Masakr oko 2.300 pretežno Bošnjaka civila u Kulen Vakufu od četnika i partizana 1941.

Katolička su sela okruživala naselja u Ljutočkoj dolini i Kulen Vakuf u BiH, dok je u samom Kulen Vakufu živjelo uglavnom muslimansko stanovništvo. Ta su naselja na bosanskoj i ličkoj strani Une – Vrtoče, Krnjeuša i Boričevac, te župa Bosansko Grahovo bili napadnuti i uništeni u srpnju i kolovozu 1941., od strane združenih četničkih i partizanskih postrojbi koje su djelovale zajednički. U napadima naselja su spaljena do temelja, te je svaki Hrvat kojeg su partizani uspjeli naći bio masakriran, bez obzira na spol i dob. U tim napadima, kao i u napadu na vojno pojačanje upućeno u Kulen Vakuf, četničko-partizanske postrojbe koje su tad činili 95% Srbi koji su stekli samopoouzdanje i došli do određene količine naoružanja.

Samoorganizirana obrambena milicija u Kulen Vakufu bila je vrlo slabo naoružana. Njeni su pripadnici posjedovali nešto lovačkog naoružanja i nekoliko starih pušaka, od kojih su najmodernije bile iz Prvog svjetskog rata. Pokušaj da se iz Zagreba dobavi oružje završio je neuspjehom. Delegacija upućena s tom misijom vratila se praznih ruku.

Mještani Kulen Vakufa surađivali su s domobranskom satnijom satnika Vebera držeći straže oko mjesta. Pojedinačni napadi po okolini mjesta tijekom srpnja i kolovoza prerasli su u rujnu u otvoreni napad na Kulen Vakuf. Napad su kombinirano izvele partizansko-četničke postrojbe iz Bosne i Hrvatske. Iz pravca Drvara djelovao je 2. drvarski gerilski odred Sloboda, dok su iz Like djelovale ustaničke postrojbe predvođene Gojkom Polovinom i Đokom Jovanićem. Postrojbe iz Like napale su muslimanska sela Klišević, Ćukove i Orašac te su ih pozivali na predaju govoreći da im neće ništa. No muslimansko stanovništvo im nije vjerovalo jer su znali kako su prošla susjedna sela prije njih. Mještani su odgovorili da se ne žele predati. To je dovelo do oružanog sukoba. Gojko Polovina navodi kako je otpor bio tako žestok da su morali paliti kuće iz kojih je pružan. No, branitelji su se premještali u nezapaljene kuće i nastavljali s otporom.

Za to vrijeme, mještani pretežno muslimansko stanovništvo se povlači prema Kulen Vakufu. Priliv izbjeglica u Kulen Vakuf naglo je povećao populaciju. Uz oko 2 000 stanovnika uglavnom muslimana Kulen Vakufa, u gradu su bile i izbjeglice iz mjesta Ljutočke doline (Ćukovi, Orašac, Klisa) kao i izbjeglice iz ranije uništenih ličkih naselja (Boričevac). To je broj ljudi u Kulen Vakufu povećalo na oko 6 tisuća, Uz takav priliv civila, procjenjujući da nije moguće izvesti uspješnu odbranu Kulen Vakufa, satnik Veber donosi odluku o evakuaciji prema Bihaću. U tu svrhu formira zbijeg na čijem se čelu nalaze naoružani domobrani i mještani, a za njima je slijedilo stanovništvo po naseljima. Iza domobrana išli su stanovnici Ćukova, potom Orašca, Klise i na kraju Kulen Vakufa. Lički izbjeglice nisu činili posebnu grupu nego su bili raštrkani duž kolone. Iako se i danas među Srbima njeguje mit o Kulen Vakufu 1941., kao o teško naoružanom ustaškom gnijezdu zauzetom tek poslije teških borbi, činjenice govore protiv njih.

Kad su partizansko-četničke postrojbe ušli u grad 6. rujna, on je bio prazan. Nitko nije pružao otpor, dapače u njemu uopće nije bilo stanovnika. Ostala su tri mladića SKOJ-evca Vakufljanina koji su uzeli komad crvenog platna i objesili na minaret gradske džamije želeći s crvenom zastavom dočekati partizane. No, prvi su partizani došli u Kulen Vakuf s jasnom namjerom da kolju Turke jer kod Srba je i tad bila duboko urezana osvetnička mržnja prema muslimanima pa su često napadali njihova sela i činili zločine i kao pripadnici četničkih a i partizanskih postrojbi čiji je i jedan i drugi sastav bio uglavnom Srpski a što je muslimane uglavnom opredijelilo na stranu NDH koja se prema muslimanima postavila zaštitnički. Tri mladića ljevičara za njih su bili tekTurci koje treba likvidirati.

