ŠAHOVIĆI PREIMENOVANI U TOMAŠEVO

98 godina od zločina u Šahovićima kod Bijelog Polja

“Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Đeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata. Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelasa bio purpurno crven”

Prije 98 godine u mjestu Šahovići (danas Tomaševo kod Bijelog Polja u Crnoj Gori) počinjen je stravičan zločin u kojem su Crnogorci i Srbi iz plemena Vasojevići, ne štedeći djecu i žene, na najmonstruozniji način pobili više od hiljadu Bošnjaka. U napadu 9. i 10. novembra 1924. godine učestvovalo je približno dvije hiljade “osvetnika” koji su bošnjačka naselja prethodno opkolili u prstenu prečnika od oko dvadeset kilometara.

Taj zločin genocidnih razmjera u nekim se segmentima, zbog brutalnosti, okolnosti i općih društvenih odnosa, razlikuje od onih ranijih i kasnijih masovnih ubistava Bošnjaka jer je počinjen u mirnodopskim uvjetima.

Prema crnogorskoj historiografiji, Crnogorci su tada vršili silovanja žena i morbidna ubijanja djece, slabih i nenaoružanih ljudi, što je do tada bilo nezamislivo. Svi raniji zabilježeni zločini bili su spram ovog “dječija igra”.

Ovaj genocid posljedično je prouzrokovao etničko čišćenje i egzodus Bošnjaka iz bjelopoljskog kraja, ali i šireg područja Sandžaka, uglavnom u Tursku. Ni danas se ne zna tačan broj žrtava niti je za ovaj zločin bilo ko odgovarao jer nikada nije provedena istraga.

Prije samog napada i prije nego što će biti ubijen Boško Bošković, vlasti Beograda i Cetinja proveli su akciju prikupljanja oružja od Bošnjaka. Pretresene su sve bošnjačke kuće i oduzeto je oružje. Nakon dva dana, u montiranom procesu ubijen je Boško Bošković, tadašnji načelnik Kolašinskog okruga. Njega su po tajnom planu i nalogu vlasti ubili Vasojevići, komite Todor Dulović i Dimitrije Bulatović. Na sahrani Boškoviću u Kolašinu za ubistvo je optužen odmetnik, a za Bošnjake prvak i junak Jusuf Mehonjić. Poslije se ustanovilo da je Mehonjić u to vrijeme bio u Albaniji. Prvo su bošnjački prvaci uzeti za taoce pa zatim pobijeni. Oduzeto oružje od Bošnjaka “u pohodu na Turke” predato je Crnogorcima i Vasojevićima.

Prostor Šahovića danas se naziva Tomaševo

Niko se od Bošnjaka nikad više nije vratio u Šahoviće. Zemlja im je rasprodata ili oduzeta. Raselila su se brojna plemena Kolašinaca, Mekića, Drpljana, Hadžibulića, Kolića, Kalića, Hota, Hasića, Alomerovića, Mušovića, Kovačevića, Hamzića…

U općem napadu razularene rulje spasili su se samo oni koji nisu predali oružje, iz sela Graba. Oni se nisu odazivali pozivima žandara, a ostrašćena masa, čak ni u općem napadu, nije ih smjela napasti.

Bolno pitanje bošnjačke historije

Svjetlo na ovaj događaj dao je Milovan Đilas u djelu Besuda zemlja još 1957. godine. O ovom događaju pisali su još neki crnogorski intelektualci, ali su posebna saznanja dali bošnjački pisci i historičari: Mehmedalija Bojić, Hakija Avdić i Smail Čekić.

Jedan od prvih koji je pisao o genocidu u Šahovićima bio je akademik, književnik i publicista iz Plava prof. dr. Šefket Krcić. U poemi Šahovića zemlja, objavljenoj 1992. godine, a mnogo ranije predstavljenoj užoj čitalačkoj publici, Krcić je pjesničkom slikom prikazao sve ono što se desilo u Šahovićima. Kako ističe, “genocid u Šahovićima je bolno pitanje bošnjačke povijesti”.

