OD AL-AZHARA DO PARERGONA Husein Đozo i 13. SS gorska divizija

Zašto se pridružio SS trupama, da li je to uradio dobrovoljno, mimo svoje volje ili po nečijem nalogu, nikad se neće saznati. O tome nema nikakvih dokumenata, izjava, zapisa, tek slutnje i naznake. Iako Đozo nije isprljao ruke, iako nema dokaza da je tokom rata počinio bilo kakav zločin, pripadnost njemačkoj vojsci ogromna je mrlja u njegovom životu, ali i u njegovoj briljantnoj naučnoj karijeri. To je fakat koji njegovo ime prati i danas i koji itekako opterećuje njegovu porodicu i potomke.

OBUKA IMAMA

Malo se, gotovo ništa ne zna o tome gdje je bio i šta je Husein Đozo radio prije početka Drugog svjetskog rata. U knjizi The Waffen-SS: A European History historičari Jochen Bohler i Robert Gerwath pišu da se Đozo, nakon što je diplomirao na Al-Azharu 1939. godine, vraća u Sarajevo i počinje raditi u Rijasetu. S grupom drugih uglednih muslimana 18. oktobra 1941. godine potpisao je čuvenu Rezoluciju El-Hidaje kojom osuđuju zločine nad Srbima i Jevrejima u tada netom osnovanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ne zna se ni šta su bili Đozini motivi da se pridruži SS trupama, tu je tajnu on odnio sa sobom u mezar, mada se može naslutiti da je to rađeno po naredbi tadašnje uleme, a po ideji jeruzalemskog muftije.

Da bi obučavao imame, SS je osnovao školu za imame u njemačkom Gubenu. Otvorena je 21. aprila 1944. godine. Husein Đozo bio je direktor škole na čijem je otvaranju govorio nakon Al-Huseinija. Veliki muftija jeruzalemski na otvaranju je kazao da muslimani neće naći boljeg saveznika od njemačkog Rajha, te da nacistička Njemačka “nema vjernijeg prijatelja od muslimana”. Đozo je dodao kako će institut “dodatno ojačati prijateljske veze između islamskog svijeta i nacionalsocijalističke Njemačke” te da su imami spremni “proširiti naše najveće napore za postizanje novog poretka”.

Američki autor George Lepre objavio je 1997. godine obimnu studiju pretočenu u knjigu o 13. SS gorskoj Handžar diviziji. U dijelu knjige koji se bavi imamima i školom Lepre objavljuje pismo komandanta divizije Karla Sauberzweiga, koji pojašnjava ko su imami i kakav je njihov zadatak. “Imam je povjerenik islama u diviziji, posjeduje religiozne moći da školuje pripadnike divizije i pretvori ih u dobre vojnike i SS-ovce.” Imami koji su poslani u službu bili su uglavnom vjeroučitelji koje je ulema regrutirala u Sarajevu. Nekoliko njih studiralo je u Kairu i Aleksandriji, a većina je obavila vojnu službu u jugoslavenskoj vojsci. Kako tvrdi Lepre, jedan bivši pripadnik divizije koji je neko vrijeme usko sarađivao s njima nazvao ih je “vrlo inteligentnima, ali ne i fanatičnima. Danas ih sigurno ne bi smatrali fundamentalistima”.

Nijemci su naredili da im se pošalju imami i imenovali najstarijeg iz grupe, bivšeg jugoslavenskog vojnog imama Abdulaha Muhasilovića da služi na visokom položaju “divizijskog imama”. Kako je izgledao proces regrutiranja i obuke, objasnio je imam Džemal Ibrahimović.

“Pozvani smo na sastanak sa službenicima Medžlisa u Sarajevu. Pandža nam je objasnio okolnosti. Situacija je bila teška za muslimane u Istočnoj Bosni zbog četnika. Sve je više izbjeglica pristizalo u Sarajevo. Zapravo sam ih i sam vidio u izbjegličkom kampu na Alipašinom Mostu. Ovo je bio trenutak u kojem smo mogli ustati i pomoći tim ljudima. Vjerovali smo da se moramo braniti. Iz Sarajeva smo kamionom odvezeni do Zagreba do Savske ceste 77, gdje smo primljeni, uniformirani itd. Odatle smo dovedeni u Berlin-Babelsberg na tečaj za imame koji se sastojao prvenstveno od predavanja i obuke za korištenje malokalibarskog oružja.”