Partizani su zauzeli Kulen Vakuf, a za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Glavnina partizansko-četničkih postrojbi krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni, desetak kilometara od Kulen Vakufa u pravcu Bihaća. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen Vakufa pravcem Ćovka – Prkosi – Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili članovi domaćinstava, starije osobe, žene i djeca. Na Ćovki partizani su iskopali jarak na šumskom putu tako onemogućavajući prolazak konjskih zaprega. Mještani su put nastavljali pješice, naoružano čelo kolone i prvi dio zbjega uspjeli su se probiti kroz partizansko-četnički obruč i preko Ripča doći do Bihaća. Drugi dio zbjega uglavnom muslimana mještana Kulen Vakufa i nešto hrvata iz okolnih sela zastao je na Prkosima, a nada je probuđena glasinom da tu trebaju čekati kamione koji su po njih poslati iz Bihaća da ih odvedu u sigurnost. No, umjesto prijevoza došli su partizani koji su ponovno zatvorili obruč, zarobili zbjeg i odveli ga natrag u Kulen Vakuf. Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf, odveden u roblje, kako su srpski partizanski zapovjednici objašnjavali svoje djelovanje. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, dok je oko 400-500 civila, opet žene i djeca, odveden je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje ih je polovina smaknuta a pola pušteno.

Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa partizansko-četničke postrojbe vezane sprovele u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali. Kao podstrekač naročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji žandarmerijski narednik koji je jahao duž kolone govoreći da su svi muslimani ustaše i da ih sve treba pobiti. Uz njega među vođama ubojica je bio i Mane Rokvić.

Iživljavanje nad Kulen Vakufom trajalo je desetak dana da bi se partizani nakon toga povukli u planine. Tijekom cijelog rata u Kulen Vakuf se nije vratio život. Tek poslije rata stanovnici koji su preživjeli su počeli dolaziti natrag i raditi na obnovi. Gradska džamija, kao simbol normalnog funkcioniranja života, obnovljena je tek 1980. godine, punih 39 godina nakon zločina. Nažalost, nije bila dugog vijeka. Već 1992. od ljudi sa petokrakom na čelu ponovo je uništena kao i prvi put, ovaj put je minirana, kamenje srušene bogomolje odnešeno je iz Kulen Vakufa, a na njenom mjestu je napravljeno parkiralište.

Očigledan je trend da mjesta na kojima su ubijeni civili muslimanske nacionalnosti, od strane partizana imaju najmanje obilježja. U područjima Bosanske Krajine, Hercegovine i Istočne Bosne gotovo je svako mjesto ostalo neoznačeno. Ljudi šute o žrtvama muslimanske nacionalnosti i 71 godina po okončanju rata. Još uvijek nemamo političke hrabrosti da ljudima kažemo istinu. Vrijeme je da se ljudima kaže da je u prvim danima rata pogubljeno na desetke tisuća Muslimana. Istina je došla u obliku rata. U prvim mjesecima rata 1992. godine u Bosni ubijeno je, zatvoreno i protjerano iz svojih domova desetine tisuća civila. Opet su žrtve pretežno bili bošnjački i hrvatski civili. Bio je to nastavak prošlog rata, ovaj put ponovno su došli ljudi sa petokrakom na glavi kao i 41. Srpski je nacionalizam otvoreno pokazao svoje pretenzije na dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu. Svi koji su bili smetnja ostvarenju tog nauma trebali su biti uklonjeni. Ponavlja se 1941., govorili su stariji.

O zločinu u Kulen Vakufu nije se govorilo u SFRJ. Osnovni je razlog što su počinitelji, kao i odgovorni za zločin tijekom rata ostvarili činove i funkcije. Javno iznošenje njihove krivice moglo je rezultirati lošim posljedicama po preživjele svjedoke zločina. Zločinci, zaštićeni funkcijama kao lički medvjedi, dočekali su starost i smrt, no za svoje zločine nisu odgovarali.

Više je razloga za to

 

Kad danas gledate Srbe u Srbu, u društvu hrvatskih antifašista, pitate se o kakvoj je to groteski riječ. Preživjeli antifašisti i njihovi potomci slave okupljanje četnika fašista i partizana kao Dan antifašističke borbe. Tko je tu lud?

 

Ustanak naroda Like i Korduna današnji je naziv za taj sramotni događaj. U Srbu se 1941. okupilo oko tisuću kasnijih četnika i šezdesetak komunista. Kao početak ustanka slavi se napad ustanika na vlak i pogubljenje nenaoružanih hodočasnika katolika civila u njemu. U normalnim bi se zemljama sudionici takvog obilježavanja uhapsili i kaznili zbog poticanja na vjersku i nacionalnu mržnju. No, je li današnja Hrvatska, iako članica NATO pakta i Europske Unije, normalna zemlja?