Krcić je pjesničke konstrukcije pravio na osnovu priče potomaka porodice Šahinović, preživjelih iz Šahovića. Prema njegovom mišljenju, uzroci pokolja u Šahovićima potječu još od neuspjelog genocida u Plavu, ubistva 12 bošnjačkih prvaka i pokušaja pokrštavanja od strane brigadira crnogorske vojske Avra Cemovića, inače pripadnika srpskog plemena Vasojevići, 1. marta 1913. godine. Taj zločin trebao se proširiti na rožajski kraj, ali je mudrim potezom osujećen od bošnjačkih prvaka iz Rožaja i Berana i preko tadašnje Lige naroda. Telefonski poziv iz Pariza crnogorskog kralja Nikolu “primorao” je da Cemovića natjera na samoubistvo ispijanjem otrova. Iz osvete, njegov sin Niko(dim), uz obećanje da imaju “slobodna 24 sata da sijeku Turke”, bio je najveći huškač na Bošnjake Šahovića.

“Niko(dim) Cemović bio je najglasniji podstrekivač zločina, na sahrani Bošku Boškoviću držao je zapaljiv govor i direktno optužio Bošnjake i Jusufa Mehonjića, koji je tada bio u Albaniji, pozivajući na groblju u Kolašinu pravoslavlje na osvetu. Skupili su i naoružali više od dvije hiljade učesnika, zaokružili Šahoviće i za nekoliko sati poklali više od hiljadu ljudi. On je davao garancije da niko u naredna 24 sata neće odgovarati. Član porodice Mekića drao je janje. Jedna grupa sačekala je da završi, pa su mu prišli sleđa, odrali ga takvom preciznošću, rasjekli ga i izvadili mu srce i dali ga psu. Pas nije htio ni da priđe, a jedan od bojovnika pucao je u psa i rekao da ni on neće tursko srce”, priča akademik Krcić, pozivajući se na autentične izjave potomaka iz Šahovića.

Šahovići su u to vrijeme bili elitno mjesto, s plemenitim ljudima i zemljom. Ostalo je pusto, a poslije Drugog svjetskog rata, pravoslavci su mu ime zamijenili u Tomaševo, po Tomašu Žižiću, koji je kao partizan poginuo s Rifatom Burdževićem.

Nikada Srbija i Crna Gora nisu uputile zvanično izvinjenje Bošnjacima za Šahoviće, podsjeća profesor Krcić i ukazuje da to mjesto zaslužuje da bude redovito posjećivano.

Nakon pokolja, za one koji su naselili Šahoviće ono nikad nije bilo sretno mjesto življenja.

“Taj zločin uvijek živi među ljudima koji nastanjuju Šahoviće. Ondje je, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, došao jedan vojnik s ratišta i u rastrojstvu pobio svoje rođake, i to su zataškali. Jednom pripadniku porodice koja je učestvovala u pokolju desilo se da ga je vo rogom zakucao baš u drvo na kojem su dugim ekserima zakucali jednog Bošnjaka”, priča Krcić i navodi da je tokom susreta s Đilasom, koji je svog oca prokazao kao zločinca, saznao detalje o stravičnim načinima ubijanja i mučenja Bošnjaka Šahovića.

“Šahovići obavezuju jer su tu živjeli plemeniti ljudi. Šahovići su bili Srebrenica prije Srebrenice, a prije Srebrenice su bili još i Sjenica, Plav, Novi Pazar…”, zaključuje Krcić.

Da će se taj stravični zločin desiti, znale su novine Politika i Samouprava. Ova su glasila prije krvave “svadbe” na mjesto zločina uputila svoje izvještače. Odmazda protiv Bošnjaka očigledno je bila režirana. Izvještači i harambaše pozvali su rulju na ustanak protiv “zločinačke turske ruke”.