Kurs za imame održan je u julu 1943. godine, a organizirao ga je SS-Obergruppenführer Berger u velikoj vili i trajao je tri sedmice. Između predavanja organizirane su posjete Berlinskoj operi, dvorcu Babelsberg ili Potsdam. Huseini je posjetio imame tokom kursa, a posjeta je ostala zapamćena jer su imami dobili dodatno sljedovanje cigareta. Ibrahimović je okarakterizirao svoje kolege s kursa. “Imam Abdulah Muhasilović je bio 'lovac na suknje', ženskaroš iako starac. Nije gospodin. Kasnije je dezertirao. Imam Husejin Džozo je bio pravi gospodin, pravi čovjek među ostalima. Studirao je na poznatom Univerzitetu u Kairu. Učenjak, tečno je govorio arapski i znao je Kur'an iznutra i izvana. Imam Halim Malkoč služio je aktivno kao oficir u jugoslovenskoj vojsci i bio je nadareni vojskovođa.” Nakon uspješno završenog kursa, Nijemci su obećali uspostaviti stalni imamski zavod za obuku.

Iz svega zapisanog i istraženog jasno je da je ideja o osnivanju kursa za imame i njihovog postavljanja na dužnost tabori-imama bila Huseinijeva. Smatrao je da Bosna rasno pripada germanskom, ali duhovno arapskom svijetu, pa su imami trebali pomiriti ta dva svijeta. Obraćajući se jednom prilikom imamima, Huseini im kaže: “Vi ste, moji bosanski muslimani, doživjeli srpski teror. Britanski ministar vanjskih poslova ne samo da je odobravao takva zlodjela već čak potiče Srbe da postanu bezobzirniji, istovremeno otvoreno najavljujući da će Srbe podržati Engleska i Rusija. Jasno su istakli svoje ciljeve. Dužnost je svakog muslimana da se suoče sa svojim prijateljima suočeni s ovom prijetnjom. Aktivna suradnja 400 miliona muslimana na svijetu sa svojim vjernim prijateljima, Nijemcima, može imati presudan utjecaj na ishod rata. Vi ste, moji bosanski muslimani, prva islamska divizija i služite kao primjer aktivne saradnje između Njemačke i muslimana. Želim vam puno uspjeha u vašoj svetoj misiji.”

Nakon održanog kursa, Nijemci su dodijelili imama svakom bataljonu u diviziji. Svi imami bili su odgovorni divizijskom imamu Muhasiloviću i političkom oficiru divizije. Imami su imali niz odgovornosti u svojim jedinicama, a neke od njih opisao je Đozo u svom članku Zadaća SS-vojnika, objašnjavajući šta je misija bosanskog SS-a.

“Nikada u povijesti vojniku nije povjeren veći teret od današnjeg SS-ovca. Nije lako srušiti stari svijet i od njegovih ruševina stvoriti novi, s novim percepcijama na mjestu gdje su djelovale samo negativne i razorne sile. Zahtijeva najviše fizičke, mentalne i duhovne napore. Današnji SS-ovac ima dvije zadaće: 1. Ukloniti sve negativne sile iz sadašnjeg života koje stoje na putu boljoj i sretnijoj budućnosti Europe i čitavog čovječanstva. 2. Stvoriti novi svijet u kojem će se svatko cijeniti u zajednici u skladu s vlastitim zaslugama i postignućima. Što se tiče prvog zadatka, Njemačka i njezini saveznici odlučili su prije četiri godine osloboditi Europu od svih neprijatelja. Od 1939. do danas vode se najodlučnije bitke. Komunizam, kapitalizam i judaizam stoje rame uz rame protiv europskog kontinenta.