Naime, nakon kapitulacije fašističke Italije 1943. godine Đujićevi su se, kao i drugi lički i dalmatinski četnici, pridružili narastajućoj antifašističkoj vojsci, većinom postrojbama 6. ličke divizije partizanske vojske. Kao njeni pripadnici sudjelovali su u vjerovatno osobno najdramatičnijoj ratnoj epizodi partizanskog vođe Josipa Broza Tita – Desantu na Drvar 1944.godine.

Poduhvat spašavanja partizanskog vođe uspješno je ostvaren, Ličani su dobili i spomen pjesmu: Šesta lička spasila Maršala, a Tito je, kao pravi poglavica, od Ličana dobio i djevojku, Jovanku Budisavljević, na dar.

Četnička je pobuna protiv novouspostavljene države počela netom nakon uspostave, 12/13 travnja 1941. u Gračacu. Prvi su cilj pobunjenika bile domobranske postrojbe u Lici, da bi se napadi potom proširili na sve Hrvate u području, nešto me to podsjeća na “Balvan revoluciju 90-tih. Bilo je etničko čišćenje mnogo prije definiranja pravnog pojma. Mile Pešut, nekadašnji četnički zapovjednik, u svojim sjećanjima govori kako je ustanak 1941. u Lici i Dalmaciji bio četnički, a partizani su kasnije sebi prisvojili sve zasluge.

Zbog osobnih interesa komunističkog vođe Josipa Broza Tita, kao i zbog interesa očuvanja vlasti za vrijeme SFRJ, zločin u Kulen Vakufu nikada nije istražen niti su počinitelji kažnjeni. Po liniji zapovjedne odgovornosti, za genocid u Kulen Vakufu odgovorni su Đoko Jovanić, koji je obnašao dužnost zapovjednika Kulen Vakufa nakon osvajanja, i Gojko Polovina kao zapovjednik ustanka u Lici.

No, u Kulen Vakufu na najbrutalniji način u rujnu 1941. ubijeno oko 2,3 tisuće civila pretežno muslimana a grad, kao i cijela Ljutočka dolina u potpunosti su uništeni. Uz Kulen Vakuf, riječ je o naseljima Klišević, Ćukovi, Duljci, Orašac, Klisa, Demirovića brdo, Lužine, Ostrovica i Havala. Kasniji generali JNA Đoko Jovanić i Gojko Polovina imaju zapovjednu odgovornost za učinjenu štetu, a preko njih i država za koju su ratovali, kao i njene nasljednice. Treba istaći kako SFRJ i KPJ/SKJ tijekom svog postojanja nikada nisu ni pokušali ograditi se od ubojica Kulen Vakufa, a odgovornima za zastranjenja prigodno su proglašeni u ratu poginuli Pero Đilas i Mane Rokvić.

U Kulen Vakufu ustanici 1941. godine pobili peko  2.000 muslimana i Hrvata

Okolnosti pod kojima se, početkom Njemačke invazije na Kraljevinu Jugoslaviju, desio niz krvavih pokolja na široj kulenvakufskoj regiji nosi u sebi uznemirujuće poruke kako spirala nasilja nerijetko slijedi jednu iracionalnu i nezaustavljivu putanju.

Okidač za početak niza krvavih pokolja civilnog stanovništva bila je sprovedba NDH zakona i direktiva o segregaciji pravoslavnog/srpskog življa pri čemu su lokalne ustaše, kak to pokazuje Max Bergholz u svojoj knjizi Nasilje kao generativna sila, sproveli niz napada na pravoslavna sela ubijajući pri tome stanovništvo oba spola i svih dobnih uzrasta.

To nasilje proizvelo je psihozu kolektivnog straha, a nakon podizanja oružanog ustanka pravoslavno stanovništvo, u borbama sa lokalnim ustašama, bilo je vođeno motivom osvete koji će kuluminirati početkom septembra i brutalnim ubistvom više od 3 000 ljudi.

U svojoj knjizi Bergholz pojašnjava načine na koji se nasilje produžava opisujući mehanizme etničke kolektivizacije u kojoj svi muslimani i Hrvati u očima ustanika postaju ustaše pojašnjavajući da su mehanizmi obuzdavanja nasilnog ponašanja još uvijek bili krajnje rudimentarni, što je i omogućilo da dođe do tako masovnih pogubljenja.