Đilas o pokolju u Šahovićima

Đilas piše da je kao glavni uzrok za ovako svirep i nečovječanski odnos prema Bošnjacima, svakako, ležao u mentalitetu stanovništva: urođena vjekovna mržnja prema Turcima, želja za osvetom svega što su navodno muslimani u prošlosti učinili Crnogorcima, kao i pohlepa za zemljom koju su porobili Turci poslije bitke na Kosovu u 14. stoljeću. Crnogorci se za ovo nisu naročito organizirali, oni su se spontano stavili pod komandu penzioniranih oficira koje su putem pronašli.

Đilasov otac Nikola, žandarmerijski oficir, i niz njegovih rođaka učestvovali su u genocidu.

U djelu Land Without Justice (London, 1958) Đilas je, između ostalog, napisao:

“Takvog osvetničkog pohoda nije nikada bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je tako nešto moglo biti sakriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine bila je prema ovome nevina dječija igra. Većina ovih krstaša stidjela se kasnije svojih djela. Ali ona ih učinila. Takođe i moj otac, koji nije imao osobitih svirepih naklonosti, u najmanju ruku ne više od svih drugih Crnogoraca. Nikada poslije nije htio o ovome da razgovara. Žalio je svoje učestvovanje u ovoj akciji, kao jedan pijanac koji počini zločin i kasnije se otrijezni.

Žandari malog grada preko Tare, kao i većina činovnika opštine bili su uglavnom Crnogorci i činili su ono što je rulja od njih tražila. U Šahovićima su te vlasti dale obavještenja da će jedna grupa muslimana, koji su kao taoci pritvoreni, biti sprovedena u Bijelo Polje. Crnogorci su ovu kolonu taoca sačekali kraj groblja i masakrirali ih, kojom prilikom je poubijano preko pedeset istaknutih muslimana. Sličan prepad trebao je biti izvršen i prema muslimanima Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. Njih su takođe, kao taoci, pod stražom, trebali transportovati preko Šahovića. U zadnji momenat ovo je spriječio jedan srpski oficir jugoslovenske vojske.

Uništenje muslimanskih naselja i življa uzelo je takve mjere da je morala interevenisati vojska, jer je žandarmerija bila pasivna i nepouzdana. Ovi događaji su se pretvorili u malom u pravi vjerski rat, pri čemu je stvorena samo jedna strana bila ubijena… Oko trista pedeset osoba bilo je na bestijalni način ubijeno. Kod ove trke za ubistvom došlo je do silovanja žena, jednog zločina koji je do tada kod Crnogoraca važio kao nedopustiva sramota…

Čim je došlo do intervencije vojske uviđala je i rulja ozbiljnost situacije i povukla se. Ali potom opustiše muslimanska naselja. Muslimani prodadoše svoje posjede za bagatelu i odseliše u Tursku. Tako predio Bijelog Polja i Šahovića, što kroz masakr, što kroz strah opisuje i mjesto muslimana, doseliše Crnogorci.

Ova djela izazvaše opštu odvratnost, čak i kod učesnika. Iako je Jugoslavija imala tada parlamentarnu ustanovu, bila je čitava afera zabašurena. Da je provedena savjesna istraga, moglo se krivce i vođe ustanoviti. Ali uopšte nije bilo nikakve istrage. Dva ili tri žandara iz Šahovića kažnjeni su manjima kaznama, jer su taoci predali svjetini. Bila je najavljena jedna opšta istraga, koja se pokazala kao obična komedija.

Ono što je svaki moral i red poništilo nisu bila toliko samo ubistva, koliko način na koji su izvedena.

Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula od jednog mrtvaca do drugog i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Đeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata… Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelasa bio purpurno crven.

Ako čovjek hladno promisli, može da izgleda da nije bitno na koji način budu ljudi ubijeni i šta se poslije toga događa sa njihovim tjelesima. Ali nije tako. Upravo ta činjenica da su oni pronalazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica.

