Među našom ulemom bilo je ljudi, kao što ih ima i dan-danas, koji su se pored svoga redovnog zanimanja bavili i drugim koristnim poslom. I baš taj sporedni rad odvajao je te ljucki od drugih. tako da im se očuvao spomen u narodu, a neki su ušli i u poviest ovih zemalja. U tom koristnom radu po zajednicu nalazi se vjerskih službenika od najnižih: (muezini. imami i mualimi), do najviših: (kadije i muftije). Taj njihov rad u glavnom je kulturne i ponešto političke prirode. Medu tom ulemom bilo je Ijudi, koji su pisali, prevodili i prepisivali koristne knjige, liečili bolestnike i pravili liekove, gradili razne zadušbine i ostavljali u dobrotvorne svrhe pokretnine i nepokretnu imovinu, a u težkim danima našlo se medu ulemom ljudi, koji su se iztakh i kao nesebične vode i neustrašivi borci (Hadžijamaković, pljevaljski muftija Šemsekadić, mostarski muftija Džabić i drugi). Medu ovakvu ulemu ubrajamo merhum Hadži Mehmed efendiju Handžića, najboljeg islamistu kod nas, a jednog od najuglednijih i u cielom islamskom svietu. Pored svoje redovne službe Handžić se iztakao kao vrstan i plodan pisac na svim područjima islamistike, odličan vaiz i predavač, vrstan organizator rada i ilmijanskog staleža, čiji je bio duhovni voda rada zadnjih nekoliko godina i napokon kao pobornik za opravdana prava ilmije. Vidna učešća uzeo je i u radu oko ublaživanja i uklanjanja biede i nevolje, koja je zadesila islamsku zajednicu u Herceg-Bosni uslied ovog strašnog rata.
Hadži Mehmed efendija Handžić potomak je jedne stare i vrlo ugledne sarajevske porodice. Iz raznih izprava, što se čuvaju u ovoj porodici, ustanovio sam, da je Hadži Mehmed efendija osmo koljeno porodice Handžića. Mehmedov je otac H. Muhamed, djed Mehmed, pradjed Salih, a ovoga otac Mehmed, djed Salih i pradjed Mehmed sin Salihov.Mehmed sin Salihov zvao se Handžić (Handžioglu) i umro je u Sarajevu 1171. (1758.). Iz očuvanih izprava vidi se, da je bio imućan čovjek. Kupio je liep posjed u selu Veselinovcu. Dva se puta ženio i prva mu je žena umrla 1154. (1741.).
S ovom je imao četvoro djece: Muharema, Mustafu, Sulejmana i Zejnebu. S drugom ženom Aišom, kćerkom nekog Ahmeda, imao je devetoro djece i svi su ga nadživjeli. Sinovi su: Alija, Ahmed, Salih, Bektaš i Smajil, a kćeri: Zejneba, Safija, Hava i Mejra. O Salihu, trećem sinu Mehmeda i Ajiše, čiji je potomak naš merhum, ne znamo ništa pobliže.
Njegov je sin Mehmed, zanatom tabak; umro je 1231. (1815.). U saferu 1223. (1808.) kupio je u Dovlićima dva komada zemlje, od kojih se jedan zvao Okuka, a drugi Uvlaka. Nadživjelo ga je četvoro djece: Salih, Sulejman, Ajiša i Mejrema. Ovaj Salih, takoder zanatom tabak liepo je radio i povećao svoj imetak. Godine 1235. (1820.) kupio je komad zemlje u Veselinovcu, 1245. (1829.). tri komada zemlje u Tilavi, 1249. (1833./4.) velik komad zemlje u sarajevskoj mahali Soukbunaru, gdje je sagradio veliku kuću, u kojoj se rodio i naš merhum, i 1254. (1838.) dućan prema Gazi Husrevbegovoj banji. Salih je umro 1269. (1853.) u Bihri Abasu na putu iz Medine u Meku, dakle na putu hadža. Iza njega je ostalo petoro djece: Mehmed, Mustafa, Ahmed, Mejra i Fatima, dok mu je još za života najstariji sin Ibrahim poginuo. Mehmed, djed merhumov i posljednji tabak iz ove porodice bio je vanredno snažan čovjek, te se o tome još medu starijim Ijudima priča. Umro je 1315. (1897.) u 80. godini života.