Ustanici su bili jedna krajnje nekoherentna masa bez jasne političke i ideološke svijesti i tek će u daljenjem toku rata biti samodefinirani kao partizani – komunisti i četnici – nacionalisti.

Max Bergholz vanredni je profesor na Odsjeku za historiju Univerziteta Concordia u Montrealu. Studiju Nasilje kao generativna sila objavila je izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva.

Predlažem da intervju počnemo od hronološki posljednjeg čina koji opisujete u svojoj knjizi. Dakle, sasvim jednostavno, da li su „ustanici“ odgovorni za ubijanje 2000 ljudi (muškaraca, žena i djece) „muslimanskog življa“ u Kulen Vakufu; ko su bili ti ustanici i koji su bili motivi za počinjenje tog zločina?

Od približno 5.600 ljudi koji su pobjegli iz Kulen Vakufa u jutro 6. septembra 1941., njih 3.124 je stiglo u Bihać, prema podacima tamošnjih NDH vlasti, koji su precizno prebrojali izbjeglice prema selu, rodu i starosti. Čini se da je među njima bilo mnogo—ako ne i većina—lokalnih ustaša, čije je nasilje i pljačkanje tokom juna-avgusta pokrenulo sukcesivne talase masovnog ubijanja u tom kraju. Od preostalih oko 2.500 ljudi, čini se da su zagovornici obuzdavanja među ustanicima uspjeli spasiti čak 400–500 života. Prema izvorima ustanika i NDH, preostalih otprilike 2.000 pojedinaca, većinom žena i djece, nestalo je tokom četrdeset i osam sati od jutra 6. do jutra 8. septembra 1941. godine. Lokalni ustanici ubili su te ljude tokom ova dva dana i dvije noći.

Ključni faktor koji pomaže da se utvrde masovna ubijanja u i oko Kulen Vakufa od 6. do 8. septembra 1941. je osveta. Snažna želja među većinom ustanika da se osvete nad svima onima koje su percipirali kao ustaše – tj., koji su za mnoge uključivali sve njihove susjede, i katolike i muslimane – ima svoj korijen u prethodnom nasilju, počinjenom tokom ljeta 1941, koje su ustaše počinile nad onima koje su kategorizirali kao „Srbe“. Dakle, u ovom smislu, jedan talas nasilja na etničkoj osnovi pomogao je da se generira kasniji talas nasilja po sličnoj osnovi.

Ipak, zapanjujuća eskalacija nasilja u i oko Kulen Vakufa tokom 6–8. septembra nije naprosto uzrokovana željom za osvetom. Zapravo, moglo se to očekivati  zbog neuspjeha zagovornika obuzdavanja među ustanicima, od kojih su većina po orijentaciji bili komunisti. Ti pojedinci nastojali su svesti račune sa ustašama, ali nisu željeli nauditi onima ljudima za koje su ustaše tvrdile da ih predstavljaju, tj., svim onim koji su, u to vrijeme, percipirani kao „Hrvati“. Samo kroz detaljnu analizu radnji koje su poduzeli ustanici koji su bili zagovornici obuzdavanja, a posebno zbog njihovih grešaka, neočekivanih problema, nedostatka informacija i strukturalnih slabosti možemo objasniti zašto je ubijanje nastavljeno tokom ova dva dana. To je analitički ishod pažljive rekonstrukcije onoga što se dešavalo tokom tih četrdeset i osam sati: živi primjer kako eskalacija nasilja može biti zarobljenik veoma međuovisnog odnosa sa obuzdavanjem od nasilja.

Kako objašnjavate u knjizi za masovna ubistva Muslimana u 1941. godini odgovoran je osjećaj osvete koji se među ustanicima javio nakon što su ustaše u julu iste godine pobile ljude iz tri pravoslavna/srpska sela Suvaja, Osredci u Bubanj. Koliko masovni i brutalni su bili ti zločini?

Poslijepodne 1. jula bilo je prekretnica u kulenvakufskom kraju kada govorimo o nasilju koje su počinile lokalne ustaše. Sve do te tačke tu nije bilo masovnog ubijanja. Međutim, tog dana je čak 300 naoružanih ljudi poharalo selo Suvaja, u kojem su većinom bile ustaše iz tog kraja, ali među njima je bilo i 100 vojnika NDH. Tokom dva sata, oni su možda pobili više od 300 muškaraca, žena i djece i zapalili oko 25 kuća. Dan nakon paljevine u Suvaji, 2. jula, 130–150 ustaša napalo je selo Osredci. Zarobili su oko trinaestero ljudi, od kojih su dvanaestero ubili, dok je jedan pobjegao.

