Donosimo dokument koji potvrđuje otvorenu i jasnu suradnju Titovih partizana i četnika od 01. 10.1941 godine. Naime nije ovo jedini dokument koji tu suradnju potvrđuje. Suradnja partizana i četnika je nazočna od samog početka, prožeta popularnim nazivom ustanici što je u početku predstavljalo mješavinu komunista i četnika. Cilj im je bio isti, uspostaviti novu Jugoslaviju, jedni su je vidjeli s kraljem na čelu a drugi s komunističkom partijom ali i jedni i drugi su je vidjeli kao Jugoslaviju pod apsolutnom dominacijom jednog naroda! O kojem narodu je riječ jasno je vidljivo jer su u redovima partizana i četnika u apsolutnoj većini bili pripadnici Srpskog naroda, a glavna središta i partizana i četnika su bila srpska sela.Josip Broz Tito i Draža Mihailović su sklopili sporazum o zajedničkom djelovanju u Brajićima 27. listopada 1941 godine., ovaj sporazum treba promatrati zajedno s kontekstom ovog dokumenta a koji su isti potpisnici utvrdili.S partizanske strane potpisuju ga Svetozar Vukmanović Tempo, komandant Glavnog štaba NOP odreda Bosne i Hercegovine, Rodoljub Čolaković, politički komesar Glavnog štaba NOP odreda Bosne i Hercegovine, i Slobodan Princip Seljo, član oblasnog štaba. S četničke strane sporazum su prihvatili četnički major Jezdimir Jezda Dangić, komandant četničkog korpusa Istočne Bosne Jugoslavenske vojske u otadžbini, četnički kapetan Sergije Mihailović, komandant četničkog Rogatičkog odreda, i četnički vojvoda Pero Đukanović.
Zanimljivim se čini i to koliku stvarnu „težinu“ imaju ZAVNOBiH i AVNOJ, a o tome nam najbolje govori dokaz da jedan od vijećnika ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a je upravo i četnički vojvoda Pero Đukanović odgovoran za brojne zločine i pokolje nad Muslimanima i Hrvatima, koji je poslije prešao u partizane! Isti taj Pero Đukanović je potpisnik i ovog dokumenta tzv., „proglas poštenom i rodoljubivom narodu Bosne!”.
Dok četničke i partizanske formacije intenzivno vrše masovne pokolje Muslimana i Hrvata po Hercegovini, Lici, Krajini, Bosni, Slavoniji itd., licemjerno se isti narodi pozivaju ovim proglasom na zajedničku borbu! U oči iz ovog proglasa jako upada i boldirani uvećani naslov „Braćo Srbi“ dok su ispod odvojeni s umanjenim i tankim slovima naslovljeni Hrvati i Muslimani a koji nisu nazvani „braćom“ kao Srbi. Mnogo toga je vidljivo iz ovog dokumenta kao npr. četnički uzvik „na okup“, te završetak proglasa u kojem piše:
„Živjelo jedinstvo svih Srba Bosne i Hercegovine“
A da se pri tome Hrvati i Muslimani ne pominju u završetku proglasa! Ovo je i jedan od odgovora zašto je jako mali broj Hrvata i Muslimana pristupio partizanima sve do konca 1943, a i poslije!
Ovaj proglas kao materijalni dokaz potvrđuje i iskaz Titovog generala Tempa kada javno priznaje „zajedničkim djelovanjem partizana i četnika trebalo je neutralizirati sva hrvatska sela“, a koji je i ujedno potpisnik ovog proglasa.
U Članku više o ovom iskazu Tempa:
Zvuči više nego cinično, dakako i neiskreno, da četnički zapovjednici i vojvode, odgovorni za masovne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, potpisuju proglas u kojem Hrvate i Muslimane pozivaju da pomognu borbu “svoje srpske braće”, iz toga se vidi i apsolutna neiskrenost komunističkog pokreta s Titom na čelu ali i njihove prave namjere jer su i potpisnici ovog dokumenta zapravo vodeći ljudi komunističke partije i najbliži suradnici Josipa Broza Tita.
