Zločin iz 1943. u Orašlju HVO-HV ponovio na isti datum 1993.

U zoru 12. jula njemačke su trupe, bez najave, opkolile zaselak Orašje pristižući iz Mostara, Domanovića i Stoca. SS zločinci natjerali su sve seljake koje su zatekli u polju da uđu u kuće i štale u koje su potom upadali i otvarali vatru ubijajući svakoga koga su zatekli, ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Nisu pošteđena ni novorođenčad u bešikama. Među ubijenima je bilo 25 djece mlađe od 15 godina. Najmlađe žrtve bile su tek rođene bebe od nekoliko mjeseci: Muhiba (Alije) Palata, Šefika (Ibre) Džoklo i Šerif (Hadže) Pehlić. Sve tri bebe rodile su se 1943. godine.

Nakon što su pobili mještane, Nijemci su popalili sve kuće i štale. “Rijetki pojedinci spasili su se ranjeni ležeći među mrtvima. Uspjeli su ispuzati iz zapaljenih kuća, ili se bjekstvom spasiti, da bi ispričali gorku sudbinu svojih porodica i komšija.

U ovom neviđenom zločinu stradale su kompletne porodice: Ahmet Palata (65) ubijen je i zapaljen sa suprugom Zejnom (59), sinovima Husom (35), Ibrom (31) i Muhom (18), snahama Zulkom (35) i Zejnom (31), te unucima Hamidom (2) i Ekremom (1); ubijen je i Meho Bucman sa svojom ženom Fatom (38) i troje djece uzrasta od 4 do 16 godina; Salko Džoklo (67) ubijen je u štali sa ženom Aišom (57), sinom Hasanom (35), snahom Hatom (31) i njihovo troje djece uzrasta 1, 3 i 6 godina, dvoje djece nađeno je zaklano, a jedno teško ranjeno u glavu i odbijeni su mu prsti na lijevoj ruci; Omer Palata (42) ubijen je sa ženom Fatom (41) i njihovih četvero djece uzrasta od 3 do 18 godina; u kući Alije Palate zaklane su njegove tri kćerkice: Đulsa (6), Šemsa (4) i Muhiba, beba od godinu dana.

50 godina kasnije hrvatski krvnici počiniše zločin

13. jula 1993. godine, tačno 50 godina i jedan dan poslije, pripadnici HVO-a i HV-a su na istom mjestu počinili iste zločine.

Ubijeno je 12 mještana Orašlja, iz istih porodica, potomaka ubijenih iz Drugog svjetskog rata.

Najmlađa žrtva bio je Adis Bucman, imao je samo pet godina. Najstarija žrtva bila je Fatima Pehlić, imala je 71. godinu.

Mještanin Meho Bucman izgubio je cijelu svoju porodicu.

Zločin iz 1943. godine preživio je samo njegov otac, no ne i onaj iz 1993., kada je stradao zajedno sa Mehinom majkom, bratom, ženom i djecom.

Mještani kažu da je očigledno neko “vodio računa” o datumima zločina i ne vjeruju u slučajnost. Gube i vjeru da će pravosuđe nakon 28 godina konačno provesti istragu i procesuirati odgovorne za ubistva iz 1993. godine.

„Ovdje se zločin ponovio nakon pedeset godina. Fašistički zlikovci i njihove sluge 12. 07. 1943. godine u Orašlju strijeljali su 62 civila ovog sela. Nakon pedeset godina 13.07.1993. godine bojovnici HVO-a strijeljali su 15 civila i vojnika, najmlađa žrtva imala je pet godina, dvije osobe bile su teški invalidi, a najstarija žrtva imala je preko sedamdeset godina. Isto mjesto, isti fašisti samo razlika pedeset godina“, saopštili su iz stolačkog Udruženja građana Bregava.

“Mina Palata, majka tada djevojčice Rabije Palate, bila ranjenja. Obje su ostale žive. Da bi Rabija doživjela istu sudbinu '93, porodica joj je nastradala, a ona ostala živa“, kaže Bucman.

Himzo Palata danas živi u kući u kojoj je 1943. godine ubijeno i zapaljeno 9 članova porodice Palata. U poklapanjima datuma na vidi slučajnost.

“Neko je o tome vodio računa kada će to napraviti, bilo 1943. i bilo 1993. Ti se datumi nekako slažu“, kaže Palata.

Ratne 1993. nije izgubio nikog od bližnjih u ovom naselju. No sudbina je htjela da Himzin sin, Eldin Palata, te godine kamerom zabilježi snimak rušenja Starog Mosta.

U ovom malom zaseoku brutalno su ubijena djeca, starci i starice, čak i teško pokretni invalidi. Za zločine u Orašlju još niko nije odgovarao. Preživjeli se nadaju da će se ovaj slučaj konačno rasvijetliti, a počinioci kazniti.   

Još jedan zločin 7. SS divizije “Princ Eugen”, sličan onom u Košutici, desio se u Orašju kod Stoca također 12. jula 1943. godine. Tog je dana na zvjerski način ubijeno 58 Bošnjaka, mahom žena i djece. Do zločina je došlo kada su Nijemci saznali da Bošnjaci Orašja kriju partizane i pomažu narodnooslobodilački pokret. Vijest da se u Orašju kriju partizani stigla je preko ustaškog župana i advokata Jakiše Milkovića do Nijemaca koji su ubrzo pokrenuli zločinačku ekspediciju. Zadatak je povjeren jedinicama 7. SS dobrovoljačke divizije “Princ Eugen”.

