Prikaz zbivanja u Hrvatskoj i dijelu Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu

I što je još jedna vrijednost ove knjige, to što prvi put jedan autor nedvosmisleno i posve otvoreno u kontekst Domovinskog rata uzima i događaje u BiH, i ratište u BiH posve uklapa u cijeli kontekst Domovinskog rata. Kako Marijan navodi u uvodu knjige, ovo je knjiga o vojnoj povijesti Hrvatske i Hrvata u Domovinskom ratu 1990. – 1995. godine. Politički pregled dan je u najkraćim mogućim crtama u uvodu. U knjizi je iznesen prikaz zbivanja u Hrvatskoj i dijelu Bosne i Hercegovine u kojem je djelovalo Hrvatsko vijeće obrane. Sukobi u ostatku Bosne i Hercegovine prikazani su u kratkim crtama jer bez njih stanje na ratištu ne bi bilo potpuno, a izostao bi i kontekst nužan za razumijevanje rata na teritoriju između rijeka Drine i Sutle, odnosno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.  Evo što Marijan piše, zašto je područje BiH imalo važnu ulogu u obrani Hrvatske: „Od sredine kolovoza 1991. teritorij BiH igrao je važnu ulogu u napadu JNA na Hrvatsku. Plan napadne operacije temeljio se na ratnom planu Sutjeska-2, a predviđao je presijecanje Hrvatske na nekoliko pravaca, odvojeno uništavanje okruženih hrvatskih snaga, a potom diktat Srbije oko njezina budućega izgleda. Nije nužna mašta da se pogodi gdje bi bilo mje­sto BiH u takvoj državnoj tvorevini. Doprinos BiH srpskomu pohodu bio je teritorijalni i kadrovski. Peta vojna oblast u Hrvatskoj, Banjalučki, Tuzlanski, Kninski, Sarajevski, Užički i dio Titogradskoga korpusa logistički su podržavani preko bosanskohercego­vačkih prometnica, a znatan dio pričuvnika JNA i Teritorijalne obrane SR BiH sudjelovao je u bojnim djelovanjima. 

Najveći postotak angažiranog ljudstva bio je iz Bosanske krajine i istočne Hercegovine. Korištenje BiH u ratu protiv Hrvatske SDS je javno podržao u ljeto 1991. godine. Bosanskohercegovački Hrvati bili su protiv rata, a dio dragovoljaca sudjelovao je u ratu u nekim od hrvatskih oružanih formacija. U napadima na Hrvatsku stradala su i bosanskohercegovačka mjesta naseljena Hrvatima, Uništa na Dinari u kolovozu i kompleks sela Ravno u Popovu polju u listopadu 1991. godine.

U dijelu hrvatskih općina poduzete su mjere obrane, dijelom kroz razoružani TO, a dijelom kroz pričuvni sastav milicije. Iz njih će poslije nastati Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a nadzorni punktovi i ophodna područja postat će crta hrvatsko-srpskoga razdvajanja, odnosno crta obrane.“

Marijan napominje da je ova knjiga počela nastajati prije više od 10 godina. Knjiga je pisana kronološki i tematski, s trajnim nastojanjem da, gdje god je moguće, pomiri ta dva zahtjeva. Kronološki je podijeljena na temelju zbivanja u Hrvatskoj. Zapravo je sav dosadašnji Marijanov istraživački rad na Domovinskom ratu ukomponiran u ovu knjigu. Knjiga se najvećim di­jelom temelji na dokumentima sukobljenih strana. Pristup najvećemu dijelu dokumenata Marijan je imao na temelju odluke Vlade RH iz ožujka 2001. o započinjanju znanstvenih istraživanja Domovinskoga rata. Do danas se, kaže, mnogo toga promijenilo, nažalost, nagore. 

Nekoliko je godina pristup bio moguć na temelju odobrenja ministara obrane i unutarnjih poslova. Poslije je pristup zakompliciran uvođenjem pojmova o klasificiranim i deklasificiranim dokumentima. Iako je značajan dio dokumenata deklasificiran zbog sudskih postupaka na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, pristup im u Hrvatskoj nije moguć. U sigurnosnom i arhivskom sustavu, naglašava Marijan, to ne drže problemom koji treba riješiti.