Još prije okupacije putovao je poslom u zemlje preko Save. Bio je i u Zagrebu. Njemu je bilo začudo, što u Zagrebu ljudi običaju navečer dugo sjediti po krčmama, piti i pjevati, a ujutro dugo spavati, dok je u nas onda bio običaj rano leći, i dobro uraniti. On se bavio liečenjem raznih bolesti i priredivanjem liekova. Bio je i s vjerske strane liepo obrazovan i pobožan čovjek. Koliko se zna, i stariji članovi ove porodice posjedovali su liepu vjersku naobrazbu, pa je vjerska nauka bila jedna od tradicija ove kuće. Merhumov otac Hadži Muhamedaga (roden oko 1870.) i majke Fatime-hanuma žive još i danas na svome dobru na Gornjem Soukbunaru. I Hadži Muhamedaga, kao i njegovi predci, uživa liep ugled naročito medu starijim Sarajlijama. Uspješno se bavi liečenjem rana i izradom mehlema
Uz to posjeduje i priličnu vjersku naobrazbu.Treba još spomenuti, da se u ovoj kući vanredno gajila porodična i sarajevska tradicija, koju je i merhum bio prigrlio i kojom se u raznim zgodama bio služio.Ovo sve što je rečeno o Handžićima bilo je potrebno da se vidi, iz kakve je kuće potekao merhum Hadži Mehmed efendija. Hadži Mehmed efendija Handžić roden je u Sarajevu 16. prosinca 1906.
Od 1912. do 1914. polazio je Dženetića mekteb u Bistriku. Još uviek priča njegov prvi mualim Jusuf ef. Imamović, kako je merhum govorio »cirta« mjesto »crta«, i kako je bio jedan od najdarovitijih a po polazku jedan od najmarijivih učenika mekteba. U njegovoj ostavštini nadene su i karte o uspjehu, što su se mjesečno dielile učenicima.Od 1914. do 1918., dakle kroz čitav prvi svjetski rat, polazio je ruždiju, osnovnu školu, u kojoj se pored svjetovnih predmeta učilo ponešto arapski, turski i arapska kaligrafija, a pored toga mnogo više i obširnje nauka o vjeri, nego se učilo u onovremenim pučkim školama.
Ovi orientalni predmeti u ruždijama bili su upravo izbliedili u ono doba, dok su se do 1904. učili u tolikoj mjeri, da su bolji učenici mogli položiti strogi izpit za prijem u Šeriatsku sudačku školu. U ruždijama se učio do 1894. i perzijski jezik i čitao Šejh-Sadijin »Duli-stan«. Od učitelja sjećao se merhum naročito Ševke Husakovića, koji bijaše i kao učitelj i kao čovjek vrlo originalan, i Behauddin-efendije Sikirića, jednog od posljednjih hattata (kaligrafa). Nakon završene ruždije upisao se u novoosnovanu šeriatsku gimnaziju, koju je završio 1926. Izpit zrelosti položio je 15.. lipnja iste godine s odličnim uspjehom. Svojim znanjem i radom naročito su mu imponirali profesori Šmalcelj, Kalember i Goldberg i s osobitiin ili se poštovanjem sjećao. Đorda Vaskovića opet se sjećao kao čovjeka i dačkog iskrenog prijatelja.
U ovom zavodu stekao je Handžić solidno znanje iz orientalnih predmeta. On se već tada služio arapskom literaturom i čitao razna arapska djela i pravio svoje bilježke arapskim jezikom. Tada padaju početci njegova književnog rada, iako ih nije dao u tisak. Kao dak ove škole posjećivao je kao najmladi posjetitelj Gazi Husrevbegovu knjižnicu, dok njegovi drugovi nisu ni znali, da ona postoji. U VI. ili VII. razredu šeriatske gimnazije, sada točno ne znam, odredio je merhum sebi put, svršiti teoložki fakultet, pa premda mu je nakon izpita zrelosti bila ponudena štipendija za studij medicine, on to odbi, i u jesen iste godine zaputi se u Kairo, da ondje nastavi nauke. Na 20. listopada 1926. upisao se na »El-Azhar«, a 9. šabana 1349. (30. XII. 1930.) položio je konačni izpit i nakon toga obavivši hadž zajedno sa svojim otcem, povratio se u domovinu sredinom srpnja 1931. godine. Merhuma kao daka i studenta ocrtao je njegov školski drug, prof. Muhamed Fočak u dvobroju časopisa »El-Hidaje« (br. 2-3, god. VIII.), koji je posvećen Hadži Mehmed-efendiji povodom njegove prerane smrti. Svojom sposobnošću Handžić je ubrzo svratio na se pozornost brojnih studenata »El-Azhara« iz cielog islamskog svieta, kao i svojih profesora, prvaka islamistike, od kojih su ga neki i posjećivali u konviktu »Revakul-etrak« i pozivali ga u svoj dom. Handžić se kroz cielo vrieme svog boravka u Kairu bio predao svim svojim bićem radu, i ni čas mu nije prošao uzalud. Samo ovakvim radom i onim talentom, kakav je bio naš merhum, mogao je postići ono silno znanje. Kod Handžića su došle do podpunog izražaja rieči jednog filozofa, koji reče, da je marljivost jedan (1), a talenat nula (0), ali oboje zajedno je deset (10).
