bio je to šok za vodstvo divizije i njemačke komande. Do danas to ostaje jedno od najzagonetnijih i najkontroverznijih poglavlja u povijesti SS divizije “Handžar”. O pobuni se mnogo pisalo i javno govorilo, ali puno toga napisanog nije doprinijelo utvrđivanju povijesne istine.

Kod diskusije o pobuni u Villefrancheu postavlja se pitanje: Zašto nije bilo moguće već na sabirnim mjestima, kod vrbovanja i regrutacije, sumnjive i nepouzdane osobe prepoznati, odbiti ili odstraniti? Odgovor na ovo pitanje zapravo je jednostavan: njemačkim sabirnim mjestima u Zemunu, Zagrebu, Banjoj Luci ili Sarajevu bilo je naprosto nemoguće kod svakog regruta provjeriti njegovo političko uvjerenje i podobnost. Nekoliko dana radio sam i sam u pisarnici u zagrebačkom regrutnom centru na Savskoj cesti. Tu sam se uvjerio na koji način se radilo, te pouzdano mogu reći da je bilo nemoguće saznati politički pravac ljudi koji su nam dolazili. S vremenom se pokazalo da je bilo takvih “dobrovoljaca” kojima je motiv pristupanja vjerovatno bila namjera da proces izgradnje divizija ometaju i sabotiraju.

U spisima njemačke komande kao vođe pobune označavaju se sljedeće osobe: Ferid Džanić, Nikola Vukelić, Luftija Dizdarević i Eduard Matutinović. Pobuna je bila planirana u prvim danima septembra. Na izgovor jedne kodne riječi trebalo je sve njemačke oficire u gradu uhapsiti i smaknuti. Njemačke podoficire su, navodno, nakon razoružanja trebalo da otprate francuski policajci maršem u pravcu Rodeza. Tamo je bilo sjedište SS brdske lovačke regimente 1 (kasnije 27. SS regimenta 13. SS divizije).

Tajnost namjere bila je savršeno očuvana. Kolovođe su povjerenje ukazivale samo Bošnjacima i Hrvatima, s kojima su također bili međusobno jezički povezani. Nije čudno što njemačko vodstvo nije uočilo nikakve znakove ustanka prije nego je pobuna izvedena. Kasniji njemački izvještaji cijene da je pobuna dobro pripremljena.  

Ferid Džanić, kao jedan od vođa, sigurno je tražio kontakte među pripadnicima francuskog Pokreta otpora, preko namještenika gradskog hotela “Moderne”. Po svemu sudeći, ti su kontakti bili veoma ograničeni jer je stvarna potpora od strane Pokreta otpora na dan pobune potpuno izostala. Lutfija Dizdarević tražio je među Bosancima ljude voljne za učešće u pobuni. Izgleda da ni ta akcija nije bila posebno uspješna.

Za trenutak pobune određeno je rano jutro 17. septembra. Džanić je uspio u namjeri da za noć 16. na 17. septembra bude postavljen za dežurnog starješinu, stoga su na straži uglavnom bili Dizdarevićevi ljudi. Pojedini dijelovi Pionirskog bataljona bili su smješteni na različitim lokacijama u gradu. Štab bataljona nalazio se u zgradi Više djevojačke škole, tu su se i desila ubistva oficira. Vojnici 1. kompanije (čete) s bataljonskom kuhinjom nalazili su se u zgradi College Municipal, dok je 2. kompanija bila smještena u Ecole Jean Pendaries.

Nekadašnji vojnik Handžar divizije Šemso Alihodžić, rodom iz sela Pihlice kod Knežine, godine 1997. živio je kao izbjeglica u njemačkom Marburgu. Tu je svjedočio o svom regrutnom vremenu u Villefranche-de-Rouergueu, opisavši detaljno tok svoje službe 17. septembra 1943. godine i hapšenje starješina u hotelu “Moderne”, odnosno tragične događaje tog dana, onako kako ih je on doživio.

“U 12 sati bili smo okupljeni i postavljeni na stražu za cijeli garnizon, bilo nas je 40 momaka u vodu; oficir straže bio je naš četni zapovjednik Oberjunker Nikola Vukelić. Smjenu straže s okupljanjem preuzeo je hstuf. Kuntz, koji je kao folksdojčer dobro govorio bosanski. Pritom nam je saopćeno da samo oficir koji ima stražu i vođa komande mogu naređivati stražaru.