Nakon što su istraživači Tužiteljstva ICTY-a pretresli hrvatske arhive bilo je logično da se značajan dio dokumenata iz Domovinskoga rata deklasificira jer ne ugrožavaju nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. Poznavajući stanje, zaključuje, promjene nisu ni na vidiku.  Značajan dio dokumenata koji je korišten za pisanje ove knjige dostupan je na stranicama ICTY-a. Dio dokumenata prikupio je iz privatnih izvora i u tom slu­čaju nije iznosio mjesto čuvanja, tj. pohrane. To nije učinio ni s dokumentima Zapovjedništva Operativne grupe Istočna Posavina iz 1992. i dokumentima Hrvatskoga vijeća obrane iz razdoblja od 1992. do 1994. godine.

Gotovo svi se nalaze na web-stranici generala Slobodana Praljka. Marijan se dakako u knjizi pozabavio i kontroverzama koje prate Domovinski rat. Jedna od njih je i sudjelovanje Hrvatske vojske u BiH, što je bila podloga nekim domaćim politikama da optužuju Franju Tuđmana i tadašnji politički vrh za agresiju RH na BiH.

Evo što Marijan piše o toj kontroverzi:

„Hrvatska je vojska u tri vremenska intervala ratovala u BiH. Godine 1992. pomagala je HVO-u da obrani teritorij pod nadzorom Hrvata, što je izravno utjecalo i na opći tijek rata. 

Dijelovi hrvatskih snaga bili su angažirani u muslimansko-hrvatskom ratu 1993. – 1994., što je najsporniji dio njezina angažmana u BiH. Posljednji, treći angažman Hrvatske vojske bio je od studenoga 1994. do kraja 1995. u završnim borbama i slomu srpske dominacije u BiH. Iz srpske perspektive, cjelokupni angažman HV-a bila je agresija na Republiku Srpsku, a bošnjačko-musli­manskim autorima sporan je udio HV-a u muslimansko-hrvatskom ratu. Iz redova ovih zadnjih tumača povijesti tvrdi se da je Hrvatska vojska u ratu Armije BiH i HVO-a imala angažirano i do 13 brigada, a da su gubici iznosili više od 13 000 vojnika. Izvor ove posljednje tvrdnje je general Martin Špegelj.  Od siječnja 1993., kad je počinjao muslimansko-hrvatski rat, Armija BiH optuživala je Hrvatsku da postrojbe HV-a sudjeluju u sukobima. Na sastanku u Zenici održanom 20. travnja 1993. između čelnika Armije BiH i HVO-a, Sefer Halilović je tvrdio da u sukobima sudjeluju i postrojbe HV-a, pri čemu se pozvao na komandanta 4. korpusa Arifa Pašalića, no konkretne dokaze nije dao.

Vlada BiH 13. svibnja javno je optužila RH da se na teritoriju BiH nalaze 113. splitska brigada i dijelovi brigade iz Metkovića (na području Bune, Dubrave i Stoca), 114. splitska i 123. varaždinska na području Lašve te jedna tenkov­ska postrojba na području Čvrsnice. U tom je razdoblju u sukobima s Armijom BiH bila samo malobrojna bojna Zrinski, postrojba koju su uglavnom činili Hrvati Herceg-Bosne. Početkom srpnja 1993. u sukob su počele ulaziti i druge postrojbe HV-a, najčešće dragovoljački sastavi. Angažirane su uglavnom na mostarskom dijelu bojišta i ramsko-uskopaljskom bojištu. 

Na mostarskom dijelu bojišta od početka srpnja do kraja kolovoza 1993. bila je angažirana borbena skupina 5. gardijske brigade HV-a.

Početkom kolovoza iz 1. i 2. gardijske brigade HV-a angažirane su dvije nepotpune satnije dragovoljaca (90 i 113 ljudi).

Krajem srpnja angažirana je i dragovoljačka postrojba Vojne policije, koja je u drugoj polovini listopada imala 87 policajaca.

Pripadnici HV-a u kolovozu 1993. se usmjeravaju na ramsko-uskopaljsku bojišnicu, gdje će se zadržati do svibnja 1994. godine.

Najbrojnija je bila 5. gardijska brigada, koja je na bojišnici duže vrijeme imala postrojbu jačine bojne.

Od sredine studenoga 1993. do veljače 1994. ondje je bila skupina 7. gardijske brigade HV-a sa snagama jačine satnije.