Kao i prethodnog dana, ustaše su opljačkale kuće onih koji su pobjegli, pobrinuvši se da odvedu čak i njihovu stoku. Vratili su se sutradan i zarobili grupu, uglavnom starijih ljudi, od kojih su većinu pobili. Tako da je u Osredcima ubijeno više od trideset ljudi. Na dan 3. jula, lokalne ustaše napadaju selo Bubanj. Vojni izvještaji NDH sugeriraju da su ustaše pobile 152 seljanina i spalile oko dvadeset njihovih kuća. Ali komandanti su kasnije priznali da su neka tijela bila potpuno spaljena, a u nekim domaćinstvima nijedan član porodice nije preživio, te im je bilo teško precizno utvrditi koliko je bilo mrtvih. Svjedočenja preživjelih sugeriraju da je bilo oko 270 žrtava.

Da li su ubistva učinile regularne snage NDH-a ili su počinioci bili lokalni stanovnici, dakle komšije?

Dokazi sugeriraju da su, prvog dana ovog nasilja, odnosno 1. jula, u Suvaji, od oko 300 počinilaca, čak njih 100 bili vojnici NDH, dok su ostali bili lokalne ustaše. Ubijanje i pljačku u Osredcima i Bubnju počinile su lokalne ustaše, odnosno pojedinci koje bismo smatrali „susjedima“ onih koje su napali.

Ko su bili ti pravoslavni ustanici, u kojim okolnostima i iz kojih pobuda su digli ustanak u Kulen Vakufu i regiji?

Ovi lokalni borci, nasuprot onima koji bi možda željeli prikazati da su u to vrijeme bili koherentne grupe „partizana“ komunista ili nacionalista „četnika“, zapravo su bili heterogeni i po izgledu i po ponašanju. Zbog nedostatka jakih političkih organizacija, među njima je bilo ljudi koji su željeli krvnu osvetu protiv svih koje su doživljavali kao „katolike“ i „muslimane“, do onih koji su se nadali uzdržanijem pristupu nasilju—i oni koji su oscilirali među ove dvije tendencije. Među zagovornicima obuzdavanja, među najjačim je bila uglavnom nekolicina lokalnih komunistički orijentiranih boraca, od kojih su neki godinama izbivali iz tog kraja. Oni su, međutim, bili i najslabiji u pogledu utjecaja i autoriteta. I oni su se, dakle, u velikoj mjeri borili za kontrolu nad moćnim nagonom za osvetom na etničkoj osnovi, koji je vladao među mnogim drugim ustanicima.

Neki lokalni ustanici su na sebi imali svoje uniforme vojske Kraljevine Jugoslavije. Drugi su bili odjeveni u civilnu odjeću, što je mnogi među njima jedino i imali od odjeće kada su pobjegli iz svojih sela tokom ustaških napada. Neki su mahali ručno izrađanenim srpskim zastavama trobojnicama, dok je šačica drugih radije nosila crvenu, koja je možda simbolizirala komunizam i solidarnost sa Sovjetskim Savezom. Ipak, među tim muškarcima su se mogli čuti oni koji su pozivali na „ustanak“ Srbije i „nestanak“ Hrvatske. Mnogo više njih nije pokazivalo nikakvu vidljivu političku pripadnost. Njihova primarna zajednička motivacija bila je spasiti vlastiti život i život svoje porodice.

Zašto su meta ustaničkog nasilja bili muslimani i katolici i da li su obje etničke grupe u cijelosti doživljavali kao ustaše i sljedbenike NDHazijske ideologije i politike?

Opseg i brutalnost ustaškog nasilja učinili su da je mnogim ustanicima bilo teško razlikovati one koji su bili odgovorni za ta ubistva od ostatka nesrpskog življa. Izvori koje mi imamo od pojedinaca koji su bili u tom kraju tokom 1941. jasno na to ukazuju. „Za njih [tj., za ustanike],” jedan suvremenik se sjeća, „svaki Hrvat je bio ustaša”. Drugi opisuje atmosferu neposredno nakon što su borci ušli u grad Donji Lapac: „Neki Srbi su već glasno govorili da sve Hrvate treba pobiti, i da ih treba pobiti zato što su bili Hrvati“.

U takvom kontekstu, kako se neki čovjek prethodno ponašao više nije bilo bitno. Kao što se prisjeća jedan ustanik, bilo je ljudi „koji nisu bili raspoloženi da razlikuju hulje od nevinih među Hrvatima“. Isto se odnosi na to kako su neki borci doživljavali svoje susjede koje su percipirali kao „muslimane“. „Dominantni slogan“, kao što se prisjeća jedan komandant ustanika, „bio je da su svi Hrvati i muslimani ustaše“.