U ovoj zemlji ubistvo nije nešto zastrašavajuće. Na to se naučilo. Ali nečovječni način ovih ubistava i sadistički užitak u tome pobudili su otpor i jednodušnu osudu i ako se kod žrtava radilo o muslimanima…

Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka.”

Crni dani za Sandžak

Prema riječima historičara i profesora na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru Redžepa Škrijelja, pokolj i strahovita nesreća koja je zadesila Bošnjake 1924. godine ni po čemu nije različita od nesreća koje su se Bošnjacima dešavale i ranije, posebno onih godina nakon stvaranja Kraljevine SHS, na Pešteri i ostalim dijelovima Sandžaka, uz poznatu Njegoševu poruku “trijebljenje gube i storine”.

Vasojevići su nameračili lijepu zemlju u Šahovićima i tražili način da do nje dođu zastrašivanjem i ubijanjem svojih susjeda.

Strahovito je bilo i raseljavanje koje je uslijedilo. Jedan dio stanovnika prešao je u druge dijelova Sandžaka, a većina je odselila za Brčko, u sela Gornji Islamovac i Rahići, a ima ih i u drugim dijelovima Bosne. Nakon zločina u Šahovićima, više od dvije hiljade ljudi iselilo se za Tursku u oblasti Sivas, Samsun.

“Sva dokumenta o ovom događaju ili su sakrivena ili su kao plod cenzure povučena zbog namjere da se ovaj zločin genocidnih razmjera prikrije. Osim tekstova režimskih listova Politike, donekle Vremena, najpouzdanije pisanje o ovim događajima imamo u listu Hak, kojeg je izdavala stranka Džemijet, koji pod naslovom Crni dani za Sandžak od 6. decembra 1924. govori o bilansu i tragičnim posljedicama ovog krvavog masakra čiji je cilj bilo etničko čišćenje.

Zbog pisanja o Šahovićima, u novembru 1924. godine čitava dva broja su zaplijenjena. Umjesto da se kazne počinioci, ukida se list Hak i otežava njegov rad, a kasnije i zabranjuje stranka Džemijet, koja se tada proklamirala kao organizacija za zaštitu muslimana južne Srbije.

“Zločin genocidnih razmjera u Šahovićima jedan je od najtežih kada je u pitanju zloglasna Kraljevina SHS, ona je krvavija tim više zbog toga što će se, dolaskom solunskih boraca, pokrenuti iseljavanje iz Brnjice (Pešter), odakle se najmanje sedamdeset porodica iselilo u različita mjesta, od Sandžaka do Anadolije. To se ništa ne razlikuje od onoga što su spjevovima pripremili neki ideolozi”, konstatira Škrijelj.

Zločinci egzekutori nagrađivani

Kada se pogledaju i analiziraju učesnici zločina, postaje sasvim jasno da su oni nakon počinjenog nagrađivani. Umjesto da ih čeka zaslužena kazna, jasno se vidi namjera države da taj prostor, koji je nekada pripadao Bošnjacima, etničkim čišćenjem ustupi egzekutorima i na taj način pokaže da će još gore proći svako onaj ko se bude osilio. To je poruka kako se najefikasnije može očistiti jedan prostor i steći benefit u vidu plodnih oranica, livada i šuma.

Škrijelj ocjenjuje da je po intenzitetu zločina to jedan od najkrvavijih, nalik na zločine “kerova rata”, jer ima slučajeva da je jedan od zločinaca oteo ženi bebu iz naručja i zaklao je. To govori o metodama pritiska nad nezaštićenim stanovništvom.

Na ovakve krvave događaje, poručuje Škrijelj, važno je gledati objektivno i na njih podsjećati javnost.

