Kadrovski aspekti ratova 1990-ih u Hrvatskoj i BiH

I u slučaju “jugoslavenskih” ratova devedesetih godina dvadesetog stoljeća proizvođači ratova su nastojali prikriti stvarne motive njihovog otpočinjanja. Međutim, sa historijske distance od dvije i po decenije nakon kraja rata u BiH i Hrvatskoj, kod objektivnih posmatrača i analitičara, danas uopće nema više nikakve dileme da su to bili etnonacionalistički ratovi srpsko-hrvatskog razgraničenja.

Motivi za otpočinjanje rata u Bosni i Hercegovini, svode se na pokušaj rješenja srpsko-hrvatskog pitanja etničkim razgraničenjem na račun države Bosne i Hercegovine i njenog bošnjačkog naroda prije svega, ali i svih Bosni i Hercegovini odanih građana, bez obzira na narodnost.

Vidjeli smo, ono što je započeto u Hrvatskoj kao srpska urota na poslu stvaranja proširene Srbije na ruševinama Jugoslavije, ubrzo perpetuira u srpsko-hrvatski sporazum u Hrvatskoj i zavjeru istih protogonista u Bosni i Hercegovini.

Dalje, taj udruženi državni srpsko-hrvatski zločinački poduhvat pokušali smo historijski osvijetliti referirajući se na historijsku tradiciju dogovaranja radikalnog srpsko-hrvatskog nacionalizma na račun BiH i Bošnjaka, od Sporazuma Dragiše Cvetkovića sa Vlatkom Mačekom o formiranju Banovine Hrvatske na račun BiH, iz 1939. godine, preko tzv. Nezavisne Države Hrvatske, Plana Milana Nedića nazvanog Sve Srbija, iz 1943, dogovora Ante Pavelića sa Milanom Stojadinovićem, iz 1954. godine, o etničkom srpsko-hrvatskom razgraničenju nakon priželjkivanog (i očekivanog) pada komunizma, zaključno sa sa paktiranjem hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu, marta/aprila 1991.

Koliko smo u tome uspjeli ostaje čitaocima i posmatračima za prosudbu, ali da je podastrta argumentacija u potkrepu teze o dogovorenom ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dovoljno široka i vjerodostojna, prema našem mišljenju u to nema sumnje.

Dakle, da je rat u Hrvatskoj imao elemente konspiracije radikalnog srpsko-hrvatskog etnonacionalizma, a da je onaj u Bosni i Hercegovini od početka bio zavjerenički proizvedeni haos, to je za nas neupitno, ma koliko to bivala još uvjek nešto kao državna tabu tema u Srbiji i Hrvatskoj.

Doduše, u Srbiji je 2011. napravljen i na državnoj televiziji emitiran dokumentarni film “Dogovoreni rat”, putem kojega se srpskoj javnosti po prvi put putem jednog tako moćnog medija prezentiraju neki elementi moguće državne srpsko-hrvatske zavjere u ratu u RBiH.
U Hrvatskoj proces nacionalističkog otrežnjenja unekoliko je usporeniji, vjerovatno zbog javne predodžbe o hrvatskom narodu i državi kao žrtvi srpske agresije, ali se i tamo probija i imaginacijom javnosti ovladava spoznaja o stvarnoj prirodi rata u BiH i ulozi hrvatske države odnosno tadašnjeg političkog vođstva Republike Hrvatske u tom ratu. Duboko smo uvjereni da će vrijeme pred nama, donjeti još više nalaza u prilog onoga što već danas o tome znamo.

Međutim, puno više vremena će još proteći dok se ne počnu oslikavati jasne duhovne konture još jednog, duboko potisnutog aspekta tih ratova.

Taj drugi aspekt dogovorenih ratova u Hrvatskoj i BiH (a vidjeće se i u Sloveniji), jeste  onaj kadrovski.

U nas se kadrovski aspekt ratova u Hrvatskoj i BiH u popularnom žargonu simplificira i svodi na Udbaški (od UDB, Uprava Državne Bezbjednosti) i Sdbeovski (od SDB – Služba Državne Bezbjednosti) segment, tj. ulogu državne bezbjednosti i njenih kadrova u proizvodnji ratova u bivšoj Jugoslaviji, ali je tu riječ o svoj toj političkoj, upravljačkoj i vojno-policijskoj eliti, pa tako i onom njenom dijelu koji je radio na poslovima bezbjednosti.