Kratke biografije potpisnika proglasa:
Pero Đukanović
rođen u Donjim Kravicama kod Bratunca 1892., umro u Beogradu 1986. Bio je jedan od organizatora ustanka u Srebrenici i Bratuncu 1941. godine. U kolovozu 1941. godine njegove ustaničke jedinice zauzele su Srebrenicu i Bratunac. To je period kada u Istočnoj Bosni djeluje veći broj samostalnih ustaničkih, mahom pročetničkih ili četničkih jedinica. Draža Mihailović šalje Jezdimira Dangića s namjerom da stvori jedinstvenu komandu nad ovim formacijama. Đukanović komandu predaje Dangiću, a od Mihailovića dobiva titulu četničkog vojvode. Nazvao ga je Vojvodom od Ludmera, po oblasti oko Bratunca u kojoj je djelovao. Prema istraživanjima Vladimira Dedijera i Smaila Čekića, u Srebreničkom kotaru ubijeno je približno 1.000 Muslimana od 18. kolovoza 1941. do 16. siječnja 1942. godine. Pero Đukanović iz četnika prelazi u partizane 1943. Bio je vijećnik Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, a iza rata obavljao različite političke dužnosti u rodnom kraju.
Četnički kapetan Sergije Mihailović
Sergije Mihailović, četnički kapetan, zapovijedao je četničkim Rogatičkim odredom. Bio je među najodgovornijima za pokolje koje su četnici provodili u Istočnoj Bosni od ljeta 1941. do proljeća 1942. godine. Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi Genocid nad Muslimanima navode njegovu izjavu: “Riješili smo se neprijatelja, ubili smo 5.000 muslimana u Foči i Goraždu”, a tijekom suđenja Draži Mihailoviću iznose se i drugi dokazi o kapetanu Sergeju Mihailoviću, pa se, između ostalog, navodi i njegova izjava: “Mi smo četnici i ujedno osvetnici.”
Sergije Mihailović zapovijeda četničkim jedinicama u Foči i u Goraždu tijekom masovnog ubijanja civila, žena i djece. Pokolji tijekom njegovog zapovijedanja događaju se u Foči od 5. prosinca 1941. do 20. siječnja 1942. godine, a u Goraždu od 1. prosinca 1941. do 26. siječnja 1942. godine. Poginuo je na putu između Rogačice i Okletca u travnju 1942. godine “dok je zamaskiranim vozilom prevozio streljivo za Bosnu. Iz nepoznatog razloga, streljivo je eksplodiralo i tom su prilikom poginuli svi koji su se nalazili u vozilu.”
Jezdimir Dangić
rođen u Bratuncu 1897., ubijen u Sarajevu 1947., četnički je major i vojvoda. Kao mladić, priključuje se pokretu “Mlada Bosna” i nakon atentata na Franza Ferdinanda biva osuđen na tri i po godine zatvora za veleizdaju. Studirao je pravo, a 1928. godine prelazi u aktivnu policijsku službu. Drugi svjetski rat zatiče ga na mjestu zapovjednika Dvorske policije, koja je pratila kralja Petra II od Beograda do Nikšića prilikom bijega iz Jugoslavije pred Nijemcima. Dangić ostaje u zemlji i ubrzo se pridružuje Draži Mihailoviću na Ravnoj Gori. Mihailović ga šalje u Bosnu i imenuje zapovjednikom četničkog korpusa Istočne Bosne. Tijekom njegovog zapovijedanja od 16. kolovoza 1941. do 12. travnja 1942. godine u istočnoj Bosni izvršeni su brojni masovni zločini nad Muslimanima.
Svetozar Vukmanović Tempo
(Cetinje, 1912 – Budva, 2000) jedan je od vodećih jugoslavenskih komunista, organizator ustanka i poslijeratni visoki dužnosnik. Sudionik je sjednice na kojoj je 4. srpnja 1941. godine donesena odluka o podizanju oružanog ustanka. Krajem listopada 1941. godine postavljen je za zapovjednika Glavnog štaba NOP odreda BiH i izabran za člana Vrhovnog štaba NOP Jugoslavije. Poslije rata obavljao je mnoge dužnosti, između ostalog, bio je načelnik Glavne političke uprave Jugoslavenske armije i pomoćnik ministra za narodnu obranu, ministar rudarstva Vlade FNRJ, predsjednika Savjeta za energetiku i ekstraktivnu industriju Vlade FNRJ, predsjednika Savjeta za industriju Vlade FNRJ, predsjednik Privrednog savjeta i potpredsjednik Saveznog izvršnog veća (SIV), član Izvršnog odbora SUBNOR-a Jugoslavije i predsjednik Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije. Bio je član Savjeta narodne obrane, član Savjeta federacije i član Izvršnog odbora Saveznog odbora SSRN Jugoslavije. Od 1945. do 1969. godine biran je za poslanika Savezne skupštine. Uz to je obavljao i najviše partijske dužnosti. TZV. „Narodnim herojem“, proglašen je 1951. godine.
