U Mostaru se 14. februar obilježava kao dan oslobođenja grada. Na današnji dan 1945. godine, jedinice 8. dalmatinskog korpusa NOVJ-a ušle su u Mostar. Grad Mostar, regionalna prijestolnica Hercegovine, tradicionalno je bio lijevo orijentiran, neprijateljski raspoložen prema ustašama i bastion podrške NOP-u na početku ustanka 1941. Ali od tada ustaška represija, užasi komunističke „lijeve greške“ i četnička reakcija učinile su svoje i Narodnooslobodilački pokret u Mostaru je drastično opao i ušao u ozbiljnu krizu.
Tokom 1944. godine vojna organizacija NOP-a Mostar postepeno je obnavljana, sa štabom za svaki sektor i ćelijom u okviru domobranskog garnizona. Od jeseni nadalje, Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu se direktno zainteresovao za organizovanje mostarske podzemne vojske kao ključnog elementa u eventualnom partizanskom preuzimanju grada i 4. septembra uputio je Mjesnom komitetu Mostar direktivu sa uputstvima kako da nastavi. Kao rezultat toga, osnovan je podzemni „Vojni komitet“ i snage pod njegovom komandom koje imaju zadatak da pomognu u napadu partizana na grad preuzimajući kontrolu nad mostovima, rudnicima i drugim industrijskim sredstvima od okupatora. U međuvremenu, Nijemci i ustaše su postajali sve nervozniji zbog mostarskog otpora i u augustu su ubili domobranskog generala Simića, bojeći se da će prebjeći kod Britanaca.
Konačno oslobađanje Hercegovine počelo je u jesen 1944. godine. 1. septembra 29. hercegovačka divizija je oslobodila grad Gacko, koji je nakon toga ostao u partizanskim rukama do kraja rata. Tamo su 17. – 18. septembra izabrani Oblasni narodnooslobodilački sabor i Oblasni NOO za Hercegovinu, a zatim 19. septembra Oblasni savjet Narodnooslobodilačke fronte. Međutim, više nego u bilo kojem drugom dijelu Bosne i Hercegovine, partizansko ponovno osvajanje Hercegovine vođeno je protiv četnika. Nakon oslobođenja Kalinovika 25. semptebra, partizani su 2. oktobra oslobodili četničko uporište Bileću, a nakon niza borbi sa četnicima 4. oktobra palo je i Trebinje. U drugoj polovini oktobra hercegovački partizani oslobodili su veliki dio srednje i istočne Hercegovine i susjedna područja Dalmacije, uključujući gradove Grude, Dubrovnik, Stolac, Metković, Gabelu, Čapljinu i Herceg-Novi. Partizani su održavali masovne mitinge u oslobođenim gradovima u kojima su propovedali ciljeve i ideale NOP-a.
Pobjednički marš partizana je usporen tokom zime 1944-45, zahvaljujući dolasku velikog broja četnika koji su se povlačili iz Srbije te njemačkog pojačanja odbrane Mostara, kojeg Hitler nije bio spreman predati bez borbe. Krajem januara 1945. njemačka ofanziva iz Mostara i zapadne Hercegovine otjerala je partizane nazad i ponovo zauzela nekoliko gradova. Ipak, 30. januara Vrhovni štab je naredio 8. dalmatinskom korpusu da oslobodi glavni grad Hercegovine. 8. korpus je bio dio Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske i bio je snaga sastavljena pretežno od etničkih Hrvata koja je omogućila političko osvajanje zapadne Hercegovine, teritorije koja je bila pretežno hrvatska i uglavnom proustaška. Kako se prisjeća jedan partizanski veteran, bivši oficir 4. splitske udarne brigade 8. korpusa: 'Nacionalni sastav brigade bio je preko 87 posto hrvatski, što je bilo od temeljnog značaja za ovaj kraj.'