Državnu bezbjednost, a to uključuje policiju, civilnu i tajnu te obavještajnu i kontraobavještajnu službu, radi preciznijeg razumjevanja ovdje ćemo nazivati skupnim imenom – Služba. Dakle Služba  u bivšoj Jugoslavije, ma koliko bivala moćnom, ne može se posmatrati izvan sistema. Sve što je poznato o protuzakonitim radu Službe, ukazuje na usmjeravajuću ulogu politike.

Služba se tu javlja kao moćan instrument kojim se politika i moćni političari koriste u obračunavanju kako unutra, sa političkim protivnicima suprotnog ideološkog predzanaka, kakav je npr. bio dubiozni proces Aliji Izetbegoviću i grupi iz 1983, tako i za eliminiranje “mangupa u našim redovima”, kakvi su bili slučajevi od Milovana Đilasa 1953, preko Aleksandra Rankovića 1965. do Hamdije Pozderca 1987. Istvovremeno, Služba se koristi i za eliminiranje “neprijateljske emigracije” u inozemstvu.

Centralno pitanje dakle ovdje je – da li je Služba djelovala samostalno ili je bila pod partijskom kontrolom?

II
Teška sjenka Udbe

Bez obzira na sve manjkavosti  i propuste, posebno posmatrano sa stajališta ljudskih prava i sloboda, Jugoslavija, pod vlašću Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ), kasnije Saveza Komunista Jugoslavije (SKJ), bila je uređena i funkcionirajuća državna cjelina. Dio državnog mehanizma je bila i Služba Državne Bezbjednosti (SDB), odnosno Kontra-Obavještajna Služba (KOS). Te  službe su sve vrijeme postojanja Jugoslavije djelovala služeći se svim mogućim prljavim metodama karakterističnim za rad takvih službi. One su korištena i za razračunavanje unutar KPJ/SKJ, sa onim koji bi “skrenuli sa linije”, ali i za (31) likvidaciju političkih emigranata na političkom zapadu. Potka ili ideološka osnova Službe je međutim, nesumljivo, bila ideologija jugoslavenskog zajedništva, a samo djelovanje pod kontrolom KPJ/SKJ odnosno njenih instituta i visoko pozicioniranih funkcionera.

Zapravo, obavještajni rad je podrazumjevao interakciju politike i Službe tako da su i ljudi politike, često bivali bivši ili budući Sdebeovci. (32) Služba je bila krcata takvim ljudima.

Mehanizam odlučivanja je zavisio od slučaja i izvjesno je, nije bio isti u postupku političkog odstrjela pojedinaca unutar partije i partijskih disidenata i odluke o likvidaciji nekog iz “neprijateljske emigracije“. U prvom slučaju, zavisno od političkog profila i značaja disidenta, ogoljeni lični interes, ideološki maskiran “skretanjem sa linije”, mogao je biti pokretač kampanje; iako još nema konačnog historijskog odgovora sa tim u vezi, takvi se osobni elementi i procjene samog maršala J.B.Tita mogu sagledati u kampanji koja je vođena protiv Milovana Đilasa ili Aleksandra Rankovića.

U slučaju odlučivanja o likvidaciji ili otmici nekog iz redova političke emigracije, postupak odlučivanja je razvijan od ispostava i centara SDB preko republičkih sekreterijata za unutarnje poslove do savezne SDB i podrazumjevao je konsultacije i mišljenje Savjeta za Zaštitu Ustavnog Poretka, republičkog(ih) sekretara za unutarnje poslove  i visokih partijskih funkcionera.

Drugo je pitanje da li se Služba nastojala oteti kontroli i raditi, kako se pežorativno kaže, na svoju ruku? Odgovor na ovo pitanje je višestruko složen i prema našem mišljenju teško ga je moguće svesti  samo na jednoznačan pozitivan ili negativan izričaj.