U Kairu je započeo i Handžićev obilni i raznovrstni književni rad. U 19. broju prve godine »Novog Behara«, godine 1928. izašao je njegov prvi rad »Osnivač Kaira i El-Azhera« (Misao da je Slaven), a u drugom godištu objavio je članak: Izvještaj Arapa o Slavenima, Sat kod Arapa i El-Azher. Narod kaže, da se dobar dan izjutra poznaje. I po ovim Handžićevim radovima vidjelo se, da će on biti od osobite koristi našoj knjizi i nauci. U Kairu je napisao i tri zasebne knjige na arapskom jeziku. U jednoj od tih (El-dževherul-esna) donio je 223 biografije učenih Ijudi i pjesnika iz Herceg-Bosne, a u uvodu je iznio historijat širenja islama u Europi, geografski prikaz Bosne i Hercegovine, porieklo stanovničtva, islamizaciju i obće karakteristike bosansko-hercegovačkih muslimana. Ovim je djelom upoznao arapski sviet, kao i one, koji arapski čitaju, s jednom svietlom stranicom naše prošlosti. Pored drugih, osvrnuo se na ovo djelo i njemački učenjak dr. Franz Babinger u zagrebačkom »Morgenblatt«-u od 1. I. 1933. Odmah nakon povratka sa studija regulirao je vojnu dužnost, odsluživši šestmjesečni rok (od 5. VIII. 1931. do 5. II. 1932.) u vojnoj bolnici u Sarajevu. S najvećim poštovanjem sjećao se merhum susretljivosti i prijaznosti dra Novakovića, šefa očnog odjela spomenute bolnice, kod koga je služio. Dekretom Ulema-medžlisa u Sarajevu od 4. travnja 1932. postavljen je privremenim muderisom na Gazi Husrevbegovoj medresi i u tome je svojstvu ostao do 29. siecnja 1937., kada je bio riešen te službe i pridieljen Gazi Husrevbegovoj knjižnici, dekretom od 29. III. 1937. Kao knjižničar ostao je do 1. svibnja 1944. Kao muderis bio je i vaiz u Begovoj džamiji od 12. XII. 1933. do 8. XI. 1936. Dana 7. siečnja 1937. izdan mu je dekret, da može vaziti u svakoj džamiji, sporazumno s dotičnim stalnim vaizom, ako postoji, i s prijavom svakog vaza Ulema-medžlisu. Kontraktualnim nastavnikom Više islamske šeriatsko-teoložke škole postavljen je 23. rujna 1939., i u tome svojstvu djelovao do 8. travnja 1944. Toga je dana imenovan redovnim profesorom, kao činovnik IV. razreda prve grupe na istom zavodu. Da je bilo pravog razumievanja u zboru ovoga zavoda, Handžić je mogao postati davno prije profesorom. Ne prodoše ni puna četiri mjeseca od spomenutog imenovanja, a Handžić se preseli na drugi sviet. Nakon jedne lakše operacije u Državnoj bolnici u Sarajevu izpustio je Hadži Mehmed-efendija Handžić svoju plemenitu dušu 29. srpnja 1944. Dva dana kasnije obavljena je dženaza uz ogromno učešće njegovih prijatelja. znanaca i poštivatelja. Pokopan je na Hambinoj Carini, nedaleko rodne kuće. Smrću Hadži Mehmed-efendije Handžića nestalo je izmedu nas čovjeka, kakav se ne rada ni u svakih stotinu godina. Smrt ovakvog čovjeka bio bi težak gubitak i za veliki narod, a kamoli za našu zajednicu.