8. Dalmatinski korpus tjerao je Nijemce iz Širokog Brijega, ustaškog uporišta u zapadnoj Hercegovini, koje je zauzeto 7. februara nakon teških borbi. Jedna od ironija ove bitka je bila u tome što su partizani imali gotovo tačne podatke o neprijatelju, primljene od brojnih doušnika i simpatizera u Mostaru, čak i iz jedinica NDH, istovremeno neprijatelj u Širokom Brijegu, preko svojih obavještajnih organa i njegovih brojnih simpatizera na slobodnoj teritoriji, imao je gotovo tačne informacije o dolasku jedinica NOVJ-a, položaju štabova i namjerama partizana, kako se prisjeća jedan partizanski veteran bitke. Ipak, Prevladali su partizani. Konačno, 13. februara, 8. korpus je započeo ofanzivu na Mostar. Grad Nevesinje, zauzet je u noći sa 13. na 14. februara i nakon jednodnevne bitke 14. februara, Mostar je oslobođen. Ilegalni NOP u Mostaru dao je veliki doprinos uspjehu operacija. Informatori su partizanima pružali detaljne i tačne informacije o položaju i karakteru neprijateljskih trupa, minskim poljima i bunkerima. Ilegalci NOP-a izveli su uspješnu sabotažu pruge, sprečavajući neprijatelja da evakuira veliki dio svog naoružanja, koje je kasnije palo u partizanske ruke. NOP je takođe preduzeo uspješne akcije kako bi se spriječilo neprijateljsko uništavanje mostova i drugih industrijskih dobara, te napade na njemačke i NDH trupe iznutra, dok su partizani ulazili u grad. Partizani su prešli s lijeve na desnu obalu Mostara preko mosta koji Nijemci su minirali. Ilegalci NOP-a uspješno su sabotirali njemački plan miniranja mosta, aktivisto NOP-a predvođeni Grgom Papcem, odjevenim u uniformu domobranskog oficira, uklonili su eksploziv ispod mosta, dok su drugi posjekli električne kablovi kojima su Nijemci namjeravali da ih aktiviraju. Narodna gomila je izašla na ulice i slavila dok su partizani sigurno prelazili na zapadnu stranu, njemački komandant mostarskih jedinica počinio je samoubistvo. Dana 14. februara, da današnji dan 1945. godine, oslobođen je Mostar.
Postoji i druga strana ove priče. Mnogo hercegovačkih Bošnjaka prošlo je kroz torture i zločine i gubitke najmilijih, koji su ubijeni „partizanskom“ rukom. Kada je 1944. godine, Josip Broz Tito dao amnestiju pripadnicima četničkog pokreta, da mogu slobodno preći u redove NOVJ-a, veliki broj četničkih zločinaca i koljača stupio je u partizane.
O razmjerima problema koji su predstavljali bivši četnici u partizanskim redovima govori činjenica da je 29. hercegovačka divizija, koja je obuhvatala sve regularne partizanske snage u Hercegovini, do sredine januara 1945. brojala 8.000 vojnika, od kojih je njih 5.500 mobilisano u prethodna četiri mjeseca, „većim dijelom iz redova četnika“.
To je značilo da je veliki dio, vjerovatno apsolutna većina, hercegovačkih partizana do početka posljednje godine rata bili bivši četnici.
U jednoj od podređenih jedinica divizije, 14. hercegovačkoj omladinskoj brigadi, u ovom trenutku je konstatovano: „Borce koji su ranije bili u Đavoljoj diviziji' [hrvatska jedinica Wehrmachta] ili u četnicima malo zanima ono što im se kaže, a linija naše borbe ne ulazi im lako u glavu. Ovi, kao i drugi prisilno mobilisani borci, koji su većinom iz neprijateljskih redova, još uvijek nisu vaspitani i vezani za liniju naše borbe.“ Drugim riječima, četnici su nastavili sa svojom politikom i zločinima naspram Bošnjaka Hercegovine, uprkos stupanju u redove NOVJ-a.
