Godina 1941. je bila dramatična i obilovala je nasiljem više nego ikada ranije u historiji Sarajeva. I prije nego je njemačka avijacija bombardirala Sarajevo, u gradu se atmosfera „zagrijala“ i nepovjerenje među njegovim stanovnicima je izbilo na površinu. To se vidjelo već na demonstracijama koje su izbile nakon puča 27. marta: iako su u tim demonstracijama, kojima se iskazivala odanost državi Jugoslaviji, a komunisti im kasnije pridavali veliki antifašistički karakter, sudjelovali i vodeći muslimanski lideri, a reis-ul-ulema Fehim Spaho uputio telegram podrške i odanosti malodobnom kralju Petru II Karađorđeviću, čule su se i parole kojima se muslimane karakteriziralo kao „njemačku petu kolonu“, što je zaoštrilo odnose u gradu, ali su tek njemačke bombe 6. aprila najavile novo stravično razdoblje. Nakon što su 6. i 7. aprila bombardirali aerodrom u Rajlovcu, njemački avioni su 12. aprila bacali bombe i na sam grad.
Tada su pogođene zgrade pošte i suda, kao i neke druge zgrade u središtu grada „Naročito intenzivno je bilo bombardovanje 13. aprila kada su cijeli dan avioni bili nad Sarajevom i bez ikakvog određenog plana sipali bombe i mitraljirali“. Tada su pogođene Željeznička stanica, hotel „Zagreb“, sklonište u Velikom parku, prostor u blizini Ali-pašine džamije, naselje Bjelave, osnovna škola i niz susjednih kuća na Vratniku su uništeni, kao i razni dijelovi Bistrika, niz zgrada na Skenderiji, kao i dijelovi oko hotela na Ilidži. Prva žrtva je bio Fehim Hadžović, koji je bježeći iz pošte pogođene u bombardiranju poginuo u predjelu Mrakuše. Najviše žrtava (njih 15) je bilo u naselju Medrese, a dio je ubijen i na Bentbaši. Stjepan Tomić, omiljeni profesor sarajevske Prve gimnazije, ubijen je u Velikom parku. „Građani Sarajeva, naročito žene i djeca, bili su jako prestrašeni (...) Bilo je teških scena i nije bilo lako posmatrati nevolje ljudi koji u panici i bez hrane, prepušteni sami sebi, nisu znali šta da dalje rade i kuda da idu. Neki su mislili na kuću i svoje napuštene stanove, strahujući za svoju imovinu, a nisu mogli u njih da se vrate“.
Već 15. aprila njemački vojnici su ušli u Sarajevo. Raspoloženje je bilo različito. Milan Jovanović Stoimirović, koji je do puča 27. marta 1941. bio načelnik Publicističkog odjeljenja jugoslavenske Vlade, zatekao se taj dan u Sarajevu i ostavio jedno svjedočanstvo o tome. Najprije opisuje razgovor sa jednim muslimanskim kafedžijom „čije čisto kafanče nije imalo 3 m u prečniku“, koji je tugovao zbog propasti Jugoslavije: „Imali smo državu u kojoj je za svakoga bilo svega što mu je trebalo, ako je bio pošten i ako je hteo da radi, a sad nema više toga i daj Bože da se ikad mogadne ponova stvoriti onolika država“, navodno je izjavio kafedžija. No, Jovanović Stoimirović opisuje i ponašanje Sarajlija prilikom sviranja njemačke muzike pred Vijećnicom, kojom je obilježen ulazak njemačkih trupa u grad.
„Ona svira, a muslimani, načičkani na keju, nije da pljeskaju, nego se hori i preko Miljacke. Naročito je bio buran pljesak kad su odsvirali marš iz „Fausta“. E to je bilo za priču.
Muslimani su uopšte dočekali Nemce kao oslobodioce. Sve što je bilo u Sarajevu od islama, izišlo je na ulicu. Muslimani su se kao tumači i vođi vozili automobilom s Nemcima. Zajedno s Nemcima, muslimani su ušli u jevrejski tampl i lomili po njemu unutrašnje ukrase. Jevreji su imali veći strah od muslimana, nego od Nemaca“.
Ovakav Stoimirovićev opis pljačke Templa je pojednostavljen. Zapravo, pokazalo se i ovom prilikom da etnička kategorizacija pljačkaša nije dovoljna da jasno objasni stvarno stanje u gradu. Američki historičar Robert J. Donia je pravilno ocijenio da je riječ o „lokalnim vandalima“ koji su skupa sa Nijemcima opljačkali tu sinagogu. Ali, uklanjanje spomen ploče Gavrilu Principu, kao i ova pljačka sinagoge su nagovijestili sudbinu sarajevskih Srba i Jevreja, koji su uskoro postali najveće ratne žrtve. Općenito, nasilje koje su činile vlasti NDH bilo je etnički motivirano, a diskriminatorski zakoni su bili usmjereni protiv sarajevskih Srba i Jevreja.