“Učimo historiju da nam se ne bi ponavljala, a ne gledamo na nju s razine osvetoljubivosti. S ove strane Sandžaka svom narodu dugujemo knjigu koja razobličava te zloglasne planove koji su po intenzitetu i načinu izvršenja slični onima koji su u Bosni i Sandžaku rađeni devedesetih godina i zbog kojih i dan danas strahujemo. Kroz ovu priču eliminirat ćemo uvjerenost većinskog naroda da je ratovanje i ubijanje tradicija ovih krajeva i naroda. Pišući o jednom ovakvom strašnom zločinu, nastojimo stvoriti predstave za potrebom da se živi mirno i bez ugrožavanja nezaštićenih, da se tako može živjeti i stvarati”, zaključio je profesor Škrijelj.

IZVOR: SANDZAKPRESS.NET

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

Poslije propasti Turskog carstva 1912., Crna Gora i Srbija zauzimaju Sandžak i međusobno ga dijele. Logično je bilo očekivati da će doći do masovnog stradanja Bošnjaka- muslimana u svim područjima  koja su bila pod turskom upravom. Ova očekivanja su se brzo obistinila, pa su ubistva i pljačke postale svakodnevne pojave. Pogromi nad Bošnjacimia su se naročito sprovodili u Sandžaku. Već u februaru 1913. godine  u Plavsko-Gusinjsku oblast upućena je Donjo-Vasojevička (Beranska) brigada na čelu sa zloglasnim Avramom-Avrom Cemovićem (1864-1914) koji tamo zavodi neviđen teror, masovna ubijanja na brdu Racini kod Plava i nasilna pokrštavanja pod rukovodstvom popa Đorđa  Šekularca. Njegova brigada je tokom marta 1913. streljala preko 800 Bošnjaka i Albanaca a 12.000 nasilno pokrstila pored rijeke Grnčar.

Ista sudbina je bila namijenjena Rožajama i Bijelom Polju. Međutim, zahvaljujući intervenciji bivšeg rožajskog gradonačelnika Ahmed ef. Ganića, kod crnogorskog kralja Nikole Petrovića na Cetinju, Rožajci nisu doživjeli sudbinu Plava i Gusinja. Nakon završetka Prvog svjetskog rata u jesen 1918. godine nesigurnost i strah za opstanak, kao i nesređene prilike u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, bili su jedan od brojnih uzroka pojave komitkog pokreta na području Sandžaka pod rukovodstvom Jusufa Mehonjića (1883-1926). Bošnjački narod se otiskivao u šumu kako bi spasio živu glavu. Spiskove za likvidaciju uglednih Bošnjaka pravile su lokalne vlasti, sudije u Beranama, Bijelom Polju i Pljevljima. Crnogorska vlast je na području Donjeg i Gornjeg Bihora i Rožaja formirala tzv. crne trojke kojima je davala spiskove sa imenima Bošnjaka koje je trebalo likvidirati. Ubistava je bilo i na Pešteri. Sve ovo je rađeno uz budno oko Srpske pravoslavne crkve. Malo je poznato da je zloglasni Avro Cemović u manastiru Đurđevi Stupovi kod Berana postavljen za vođu tajne nacionalističke organizacije koja je djelovala protiv muslimana u Limskoj dolini i Sandžaku.    Narod Bihora, Rožaja i Pešteri je, u periodu od 1914. do 1919. godine, po zlu zapamtio crnogorske komitaše, specijalizovane za ubistva najpoznatijih Bošnjaka: Petra Hazanca iz sela Hazana kod Petnjice, izvjesnog  Blaža i Goluba sa Police kod Berana, Zariju Kuča iz Lješnjice, Velizara Zečevića iz sela Lopiže kod Sjenice, Marka Ojdanića, šumara iz Gornjeg Vlaha kod Bjelopoljske Bistrice, Vidoja Konatara i mnoge druge.

Nikola Pašić i kralja Aleksandar Karađorđević su nakon rata, na područje Sandžaka, angažovali četnički pokret na čelu sa vojvodom Kostom Milovanovićem- Pećancom koji iza sebe ostavlja krvavi trag sve do ljeta 1922. godine.  U bitci kod Komarana Pećanac doživljava težak poraz od sandžačke komite Jusufa Mehonjića i tada jedva izvukao živu glavu. Kada nije mogao ništa komitašima Jusufa Mehonjića, svetio se civilima pa je tako 11. jula 1922. izvršio čuveni pokolj 30 Ri

zvanovića u selu Starčeviću kod Ribarića.