Da li je NDH vodila aktivnu rasističku politiku usmjerenu prema etničkim Srbima, odnosno šta je u konkretnom smislu značila sintagma „desrbizacija“ države?

Što se tiče „rasističke politike“, dokazi iz arhiva NDH pokazuju da „Srbi pravoslavci“, „Hrvati katolici“ i „muslimani“—što su bile onovremene kategorije koje su koristile i elite NDH i mnogi obični ljudi u odnosu na veliku većinu stanovništva NDH—nisu bili službeno definirani kao „rase“, mada neki komentari izvjesnih zvaničnika jesu povremeno imali i rasni prizvuk. Kao sljedbenici nacističke rasne ideologije u odnosu na „Jevreje“, NDH vlasti su izdale niz ukaza kojima su definirali ovu grupu kao rasnu kategoriju. Ostale kategorije, koje su vlasti NDH definirali kao „rase“, uključivale su „Cigane, crnce, Tartare, Armence, Perzijance i Arape“ između ostalih, od kojih se za većinu čak i nije mislilo da ih uopće i ima u NDH.   

Što se tiče onoga što vi u svom pitanju opisujete kao „desrbizacija“ države, najbolji način da se potraži odgovor na njega je da se razmotre riječi pripadnika NDH elite. Moja knjiga nudi ekstenzivnu analizu takve retorike; ovdje ću vam ponuditi jedan primjer. Zbog svog historijskog položaja, na granici između Habsburškog (i kasnije Austro-ugarskog carstva) i Osmanskog carstva, sjeverozapadna Bosna i Lika—koje su činile velik dio regije Krajine—bile su područja kojima je vodstvo NDH pridavalo poseban značaj. Sa mnogo pravoslavnog življa, zbog politike bivših carstava da nude zemlju pravoslavnim naseljenicima u zamjenu za vojnu službu čuvanja granica, ustaška elita taj  region je vidjela kao mjesto koje je hitno trebalo „očistiti“ od nehrvatskog utjecaja.

Ključni pojedinac kojeg su izabrali da provede te politike u ovom kraju bio je bivši sudija i rezervni kapetan jugoslavenske armije iz Banja Luke. Njegovo ime je Viktor Gutić. Politički angažiran u ustaškom pokretu od sredine 1930-ih, on je održavao redovne kontakte sa svojim sljedbenicima koji su živjeli u inostranstvu prije invazije sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju. Gutićev hrvatski nacionalizam bio je posebno žestok. Njegova izjava grupi srpskih pravoslavnih sveštenika u sjeverozapadnoj Bosni tokom prve polovine maja primjer je tvrdolinijaškog ustaškog stava o tome šta su ti pojedinci predstavljali i onog šta je trebalo sa njima uraditi: „Nema više Srba. Ja više ne priznajem Srbe. Idite odavde. Ovo je srca Hrvatske, a srce mora biti očišćeno od otrova. Vi ste taj otrov.”

Da li je većina ustaša kulen – vakufskog kraja bili muslimani i da li je to bio razlog zbog kojeg su bili meta napada ustanika?

O unutrašnjem djelovanju ustaša u jedinicama NDH na nižem nivou, kao što su gradovi i sela, tokom ključnog perioda prvih mjeseci postojanja te države gotovo da nema nikakvih saznanja. Čak su i osnovne informacije, poput toga ko su zapravo u tim mjestima bile ustaše, i dalje nejasne u literaturi, uključujući i najnovije studije čiji autori pokazuju tendenciju da se, kad govore o njima se oslanjaju na jednodimenzionalnu oznaku: „ustaše“.

Memoari učesnika ratnih događaja pružaju nam tek naznaku šta su bile te zajednice, kao što je to slučaj s uveliko neproučenom arhivskom građom koju su u tim mjestima proizveli zvaničnici NDH i drugi. Ipak, naučnici još nisu, generalno govoreći, na jedan kritički način koristili te izvore kako bi iskopali i rekonstruirali mikrodimenzije brzih i ogromnih historijskih promjena koje su se desile u ovim uvelike ruralnim lokalnim zajednicama unutra NDH tokom 1941. Nasilje kao generativna sila je jedna od prvih historijskih studija koja to pokušava i koja osvjetljava tu nedovoljno istraženu temu.

