Saslušanje Muhameda ef. Pandže u ustaškom zatvoru

Adnan Jahić i Edi Bokun s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli objavili su ovih dana, u posljednjem broju časopisa Historijska misao, članak pod nazivom Protokol o saslušanju hafiza Muhameda ef. Pandže u Odsjeku za suzbijanje protudržavne djelatnosti redarstvene oblasti za grad Zagreb u januaru 1944. godine. Kako je navedeno u uvodu iznimno zanimljivog rada, riječ je o prevodu na bosanski jezik izjave koju je 21. januara 1944. u zagrebačkoj policiji potpisao hafiz Muhamed ef. Pandža, član Ulema-medžlisa u Sarajevu i pokretač kratkotrajnog muslimanskog oslobodilačkog pokreta koji je bio zamišljen kao glavni vojni oslonac bosanskih muslimana u danima raspleta Drugog svjetskog rata.

“Oslikan je širi vojno-politički kontekst neophodan za razumijevanje smisla i sadržaja date izjave. Makar višestruko prijeporna, izjava je neobično ilustrativna kada je riječ o pogledima tradicionalne bošnjačko-muslimanske elite autonomističkog usmjerenja na vojne subjekte i aktere rata 1941–1945”, pišu Jahić i Bokun nastavljajući: “O vojno-političkoj akciji hafiza Muhameda ef. Pandže, koji je 20. oktobra 1943. godine napustio Sarajevo u cilju mobiliziranja svojih sunarodnjaka u jedinice muslimanskog oslobodilačkog pokreta, historijska nauka je već donijela mnoge relevantne obavijesti i ocjene. Ugledni vjerski autoritet, prevodilac Kur’ana i član najvišeg vjerskog tijela bosanskohercegovačkih muslimana, uznemiren obimom tragedije koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu i njene žitelje, upustio se u opasnu avanturu povezivanja raštrkanih muslimanskih milicija i njihovog stavljanja pod jedinstveni zapovjedni autoritet, ali je njegova akcija doživjela brzi krah kada su ga partizani uhapsili u okolini Goražda, da bi nakon izvjesnog vremena ponovo bio uhapšen, ovaj put od strane Nijemaca, i otpremljen u hrvatski redarstveni pritvor u Zagrebu.”

Kako pišu autori, time je Pandžina uloga u Drugom svjetskom ratu bila završena, a višemjesečni boravak u okupiranom Zagrebu donio mu je višegodišnju zatvorsku kaznu u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ). Nakon upućivanja u redarstveni pritvor u Zagrebu, Pandžu su u januaru 1944. saslušali zvaničnici Odsjeka za suzbijanje protudržavne djelatnosti, o čemu je napravljena službena zabilješka s pregršt zanimljivih navoda i tvrdnji privedenog vjerskog starješine, ali bez ozbiljnih i vjerodostojnih objašnjenja njegove vojno-političke akcije u jesen prethodne godine.

S obzirom na veliko zanimanje za Pandžin status od njemačkih vlasti, zabilješka je prevedena na njemački jezik i proslijeđena u Berlin, ali je malo izvjesno da je poslužila svrhama njemačke politike u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Danas se nalazi u Političkom arhivu Saveznog ministarstva vanjskih poslova Njemačke.

ČETNIČKI ZLOČINI

O saslušanju hafiza Muhameda Pandže (sin preminulog Hadži Šaćira i preminule Ašide, rođene Saračević), rođenog 20. 2. 1896. u Sarajevu, tamo odgovoran, muhamedanske vjere, stalnog boravišta u Sarajevu, Ulica Velešići broj 10, oženjen Munirom, rođenom Muzur, otac četvero djece, srednjeg imovinskog stanja, vjerski djelatnik Gazi Husrev-begove džamije, član Ulema-medžlisa (Islamske vjerske zajednice), po vlastitim navodima policijski i sudski bez ikakvih kazni, po izgledu duhovno i tjelesno zdrav, stoji na početku zapisnika, Protokola o Pandžinom saslušanju u Zagrebu 21. januara 1944. godine.

