HODŽA KURTAN CRNOVRŠANIN (1875-1964)

Dok je radio kod svojih komšija Bošnjaka za oko mu je zapalo njihovo bogastvo, a uz to je i gajio veliku mržnju prema njima. Rat koji je izbio 1941. godine i nije mogao biti bolja prilika da ostvari svoj podmukli plan. Sredinom 1941. Počinje da organizuje srpske seljake na području Bjelopoljskog i Sjeničkog sreza za borbu protiv „Turaka“ kako su nazivali Bošnjake. Iako je bio fizički neugledan, slab i sitan (visok svega 1,60cm), srpski seljaci mu prilaze u velikom broju. Kordina jedinica je bila potčinjena vojvodi Pavlu Đurišiću, komandantu „Limsko-Sandžačkih četničkih odreda“.

Svoje zločine Rade Korda je započeo u pograničnim, nebranjenim selima Pešterske visoravni. Prvi zločin, nad muslimanskim stanovništvom, Kordini četnici izvršili su decembra 1941. godine u opštini Bare u Sjeničkom srezu. On je sa bjelopoljskim četnicima krenuo da navodno pomogne „ugroženim“ Srbima u sjeničkoj opštini Bare. U sastav opštine Bare, koja je kao opština postojala do 1950 godine,  ulazila su sljedeća sela: Bare, Borišiće, Zahumsko, Vrbnica, Visočka, Plana, Tutiće, Blato, Jezero, Krajinoviće, Trešnjevica, Vranevina, Grgaje, Crvsko, Goševo i Višnjevo.

SVJEDOČENJE BAJRA CRNOVRŠANINA (1940)

Prema izjavi Bajra Crnovršanina iz sela Bare, datoj autoru ovog teksta 30. 09. 2018. godine: „Napad je bio silovit. Četnici su počeli da pucaju i pale muslimanske kuće. U tom metežu prvi je reagovao seoski imam– hodža Kurtan Crnovršanin. On je sakupio grupu svojih rođaka i sa nekoliko pušaka, koliko su imali na raspolaganju, počeo da puca na četnike. Istovremeno je naredio da se seljani povlače u pravcu sela Trešnjevice i Trijebinja ka Sjenici.  Tada je veći broj kuća u selima Bare, Borišiće i Ugrinac  bio opljačkan i zapaljen, ali je stanovništvo uglavnom bilo spašeno. Interesantno je napomenuti da su tada u taj napad na  Bošnjake, zajedno sa četnicima Rada Korde, krenuli i komunisti, tzv. ustanici. Nakon što su Kordini četnici počeli da pale i pljačkaju muslimanska sela neki bjelopoljski komunisti su osudili takvo Kordino ponašanje i odvojili se od njega. Na svu sreću, okršaji između Korde i Pešteraca nisu dugo trajali zahvaljujući inicijativi komuniste Rifata Burdžovića- Trša koji je spriječio dalje rasplamsavanje borbi. U januaru 1942. godine dogovoreno je primirje, kako bi svi seljaci mogli da se vrate u svoja sela, da obnove kuće i da završe započete radove. Međutim, Kordini četnici nisu poštovali primirje, već su u našem selu Bare, na podmukao način, dok je radio na kućnom imanju, ubili moga oca Rašida. Od tada je hodža Kurtan organizovao redovne straže oko naših sela. Da nije bilo Kurtana, ovde u Barama, ne bi ostalo ni uho muslimansko. Zbog toga je hodža Kurtan i u pjesmi opjevan. Ostalo je da se pamti kako je Rade Korda rekao:

“Oj Kurtane, turski care,

 ja zapali tvoje Bare!

A njemu Kurtan odgovara:
„Nek zapali moje Bare,

ja ću tvoje sve do Tare!

I Safet Bandžović u svojoj knjizi „Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka“, izdata u Sarajevu 1991., na str. 79 iznosi da su četnici „… u februaru 1942. godine napali selo Borišiće u Sjeničkom kraju. Kako stoji u njemačkom izvještaju ubili su 5 odraslih lica. Troje male djece od 1 do 2 godine bilo je živo bačeno u vatru gdje su izgorjela. Mještani su iz ovog sela goli i bosi pobjegli u selo Bistricu u Bjelopoljskom kraju. Njihovo selo je bilo spaljeno i uništeno. Od 10. do 13. februara 1942. četnici su izvršili napade na još dva sela: Karauda i Milošev Do. Pobijeno je 7 lica, a vršena je pljačka i paljevina kuća.“

Tokom napada na Borišiće hodža Kurtan Crnovršanin je, također, stao u odbranu komšijskog sela, i broj ubijenih bi bio mnogo veći da on nije, sa grupom svojih domobrana, pružio oružani otpor. I ovoga puta, hodža Kurtan je uspio da obezbjedi siguran koridor za povlačenje stanovništva iz Borišića u susjedno selo Bistricu.

SVJEDOČENJE MUNIBE (CRNOVRŠANIN) HADŽIBULIĆ (1933)

Šta je Korda uradio nakon paljenja sela Sjeničke Bare opisuje preživjeli svjedok četničkog genocida Muniba (Crnovršanin) Hadžibulić rođena 1933. godine u selu Bare. Muniba je imala samo 8 godina kada je sa familijom napustila Bare i otišla u susjedno selo Zahumsko.