   „Ovakvi varvarski postupci natjerali su sandžačke Bošnjake da se 19. avgusta 1919. godine, pismeno, u obliku Memoranduma, obrate predsjedniku vlade Ljubi Davidoviću (1863-1940) i zatraže zaštitu od države Kraljevine SHS. U ovom izvještaju između ostalog stoji da je „… od ulaska crnogorskih komita do polovine 1919. godine uništeno 150 muslimanskih sela i ubijeno 1.200 muslimanskih lica…“ (iz knjige „Položaj Muslimana u Sandžaku“, autora Hakije Avdića, objavljene 1991. u Sarajevu).

„UBIO GA DOBAR GLAS“

Autor ovog teksta je, boraveći u Istanbulu, u julu 2018., zabilježio priču o brutalnom ubistvu Salka Murića (1869-1918), uglednog Bošnjaka iz sela Klanac kod Rožaja, koje se desilo krajem novembra 1918. godine. Salko je zajedno sa Mujagom Sutovićem i Haskom Kurpejovićem bio jedan od najbogatijih ljudi u Rožajskoj opštini. Trgovao je krupnom stokom na relaciji Pešter- Solun (Seljanik)- Istanbul. Uživao je veliki ugled i poštovanje kako kod muslimana tako i kod pravoslavaca Rožajskog kraja. Međutim, ni „dobar glas“ nije mogao da ga spasi od Crnogoraca koji su za „svetinju“ imali „istrebljenje muslimanskog življa sa svih područja koja su 1912. bila pripojena Crnoj Gori.“

Salko Murić je u braku sa suprugom Belkom, rodom iz Biševa, imao tri sina i jednu ćerku. Sinovi su mu: Kasum (1900-1976), Hamdija, Džemo i ćerka Fata. Kasum je, u braku sa suprugom Muratkom, iza sebe ostavio sinove: Zena, Rustema Džemaila i ćerke Azeminu i Emiru. Hamdija je ostavio sinove: Ćazima, Šabana i Adema i ćerke: Džanu, Ajnu i Zadu. Treći Salkov sin je Džemail koji nije imao djece. Salkova ćerka Fata ostavila je jednog sina: Hajriza i dvije ćerke: Emiru i Hajrušu.

Autorovi sagovornici u ovoj priči su Salkovi unuci: Šaban (Murić) Erdem (1939), sin Hamdijin i Džemail (Murić) Erdem (1936),sin Kasumov. Šaban je bio prvi sagovornik i započinje priču o pogibiji svoga djeda ovako: „Odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata crnogorska komita je počela likvidirati najuglednije Bošnjake u Rožajskoj opštini. Prvo je poginuo moj djed Salko u selu Klanac kod Rožaja. Crnogorci su upali noću u njegovu kuću i ubili ga u njegovoj sobi. Iste noći su opljačkali čitavu Salkovu imovinu. Oterali su 500 grla krupne i sitne stoke i na 14 njegovih konja natovarili sve što su mogli ponijeti sa sobom: ćilime, dušeke, jorgane i drugo.