Slobodan Princip Seljo
(Hadžići, 1914 – Foča, 1942) organizator je ustanka i jedan od prvih proglašenih tzv. „narodnih heroja Jugoslavije“. Njegov stric bio je Gavrilo Princip, s kojim je Jezdimir Dangić dijelio uvjerenja tijekom njihovog zajedničkog djelovanja u “Mladoj Bosni” prije Prvog svjetskog rata. U pripreme za ustanak Seljo se uključuje još u lipnju 1941. godine, a u srpnju imenovan je za člana Oblasnog štaba za sarajevsku oblast.
Sudjelovao je u formiranju Romanijskog partizanskog odreda. Početkom veljače 1942. godine postavljen je za komandanta Operativnog štaba NOP-a za Istočnu Bosnu. Uskoro nakon toga razbolio se od tifusa. Umro je u okolici Foče u travnju 1942. godine. Sahranjen je poslije rata u Spomen-parku Vraca u Sarajevu.
Rodoljub Čolaković
(Bijeljina, 1900 – Beograd, 1983) revolucionar je i književnik, sudionik Španjolskog građanskog rata, jedan od organizatora oružanog ustanka 1941. godine i tzv. „narodni heroj“. U rujnu 1941. godine bio je postavljen za političkog komesara Glavnog štaba NOP odreda Bosne i Hercegovine. Osim što je sudjelovao u organizaciji oružane borbe, Čolaković je radio i na organiziranju tzv. “revolucionarne narodne vlasti”. Bio je vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, gdje se ponovno susreo s Perom Đukanovićem, jednim od potpisnika suradnje četnika i partizana, samo što Đukanović više nije bio četnički vojvoda već istaknuti partizan.
Čolaković je bio i prvi urednik Oslobođenja. Poslije rata je obavljao različite visoke funkcije u novoj državi. Između ostalog, bio je prvi predsjednik Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, ministar u Vladi FNRJ i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Objavio je veći broj knjiga, a njegovi Zapisi iz tzv. „oslobodilačkog rata“, dugo su vremena predstavljali važno povijesno-propagandno štivo komunističkog režima.
TEKST PARTIZANSKO-ČETNIČKOG SPORAZUMA
SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODIMA!
1. oktobra 1941. godine
U zaključku sa sastanka četničkih i partizanskih odreda 1. oktobra 1941. u Gori, došlo je do sledećeg sporazuma:
- Formira se zajednički privremeni operacioni štab izmedu vojnih i partizanskih odreda na teritoriji Bosne sa nazivom: “KOMANDA BOSANSKIH VOJNIH PARTIZANSKIH ODREDA.”
- Štab biće formiran od tri člana vojno četničkih odreda sa ove teritorije i tri člana iz partizanskih odreda.
- Mesto operacionoga štaba zajedničke komande menja se po potrebi.
- Funkcionisanje štaba počinje 1. kolovoza. Štab imade odmah da prouči sva vojna pitanja o prestojećim operacijama, radi njihovoga brzoga sprovođenja u delo.
- Štabovi vojnih partizanskih odreda uputiće lica – članove – za ovaj štab na dan 2. X 1941. godine snabdevene potrebnim dokumentima da su za to upućeni.
- Pri svakome odredu formiraće se pokretni preki sudovi, koji će izricati smrtne kazne za dela: pljačku, begstvo iz borbe – položaja – špijunažu, izdaju, paljevine i zločinstva kako za one na položaju tako i za ove u pozadinskoj službi.
- Izvršiti mobilizaciju svega ljudstva od 19 do 50 godina starosti, tako da se za operativnu službu – na položaj – mobilišu ljudi od 19 do 40 godina starosti, a od 40 pa naviše za sve pozadinske službe.
- Prilikom zauzimanja novih mesta postaviće se zajednička vlast.
- U svima oslobođenim krajevima: selima, opštinama i srezovima izabrati narodne odbore, koji će vršiti svu vlast u pozadini. Sve dosadašnje vlasti prestaju dejstvovati. Predsednik odbora u sreskom mestu biće ujedno i starešina sreza.
- Pozadina mora biti tako uređena od strane odbora, da odgovara punim zahtevima fronta.
- Odbor će izdavati potpore u naturi i novcu svima porodicama poginulih, ranjenih ili zarobljenih četnika – partizana.
Dostavljeno:
Svima sreskim, opštinskim,
seoskim vlastima. Komandantima
odreda, bataljona na položaju.
Za vojno četnički odred:
1 – Major Jezdimir S. Dangić
2 – Kap. Sergije G. Mihajlović
3 – Pero Đukanović
Za štab narodno oslobodilački
(partizanskih) odreda Bosne i
Hercegovine:
1 – Rodoljub Čolaković
2 – Slobodan Princip
3 – Svetozar Vukmanović
Izvor: Arhiv Instituta IRP Sarajevo
Kommentar schreiben