Ulazak Nijemaca u Sarajevo zabilježen je na ovom linku.
Dok su lokalni vandali koristili ratne okolnosti za pljačku, vlasti novouspostavljene NDH su počele prvoditi nasilje na etničkoj osnovi. Pokazuje to i sudbina članova nestranačkog „Narodnog odbora“, formiranog u aprilu 1941., koji je, po svemu sudeći, stojao iz jednog prijedloga upućenog reis-ul-ulemi Fehimu Spahi o tome da se BiH stavi pod izravni njemački protektorat. Naime, muslimanski članovi Odbora koji su se zalagali za bosansku autonomiju u okviru Trećeg Rajha (Uzeir-aga Hadžihasanović, Husein Kadić i Asim Šeremet) su oštro ukoreni, a Srbi (Vojislav Besarović, Dušan Jeftanović i Milan Božić) su odvedeni i ubijeni u logoru. Tako su vandalska pljačka i etničko nasilje obilježili početak Drugog svjetskog rata u Sarajevu. To nasilje etnički motivirano, uz djelimično ideološku osnovu, nastavljeno je tokom čitavog rata. Prema detaljnim istraživanjima, u Sarajevu je tokom rata ubijeno
ukupno 10.861 građanin (9071 civila i 1890 partizanskih boraca),
što je predstavljalo 12,9% stanovništva.
Najveće žrtve su bili
sarajevski Jevreji (ubijeno 7092 Jevreja),
Srbi (ubijeno 1427),
Muslimani (412),
Hrvati (106),
Crnogorci (16),
Makedonci (1),
Slovenci (5)
Ostali (12).
Jevreji i Srbi su bili žrtve etničkog nasilja, dok su Muslimani i Hrvati bili žrtve ideološkog nasilja (ubijani su zato što su bili antifašisti).
Kraj Drugog svjetskog rata u Sarajevu je opet obilježen nasiljem, ali sada to nasilje nije imalo etničko nego ideološko obilježje. To sarajevsko „užasno finale“ Drugog svjetskog rata počelo je „Luburićevom strahovladom“. Riječ je o nasilju koje je krajem rata organizirao Vjekoslav Maks Luburić, koji je, kao posebni Pavelićev izaslanik, sredinom februara 1945. došao u Sarajevo s ciljem da pripremi odbranu Sarajeva, ali i organizira otpor nakon što partizani zauzmu teritorije koje su do tada držali Nijemci. U skladu s tim ciljevima, prva Luburićeva zadaća je bila ugušiti otpor sarajevskih ilegalaca. On je organizirao prijeki ratni sud pred koji je izveo 85 osoba, od kojih su mnogi osuđeni na smrt vješanjem.
Najgori zločini počinjeni su u Berkovića vili na Skenderiji, koju su građani Sarajeva nazvali „Luburićeva vila“.
U bašti ove vile nakon oslobođenja su otkopana 23 leša, od kojih mnoge nije bilo moguće odmah identificirati.
Među žrtvama bili su komunistički ilegalci bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Osim toga, noću 27./28. marta na Marijin Dvoru je obješeno 55 ljudi, koji su većinom bili povezani sa ilegalnim gradskim Narodnooslobodilačkim frontom.
Oko vrata im je istaknuti natpis „Živio Poglavnik“.
Ukupno je utvrđeno da je Luburić u tom kratkom razdoblju tokom marta 1945. ubio 323 ljudi u Sarajevu,
ali ovo Luburićevo nasilje na kraju rata nije bilo etnički motivirano, budući da su žrtve bili pripadnici svih nacionalnosti. Fašisti su likvidirali antifašiste.
Zanimljivo je da je spomenik obješenim na Marijin Dvoru podignut tek 2008. godine ispred zgrade Filozofskog fakulteta. Kada su Udruženje boraca Narodnooslobodilačkog rata Sarajevo Centar i Općinsko vijeće Sarajevo Centar pokrenuli inicijativu za podizanje spomeno-obilježja, bilo je raznih reakcija. U jednom pismu, jedan sugrađanin je tim povodom pisao kako su „vrlo uvaženi ilegalci Sarajeva Olga Marasović, Olga Brajković i još neki bili i ostali do smrti protivnici bilo kakvog obilježavanja tog nemilog i groznog događaja. Posebno je bio protiv drug Veljo Vojnović koji se zarekao da dok je živ neće se to desiti“. Bilo kako bilo – ovo je možda jedini spomenik podignut poslije rata 1992-1995. godine, u kojem se njeguje sjećanje na žrtve iz Drugog svjetskog rata.
28.03.2022
Kommentar schreiben