Dan prije ubistva Salko je bio u Rožajama gdje je svratio kod svoga pobratima Mujage Sutovića. Pobratim ga je ostavljao na konak upozoravajući da je opasno da noću ide u svoje selo jer su vremena opasna, rat se tek završio. Salko ga nije poslušao već mu je rekao da se on ničega ne plaši, jer nikome nije nažao učinio- već samo dobro. I zaista, za svoga života Salko je činio samo dobro svojim komšijama, kako muslimanima tako i pravoslavcima. Čak se trudio da pravoslavcima bude još bolji. Ostalo je upamćeno da, koja god bi se pravoslavna djevojka iz susjednih sela: Bašče, Grižice, Bijele Crkve, Bogaja i Radeve Mahale, udavala, Salko bi joj ustupio najboljeg konja da je sa njim odvedu do mladoženjine kuće. Nakon toga bi lično otišao i mladu darovao sa zlatnom lirom koja je bila vrednija od zlatnog dukata! Za vrijeme turske vladavine, Salko nije dozvoljavao da neko od turskih službenika maltretira komšije pravoslavce. Zbog svoje humanosti, širokog srca i tolerancije Salko je bio na dobrom glasu. Međutim, dolaskom crnogorske komite novembra 1918. godine u selo Klanac kod Rožaja odlučeno je da prvo bude ubijen najugledniji Bošnjak Salko Murić. Njegov sin Kasum, koji je tada imao nepunih 18 godina, uspio je da se sakrije u kućnu pekaru (furunu). Crnogorci su i njega tražili da ga ubiju, ali pošto u to vrijeme nije imalo struje po kućama, već su se koristile tzv. fitiljače, Kasum je uspio da se spasi. Sa Vasojevičkim ubicama bila je i veća grupa pravoslavaca iz susjednih sela koja je nosila iz Salkove kuće sve što je mogla da ugrabi. Ostalo je upamćeno da je među njima bila i jedna mlada Srpkinja sa kundakom (kolijevkom) i tek rođenom bebom u njemu. U tom pljačkaškom zanosu ona je spustila bebu na zemlju i potjerala ukradenu robu ka svojoj kući u selo Lovnicu. Tek kada je stigla pred kuću primjetila je da joj nema bebe i sjetila se da je ostavila u dvorište ubijenog Salka Murića. Vratila se tamo i našla bebu kako spava.

Zločinci se nisu zadovoljili opljačkanom robom, već su usput naišli na sanduk (načve) sa 200-300kg brašna, prevrnuli ga i na njega prosuli obližnu kacu sa rasolom, tako da niko od Murića, koji dođe nakon njih, ne može ni jedan hljeb ispeći!

Salkov sin Kasum je sutradan otišao u Rožaje kod očevog pobratima Mujage Sutovića. Međutim, cijelo Rožaje je već znalo da je ubijen Salko Murić iz sela Klanac. Mujaga je bio duboko potrešen smrću svoga pobratima. Kasum je zamolio Mujagu da mu pozajmi novac kako bi mogao da u magazi (radnji) kupi materijal za ćefin svome ocu Salku. Kakve li sudbine- da sin, nekada najbogatijeg čovjeka u okolini Rožaja,  nema novca za očevu ukopninu!

Džemail (Murić) Erdem (1936) nastavlja priču o stradanju svojih predaka. „Nekoliko godina poslije ubistva moga djeda Salka u selu Klanac, ubijen je i njegov sinovac Sinan Murić. On je ubijen na prevaru. U to vrijeme od vlasti je poslata jedna žandarmerijska patrola, navodno da čuva selo Klanac. U stvari, njihov cilj je bio da ubiju Sinana Murića. Jedan od žandara, koji ga je znao mu je „poklonio“ pušku navodno da bi mogao da se brani od komita koji suse krili po okolnim šumama. Sinan nije znao da je puška bila napunjena „ćorcima“. Naivno je povjerovao žandaru i od sreće ispalio jedan metak u vazduh. Žandar je to i čekao, okrenuo je pušku ka Sinanu i ubio ga uz riječi: „E Turčine, ako tvoja kreše, moja neće!“

„ROŽAJSKO KLANJE“

(12. decembar 1924.)