„Kada su četnici zapalili Bare moj otac Rašid i majka Zada morali su bježat kod dajdže Murata u selo Zahumsko koje se nalazi blizu Vrbnice u pravcu Sjenice. U selo Zahumsko živjeli su većinom Srbi i samo četiri kuće bile su bošnjačke. Jedna od njih bila je kuća moga dajdže Murata. Za kratko vrijeme u njegovu kuće je došlo 30 do 40 žena i djece. Kada je Korda čuo da je Muratova kuća puna nejači naredio je da se kuća opkoli i spoljašna vrata zatvore i da se zapali. Čim su četnici zapalili vatru  Rade Korda je na guvnu ispred kuće zaigrao kolo! Vatra je brzo zahvatila krov kuće i roblje je počelo da vrišti. Moja majka je našla u ćošku sobe jednu sjekiru i sa njom razbila stražnja vrata, te smo svi krenuli da bježimo. Tek dkada smo zamicali ka šumi vidjeli su nas i počeli da pucaju. Ubili su dvije žene i jedno muško dijete. Međutim, nisu svi mogli da pobjegnu i u dajdžinu kuću su ostalo i izgorjelo troje: starica Ajna Crnovršanin i starac Mujo i Ajnina unuka – mala Naza. Ostalo roblje je izbjeglo u selo Visočku“, sjeća se Muniba tog užasnog događaja koji joj se  duboko urezao u pamćenje.

Ovi događaji iz 1941. I 1942. bili su samo uvertira u najveću tragediju koja će se dogoditi u januaru i februaru 1943. kada će udružene četničke horde iz Crne Gore, Srbije i Bosne krenuti u potpuno uništenje bošnjačkog stanovništva Limske doline i jugoistočne Bosne i Hercegovine. Tada su zločinci, prema izvještajima četničkog vojvode Pavla Đurišića, upućenog Draži Mihailoviću, u Bjelopoljskom srezu ubili 1.400 Bošnjaka da bi odmah nastavili sa ubijanjem istih u Pljevljima, Rudom, Čajniču i Foči gdje su ubili još 9.200 Bošnjaka. Međutim, u izvještaju nije naveden broj ubijenih muslimana u Priboju i okolini. Prema istraživanju pukovnika Safeta Hasanagića, pukovnika bivše JNA sa boravkom u Beogradu, četnici su u tom kraju, u toku Drugog svjetskog rata, ubili skoro 4.000 Bošnjaka! Tokom ove ofanzive četnici su samo u Bjelopoljsko srezu opljačkali i popalili preko 50 bošnjačkih sela. Nastradala su i sva granična sela između Donjeg Bihora i Pešteri. O četničkom genocidu u Limskoj dolini i Gornjem Podrinju, autor ovog teksta je pisao u svojim ranijim tekstovima, a istu temu je obradio u svojim dokumentarnim filmovima.

No, vratimo se hodži Kurtanu Crnovršaninu koji je, tokom četničke ofanzive za pravoslavni Božić 1943. godine, ponovo spašavao muslimansko stanovništvo opštine Bare. Ovoga puta, je štitio izbjegličke kolone koje su se preko Rožaja i Kule prebacivale na Kosovo. I sam je par mjeseci živio u Peći, da bi se, već u maju mjesecu 1943., zajedno sa mnogim izbjeglim Bihorcima, priključio miliciji Ćazima Sijarića. Bio je učesnik Bitke na Buđevu od 01. maja 1943. i Bitke za Zaton od 06. maja 1943. godine gdje su Đurišićeve četnike porazili do nogu.

KO JE BIO HODŽA KURTAN CRNOVRŠANIN?

Kurtan Crnovršanin je rođen 1875. u selo Bare u ulemanskoj familiji. I otac Omer i djed Bilal bili su hodže. Prema riječima Bajra Crnovršanina: „Njegovog oca, mula Omera, ubili su su pravoslavne komšije Raičevići iz Jagnjila Jezera. To je, prema priči mojih amidža, bio 18 hodža na Pešteri kojeg su ubili četnici. Kurtan je kao imam radio u selu  Bare sve do Drugog svjetskog rata, kada tamošnji mekteb, u kojem je učio djecu, pale četnici Rada Korde.  Ja se sjećam njega iz starijih dana. Bio je fin, vitalan, povisok. Nosio je hodžinsku bradu smeđe boje. Nakon rata, odselio je sa familijom u selo Paralovo kod Novog Pazara. I tamo je radio kao imam sve do svoje smrti 1964. godine. Ukopan je na groblju u Paralovu.“

Hodža Kurtan je imao tri sina: Elmaza (1914-1990), Adema (1928-1983) i Ibrahima (1935-1979). Nakon očeve smrti, Elmaz i Adem ostaju da žive u Novom Pazaru, a najmlađi sin Ibrahim odlazi 1967. godine sa familijom u Tursku. Tamo su dobili novo prezime Yenibajrak (u prevodu -Nova zastava). Ibrahim je u braku sa suprugom Umkom imao šestoro djece: sinove Musu, Haruna i Halila i ćerke: Ramizu, Remziju i Aišu. Ibrahim svoga srednjeg sina Haruna šalje u medresu u grad Kirklareli gdje je sa odličnim uspjehom završava 1979. godine. Harun je kratko  radio kao imam, da bi nakon toga upisao Ekonomski fakultet u Istanbulu. Studije je sa uspjehom završio 1984. godine. Radio je kao komercijalni direktor u poznatoj turskoj firmi Ülker do 1997. godine, a onda se osamostalio i sada ima svoju fabriku plastične ambalaže.