Parola za taj dan bila je Le Puy-Dresden. Mi smo bili odgovarajuće poučeni i odgovorili smo da smo razumjeli naredbu. Svaki stražar dobio je pušku i 15 metaka. Niko iz našeg stražarskog ljudstva nije znao za predstojeću pobunu niti je slutio. Bila su oko 24 sata po noći kada mi se neko približio. Povikao sam: 'Ko je tamo, parolu?' Kako se odmah ispostavilo, bio je to Oberjunker Vukelić s još dva čovjeka. On mi je pritisnuo pištolj pod bradu i pitao me na hrvatskom: 'Jesi li s nama? Ideš li s nama?' Bio sam tako iznenađen i zbunjen da nisam mogao odmah odgovoriti. Tada je došlo ponovo pitanje: 'Jesi li s nama?' Odgovorio sam: 'Dakako da sam s vama.' Naredio mi je: 'Pođi s nama.' Na kraju je rekao: 'Kao oficir straže, oslobađam te od ovog mjesta. Od sada glasi nova parola Ferid – Nikola.' Tada smo se vratili u zgradu kompanije. Vukelić nam je tada tiho rekao: 'Vojnici, Englezi su već na željezničkoj stanici. Mi treba da se borimo protiv Engleza i umremo. Radije se vratimo u Hrvatsku.'”

***

U jedan sat ujutro počela je pobunjenička operacija. Svi njemački podoficiri i ljudstvo bili su razoružani i stavljeni pod stražu. Pobunjenici su nakon toga otišli u hotel “Moderne”, gdje su stanovali svi oficiri osim Kuntza, on je jedini stanovao u zgradi štaba bataljona. Svi su Nijemci bili razoružani i stavljeni u zatvor.

Šemso Alihodžić dalje priča o dešavanjima u hotelu: “Vukelić je s druga dva čovjeka ušao sa mnom lagano u hotel na prvi sprat, desno u zadnju sobu, gdje je spavao komandant bataljona Kirchbaum. On je pokucao na vrata komandanta i povikao: 'Zračna uzbuna!' Tada je otvorio vrata i rekao Kirchbaumu na hrvatskom: 'Vi ste uhapšeni, Vi hoćete da nas pošaljete na front protiv Engleza. Mi hoćemo nazad u Hrvatsku.' Komandant bataljona mu je odgovorio: 'To nije istina! Ja sam komandant bataljona i to nije istina. Pazite šta govorite.'”

Alihodžić nastavlja dalje: “Untersturmfuhrer Džanić i Oberjunker Matutinović, koje sam ovdje vidio prvi put, izveli su druge oficire iz njihovih soba. Poznavao sam Galanthu, koji nam je kratko bio komandir čete. Našeg imama Halima Malkoča, kog sam dobro poznavao, još nisam vidio. Više nisam siguran da li je i bataljonski liječnik Schweiger također bio tu. Uhićeni oficiri su se svi u međuvremenu obukli i u grupama po dva do tri odvedeni u zgradu štaba, praćeni po dva vojnika, uz po tri vojnika naprijed i nazad te jednog u sredini. Prije toga je Vukelić rekao oficirima na hrvatskom jeziku: 'Ostajete uhićeni sve dok se ne vratimo u Hrvatsku. Vodimo vas u štapsku zgradu, tamo gdje ćete biti zatvoreni.' Ulice u Villefrancheu su u to vrijeme bile bez ljudi i neosvijetljene, nebo čisto, zvjezdano. Sve je bilo sablasno do lupe naših cipela.”

O tome šta je uslijedilo nakon hapšenja svjedočio je doktor divizije Schweiger. “Pobunjenici su počeli sa strijeljanjem uhapšenih njemačkih oficira u zgradi štaba bataljona. Sjedili smo otprilike 30 minuta u sobi, u međuvremenu je zbog kratkog spoja nestalo svjetla. Tada se povukao Kirchbaum iz sobe, a kratko nakon toga se čuo pucanj puške i pištolj. Isto se ponovilo i kod Kuntza, kao i kod Kretschmera. Kada su izveli Wolfa, počelo je pucanje, a nama u sobi je naređeno da se ne mičemo, Kasnije sam saznao da je Michawetz pobjegao. On je udario oba stražara i potrčao praćen pucnjavom. Skočio je preko zida na ulicu i odatle u rijeku Aveyron.”

U međuvremenu se Džanić vratio u hotel “Moderne” da pobudi bataljonskog imama Halima Malkoča, koji je kasnije, prilikom saslušanja, dao sljedeći iskaz: “Džanić je bio naoružan automatom, pištoljem i nožem. Kada sam ga saslušao, shvatio sam zašto se tako ponaša. Bilo mi je jasno kakvu su pobunu napravili, koja su ubistva počinili i još kakve bi posljedice ova djela mogla imati. Znao sam da je ljudstvo sa mnom i da će mene slijediti. U međuvremenu sam se obukao i otišao u prvu četu s namjerom da ispitam raspoloženje ljudstva. Usput su me pojedinci pitali da li znam gdje treba da idu. Bilo mi je sve jasno, vidio sam da je ljudstvo zavedeno i da ne zna u kakvoj se situaciji nalazi.”