Slučaj Aleksandra Rankovića je možda i najbolji primjer za ilustraciju kompleksnosti odgovora na prednje pitanje. Kampanja protiv Rankovića je pokrenuta navodno zbog prisluškivanja predsjednika Tita, što bi ukazivalo na tendenciju otimanja Službe kontroli i rad iza leđa partije pa čak i njenog najvišeg funkcionera.

Sa druge strane, ako je Ranković i radio i usmjeravao Službu mimo Tita, on je to radio u funkciji jedne partijske pritajene frakcije, i to pretežno srpske, koja je, uz opća manja ili veća skretanja i odsupanja sa titoističke političke linije, imala za Srbe i specifično viđenje položaja Kosova u Jugoslaviji.

Takođe je tu u igri (moguće) bilo i pitanje Titovog nasljednika, jer je Tito, tada već u poznijim godinama, razmišljao o nasljedniku pa je, slično kao svojevremeno Vladimir Iljič Lenjin za Josifa Visarionoviča Staljina, došao do zaključka, kako Ranković, koji je neslužbeno u partiji slovio kao “prirodan” nasljednik, nije taj “materijal”.

Dakle, rekli bi smo, u istoj onoj mjeru u kojoj Služba jeste otimala se kontroli, ona je Titu na koncu poslužila da se iskompromitira Ranković i kao takav uklonio sa političke scene. Drugačije rečeno, i u prvom i u drugom slučaju, Služba ili njeni djelovi su zapravo tu bila pod političkom kontrolom, Rankovića odnosno Tita.

Preokret u ideološkoj osnovi djelovanju Službe nastupa u poznijim godinama Titovog života, kada on gubi kontrolu nad mnogim tokovima u državi, a posebno se taj preokret uočava poslije Titove smrti, kada ideološka osnova djelovanja te jugoslavenske službe postaje nacionalizam. A budući je Služba bila pod (33) dominacijom srpskih kadrova to je značilo da je pod dominacijom srpskog nacionalizma. Na toj je osnovi onda došlo do jačanja istih takvih nacionalističkih raspoloženja u službama po republikama, najprije u Hrvatskoj i Sloveniji, jasno sada pod dominacijom hrvatskog odnosno slovenačkog nacionalizma.

Dakle, Služba nije bila ostrvo u jugoslavenaskom društvu, nego je dijelila sudbinu širih duhovnih procesa i političkih zbivanja, pa kako dezintegrirajući procesi u Jugoslaviji nakon smrti J.B.Tita, nakon pada Berlinskog zida i pada komunizma u SSSR-u poprimaju sve ubrzaniji tok, do ireverzibilne tačke, tako i tokovi funkcioniranja Službe poprimaju sve naglašeniji nacionalistički ideološki predznak.
Ideološka dezintegracija Službe paralelno je, prema našoj procjeni, pratila ukupnu dezintegrirajuću svijest u jugoslavenskom društvu. Kako su se postupno zatvaraju nacionalističke ideološke kružnice po republičko-pokrajinskim linijama, jednako tako prevladava i postaje kadrovski opredjeljujuća nacionalistička svijest u Savezu Komunista Jugoslavije i u državnoj bezbjednosti.

Sve u sve, naša je teza slijedeća: dok je maršal Tito bio živ, odnosno do par godina neposredno pred njegovu smrt, pritajeni nacionalistički atavizam unutar partije pa tako i Službe, držan je pod kontrolom. Zvjer je bila pod kontrolom i u funkciji i na liniji partijske politike i Tita osobno.

Ali, poslije njegove smrti 1980, zvjer je definitivno puštena sa lanca.

III
Anatomija samoupravne moći: Tito, partija, Udba

Kako je Savez Komunista Jugoslavije gubio kontrolu i uzmicao pred najezdom etnonacionalističke svijesti, tako su u samoj partiji pritajeni nacionalisti sve više i više preuzimaju ključne pozicije, sa kojih onda pokreću političke kampanje, bolje rečeno hajke na istaknute pojedince koje su doživljavli kao političke protivnike. Ili su jednostavno pokretane kampanja nacionalističke dernjave maskirane jugoslavenstvom, e da bi se ostvarili neki politički ciljevi, inače teško ostvarivi regularnim plasiranjem ideje kroz institucije sistema.