Ostale profesionalne postrojbe i razne specijalne skupine brojno su bile u rasponu od voda do ojačanog voda.

Dragovoljačke skupine iz pričuvnih postrojbi masovnije su bile zastupljene iz domobranskih pukovnija iz Slavonije, a iz nekoliko pričuvnih bri­gada HV-a bilo je skupina jačine pješačkoga voda. 

Intenzitet dolazaka bio je najveći u razdoblju kolovoz-studeni 1993. godine.

Na samom kraju 1993. od vojnih bjegunaca i vojnih obveznika Hrvata iz BiH ustrojena je u Zagrebu 175. brigada, koja je od kraja prosinca 1993. do svibnja 1994. po bojnama bila angažirana na ramsko-uskopaljskom bojištu.

Po zavr­šetku muslimansko-hrvatskoga rata te su snage u proljeće 1994. povučene iz BiH.

Pripadnici HV-a u BiH u dokumentima se uglavnom vode kao dragovoljci, što je za većinu nedvojbeno. Njihov broj nikad nije prešao snagu formacijske lake brigade JNA (1400-1800 ljudi) uz potporu ekvivalenta topničke bitnice i oklopne satnije. Nikada nisu bili koncentrirani na jednom taktičkom pravcu ili mjestu, nego su dijeljeni na manje skupine radi držanja prevelike crte obrane.“

Šta je i na osnovu kojih sporazuma Hrvatska vojska radila u BiH? Ova su pitanja aktuelizirana nakon hapšenja pripadnika HVO-a i natpisa o „novim“ prijavama protiv hrvatskih generala.Šta je i na osnovu kojih sporazuma Hrvatska vojska radila u BiH? Ova su pitanja aktuelizirana nakon hapšenja pripadnika HVO-a i natpisa o „novim“ prijavama protiv hrvatskih generala.Policija Republike Srpske (RS) demantirala je natpise srbijanskih medija da je Sudu Bosne i Hercegovine (BiH) podnijela nove prijave protiv 16 oficira Hrvatske vojske (HV), među kojima su Ante Gotovina i aktuelni hrvatski ministar odbrane Damir Krstičević. „Posljednjih šest godina nije bilo nikakvih prijava“, kazala je glasnogovornica MUP-a RS-a Mirna Miljanović.

 Reakcije iz Zagreba ovoga su puta bile umjerenije nego u slučaju nedavnog hapšenja bivših pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) u Orašju. „Provjerit ćemo informacije. Ne želim dodatno spekulirati. HV je bila angažirana u BiH, a sve je to bilo temeljeno na dogovoru predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića“, kazao je hrvatski premijer Andrej Plenković. Hrvatski ministar pravosuđa Ante Šprlje smatra da je cilj ovakvih medijskih natpisa „uznemiriti javnost, a politici dati određeni smjer djelovanja“, dok je politička komentatorica Višnja Starešina za HTV kazala kako je na sceni „specijalni rat protiv Hrvatske". Tako je, iako demantirana, vijest beogradskih Večernjih novosti izazvala puno reakcija i pokrenula nove hrvatsko-bošnjačke rasprave o događajima iz nedavne ratne prošlosti. Politički analitičar Pejo Gašparević vjeruje da ovakvi novinski natpisi ne doprinose stvaranju pozitivnog ozračja između Hrvatske, BiH i Srbije. „Na udaru su bošnjačko-hrvatski odnosi u okolnostima kada aktuelno hrvatsko vođstvo naglašava podršku BiH na putu ka Evropskoj uniji (EU) i NATO-u. Srbija i RS se protive članstvu u NATO-u, pa i u toj činjenici treba tražiti izvore podrivanja partnerskih odnosa između Hrvatske i BiH, ali i Hrvata i Bošnjaka u BiH. Sve to podsjeća na praksu iz prošlog rata kada su bošnjačko-hrvatski odnosi zapali u krizu uprkos sporazumima tadašnjih predsjednika Tuđmana i Izetbegovića“, kaže Gašparević za Deutsche Welle.