Čovjek koji je postao vodeći ustaša u kulenvakufskom kraju zvao se Miroslav „Miro“ Matijević. Rođen 1908. godine u selu Vrtoče, smještenom na visokoj visoravni nad brdima i planinama sjeveroistočnog Kulen Vakufa, Matijević je u grad stigao nekoliko godina prije 1941. sa ženom i djecom. Krupan čovjek, četvrtastog lica i tamnokos, u proljeće 1941. godine imao je trideset i tri godine. Vrijeme tokom druge polovine aprila i najvećeg dijela maja on je posvetio posjetama muslimanskih i katoličkih sela tog kraja u potrazi za dobrovoljcima. Moguće je da je također neke od tih razgovora obavljao u svojoj kafani i drugim kafanama Kulen Vakufa, u koje je zalazio znatan broj muških mještana Kulen Vakufa, pogotovo na pazarni dan.

Dokumenti iz arhivâ u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji pokazuju da je barem 111 pojedinaca moglo postati lokalne ustaše, od kojih 72 imaju imena koja sugeriraju da se imaju percipirati kao „muslimani“, dok bi njih trideset i devetorica bila percipirana kao „Hrvati katolici“. Mi ne možemo biti potpuno sigurni da je svaki od ovih ljudi bio aktivni ustaša, s obzirom da neki dosjei tek usput spominju njihova imena, dok drugi, međutim, uključuju znatno i upečatljivo svjedočenje više svjedoka o njihovim djelima. Ova grupa pojedinaca za koje se sumnjalo da su ustaše činila je manje od 1 posto ukupnog stanovništva kulenvakufskog kraja koji su bili nominalno muslimani i Hrvati. To nas treba navesti da zastanemo i zamislimo se kada procjenjujemo popularnost ili masovnu prirodu ustaškog pokreta u tom kraju tokom kasnog proljeća i ranog ljeta 1941. Samo grupica ljudi postali su ustaše.

Lokalna dinamika nasilja tokom ljeta 1941. u kulenvakufskom kraju određivala je ko će biti meta ustanika radi osvete, a ta dinamika baca svjetlo na širu prirodu etniciteta u vremenu ekstremnih prevrata. Ustaško nasilje nije samo viktimiziralo „srpski“ živalj; potičući ustanike, ono je transformiralo sve one koji su percipirani kao „Hrvati“—svi katolici i muslimani—u potencijalne žrtve osvetničkog nasilja. Svaki talas ubijanja ponovo je kod ljudi preoblikovao percepciju samoga sebe i percepciju drugih. Početni udar ustaškog nasilja bio je okidač.

Ali ustanak, a potom kontraustanak, potaknuo je to još dalje i brže. Ljudi su postali počinioci koji su one druge pretvarali u žrtve. Neki su sebe vidjeli kao žrtve, a kategorizirali druge kao neprijatelje, uključujući svoj „vlastiti“ narod koji je odbio da bude zahvaćen kolektivnom kategorizacijom. Postoji jedan element djelovanja u tim spiralnim procesima, ali i jedna dimenzija bespomoćnosti, kako su oni koji su činili nasilje posjedovali neograničenu moć da ljude svrstaju u kategorije nad kojima nisu imali kontrolu. Ubijanje na etničkoj osnovi učinilo je da preživjeli postanu svjesni svog „etniciteta“ na nove i užasavajuće načine. A mnogi su sada imali malo izbora osim da svoje susjede brzo sortiraju po kategorijama potencijalnih saveznika i neprijatelja zbog novog značaja koji je pripisivan etničkoj pripadnosti, koja je sada mogla odrediti da li će neko preživjeti ili umrijeti. Ukratko, ubijanje je u velikoj mjeri odredilo to isticanje „etničkoga“.

 

 

Pokolj u Kulen Vakufu 1941.

 

Pokolj u Kulen Vakufu 6., 7. i 8. septembra .1941. je napad na jedno od zadnjih područja koje nije bio nastanjeno etničkim Srbima u području zahvaćenom srpskim narodnim ustankom u Lici i obližnjim krajevima BiH 1941. godine. Napad je bio organiziran s ciljem da se posve eliminira muslimansko žiteljstvo Kulen Vakufa i okolnog kraja, koje je štitila manja domobranska posada.

Smatra se da su ustaničke snage, koje su zajedno vodili komunisti i četnici, pobile nakon napada oko 2 i pol hiljade zarobljenih muškaraca, žena i djece. Preostalo stanovništvo Kulen Vakufa i ne-srpskih sela iz tog kraja se do kraja rata nije vratilo.

Prema zapisima osoba iz tog kraja koje su sudjelovale u partizanskim snagama, pokolju kojega su počinili srpski ustanici prethodili su pokolji koje su u srpskim selima u istom kraju počinili ustaše.