Svjedok Hasan Tanović, o partizanskim zločinima nad Bošnjacima Nevesinja, počinjenim na Februar 14 1945. kaže:
“I tako rat teče, teče, dolazi ‘45. godina. 14. februara 1945. godine partizani oslobađaju Nevesinje. I narod izlazi pred njih. Ljudi k'o ljudi, izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju. Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja, šta se dešava. Partizani pokupili i sve Bošnjake i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled je pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez… a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Šarančić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je oroz okin’o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta – obara ga i ubija. Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini. Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom. I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu bili ni u jednoj vojsci. O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerovatno je to tako bilo. Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem, pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili… Dvije džamije koje su bile, pretvorene su u skladišta. To su bile Dugalića džamija i Trebovića džamija. Mi smo održavali Carevu džamiju, ona je služila svrsi, a one su dvije pretvorili u magacine.“
Nefiza Omerika (rođ. Bojčić) je također bila svjedokom zločina počinjenog 14. februara. Ona je u to vrijeme bila udata za Jusufa Muraspahića i živjeli su u čaršiji Nevesinje. Kada je narod saznao da partizani napadaju Nevesinje nastala je pometnja jer se pretpostavljalo da bi mogli činiti zločine, posebno imajući u vidu činjenicu da je u njihovim redovima bilo mnogo dojučerašnjih četnika koji su, vidjevši da gube rat, promijenili uniforme. Dakle, u toj pometnji jedan dio Bošnjaka svih dobi počinje bježati prema Mostaru. U jednoj od tih grupa bio je i njen muž Jusuf Muraspahić kojega su sa grupom od još 41 uglavnom mlađeg muškarca zarobile a potom i strijeljale partizanske jedinice na lokalitetu Kričanje na Podveležju (10-ak km od Mostara). Strijeljani su bez ikakvog suđenja. Na pitanje kako je moguće da je to sve učinjeno Nefiza odgovara da su oslobodioci dobili “odriješene ruke” 24 sata – mogli su raditi šta su željeli, bez ikakvih posljedica. Nefiza, na kraju, naglašava da je poslije Drugog svjetskog rata bilo strogo zabranjeno govoriti o ovim događajima.
Nafija Šarančić još je jedan od svjedoka zločina februara 1945. godine. U to vrijeme sa svojom porodicom živio je u Bašagića kući u Nevesinju, nakon što su izbjegli iz sela Odžak. Sjeća se kako je 14-og posljedni put vidio svoga oca Mušana, govoreći svojoj supruzi: “Čuvaj djecu!” Nakon toga se, bježeći pred partizanima, uputio ka Mostaru, da bi, kao i Jusuf Muraspahić, bio uhvaćen na Kričanjima i tu strijeljan od strane partizana. Strijeljanje su preživjela petorica Nevesinjaca – Omer i Huso Maslo, Smajo Šikalo, Huso Ćehić i Juso Šarančić. Zahvaljujući ovim ljudima saznalo se za tragediju na Kričanjima. Prije strijeljanja većina zarobljenih je bila vezana u bodljikavu žicu. Nafija također navodi da su se smaknuća dešavala na cijelom potezu od Nevesinja pa do Podveležja. Naime, partizanske zasjede bile su locirane i u rejonu Grepka (ulaz u Nevesinje iz pravca Mostara) i tu su ubijali svakoga ko je naišao – potpuno neselektivno. Kao najodgovornije za ove zločine Nafija navodi Čedu Kapora i, posebno izdvajajući, Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade koji je i dao već pomenute “odriješene ruke” partizanskim jedinicama u Nevesinju – u prevodu to je značilo “ubijte koga želite”. Teren oko jame u Bišini su zakrčili leševi pa su partizani naredili da se ubacuju u jamu. Radi zatiranja traga zločinu, naredili su da se gradsko smeće baca u jamu. Tako je stratište postalo i danas aktivno gradsko smetljište.
Iz svjedočenja su vidljive ogromne razmjere zločina 14. februara, zločina koji je još teži budući ga je počinila vojska koja ima atribut narodna, regulana vojska, vojska čija bi misija morala biti odbrana svakog čovjeka, bez obzira na njegovu naciju i vjeru.
14. februara 1945. u Nevesinju, od strane tzv. NOVJ-a ubijeno je oko 200 Bošnjaka. Za ove zločine niko, nikad nije odgovarao.
Kommentar schreiben