On je bio riznica znanja, ili kako je za ovakve ljude znao reći merhum Bašagić: »ajakli kjutubhana«, a uz to neumoran radnik i na peru i na djelu, i kroz nepunih šestnaest godina napisao je, pored nastavničkog rada i brojnih održanih vazova i predavanja, cielu biblioteku, a pored toga neprestano je ćitao i usavršavao se. Radio je brzo, kao da je slutio, da mu je život kratak. II. Handžić je djelovao kao muderis nepunih deset godina. Svojim radom unio je on nov način predavanja naročito u višim razredima Gazi Husrevbegove medrese i na Višoj islamskoj šeriatsko-teoložkoj školi, i pobudio kod svojih slušača ljubav za one discipline, koje je predavao. Ne samo da je dopuštao razpravljanje o pojedinim pitanjima, nego ga je i sam upravo izazivao. Time je potakao svoje slušače na samoradinost. Upućivao ih na literaturu i sam im posudivao djela iz svoje bogate biblioteke. Svakom svome učeniku, koji se na nj obratio, davao je upute s osobitim zadovoljstvom u svako doba i na svakom mjestu. I kroz to kratko vrieme odgojio je liep broj učenika, kqji idu stopama svoga učitelja.U našoj školskoj knjizi ostavio je Handžić liep spomen. Godine 1934. izašao je nakladom Vakufske direkcije njegov užbenik za islamsku vjeronauku u VIII. razredu srednjih škola »Ilmul-Kelam« (dogmatika i apologetika). U družtvu sa drom Šaćirom Sikirićem i M. Pašićem sastavio je arapsku gramatiku s čitankom i rječnikom za niže medrese i srednje škole (Sarajevo, I. dio 1936., U. dio 1937.), a izašla ,je u istoj nakladi.
Time je udovoljeno velikoj potrebi za ovakvom knjigom, jer je Kadić-Bulićeva knjiga postala prava riedkost. »Uvod u hadisku i tefsirsku nauku« pomoćna je knjiga, koju je izdao u vlastitoj nakladi (Sarajevo, 1937.). Ovo djelo i »llmul-Kelam« prve su knjige ove vrsti na hrvatskom jeziku. Kao nastavnik na Višoj islamskoj šeriatsko-teoložkoj školi izradio je skripta, koja bi bez sumnje bio i tiskao, da ga prerana smrt nije u tome spriečila.Handžić je djelovao nešto jače od sedam godina kao knjižničar Gazi Husrevbegove biblioteke, najbogatije orientalnim rukopisima u Herceg-Bosni. Handžić se odmah prihvatio posla oko izrade modernog kataloga. Pregledao je i opisao 3240 rukopisa. Taj je posao, na žalost, ostao nedovršen. Pored toga, nabavljena su najpotrebnija djela iz raznih područja islamistike. Prenesene su i najvažnije knjige iz nekih biblioteka u pokrajini, a mnoge su odkupljene od privatnika iz Bosne i Hercegovine, a nešto je i poklonjeno. Sakupljen je liep broj djela, što su ih u novije doba napisali muslimani, kao i onih, koja govore o muslimanima u Bosni. Držim da neću pretjerati, ako kažem, da je za Handžićeva vremena napredovala ova biblioteka toliko, koliko u zadnjih petdeset godina njezina obstanka. I da nije buknuo ovaj rat, on bi još mnogo toga učinio. Naravno, da mu je u tome izlazio u susret i mutevelija Gazi Husrevbegova vakufa. Čitaonica ove biblioteke postala je stjecište svih onih, mladih i starih, koji se bave islamistikom i proučavanjem prošlosti Bosne i Hercegovine. Kome god je trebala kakva pomoć, Handžić ju je i ovdje najpripravnije pružao. Ova se biblioteka polagano pretvarala u mali znanstveni zavod. Glavni Handžićev pomoćnik u sredivanju i voclenju biblioteke bio je Hafiz Mahmud Tra1jić, koji je po preporuci Handžića još za njegova života postavljen za bibliotekara, pošto se Handžić zahvalio na ovoj službi, kad je imenovan redovnim profesorom. Handžić je djelovao oko deset godina kao vaiz u raznim džamijama u Sarajevu, a u toj službi obišao je i dobar dio Herceg-Bosne. Vazovi su mu bili vrlo suvremeni. Govorio je vrlo razgovietno, jezikom puka, pa ga je svak mogao razumjeti i shvatiti. Gdje god je on vazio, džamija je bila dubkom puna. Mane i poroke znao je žigosati.
