Potresno sjećanje na zločin : “Čika Boro, pomozi mom tati da nađe moje kosti”

Obilježavanje Dana bijelih traka je podsjećanje na 31. maj 1992. godine kada je Krizni štab općine Prijedor primorao nesrpsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da moraju nositi bijelu traku oko ruke. Ubijeno je 3.176 osoba među kojima je bilo 102 djece.Potresnu ispovijest o kćerki Fikreta Bačića, Nermini, podijelio je Sanel Bratić na Facebook profilu:

“Dobar dan čika Boro,

Ja se zovem Bačić Nermina, moj tata je Fikret Bačić, ti ga poznaješ.

Čika Boro ja sada živim na jednom prelijepom mjestu, koje se zove “Vječnost”. Tu sam od kada su na mene, moga brata, moju mamu i još mnogo mojih rođaka pucali iz pušaka naše komšije. Ne znam tačno ko je pucao u mene jer sam zažmirila i čvrsto se stisnula uz mamu. Nije me mnogo boljelo, sve se desilo jako brzo. Ja ne znam zašto su čike pucale u nas, jer im ništa nismo uradili. Svaki put kad sam ih srela, pa i onaj dan kad sam sa mamom isla na upis u školu, lijepo sam im rekla “Dobar dan”.Kada smo pali na zemlju, odjednom sam osjetila da mogu da letim. Letjela sam iznad nas i naših kuća, a onda su došle druge čike i pokupile nas u kamion. Ja sam njih vidjela, a oni mene ne mogu vidjeti. Vozili su nas daleko od naše kuće. Kada su zaustavili kamion, druge čike su tu stajale, neki su se smijali.

Nermina i Nermin Bačić
Nermina i Nermin Bačić

Tu sam vidjela i tebe čika Boro, prepoznala sam tebe jer sam te vidjela kada sam sa tatom išla u grad. Dugo si pričao sa tatom, a ja sam ga vukla za ruku da idemo da mi kupi sladoled. Moj tata nikad nije bio ljut na tebe, a ni na druge čike. Druge čike su pucali na nas, a ti si nas sakrio i tata ne može da nas pronađe.

a sam samo jedna malena djevojčica, imala sam samo sedam godina i nikada neću porasti. Nikada neću ići i školu, a tako sam se radovala i slova sam naučila. Uvijek sam govorila da ću kad porastem biti doktorica. To nikada biti neću zbog čiki koje su pucale u mene.

Ovdje gdje ja sada budem je prelijepo i mogu da budem sto poželim. Često se pretvorim u pčelu i pomiješam se u tvoje pčele, pa ti zujim oko glave. Ponekad kad voziš automobil sjedim iza tebe i polako ti pušem iza uha. Nekad osjetiš, nekad ne, nemaš puno kose pa ne možeš osjetiti taj vjetrić.

Ponekad budem ptica i visoko sa drveta posmatram te i pitam se da li se sjećaš moga tate. Ovdje sa mnom ima mnogo djece. Svi se družimo i igramo zajedno i svi se zovemo meleci ili anđeli. U sve nas je pucano, ali niko ne zna ZAŠTO, mi smo samo djeca.

Mnogo njih ima svoju kućicu i lijepe spomenike, na kojima piše njihovo ime. Neki čak i slike imaju. Ja i još mnogo djece to nemamo, jer nas naše tate ne mogu pronaći. Ja bih voljela da imam svoju kućicu i spomenik. Tata bi mi svaki dan dolazio i tad bih mogla da ga vidim i čujem. Donosio bi mi lijepo cvijeće ispred naše kuće. Tako sam se poželjela tate, čika Boro pomozi mu da me pronađe.

Čika Boro ti možeš pomoći mome tati. Moj tata ti je pomogao prije mnogo godina ti znaš kako… Molim te čika Boro pomozi mu da nas pronađe… Reci mu gdje si nas sakrio.

Ja želim imati svoju kućicu i spomenik gdje piše moje ime. Molim te čika Boro… Obećavam ti kad kažeš tati gdje smo, NIKAD više ti neću zujati oko glave i puhati iz uha.

Molim te čika Boro ZAMISLI da si ti moj TATA.

Pozdrav iz Vječnosti,

Bačić Nermina – melek…”

Fikret Bačić iz Prijedora

30 godina traži kosti 29 članova porodice

Fikret Bačić ni na 30. godišnjicu od sjećanja na teške zločine u Prijedoru nije pronašao ni jednu kost svojih najmilijih kako bi im danas u Memorijalnom centru Kamičani, zajedno sa 16 posmrtnih ostataka koje su identifikovani, klanjao dženazu.  

Tražio je Fikret svih ovih godina neumorno…  

U Zecovima kod Prijedora 25. jula 1992 godine ubijena mu je sva porodica. Strijeljali su ih pripadnici Vojske RS. Ubijeno je 29 Bačića. Ubijeni su Fikretova supruga, majka, brat, bratova djeca…Ubijena su i Fikretova djeca. Sin Nermin imao je 12 godina. Kćerka Nermina bila je šest godina mlađa. Ubijen mu je i dvogodišnji bratić Ernest.    

Tragajući za svojom porodicom, Fikret je do sada našao na desetine grobnica. Najveća u čijem je otkrivanju učestvovao jeste Tomašica. Posljednje informacije gdje su njihove kosti dobio je u martu ove godine. Informacija nije bila tačna. Bolna pretraživanja zemlje završila su bez da je pronašao makar jednu kost svojih najmilijih. Niko do danas nije odgovarao za davanje lažnih informacija, nikoga Sud ili Tužilaštvo BiH nije saslušao… 

Oni koji znaju šute. Do kada? 

Fikret Bačić masovno streljanje pripadnika Vojske RS slučajno je preživio. Koji mjesec prije pokolja, dobio je posao i otišao raditi u Njemačku. Porodica mu je ostala u Zecovima. Kada je pošao u Njemačku, vidio ih je posljednji put. Od kraja rata Fikret ima samo jedan cilj i sve što radi, radi da pronađe svoju djecu.  Od 28. juna 1998. godine traži i pronalazi masovne grobnice ubijenih Prijedorčana.    

Za samo tri mjeseca 1992. godine u Prijedoru i njegovim selima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 256 žena i 102 djece, a iz ovog grada i okoline protjerano je oko 50.000 ljudi. Njih više od 30.000 bilo je zatočeno u koncentracionim logorima Omarska, Keraterm i Manjača.   

Tijela ubijenih Prijedorčana pronađena su u 98 masovnih grobnica. Za zločine počinjene na području Prijedora, u Haškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine osuđeno je ukupno 37 osoba na 617 godina zatvora, kao i na kaznu doživotnog zatvora, koja je izrečena nekadašnjem predsjedniku RS Radovanu Karadžiću.   

Fikretova porodica je 29 od 7.548 nestalih osoba za kojima se još uvijek traga u Bosni i Hercegovini. Od 1992. do 1995. godine u BiH je nestalo oko 35.000 osoba.    

Kommentar schreiben

Kommentare: 0

IN MEMORY



Flag Counter