Nakon što je izvršen genocid nad bošnjačkim stanovništvom Šahovića i Pavinog Polja (danas prekršteno u Tomaševo) u noći između 10. i 11. novembra 1924. godine, kada je ubijeno između 600 i 900 lica, zaprijetila je opasnost da se to isto desi i Bijelom Polju (Akovi) i Rožaju. Samo zahvaljujući dvojici mudrih ljudi: bogatom trgovcu Huzeir-agi Dervoviću i bjelopoljskom muftijiMustafi Salihbegoviću, to se u Bijelom Polju nije desilo. Međutim, u Rožajskoj opštini umalo nije došlo do pokolja mnogo većih razmera. Ovdje ćemo osvijetliti pokolj koji su Crnogorci izvršili u okolnim selima Rožajske opštine 12. decembra 1924. godine. Mjesec dana nakon pokolja u Šahovićima desio se pokolj u Rožajskom kraju. O njemu su pisale najpoznatije sarajevske novine “Pravda“, pod naslovom „Rožajsko klanje“ u broju 13. od 17. januara 1925. godine. Ovaj list piše da je: “… grozan pokolj Muslimana u Rožaju izvršen nešto poslije onoga u Šahovićima i Pavinom Polju. Naime, ovaj zločin se dogodio dana 12. decembra 1924. godine. U njemu je glavom platio 21 Musliman, a među njima i dva starca od 94 i 95 godina. Povod za ovaj zločin je odranije pripreman i on je bio dio strategije o istrebljenju Muslimana iz Sandžaka. Nakon jednog okršaja između beranskih žandara i komitaša Jusufa Mehonjića u Musinoj jami sreza Rožajskog, poginula su tri žandara. Ovaj događaj je bio dovoljan povod da se beranski Vasojevići dignu na noge i pozovu narod na klanje Muslimana. Održan je miting na kojem su beranski profesori i učitelji pozivali narod da se odmah pripreme za čišćenje Sandžaka od muslimana sve do Novog Pazara.

„Govorili su po istom scenariju kao i oni na sahrani Boška Boškovića u Kolašinskim Poljima. Razdraživanje masa imalo je cilj da ih digne na osvetu. Nakon drugog sukoba žandarmerije i sandžačkih komitaša koji se desio 11. septembra 1924., a u kome su poginula tri a ranjena četiri žandara, vasojevički poglavari su digli na noge čitavo Berane povicima:

„Hajte braćo Vasojevići, Turci nas kolju! Bolje se osvjetiti nego posvjetiti!“

Masa je krenula da prvo pobije beranske Muslimane, ali je bila spriječena od strane izvjesnog majora Jujića koji  sa vojskom nije dozvolio razularenoj rulji Vasojevića da uđe u grad. Naoružana masa, na čelu sa Zarijom Joksimovićem,  krenula je u pravcu Rožaja. Prvo su stigli u selo Balotiće gdje su ubili jednog seljaka po imenu Galjo Kujević. U selu Njeguš ubili su hodžu mula Sadriju i jednog njegovog druga.Odatle su produžili u selo Besnik gdje su ubili tri sina Kadrije Dacića i četiri sina Adema Bajrovića, zatim Bulja, sina Rekova iz istog sela. Svu osmoricu su pobili na način kakav nije dostojan čovjeka. U selo Prilep ubili su dvojicu seljaka na koje su prvo naišli. A u selima: Baću, Pripeču i Bukoviku, poubijali su još nekoliko mještana. Ukupno su ubili tom prilikom 21 čovjeka.“ (Iz knjige „Položaj Muslimana u Sandžaku“, autora Hakije Avdića, izdate 1991. u Sarajevu).

Ovome broju od 21 ubijenog Bošnjaka u Rožajskoj opštini treba dodati i ime ubijenog Sinana Murića iz sela Klanac koji je takođe ubijen tokom ovog krvavog pohoda beranskih Vasojevića. 

1. Crnogorski knjaz i kralj Nikola Petrović vladao je 58 godina od 1860- do 1918. Za to vrijeme enormno je proširio Crnu Goru na račun Sandžaka

11. Vasojevička banda iz Berana na čelu sa Zarijom Joksimovićem, majorima Simom Čukićem i Krkotom Pantovićem izvršila je 12. decembra 1924. pokolj 21-og rožajskog Bošnjaka