Nikada nije nastojao, da kome ugodi, niti se obazirao, da se kome ne zamjeri.Više vazova objavio je Handžić u raznim časopisima. Te tiskane i netiskane vazove s uvodom o vazu uobće izdala je »El-Hidaja« u zasebnoj knjizi pod naslovom »Vazovi« (Sarajevo,1943.). To je ujedno i posljednje veče djelo Handžićevo.U raznim našim družtvima održao je Handžić više predavanja, koja su vazda bila dobro posjećena. Prvo takvo predavanje održao je 7. svibnja 1932. u Gazi Husrevbegovoj medresi o važnost islamske Nove godine. Više predavanja objavio je u raznim ćasopisima i zasebnim knjigama. Od osobite je zna-menitosti predavanje »Islamizacija Bosne i Hercegovine i porieklo bosansko-hercegovačkih muslimana« (Sarajevo,1940., str. 34), koje je pobudilo naročitu pažnju naše dnevne i periodične štampe. Ovim se težkim pitanjem Handžić mnogo bavio i u tome je imao uspjeha.Handžić je održavao i t. zv. »dersove«, predavanja u napola zatvorenom krugu stalnih slušatelja, obično jedan put sedmično. Liep članak o tome napisao je Fejzullah ef. Hadžibajrić u spomenutom dvobroju »El-Hidaje«. Handžić je držao ove dersove od početka 1939. do smrti. Pa ni ovaj rad nije ostao samo u krugu njegovih slušača. Kao plod je literarna studija »Miradžijja Sabita Užičanina«, koju je s turskog preveo, raztumačio, uvodom i bilježkama popratio (tiskana u Glasniku I. V. Z. i separatno u Sarajevu 1940.).Handžić je vrlo mnogo uradio na iztraživanju književnog rada naših ljudi na iztočnim jezicima. Tu je on dopunjavao Bašagića, i dok je ovaj kao rodeni pjesnik posvećivao više pažnje pjesnicima, Handžić je obradivao više one, koji su se bavili naukom, ne zanemarujući ni pjesnike. Glavno mu je djelo »Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana« Sarajevo, 1934., str. 118.). Uz to je napisao još jedanaest dobrih priloga iz ovog područja, od kojih su obsegom poveći već spomenuti: »Miradžijja Sabita Užičanina«, »Ibrahim-efendija Alajbegović-Pečevija« i »Sarajevo u turskoj pjesmi«. Manji su članci: Ibrahim Zikri, pjesnik iz Užica, Nihadi, Vahdeti iz Dobruna, Lamekanija, Kadi Ahmed-čelebi iz Tuzle, Bejazići, Ilhamija Žepčak, pa nekoliko dragocjenih rukopisa u Karadoz-begovoj biblioteci u Mostaru, Orientalni rukopisi kod Akademije u Zagrebu i Halil-efendijina biblioteka u Gračanici. Već bi ovaj dio Handžićeva rada bio dovoljan, da mu osigura vidno mjesto medu kulturnim radnicima. Handžića kao vjerskog učenjaka kao i njegov rad u družtvu »El-Hidaji« i njegov družtveni rad uobće prikazao je u dva dobra i izcrpna članka u spomenutom dvobroju u »El-Hidaji« Kasim efendija Dobrača, Handžićev najbolji drug i najbliži suradnik, pa se ja u ovom kratkom prikazu života i rada merhumova ne ću na to osvrtati, jer pravo da kažem nisam za to ni sposoban. Handžić je bio i dobar kaligraf. Dobro je pisao sve vrste arapskog pisma. Izradio je i nekoliko levhi, nadpisa na džamije i nišane. U »Grafičkoj Reviji« (1939.) napisao je vrlo informativan članak pod naslovom: »Arapsko pismo i njegova razprostranjenost«. Uz to je ocrtao životopis dvojice naših vanredno poznatih kaligrafa, i to Ibrahim ef. Šehovića iz XVIII. st. (El-Hidaje god. VI.) i Hfz. Husejn Rakim efendije Islamovića (»Novi Behar«, god. XII.). Tako je merhum nešto pridonio i na ovom području. Iz ovog kratkog pregleda Handžićeva rada vidi se, da je on u tome bez akrana. Pa ipak sav taj rad smatramo tek pri-pravom za ono, što bi on dao, da ga je Allah poživio još kojih 20-30 godina. Imenovanjem za redovnog profesora spomenutog zavoda bila mu se pružila prilika za rad, a on je dokazao, da je za nj imao i volju i sposobnost, samo mu je trebalo vremena. Handžićeva je velika zasluga, pored mnogih drugih, da je odgojio nekoliko mladih ljudi, čiji se rad već dobro zapaža, pa se s pravom nadati, da će oni bar donekle izpuniti veliku prazninu, koja je nastala smrću njihova učitelja, i time dokazati, da su njegovi zahvalni učenici. Oni dobro znaju, da je nezahvalnost gora od uvrede.
Kommentar schreiben