Posavina „najveća enigma“ u djelovanju HV-a

On podsjeća da je sporazum iz 1992. godine predviđao i djelovanje Hrvatske vojske (HV) u pograničnim dijelovima BiH, dok je sporazum iz 1995. godine (Splitski sporazum) precizirao i „zajedničku obranu od srpske agresije". „Nažalost, sporazum iz 1992. godine kompromitiran je sukobom jedinica Armije Republike BiH (RBiH) i HVO-a u Srednjoj Bosni i na mostarskom području, od čega je najviše profitirala 'treća strana'. Čini se da se historija ponavlja i da bi sa novim nesuglasicama između BiH i Hrvatske, odnosno Bošnjaka i Hrvata, ponovo mjogla profitirati 'treća strana'“, kaže Gašparević.Novinar Mladen Bošnjak, autor knjige „Blaž Kraljević - pukovnik i  pokojnik“, za Deutsche Welle kaže da angažman HV-a u BiH nikada nije bio tajna i da su jedino tumačenja istog bila radikalno različita, zavisno od trenutka i potreba dnevne politike. „HV u Hercegovini bila je posve normalna pojava, a razlog je razumljiv - obrana Dubrovnika i uskog kopnenog prilaza k ovom gradu. Naravno, i radi obrane hercegovačkih Hrvata koji su, uprkos ukorijenjenom suprotnom mišljenju, bili dosta slabo organizirani", kaže Bošnjak. Posavina je najveća enigma kada je u pitanju „pomoć“ Hrvatske tamošnjim Hrvatima, ističe naš sagovornik. „Naime, jako puno ozbiljnih ljudi tvrdi da je Posavina izdana ili prodana. Jedan od najglasnijih je general Ante Prkačin koji otvoreno, bez ikakvog uvijanja, tvrdi da je njegovu jedinicu (HOS BiH – Hrvatske odbrambene/oružane snage BiH) na posavskom ratištu izdao general Pavao Miljavac". Jedan od nedavno uhapšenih pripadnika HVO-a u Orašju, general Đuro Matuzović, kaže da je spreman sarađivati sa Tužiteljstvom BiH i da je na terenu komandovao „samo na papiru“, dok je stvarna moć bila u rukama HV-a. „Nedvojbeno i bespogovorno, u svim situacijama HV je bila, u operativnom i svakom drugom smislu, nadređena domaćim snagama“, potvrđuje Mladen Bošnjak. Sporna uloga HV-a u vrijeme operacije „Koridor 92"U ljeto 1992. godine snage lojalne Radovanu Karadžiću (bivša Vojska Republike Srpske – VRS) pokrenule su vojnu operaciju „Koridor 92" čiji je cilj bio uspostava veze između zapadnog i istočnog dijela tadašnje RS, ali i povezivanje „srpskih" teritorija u BiH i Hrvatskoj sa Srbijom. Za petnaestak dana juna 1992. godine snage VRS-a ovladale su Derventom, Modričom i Odžakom, spajajući istočne i zapadne „srpske" teritorije. Borbe su nastavljene tokom ljeta, a početkom oktobra 1992. godine VRS zauzima i Bosanski Brod, čime je slomljen otpor branitelja na ovom dijelu ratišta, a većinsko hrvatsko i bošnjačko civilno stanovništvo protjerano, izbjeglo ili ubijeno.

„Uspostava 'Posavskog koridora' je klasični politički deal. O tome je svjedočilo puno insidera, a i neka suđenja su to potvrdila", kaže Mladen Bošnjak. „Vojna logika nalagala je odbranu i presijecanje koridora prema Krajini, ali je presudila politika, odnosno dogovor Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli BiH. Snage HV-a su se povukle iz Posavine što je vojsci Radovana Karadžića omogućilo probijanje koridora“, kaže za Deutsche Welle profesor odbrane i sigurnosti iz Sarajeva Nedžad Ahatović. Navodeći primjere povlačenja HV-a iz Posavine, naš sagovornik podsjeća na slučaj 108. brigade HV-a. „U duhu sporazuma Tuđman-Milošević, 108. brigada HV-a je sa teritorije BiH povučena prema Slavonskom Brodu, zbog čega je general HV-a Petar Stipetić oštro protestirao. Zato mu je oduzeta komanda i ostao je neraspoređen. Na ovom području nikada nije bilo sukoba između HVO-a i Armije RBiH“, dodaje Ahatović.Krajina, Krstičević, Gotovina i Dudaković