Nakon gorke patnje u našoj hrvatskoj domovini, ali posebno u Bosni i Hercegovini, saznalo se što znači kada vladaju neprijatelji Europe. To se ne smije dopustiti i, iz tog razloga, najbolji bosanski sinovi služe u SS-u. Oslobodit će hrvatsku domovinu i osigurati da niti komunizam niti neki drugi neprijatelj nikad ne steknu kontrolu nad zemljom. Nakon što je pobjeda postignuta, mora se izvršiti nova, važna zadaća. Provodimo novi poredak. Stoga pobjeda nije konačni cilj SS-ovca. Za njega je to jednostavno put ka postizanju još viših ciljeva, prema kulturnom i duhovnom preporodu Europe. Kroz Versailles-Diktat, Europa je gurnuta u potpuno besmislen temelj, a pod imenom demokracije Židovi i masoni igrali su ključne uloge u političkom i društvenom životu... Neće biti lako osloboditi Europu od tih neprijatelja, ali SS-ovac... izgradit će bolju budućnost za Europu.”

 PRESUDE NAKON RATA

Kada su presude pripadnicima divizije u pitanju, nema podataka o tome koliko je ukupno njenih pripadnika pogubljeno u danima nakon rata. Sudbinu onih koji su nestali u masovnim grobnicama u Sloveniji i Hrvatskoj vraćajući se kući izbjegli su neki, uglavnom oni mlađi ili kasnije mobilizirani koji su završili u logorima, na prisilnom radu ili po zatvorima. Sama pripadnost diviziji bila je inkriminacija. Jugoslavenske vlasti pokrenule su brojne postupke za izručenje većeg broja pripadnika 13. SS divizije koji su se nalazili u zarobljeničkim logorima saveznika. U oktobru 1945. godine odlučeno je da se komandanta divizije, generala Karla Sauberzweiga, proglasi ratnim zločincem. Nakon što su ga u martu naredne godine ispitali jugoslavenski istražitelji, Britanci su odlučili da ga isporuče Jugoslaviji pa se Sauberzweig zbog toga ubio 20. oktobra 1946.

Jugoslavenske vlasti su u septembru 1947. odabrale grupu od 38 njemačkih oficira koji su izdvojeni za izručenje Jugoslaviji. U aprilu 1948. suđeno im je u Sarajevu. Suđenje je trajalo svega devet dana. Svi su proglašeni krivim 30. aprila 1948. godine. Devetorica su dobili smrtne kazne, ostali su osuđeni na zatvorske kazne od tri godine do doživotne robije. Oni koji su osuđeni na smrt strijeljani su na jednom brdu u Sarajevu. Do 1952. godine svi osuđeni bili su amnestirani i pušteni su na slobodu osim Wilhelma Mahna, koji je umro tokom izdržavanja kazne.

Komunisti su 13. SS Handžar diviziju optuživali za veliki broj ratnih zločina. Na nju se gledalo kao na zločinačku, krvoločnu i zloglasnu jedinicu, a neki su išli tako daleko da su je optuživali za genocid nad Srbima, pa čak i za učešće u holokaustu. Ovakvo stajalište, kako piše Zvonimir Bernwald, nekadašnji pripadnik i autor dvije knjige o 13. SS diviziji, temelji se na referatu koji je 1947. godine objelodanila Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora Bosne i Hercegovine. Referat je sastavila Vjera Rukavina, a potpisali su ga predsjednik Komisije Miloš Šolaja i sekretar Jovo Gutalj.

Bernwald piše kako je referat u bivšoj Jugoslaviji smatran vjerodostojnim izvorom čiju se valjanost nije ni pokušavalo dovesti u pitanje. Međutim, Bernwald je kao i nekolicina drugih autora, poput Zije Sulejmanpašića, iscrpnom analizom dokazao da je pisan subjektivno, tendenciozno, a mnogi fakti navedeni u njemu netačni. “To ne znači da pripadnici ove divizije nisu počinili neke ratne zločine i druga djela koja su predstavljala kršenja ratnih prava. Međutim, razmjere tih zločina trebaju utvrditi objektivni istraživači”, smatra Bernwald.