U zoru 12. jula njemačke su trupe, bez najave, opkolile zaselak Orašje pristižući iz Mostara, Domanovića i Stoca. SS zločinci natjerali su sve seljake koje su zatekli u polju da uđu u kuće i štale u koje su potom upadali i otvarali vatru ubijajući svakoga koga su zatekli, ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Nisu pošteđena ni novorođenčad u bešikama. Ubijeno je šezdeset Bošnjaka, među kojima 25 djece mlađe od 15 godina. Najmlađe žrtve bile su tek rođene bebe od nekoliko mjeseci: Muhiba (Alije) Palata, Šefika (Ibre) Džoklo i Šerif (Hadže) Pehlić. Sve tri bebe rodile su se 1943. godine. Nakon što su pobili mještane, Nijemci su popalili sve kuće i štale. “Rijetki pojedinci spasili su se ranjeni ležeći među mrtvima. Uspjeli su ispuzati iz zapaljenih kuća, ili se bjekstvom spasiti, da bi ispričali gorku sudbinu svojih porodica i komšija. Iz zapaljenih kuća ranjeni su ispuzali: Ibro Bucman, Aiša Džoklo, Emina Palata i djevojčica Ilduza Džoklo (6 godina), a Ahmet Pehlić probio se kroz obruč. Za Ahmetom su ispaljene stotine metaka, ali ga je sreća poslužila da uspije pobjeći.”[11]

U ovom neviđenom zločinu stradale su kompletne porodice: Ahmet Palata (65) ubijen je i zapaljen sa suprugom Zejnom (59), sinovima Husom (35), Ibrom (31) i Muhom (18), snahama Zulkom (35) i Zejnom (31), te unucima Hamidom (2) i Ekremom (1); ubijen je i Meho Bucman sa svojom ženom Fatom (38) i troje djece uzrasta od 4 do 16 godina; Salko Džoklo (67) ubijen je u štali sa ženom Aišom (57), sinom Hasanom (35), snahom Hatom (31) i njihovo troje djece uzrasta 1, 3 i 6 godina, dvoje djece nađeno je zaklano, a jedno teško ranjeno u glavu i odbijeni su mu prsti na lijevoj ruci; Omer Palata (42) ubijen je sa ženom Fatom (41) i njihovih četvero djece uzrasta od 3 do 18 godina; u kući Alije Palate zaklane su njegove tri kćerkice: Đulsa (6), Šemsa (4) i Muhiba, beba od godinu dana.

Ovo su samo porodice koje su potpuno nestale ili koje su izgubile veći broj članova, dok je također velik broj porodica u kojima je usmrćeno jedno, dvoje ili više članova. Većina žrtava ubijena je iz vatrenog oružja, međutim, primijećeno je da su neke žrtve zaklane ili su na njima pronađeni tragovi sadističkog iživljavanja. Krajnje surovo ubijeni su Alija Bucman (35) i njegova žena Fata. Na Aliji su Nijemci ložili vatru i tako ga usmrtili najstrašnijim mukama.[12]

U vrijeme dok su činjeni ovi stravični zločini Nijemaca prema Bošnjacima, zloglasnom 7. SS dobrovoljačkom gorskom divizijom “Princ Eugen” zapovijedao je general-major Karl von Oberkampf. Krajem rata ovog zlikovaca zarobili su pripadnici Armije Sjedinjenih Američkih Država i izručili ga Jugoslaviji. Vojni sud FNRJ osudio ga je na smrt zbog zločina počinjenih pod njegovom odgovornošću. Obješen je u Beogradu 4. maja 1947. godine.

O zločinima njemačkih jedinica prema Bošnjacima nikad se nije mnogo govorilo. O tim događajima šutjelo se kako u periodu prije velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, tako i nakon nje. Kako smo u ovom radu ranije naveli, u historiografiji socijalističke Jugoslavije zločini prema Bošnjacima namjerno su izostavljani i zaobilaženi. Slično je bilo i sa spomenicima kao odrazom kulture sjećanja. Od 15.000 spomenika bivše Jugoslavije posvećenih periodu NOR-a i Socijalističke revolucije od 1941. do 1945. godine, skoro da i nije bilo spomenika koji su čuvali sjećanje na bošnjačke žrtve.

U Kulen-Vakufu, naprimjer, gradiću u kom je 1941. godine ubijeno više od 2.200 Bošnjaka, nije bilo nikakvog spomenika koji bi podsjećao nevino stradale. U periodu nakon Agresije, o zločinima Nijemaca prema Bošnjacima u julu 1943. godine također se nije mnogo pričalo, možda i zato što su ti zločini, s obzirom na datum kada su se dogodili, ostali zasjenjeni zločinom Genocida nad Bošnjacima  u Srebrenici, ali i drugim masakrima i ubijanjima iz posljednjeg rata. Srebrenica i 11. juli 1995. godine ostat će vječita bol, međutim, moramo se sjećati i 12. jula 1943. godine, dana kada je bošnjački narod shvatio da na ovim prostorima nemaju prijatelja i zaštitnika osim sebe samih. Takvo shvatanje trebali bi primijeniti i danas kako bi opstali u okruženju koje im nikad nije bilo posebno naklonjeno.