Za razliku od Hercegovine, pogotovo Posavine, u Krajini je vladala „vojnička" i „ratnička" logika koja je nalagala „oslobađanje" kninskog zaleđa i deblokadu Bihaća, tvrde naši sagovornici. „Ako je u tim operacijama bilo ratnih zločina, onda je riječ o pojedinačnim slučajevima i pojedinci trebaju odgovarati. Insistiranjem na formulaciji 'udruženi zločinački poduhvat' tokom oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH 1995. godine, želi se prekrojiti karakter rata i poremetiti odnos između Hrvatske i BiH“, kaže Nedžad  Ahatović. „Na meti srpskih revizionista historije nisu samo generali HV-a Ante Gotovina i Damir Krstičević. Od kraja rata u BiH, posebne institucije Vlade RS-a nastoje dokazati da je i bivši komandant 5. korpusa Armije RBiH general Atif Dudaković počinio ratne zločine u Krajini. Kako bi se dokazala njegova 'odgovornost', Tužiteljstvu BiH su, prema riječima bivšeg glavnog tužitelja Milorada Barašina, dostavljani i snimci iz filma 'Maratonci trče počasni krug'", ističe Ahatović. General-bojnik Damir Krstičević, aktuelni ministar odbrane Republike Hrvatske, tokom završnih vojnih operacija u BiH bio je komandant 4. gardijske brigade HV-a. Ta je brigada nanijela „težak poraz" VRS-u na potezu Drvar – Mrkonjić Grad – Jajce. „Najave procesuiranja Damira Krstičevića idu u pravcu dezavuiranja (nepriznavanja) trenutne hrvatske vlade, a Ante Gotovine zato što je izuzetno popularan i što je uzrok srpskog kompleksa uvjetovanog ratnim porazom. Valjda nema srpske institucije i udruge koja nije podigla optužnicu protiv Gotovine", kaže Mladen Bošnjak.„U vrijeme događaja koji se navode u optužnicama protiv oficira HV-a i HVO-a u Mrkonjić gradu i Posavini, RS je bila teritorija RBiH pod okupacijom. Prema Splitskom sporazumu iz 1995. godine,HV, HVO i Armija RBiH dogovorili su zajedničko djelovanje za oslobođenje RBiH i okupiranih teritorija Hrvatske. Stoga su djelovanja HV-a na teritoriji RBiH potpuno legalna, u skladu sa sporazumom i nema mjesta tvrdnjama da je u tom periodu, a radi se o 1995. godini, došlo do agresije RH na BiH", kategoričan je Ahatović.

HV ratovala i protiv Armije RBiH

„Neki krugovi u RS i Srbiji, odakle su i plasirane informacije o 'novim optužnicama' protiv generala HV-a, očito žele narušiti dobre odnose BiH i Hrvatske. Ekstremni elementi u RS-u nikada se nisu pomirili sa činjenicom da su 1995. godine pretrpjeli težak vojni poraz tokom operacija HV-a, HVO-a i Armije BiH - 'Oluja' i 'Sana 95'. Posljedice srpskog poraza u tim operacijama donekle je ublažio Daytonski mirovni sporazum", ističe Ahatović.

HV je i prije Splitskog sporazuma aktivno učestvovala u napadnim borbenim operacijama protiv Armije RBiH u Srednjoj Bosni i dolini Neretve, posebno u Mostaru, ističe naš sagovornik. „Hrvatska državna politika je nakon Vens-Ovenovog plana odlučila osigurati što veći prostor za Hrvate u BiH kako bi se dobio argument više u pregovorima za završetak rata. U tom kontekstu su poduzeta i vojna djelovanja HV-a pod krinkom 'dragovoljnog' boravka u BiH, mada se kasnije otkrilo da su na terenu u BiH bile prisutne kompletne regularne jedinice HV-a“, kaže Nedžad Ahatović.

Zvaničnici RS-a i Srbije nisu se oglašavali u vezi sa natpisima o „novim“ prijavama protiv oficira HV-a. Jedino je predsjednik RS-a Milorad Dodik, komentirajući nedavna hapšenja bivših pripadnika HVO-a u Orašju, odgovornost prebacio na bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, optužujući ga za „umiješanost“ u rad pravosuđa.