Na početku Pandža opisuje “nedjela i grozna zvjerstva počinjena do tada nad muslimanskim narodom Bosne i Hercegovine”, koju je, kako kaže, cijelu, osim Krajine, pješke obišao.

“Od muslimanskih naselja u kotarevima Gacko i Nevesinje, blizu crnogorske granice, nije, takoreći, ostala nijedna jedina muslimanska kuća, nijedan kokošinjac nije ostao čitav. Tako sam u selu Gonjena na granici kotareva Gacko i Nevesinje u potoku vidio hrpu kostiju onih hrabrih muslimanskih junaka iz Borača. Tu nisam sreo nijednog živog muslimana, tamo je sve poharano. Sva ova zvjerstva učiniše četnici 1941. godine i početkom 1942. Potom dođoh u Ulog (kotar Nevesinje), koji je posve spaljen – možda su ostale dvije-tri kuće. Od Uloga prema Kalinoviku, od Broda na Drini pa sve do Jeleča – sva su sela spaljena, u ovom čisto muslimanskom području nema nijedne neoštećene kuće.

Selo Izbišno, južno od Foče, također je posve srušeno i spaljeno. Na ovom području više nema nijednog živog muslimana. Najveći dio naroda se uspio spasiti, ali u nekim selima se među spaljenim ruševinama naziru ljudske kosti. Nema živog svjedoka koji bi mogao kazati kako su te kosti tu dospjele, ali iz okolnih ruševina da se zaključiti da su ljudi spaljeni. Od Foče pa do Ustikoline, sve do Mrežice, samo se tu i tamo može naići na kakvu pošteđenu kuću ili čovjeka, uglavnom stariju ženu ili djecu, tu i tamo kakvog starca. Četnici su na ovom području odveli sve mlađe stanovništvo i, po iskazima one nekolicine preživjelih, sve poubijali. Nije se dalo odrediti gdje i na koji način. Sudbina muslimana Foče je naročito šokantna i potresna. Tamo je, po svjedočanstvima pouzdanih svjedoka, samo na fočanskom mostu pobijeno i poklano 5.000 muslimana. Tamo se češće dešavalo da 40-50 žena i djece privežu žicom jedne za druge i da ih tako bace u rijeku Drinu.

Silovanja žena i djevojaka bila su naročito stravična. Tako se desio jedan slučaj – neki četnik je silovao mladu muslimanku, a nakon što je završio s ovim groznim djelom, zavezao joj je ruke i noge, a potom plamen prinosio i palio njene spolne organe. U Slatini kod Foče došlo je do toga da su nekoj ženi od donjeg, zadnjeg dijela tijela oderali kožu do preko ramena i da su kožu prebacili preko grudi žene i na njoj ispisali 'muslimanska feredža'. Od muslimanskih leševa su napravili zahod i iznad napisali 'džamija'....

No, 1943. četnička invazija, potpomognuta Italijanima, donijela je nova zvjerstva. Ovom prilikom je u kotaru Čajniče zapaljeno 3.750 muslimanskih kuća. Srećom je ovdje postojala prilično jaka muslimanska milicija, koja je spriječila opće klanje muslimanskog stanovništva. No, ipak je došlo do groznih nedjela. Tako su tamo, primjerice, satjerali djecu i žene u džamiju, a potom zapalili zgradu. U Rudom na Limu, Priboju i Poblačaju bilo je posebice strašno, gdje je cijelo stanovništvo satjerano u džamije i spaljeno. Oko Goražda, kao i u Goraždu samom, bilo je divljanja i klanja sličnom onom u Foči. Samo na goraždanskom mostu je ubijeno i poklano preko 3.000 muškaraca, žena i djece, i to najvećim dijelom ono stanovništvo koje je ovamo dovučeno iz sela oko Foče i Rogatice, dijelom i iz kotara Čajniče. Kod Goražda (kod Kopača) se i danas može vidjeti spaljena štala u kojoj su ostaci 82 osobe, koje su ovdje spaljene....

