Đozo upozoravao na Rekića
U nastavku senzacionalnog serijala od 17. oktobra 1998. godine, „Slobodna Bosna” donijela je posebno zanimljive detalje o tome kako je Fadil Đozo, pomoćnik komandanta za logistiku Armije RBiH na Igmanu, prije nego što će biti smrtno ranjen u zasjedi u avgustu 1992. godine, otvoreno rekao da sumnja u Seada Rekića.
DOLAZAK NA IGMAN
Inače, Rekić je tada na poziv komandanta Taktičke grupe 2 (TG-2) Mirsada Ćatića došao na Igman.
Opisujući kako je polovinom maja 1992. formiran Igmanski odred, SB dalje navodi da je Alija Delimustafić, iako je već bio smijenjen sa mjesta ministra MUP-a, tražio od Seada Rekića da se sastane sa Edibom Šarićem, načelnikom za poslove bezbjednosti, rekavši da je Šarić njegov čovjek.
- Rekić nastavlja održavati redovne kontakte sa bivšim ministrom. Pogotovo zato što je nakon Delimustafićeve smjene Sead Rekić, na preporuku Fikreta Muslimovića, bio najozbiljniji kandidat za novog ministra MUP-a BiH - pisala je “Slobodna Bosna”.
Tako je, piše dalje SB, Delimustafić tražio i da se Rekić “poveže sa Matom Šarlijom Daidžom, te ustanovi da li je krenuo prema Sarajevu i dovede ga u Pazarić”
- U komandi na Igmanu Mirsadu Ćatiću Čuperku Rekić se predstavio kao izaslanik Mate Šarlije Daidže. Prema Ćatićevoj priči, Rekić mu je predao papir bez pečata na kome je pisalo da će Daidžin korpus „Kralj Tomislav” preuzeti komandu nad svim snagama na Igmanu. U potpisu je stajalo: “Zapovjednik svih snaga od Sarajeva do Mostara, general Mate Šarlija Daidža”.
Odavanje informacija
Ćatić je papir odmah pocijepao, a Daidžinom zamjeniku, poručniku Draganu rekao da može ući u sastav Igmanskog odreda, zvati se kako hoće i nositi zastavu koju hoće, ali pod uslovom da je u sistemu jedinstvene komande. Kada je stigao, Mate Šarlija Daidža se sa svojom vojskom smjestio u Buturović Polje.
”Obavijestio sam Delimustafića o Daidžinom dolasku u Tarčin, odnosno o tačnoj lokaciji u Buturović Polju gdje se nalazi. On me instruirao da utičem na Daidžu da dođe na taj pravac prema Sarajevu”, sjećao se Rekić.
Mada se Rekić na Igmanu predstavljao kao čovjek od Daidžinog povjerenja, Daidža nije vjerovao ni Rekiću ni Delimustafiću. Fadilu Đozi je rekao da upravo Rekić pod šifrom “Otrov” kontaktira sa četnicima i daje im informacije – objavila je „Slobodna Bosna” 1998.
Zbog svojih stavova o cjelovitoj Bosni i Hercegovini, Blaž Kraljević je bio sve cjenjeniji od Vlade Bosne i Hercegovine, ali i sve omraženiji od vodstva "Herceg-Bosne". Dok je HOS postizao velike uspjehe u borbi sa srpskim paravojskama, Blažu Kraljeviću su stizale prijetnje smrću.
Odluka Predsjedništva
Još 9. maja Kraljević je izdao proglas u kojem je napao Matu Bobana zbog njegovog dogovora u Gracu na kojem je navodno vršen dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine na srpski i hrvatski dio. U istom proglasu Kraljević je pozvao jedinice HVO-a da uskrate poslušnost Bobanu i stave se pod zapovjedništvo HOS-a - objavljeno je u nastavku četvrte epizode FTV-a "Politička ubistva - Blaž Kraljević Ero".
Precizira se dalje da je Kraljević imenovan za generalbojnika Armije RBiH, a 2. avgusta 1992., dakle samo sedmicu prije nego što će biti ubijen, postao je član Glavnog štaba ARBiH. Jedan od njegovih bliskih saradnika, brigadir HOS-a Stanko Primorac prisjetio se da je 26. jula 1992. Predsjedništvo BiH donijelo odluku da je HOS sastavni dio Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Tako je HOS stavljen u ravan s Teritorijalnom odbranom, HVO-om, Armijom RBiH.
U nastavku emisije FTV-a ratni reporter Mirza Huskić potcrtao je nekoliko važnih događaja koji su se dešavali tih prvih avgustovskih dana.