Kada je u pitanju Hrvatsko vijeće obrane, oružana sila Hrvata u BiH, Marijan ističe činjenicu da je to bila jedina vojska nastala na razvalinama Jugoslavije a da gotovo ništa nije dugovala JNA i nastavlja:

„Nedostatak stručnih ljudi, konkretno školovanih vojnika, bila je kronična boljka HVO-a. Iz prethod­nog sustava naslijeđena je skromna ljudska baza. U HVO-u je bio angažiran samo jedan general (Stanko Matić), i to tek 1993., a i on je umirovljen prije rata.

Točan broj oficira JNA u HVO-u nije poznat, no do jeseni 1993. bio je veoma malen, a otada nešto veći – dolaskom časnika HV-a. Prosječan zapovjednik brigade HVO-a nije imao djelatnu, a najčešće ni pričuvnu časničku naobrazbu iz JNA. Jasno je da je stanje na nižim razinama bilo mnogo lošije.  Hrvatsko vijeće obrane dugo je bilo vojska s najvećim brojem pripadnika druge nacionalnosti, iako se to konstantno prešućuje i negira.

Značajan postotak Bošnjaka bio je u operativnim zonama Jugoistočna Hercegovina i Bosanska Posavina.

U OZ Srednja Bosna nije bilo Bošnjaka, a u

Sjeverozapadnoj Hercegovini značajniji ih je postotak bio u brigadama

Petar Krešimir IV iz Livna i Rama iz Prozora.

Početkom lipnja 1993. brigada Rama imala je u svojem sastavu 471 Muslimana ili 23,3% vojnika u brigadi.

Brigada Petar Krešimir IV imala je 767 Muslimana odnosno 24,85%, a

brigada Kralj Tomislav iz Tomislavgrada, Kupresa i Posušja imala je u svojem sastavu 296 ili 9,69% Muslimana.

Nakon što su u svibnju 1993. počeli prelasci vojnika Muslimana u ABiH, često s oružjem i u obliku gdje je teško razlučiti dezerterstvo od izdaje, počeo je ubrzani proces razoružavanja nepo­uzdanih vojnika, koji je dovršen tek krajem 1993., osim na području Zbornoga područja Orašje.“

U kontekstu rata u BiH svakako je zanimljiva i pojava HOS-a na tom ratištu, gdje se pojavio 1991. godine.

Marijan napominje da ga je slijedeće godine bilo gotovo na svim područjima gdje je bilo Hrvata, a nerijetko i kod Muslimana te pojašnjava:

„Postrojbe su nosile zvučna imena premda su stvarno bile daleko manjeg brojnog stanja.

HOS se organizacijski se dijelio na sastave i zapovjedništva pod zapovjedništvom Stožera za Bosnu i Stožera za Hercegovinu u Ljubuškom. Zapovjednici Stožera za Hercegovinu bili su general Blaž Kraljević i brigadir Stanko Promorac - Ćane, a za­povjednik Stožera za Bosnu bio je Jadranko Jandrić.

U ljeto 1992. postojao i ratni stožer HOS-a za lašvansku regiju čiji je zapovjednik bio Darko Kraljević. 

U javnom pozivu danom u Mostaru 28. svibnja 1992. Zapovjedništvo Ratnog stožera za Mostar deklariralo je HOS kao elitnu postrojbu TO, odnosno ABiH.

HOS je organizacijski vrhunac imao u ljeto 1992., a kraj je počeo uoči pogibije generala Kraljevića na punktu HVO-a u Kruševu kod Mostara 9. kolovoza.

U listopadu je Dobroslav Paraga osnovao jedinstveno zapovjedništvo HOS-a za BiH koje se zvalo Glavni stožer HOS-a.

Sjedište je bilo u Zenici, a načelnik je bio brigadir Mladen Holman.

Do kraja 1992. godine HOS se najvećim dijelom podijelio na hrvatski i muslimanski dio i utopio u HVO i ABiH.“ Uglavnom, knjiga je izašla u najboljem mogućem trenutku, u tijeku nove hajke protiv Hrvata u BiH, kada izgubljena strana u ratu na terenu danas pokušava prekrojiti povijest na drugi način. Knjiga činjenično daje do znanja koja je bila važnost HVO-a u Domovinskom ratu, i uopće BiH bojišnice. Sve je to i danas jako važno, kad se Hrvatska mora braniti od povijesnih neistina, a u knjizi su same povijesne činjenice.