Na području Rogatice – osim sela Sočica, koje ima oko 12 imanja – uništena su sva muslimanska sela... Nijedna džamija, nijedan vjerski objekat, nije ostao pošteđen, osim u selu Košutica. Rogatica je također skoro cijela spaljena i primijetio sam, dok sam kroz nju prolazio, da je na periferiji ostala pošteđena džamija i 4-5 muslimanskih kuća, dok su sve pravoslavne kuće bile neoštećene i na svakoj je pisalo 'srpska kuća'.

MUSLIMANI I NDH

Na cijelom području Rogatice, gdje su me partizani pješice proveli, vidio sam samo jednog muslimana starca i jednu staricu muslimanku. Ustanovljeno je da su četnici na području Rogatice najčešće ubijali muškarce muslimane. Tako je u selu Borike ostalo 935 muslimanki udovica, a nakon podrobnijih ispitivanja koje je provela Islamska vjerska zajednica, ostalo je u kotaru Rogatica 3.000 udovica. U pojedinim muslimanskim selima su ljude tjerali u kuće i štale pa bi ih tako žive spaljivali. U selima Sokolovići i Borike su takvi slučajevi bili izrazito strašni.

U selima na području Vlasenice više nema nijedne muslimanske kuće! Ovu zajednicu su snašle grozote koje su se odigrale na takav način da je to nemoguće zamisliti. Često se dešavalo da su ljudima otkidali spolne organe ili da su ih probijali klinovima itd. Grozote na području Vlasenice i Rogatice odvijale su se najvećim dijelom pod komandom Jezdimira Dangića, koji je ranije bio činovnik jugoslavenskog ministarstva finansija, i to katastarskog odsjeka Vlasenica, uz to i rezervni poručnik jugoslavenske armije...”

U svojoj izjavi, očekivano, Pandža nigdje nije napao hrvatsku vlast, čak je naveo da su muslimani Posavine ostali pošteđeni četničkih zlodjela zahvaljujući činjenici da im je Nezavisna Država Hrvatska na vrijeme osigurala oružje.

“Posavina je pošteđena zbog toga što su muslimani blagovremeno dobili oružje, gdje im je od velike pomoći bila Nezavisna Država Hrvatska, a uz to i okolnosti da su preminuli major Hadžiefendić i nekadašnji veliki župan Velike župe Usora i Soli Ragib Čapljić organizirali odbranu na povoljan način. Sva masovna pogubljenja muslimana izvodili su isključivo lokalni pravoslavci Srbi, čija su imena poznata u narodu. Ovdje je izuzetak nešto Crnogoraca, koji su dijelom ubijali po Foči, dok su sva druga zvjerstva počinili domaći pravoslavci. Sada se nažalost ne mogu prisjetiti svih pojedinačnih slučajeva, a ne bih da unosim pogreške. Mogao bih dodati i druge, naknadno, kad bi mi bila pružena prilika da dođem do svojih bilješki koje su ostale u Sarajevu. Ove su tačno vođene i u njima se nalaze imena i svi drugi konkretni podaci o ovim pojedinačnim slučajevima”, izjavit će Pandža na saslušanju.

Pandža je, pišu Jahić i Bokun, imao neka saznanja o represivnim mjerama pojedinih partizanskih jedinica te je iznio navode o zločinima nad muslimanima u kotarevima Bosanske krajine i zapadne Bosne, ali nije dao detaljnije podatke o ovim događajima. “Nisam prošao kroz one dijelove u kojima su partizani počinili svoja najveća zvjerstva, osim što sam dijelom prošao kroz Donji Vakuf, Bugojno, Veliki Vakuf i Prozor, gdje sam vidio strašna razaranja koja su počinili partizani, naročito od Donjeg Vakufa preko granice pa sve do Fojnice.