Malkoč i dr. Schweiger su razradili plan nakon što su otišli u hotel. Imam je trebalo da pokuša pridobiti muslimane protiv pobunjenika, dok je dr. Schweiger trebao da riskira i pobjegne u pravcu Toulousea kako bi se vratio s pojačanjem. “Svi su gledali u mene kao da su me htjeli zamoliti za pomoć i da ih uzmem u zaštitu. Htjeli su da me čuju i da me slijede. Stupio sam pred ljudstvo i objasnio im cijelu stvar. Tog momenta sam preuzeo komandu”, ispričao je Malkoč dodajući: “Oslobodio sam njemačko ljudstvo iz zatvora. Podoficiri i vojnici su izašli u dvorište i gledali me začuđeno, ali i s malo povjerenja. Ja sam im povikao: 'Heil Hitler', živio Poglavnik. Na to sam im svima kazao da moraju uzeti oružje protiv komunista koji hoće da nas odvedu u šumu. Svi Nijemci i Bošnjaci shvatili su svoju obavezu i pošli sa mnom.”

U tom trenutku bila je cijela četa 1 potpuno pod kontrolom imama Malkoča. Njemački podoficiri i ljudstvo su bili naoružani, a pobunjeni vojnici koji su ranije ostavljeni kao straža promijenili su stranu i stavili se pod imamovu komandu. Nastojalo se uhapsiti kolovođe pobune ili ih, u slučaju da hapšenje nije moguće, likvidirati.   

Kada je komandant divizije Karl Gustav Sauberzweig saznao za pobunu, bio je u prvi mah iznenađen. Prije nego se lično odvezao u Villefranche, izdao je zapovijed da se izvrše dodatne mjere sigurnosti. Sve njemačke jedinice u Villefrancheu trebalo je neodložno razoružati te grad osigurati njemačkim SS vojnicima. Pored toga, izdao je zapovijest da Odjel za vezu iz Mendea, kao jedinca koja je bila u cijelosti sastavljena od Nijemaca, usiljenim maršem krene prema Villefrancheu. Vožnja do Villefranchea trajala je oko tri sata... Dr. Franz Von Kočevar, divizijski sudija, došao je još u toku 17. septembra u Villefranche, otpočevši marljivo s pripremama za postupak ratnog suda protiv pobunjenika.

Ratni sud uspostavljen je u jutro 18. septembra 1943. godine. Sudski postupak protiv pobunjenika trajao je cijelu noć s 18. na 19. septembar, produživši se tokom narednog jutra, sve do podneva 19. septembra 1943. godine.

Jedan Nijemac, koji je bio prisutan na procesu, izrazio je mišljenje da su najmanje nekoliko buntovnika bili “prosti vojnici” koji su bili potpuno pod utjecajem kolovođa, samo izvršavajući njihove naredbe. “Sjećam se da se nekoliko 'Muja' borilo protiv komunista u svojoj domovini i najmanje jedan, ako ne dva, za vrijeme postupka pokazivali su rane koje su zadobili u tamošnjim borbama. Danas sam čvrsto uvjeren da oni uopće nisu bili svjesni posljedica i da su samo izvršavali naređenja.”

Na kraju je izrečeno 14 smrtnih kazni. Na smrt su osuđeni: Nikola Vukelić, Ivan Jurković, Karamanović (ime nepoznato), Alija Beganović, Mustafa Morić, Jusuf Vučjak, Meho Memišević, Mujo Alispahić, Zemko Banjić, Ephraim Bašić, Ismet Cefović, Zeir Mehičić, Philip Njimac i Sulejman Silajdžić.

Osuđeni su odvedeni na jedno polje, nasuprot groblju, gdje su strijeljani. Nekoliko francuskih civila je posmatralo kako ih sprovode, vezane, bosonoge, nekoliko ih je imalo potkošulje navučene preko glava. Prije čina egzekucije desilo se nešto posebno. Prema svjedočenju Šemse Alihodžića, jedan od prisutnih visokih oficira se putem tumača obratio ljudstvu, kazavši da je zbog pobune Hitler naredio da se u znak odmazde strijelja svaki treći vojnik. Na to je pred njemačke oficire i divizijskog komandanta Sauberzweiga istupio imam Malkoč sa zahtjevom da se poštede nevini i strijeljaju samo sudski utvrđeni krivci, što mu je i “odobreno”. Ne zna se ko je osmislio čitav taj igrokaz, ali ovakav istup dodatno je učvrstio ugled imama Malkoča među vojnicima.