Lička brigada domobranstva NDH, čiji je stožer bio u Bihaću, bila je pokrenula akciju kojom je planirano aktivnostima u razdoblju od 17. do 20. augusta 1941. deblokirati Kulen Vakuf. Nakon borbi u Pištalskoj Dragi 19. augusta, ta je akcija obustavljena, te deblokada nije uspjela. Kulen Vakuf je branila jedna domobranska satnija, a žitelji obližnjih sela Ćukovi i Orašac su branili svoja sela od ustanika, koji su nastojali "očistiti" to područje od svih stanovnika koji nisu bili Srbi.

Zbog priljeva izbjeglica iz okolnog područja - muslimana iz Ljutoćke doline (Ćukovi, Orašac, Klisa), te Hrvata iz Borićevca bilo je u mjestu pored 2.000 stanovnika Kulen Vakufa još oko 3.100 stanovnika tih okolnih područja. Procjenjujući da nije moguće dalje održati obranu mjesta, zapovjednik domobranske posade satnik Blagomir Veber donosi odluku o evakuaciji prema Bihaću. U tu svrhu formira zbjeg na čijem se čelu nalaze naoružani domobrani i mještani, a za njima je slijedilo nenaoružano stanovništvo. Prvi iza domobrana su išli stanovnici Ćukova, potom Orašca, Klise i na kraju Kulen Vakufa. Izbjeglice iz Borićevca su bili izmiješani sa stanovnicima drugih mjesta. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili članovi domaćinstava, starije osobe, djeca, a putem su se punila i ranjenicima.

Kad su ustanici ušli u grad 6. septembra, on je bio prazan. U gradu su ostala tri mladića SKOJ-evca Vakufljanina koji su uzeli komad crvenog platna i objesili na minaret gradske džamije želeći s crvenom zastavom dočekati ustanike. Ova trojica su jedva izvukli živu glavu, jer su ustanici iz obližnjih sela naumili klati "Turke"; ustanici koji su došli iz Like su uspjeli spasiti ovu trojicu SKOJ-evaca.

Gerilci su zauzeli Kulen Vakuf, a za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji general JNA.

Glavnina ustaničkih snaga krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni desetak kilometara od Kulen Vakufa u pravcu Bihaća. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen Vakufa pravcem Ćovka – Prkosi – Ripač. Na Ćovki su ustanici iskopali jarak na šumskom putu i time onemogućili prolazak konjskih zaprega. Mještani su put nastavljali pješice; naoružano čelo kolone i prvi dio zbjega uspjeli su se probiti kroz ustanički obruč i preko Ripča doći do Bihaća. Tako je oko polovica zbjega dospjela do Bihaća, dok su preostalu polovicu na Prkosima opkolili i zarobili ustanici, koji su ih potom poveli natrag u Kulen Vakuf.

Ubijanja civila počela su već na Prkosima. Oko 400-500 žena i djece ubijeno je u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeno je na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, oko 400-500 civila, opet žene i djeca, odvedeno je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje su im neki ustanici koji su došli iz Like i pokušali pružiti bar nekakvu zaštitu; ipak ih je oko polovine pobijeno. Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa gerilci vezane sproveli u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali. Od oko 3.000 uhvaćenih ljudi iz zbjega pobijeno je, smatra se, njih između 2.300 i 2.500

Nakon desetak dana pustošenja mjestom, ustanici su se povukli u planine; stanovništvo se potom u Kulen Vakuf nije vratilo do kraja rata. Život se u Kulen Vakuf vratio vrlo polako i samo djelomično nakon rata: Gradska džamija, kao simbol normalnog funkcioniranja života, obnovljena je tek 1980. godine, punih 39 godina nakon zločina. Nažalost, nije bila dugog vijeka - već 1992. je bila ponovo uništena od strane srpskih snaga u Ratu u Bosni i Hercegovini 1990.-ih, u novom etničkom čišćenju tog područja.

Istaknuti vođe ustanka iz redova komunista poslije rata su ponavljali priču o Kulen Vakufu i okolnim selima kao jakom "ustaškom uporištu", makar su mjesto branili domobrani i samo jedan dio mještana. Također se pričalo o teškim borbama za "oslobođenje" mjesta, makar se operacija u suštini svodila na proganjanje zbjega i pokolj civila. Zapovjednik ustanika u Kulen Vakufu Đoko Jovanić postao je kasnije general JNA i ađutant Josipa Broza Tita. Stojan Matić koji zapovijedao napadom na Ćukove i Orašac, za svoje sudjelovanje u tim akcijama odlikovan je ordenom narodnog heroja. Još jedan od zapovjednika ustanika u toj akciji, Nikola Kranović, postao je general i zapovjednik kopnene vojske JNA. O pokolju - gdje se bilježi čak klanje trudne žene kojoj je rasporena utroba - se u desetljećima komunističke vladavine nije smjelo govoriti.