U Prijedoru je spaljeno i razoreno nešto muslimanskih sela, navodno samo zbog toga što su kroz ova sela prošli njemački vojnici i zato što su ih muslimani lijepo dočekali. Od muslimana u Prijedoru sam saznao da su na tom području spaljena i neka katolička imanja, u nekoliko sela. Kroz Vranicu sam prošao u ljeto 1942. Navodi koje sam dobio od strane Islamske zajednice svjedoče o tome da nijedno muslimansko selo nije ostalo pošteđeno u zvjerstvima koje su partizani počinili nad muslimanskim stanovništvom Varcar-Vakufa, Glamoča i Duvna. Tako su i navedene gradove sravnili sa zemljom, barem one muslimanske dijelove”, izjavio je Pandža.

Naveo je i svoja saznanja o saradnji partizanskih i četničkih jedinica, ali i o njihovom konačnom raskolu. “Iz onoga što sam čuo u štabu Trećeg korpusa partizanskih jedinica, naime, od komandanta Koste Nađa, jasno je da su partizani u početku surađivali sa četnicima u istočnoj Bosni. Njihove jedinice su se zajedno borile na području Vlasenice i Rogatice. Prvi organizator partizanskih jedinica u istočnoj Bosni bio je Slavko Weiner, kojeg zovu Čiča, činovnik gradske uprave u Sarajevu. On je postrojio ljude u augustu 1941. na Romaniji, i to je bila prva jedinica u kojoj je s početka bilo najviše Jevreja i određeni broj srpskih intelektualaca.

Nakon napada četnika na Rogaticu i tamošnjeg klanja, dolazi do toga da je i Čiča početkom decembra 1941. upao tamo s namjerom da zaustavi zločine nad muslimanima i da tako muslimansku mladež primi u svoju jedinicu i da ih spasi od četnika. Tako je posve djelovao u skladu s komunističkim namjerama kako bi doista primamio veći broj muslimanske mladeži za svoju jedinicu. Tako mu je uspjelo da u jedinicu uključi i mr. ph. Akšamiju, kojeg je spasio sa još dva muslimanska mladića od četnika. Krajem decembra 1941. održano je zajedničko savjetovanje četnika i partizana istočne Bosne, na kojoj su se naposljetku i razišli.”

NASTANAK 13. SS DIVIZIJE

Pandža je potkraj svoje izjave ukratko objasnio svoju ulogu u stvaranju SS divizije i svoj odnos prema NDH i hrvatskom nacionalizmu. Dao je svoju verziju porijekla Handžar divizije: glavni povod bili su napori Odbora narodnog spasa s njim na čelu da se organizira samozaštita muslimanskog stanovništva, kao i da se osigura “hrvatska teritorija” od komunista i četnika.

“U oktobru [1942] sam predvodio jedno veliko poslanstvo iz 20 bosanskih kotareva Poglavniku i tamo smo zamolili da se na svim područjima Bosne omogući formiranje legija sličnih onoj Hadžiefendićevoj koja je formirana u Posavini. Poglavnik je poslanstvu objasnio da je za to potrebno i odobrenje Nijemaca. Njega smo zamolili za dozvolu da Nijemce o tome zamolimo, što je odobrio. Na osnovu toga ja, uz veći broj poslanika, upućujem molbu komandantu njemačkog Wehrmachta generalu Lütersu u Brodu na Savi, da se odobri formiranje takvih jedinica. To je bilo početkom decembra 1942.

U januaru 1943. je u Sarajevo stigao jedan opunomoćenik SS jedinica. S njim je došlo i nekoliko uglednih muslimana i zajedno smo razmatrali pitanje organizacije i samoodbrane muslimanskog stanovništva i općenito borbe protiv komunista i četnika, kao i osiguravanje hrvatske državne teritorije. Također sam mu dao prijepis molbe upućene Poglavniku, kao i one koju sam uputio generalu Lütersu. Njemački opunomoćenik je obećao da će se kod Reichsführera-SS zauzeti za ovu stvar, da će mu iznijeti cijelu stvar i da će zamoliti da se u Bosni i Hercegovini formira jedna hrvatska SS divizija, koja će biti naoružana po primjeru drugih SS divizija. Moram istaknuti da je ono izaslanstvo koje je Poglavniku iznijelo molbu i generalu Lütersu iznijelo istu kao općenarodnu želju.