Šemso Alihodžić je svjedočio strijeljanju i pričao mi o tome: “Bilo je osam momaka u streljačkom stroju. Osuđenici su stajali u gaćama i preko glave navučenim potkošuljama, otprilike 30 metara ispred streljačkog stroja. Komandu za paljbu dao je jedan Uscha. Glasila je: 'Puške gore, gađaj, pali!' Osuđenici su pali na tlo. Odmah su bili mrtvi jer nijedan nije dovršen hicem iz pištolja. Za mene je to bio tren najvećeg unutarnjeg uzbuđenja, jer je sudbina strijeljanih mene mimoišla za dlaku. Nakon što su strijeljanja završena, istupio je komandant Sauberzweig pred ljudstvo i rekao sljedeće: 'Vi ste ovom pobunom prekršili zakletvu zastavi. Želim da ovim rukovanjem svoju zakletvu ponovite i osnažite.' Na to je stupio pred nas, rukovao se sa svakim od nas i pogledao svakog duboko u oči. Ovo je trebalo simbolički biti isto što i zakletva. Zatim smo se šuteći vratili u naše smještaje, svaki zaokupljen vlastitim mislima.”

Kao priznanje mjerama koje su osujetile pobunu, na Sauberzweigov prijedlog, imamu Malkoču, dr. Schweigeru i Schwarzu dodijeljen je Željezni križ II reda. Vojnik Ejub Jašarević je dobio Križ za ratne zasluge II reda, jer je upravo on upucao vođu pobune Džanića.

Sauberzweig je o ovom slučaju obavijestio Himmlera, a također i generala Artura Phlepsa, komandanta novoformiranog V. SS gorskog korpusa (u koji je trebalo da uđe 13. SS divizija). Ovaj je zaista vjerovao da je čitav niz “titovaca” ubačen u svaku od jedinica divizije. Sauberzweig je nakon toga otputovao u Njemačku, gdje se 23. septembra 1943. godine sreo s Himmlerom. Bilo je očigledno da Reichsfuhrer-SS nije izgubio povjerenje u diviziju, jer je jednom prilikom kasnije kazao: “Znao sam da je postojala mogućnost da se nekoliko izdajnika uvuče u diviziju, ali nisam imao ni najmanju sumnju u lojalnost Bošnjaka. Ove trupe su bile i prije 30 godina uvijek lojalne prema njihovom najvišem naredbodavcu (misli se na K und K armiju) pa zašto to i danas ne bi bile.”

U međuvremenu, u Villefrancheu su se normalizirali odnosi. Hanke i njegovo ljudstvo iz Odjela za vezu su se nakon nekoliko dana vratili u Mende, a bošnjački pripadnici Pionirskog bataljona 13 su pod pažljivim nadzorom njemačkih podoficira ponovo naoružani. Nedugo potom je stigao novi komandant bataljona Heinz Knoll u pratnji nekolicine oficira koji su nanovo uspostavili štab bataljona.

Nakon što se Sauberzweig vratio u komandu divizije, jedinice su započele izdvajati vojnike koji su ocijenjeni kao “nepodesni za službu” ili su pak bili smatrani “politički nepouzdanim”. Konačno se u gradu Le Puy iskupilo oko 825 ljudi, koji su 27. septembra 1943. godine transportirani vozom u Njemačku. Neki od onih koji nisu htjeli “da rade” poslani su u logor Sachsenhausen.

U saopćenju štaba divizije, između ostalog, stoji: “Povrat hrvatskih SS dobrovoljaca u njihovu domovinu je izostao jer je 13. SS. B.H. divizija javila da su ovi predstavljali žarište nemira za diviziju, da su mračni elementi, naročito bivši jugoslavenski emigranti, pokušali među ove ljude prodrijeti i bez daljnjeg se mora shvatiti da su se među ovim ljudima nalazili politički nesigurni elementi. Stoga se treba bojati da bi ovi iz SS-a izdvojeni hrvatski dobrovoljci, koji su kod SS vojnički izobraženi, nakon povratka u svoju domovinu bili veoma rado prihvaćeni od hrvatskih bandita.”

Početkom oktobra 1943. počelo je premještanje divizije željeznicom u Njemačku. Tako je i ta nemila epizoda u Villefrancheu bila definitivno gotova. Najveća negativna posljedica pobune bila je u činjenici da su obuka divizije, a time i njen povratak u Bosnu, kasnili neka tri-četiri mjeseca.

POBUNA U VILLEFRANCHE DE ROUERGUE

La Révolte des Croates à Villefranche de-Rouergue