“U referatu Zemaljske komisije navodi se da su pripadnici 13. SS divizije za vrijeme svog boravka u Bosni, od marta do oktobra 1944. godine, ubili 1803 civila, sve mirnog neboračkog stanovništva. Ti brojevi su bez sumnje pretjerani, ali ću ih koristiti za usporedbu”, piše Bernwald, nastavljajući: “Četnici Draže Mihailovića su na geografski znatno manjem području Bijelog polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča, Foče za svega pet dana, od petog do desetog februara 1943. godine, prema vlastitim izvještajima, ubili čak 9200 muslimana, od čega 8000 žena, djece i staraca.”

Tokom suđenja u Sarajevu, nakon Drugog svjetskog rata, pred Vojnim sudom Husein Đozo kazao je da mu je bilo naređeno da se priključi SS diviziji i da nije imao izbora nego da posluša. Sud je odbacio njegove tvrdnje, ustvrdivši kako je bilo dobro poznato da su dobrovoljci u SS trupama bili posvećeni fašisti koji su se priključivali SS trupama. Sud je dodao kako Đozo, kao intelektualac i vjernik, nije mogao biti natjeran u SS nego im se priključio svojevoljno.

Ovakav zaključak donesen je kako bi se dokazala teza komunističkih vlasti da su tadašnji muslimanski intelektualci imali mogućnost izbora, mogli su odbaciti zvaničnu politiku tadašnje Islamske zajednice i ne poslušati naredbe uleme. Đozo je pred Vojnim sudom osuđen po dvije tačke, jer je služio kao imam 28. regimente 13. gorske SS Handžar divizije i jer je podizao moral vojnicima svoje jedinice. Također, navedeno je da je od jula do novembra 1944. godine radio kao direktor škole za imame u njemačkom gradu Gubenu. Osuđen je kao narodni neprijatelj na pet godina zatvora i na oduzimanje svih građanskih prava u periodu od pet godina. Prava su mu vraćena 1952. godine.

Bohleru i Gerwathu sumnjivo je što je Đozo, za razliku od nekih drugih, osuđen na relativno nisku kaznu, napominju da svi autori koji su se bavili ovom temom primjećuju da se u presudi nigdje ne pominje služba u SS diviziji. Nema ništa zapisano o Đozi kao SS Hauptsturmführeru niti o njegovim vezama s muftijom Huseinijem. Nakon što je odslužio svoje i nakon što su mu vraćena sva građanska prava, Đozo je nastavio raditi, ovaj put pod budnim okom Komunističke partije. Svaku je svoju aktivnost uredno prijavljivao vlastima, prijavljivao da je pozvan na putovanja u inostranstvo i redovno se odazivao na informativne razgovore. Na posljednjem je bio nekoliko mjeseci prije smrti.

Bio je svjestan da je Partija znala za njegovu ratnu prošlost i tako se i ponašao. Međutim, kako tvrde Bohler i Gerwath, 1979. godine osjećao se napadnutim i diskreditiranim u knjizi Parergon Derviša Sušića. Nakon godina šutnje, i uz dozvolu Partije, Sušić je pokrenuo narativ o Handžar diviziji, a Parergon je objavljen u Oslobođenju. Iako nije direktno prozvao Đozu, Sušić je povukao paralelu između njemačke vojske i rukovodstva Islamske zajednice tokom Drugog svjetskog rata i Islamske zajednice iz 1970-ih, koja je, po Sušićevom mišljenju, ponovo zavodila muslimane. Preporod, koji je uređivao Đozo, polemizirao je sa Sušićem tvrdeći da on svojim pisanjem ugrožava socijalni mir i kalja islam. Ipak, Đozo je bio primoran da se povuče s čela Preporoda, ali i s većine drugih dužnosti. Prestao je objavljivati, a svojim je prijateljima kazao kako je “njegovo pero slomljeno”. Đozo je tako drugi put osuđen, ovaj put ne na Vojnom sudu. Njegova javna osuda bila je demonstracija moći Komunističke partije, koja je tako ukorila i poslala poruku čovjeku koji je postao previse utjecajan i moćan.