- Dakle, potpisan je sporazum o saradnji ARBiH i HOS-a. To je ono zbog čega se išlo u Čitluk, u Glavni stan, kako se to zvalo, HOS-a i to su potpisali, ako me pamćenje služi, Stanko Primorac i Mirsad Ćatić, i to vojni dio sporazuma, a politički su kumovali, da tako kažem, rahmetli Fadil Đozo i pokojni Blaž Kraljević - prisjetio se u emisiji FTV-a novinar Mirza Huskić.
Ovdje treba podsjetiti da je u medijima potencirana itekako indikativna činjenica da su odmah nakon ovog sporazuma i to samo u dva dana izvršeni atentati na Kraljevića i Đozu. Kraljević je ubijen 9. avgusta 1992. u Kruševu kod Mostara, a samo dan kasnije 10. avgusta u zasjedi na Igmanu pucano je na Fadila Đozu i komandanta Taktičke grupe 2 Mirsada Ćatića Čuperka. Osam dana kasnije, Đozo je umro u bolnici u Zenici.
- Blaž Kraljević je ubijen nakon sastanka s Matom Bobanom 9. avgusta 1992. godine, a Fadil Đozo poslije sastanka s Alijom Izetbegovićem 10. avgusta 1992. Blaž Kraljević je bio pred Trebinjem. Jedinice TORBiH, prvenstveno zahvaljujući energiji, organizacijskim sposobnostima i liderskom umijeću Fadila Đoze, oslobodile su Trnovo i spremale se da potpuno otvore put ka Goraždu - tvrdi se u nekim izvještajima.
Smrt u bolnici
"Slobodna Bosna", pak, u svom tekstu od 17. oktobra 1998. godine objavila je:
- Fadil Đozo je pod misterioznim okolnostima preminuo u zeničkoj bolnici. Prema verziji koju je prepričavao njegov tadašnji sobni drug, dr. Đuderija, svi aparati za infuziju bili su mu nasilno isključeni.
SB: Sead Rekić 1993. godine priznao da je organizirao ubistvo Đoze
"Slobodna Bosna" je prije 19 godina u nastavcima objavila senzacionalni serijal s dijelovima priznanja koje je 1993. godine, nakon hapšenja u Sarajevu, dao bivši oficir KOS-a Sead Rekić, potvrđujući svoj rad za neprijateljsku stranu.
Između ostalog, u prvobitnom iskazu, koji je promijenio na suđenju, Rekić je priznao i da je organizirao ubistvo Fadila Đoze na Igmanu u avgustu 1992. godine.
- Na radiovezama pozivni znak za Rekića je bio "Dido", za Mirsada Ćatića "Sjena", Ediba Šarića "Stari grom", a Fadila Đozu "Kolibri". Nakon završenog sastanka, oko sedamnaest sati, Ćatić, Đozo i novinar Huskić krenuli su Mitsubishijem prema istočnoj Bosni, na dogovor oko uvezivanja s jedinicama iz Goražda pod komandom Ferida Buljubašića.
Nakon njihovog odlaska, motorolom se javlja Šarić pod šifrom "Stari grom" i pita Rekića: "Da li su krenuli Sjena i Kolibri?", Rekić odgovara potvrdno.
Ćatić i ekipa su na put pošli bez vodiča. Usput su sreli nekog borca koji poznaje put i koji je s njima sjeo u vozilo. Rekić odlazi u izviđanje na Rogoj i nakon nekoliko sati vraća se u sanitet, gdje je spavao. Ujutro ga obavještavaju da su Đozo i Ćatić stradali...
Vozač cisterne koji je našao ranjene i odvezao ih u ambulantu u Dejčiće, gdje im je pomoć pružio doktor Murat Đuderija, vidio je kako je neki vojni automobil prošao pored stradalih i nije se zaustavio.
U svakom slučaju, glavni inspektor MUP-a Rekić nije smatrao potrebnim da ode na uviđaj, već oko deset sati ujutro, u pratnji Semira Balte i Semira Bećirevića, odlazi u hotel "Borik", gdje je do tada Đozo spavao. U "Boriku" zatiče Ediba Šarića i Husu Alića, koji mu kažu da su Đozo i ostali prebačeni u bolnicu u Konjic.
Daljnji događaji koje je Rekić opisao u predistražnom postupku, kada je 1993. uhapšen i isljeđivan u sarajevskom CSB-u, odvijali su se ovako. Rekić je priznao da je organizovao ubistvo Fadila Đoze, ali da jedino nije povukao obarač - objašnjava se u tekstu SB-a od 17. oktobra 1998. godine.
Taj list je, također, kao motive likvidacije navodio to što je Đozo saznao da se Rekić javlja četnicima pod šifrom "Otrov" i odaje im informacije. Đozo je, pisala je "Slobodna Bosna" prije nego što će biti smrtno ranjen otvoreno rekao da sumnja da Rekić i dalje radi za KOS.
Kommentar schreiben