Drugog marta 1943. posjetila su me dva njemačka oficira u mojoj kancelariji. Njima je bila povjerena organizacija SS divizije. Pokazali su mi Führerovu odluku o formiranju divizije, uz objašnjenje da ih je veliki muftija Palestine El-Huseini uputio meni uz napomenu da im pomognem. Pozdravio sam ovu odluku i kazao da sam u svako vrijeme spreman pomoći. Kasnije sam s njima prošao kroz cijelu Bosnu, kao što sam već i spomenuo u prvom dijelu svoje izjave, kao i kroz Posavinu, i svugdje sam našem narodu predočavao potrebu da stupe u redove SS divizije, da tako dobiju najbolji vojni odgoj, najbolje oružje i da će njihove porodice imati adekvatnu potporu, i da će tako dobro naoružani i obučeni biti u stanju na najbolji način braniti svoj dom i državu. Tačan broj onih koji su se prijavili mi nije poznat, ali taj broj je bio veliki, jer kasnije je formirana cijela divizija i veliki dio ljudi je primljen i u SS policiju.”

Na kraju saslušanja sebe je opisao kao iskrenog patriotu i pobornika hrvatskog nacionalizma u duhu ustaških principa, ali i kao javnog radnika koji oponira svim destruktivnim elementima koji stoje na putu izgradnje hrvatske države, bili oni Hrvati katolici ili muslimani. “Ja sam najveći zagovornik jedinstva muslimana i katolika u Bosni i vjerujem da se mora ukloniti sve što ometa ispravan nacionalni stav muslimanskih masa. Nadalje sam mišljenja da hrvatstvo kao takvo mora biti čisto od svakog vjerskog i klerikalnog stava, bio on muslimanski ili katolički, te da hrvatstvo kao čisto nacionalni pojam mora biti prihvatljivo za sve i ne vrijeđati ničije vjerske osjećaje.”

Pandža nije mogao biti iskren u ovim prohrvatskim i proustaškim tonovima imaju li se u vidu njegove ranije izjave koje su bilježili različiti hrvatski politički i obavještajni krugovi. Tragična figura ratnih zapleta, Pandža je iznosio navode i tvrdnje za koje se nadao da će naići na pozitivan prijem kod njegovih ispitivača, ne znajući, po svoj prilici, s kakvim su kompromitirajućim materijalom protiv njega raspolagali. Gledano u cjelini, sva su ova saslušanja, pored očiglednih kontradiktornosti, vjerovatno odražavala i neka stvarna uvjerenja saslušavane osobe, koja je bila razapeta između svojih vjerskih i političkih uvjerenja i potrebe da se najhitnije nađe valjan odgovor na izazove i prijetnje biološkom opstanku njegovih sunarodnjaka, a, u konačnici, i njegovom vlastitom životu.

Jedini čovjek koji je u pola godine agitirao u korist i 13. SS divizije i partizana dočekao je kraj rata u neizvjesnom iščekivanju sudbine koja ga je čekala u novom režimu. Ubrzo po povratku u Sarajevo nova vlast ga je uhapsila, a Sudu narodne časti Federalne Bosne i Hercegovine nije bilo teško da izdvoji nekoliko inkriminirajućih epizoda iz njegovog proosovinskog razdoblja i da ga osudi na 15 godina gubitka narodne časti (zatvora), 10 godina teškog prisilnog rada te konfiskaciju cjelokupne imovine, izuzev dijela koji je bio neophodan za uzdržavanje njegove uže porodice.