Matrica takvog djelovanja je vidljiva kroz brojne i sve učestalije afere i slučajeve političke kampanje i odstrjela. Tako postoje teze da je slučaj vojnika (34) Aziza Keljmendija iz 1987, (što je svojevremeno bila velika afera o kojoj je opširno pisala cjelokupna jugoslavenska štampa), iskoristila Služba Državne Bezbjednosti za raspirivanje antialbanskog raspoloženja u Srbiji i Jugoslaviji.

Još interesantniji je  tajnovitiji slučaj nesretnog (35) Đorđa Martinovića, iz 1985, gdje takođe postoje jake indicije o upletenosti Službe. Martinovićev slučaj je zapravo bio prva snažna (i jasna) indikacija nacionalne polarizacije unutar Službe. Na djelu su dvije struje: ona srpska nastoji i ovaj slučaj iskoristiti za raspirivanje antialbanskog raspoloženja u Jugoslaviji, u Srbiji i općenito među Srbima, a na drugoj strani prisutan je otpor takvim  nastojanjima sa strane nesrpskih kadrova na čelu sa Slovencem Stanetom Dolancem, moćnim plitičarem Titove ere, tada članom Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Ima još jedno pitanje koje se ovdje otvara, a to je pitanje Titove uloge u ovakvom slijedu razvoja Službe?

Pitanje može izgledati deplasirano obzirom da se radi o jugoslavenskom post-titoističkom periodu. Međutim, sjeme za ovakav destruktivan tok u razvoju i djelovanju Službe je posijano još u vrijeme dok je Tito itekako bio živ.

U bilješci br. 32. (drugi nastavak ovog mini serijala) vidjeli smo kakav je bio nacionalni sastav članova SKJ u JNA, godine 1967, dakle u vrijeme dok je Tito bio živ. Prema tome, ovdje nam ne ostaje ništa, nego saglasiti se sa zaključkom koji u ovome smilslu nalazimo u “Encyclopedia Britannica”. Pod topikom posvećenom Josipu Brozu Titru, u kojemu je glavnu kontribuciju dao poznati hrvatski znanstvenik Ivo Banac, nalazimo misao:

“Ironija  Titovog čudesnog života je da je on kreirao uvjete koji će dovesti na kraju do destrukcije njegovog životnog djela. Umjesto da je dozvolio proces demokratizacije kako bi precizirao i limite sopstvene moći, on je konstantno ometao nastojanja reformatora istovremeno propuštajući objektivno sagledati njihove zahtjeve.  On  je kreirao federalnu državu, pa ipak konstantno je nasilno reagirao na svaki hazard koji je demokratizacija sa sobom nosila. Znao je da Srbi, Hrvati, Slovenci i ostali, ne mogu biti integrirani u neku supernaciju ili da će svojevoljno prihvatiti bilo čiju hegemoniju; pa ipak, njegovo nadjugoslavenstvo je bilo snažno obilježeno unitarizmom. Promovirao je samoupravljanje u privredi i društvu, ali nikada nije odstupio od partijskog monopola na vlast. Otvorio je široke prostor slobode u nauci, umjetnosti, kulturi, ali je istrajavao u optužbama Zapada. Zagovarao je miroljubivu koegzistenciju, ali je izgradio vojsku koja će 1991., zadati konačan udarac umirućoj Jugoslaviji. U trenutku njegove smrti državna kasa je bila prazna, a politički karijeristi izvan kontrole. Umro je prekasno za konstruktivne promjene, a prerano da bi spriječio rasulo”.

J.B. Tito: Umro je prekasno za konstruktivne promjene, a prerano da bi spriječio rasulo.

Kako god da je bilo za živa Tita, tek sa zaoštravanjem jugoslavenske krize nakon njegove smrti i prevladavanjem nacionalizma u centrima političke moći, postupno otpadaju razlozi jugoslavenskog zajedništva za maskiranje stvarne ideološke prirode pokretanja periodičnih političkih cunamija i djelovanja Službe u potpori takve politike.

Tako, sada već na početku oružanog raspleta jugoslavenskog rašomona, u slučaju vojne akcije na Sloveniju 1991., osnovano se pretpostavlja da je Slovenija jednostavno (36) odpuštena iz Jugoslavije; kratki, dvanaestodnevni rat za nezavisnost tipa (37) “oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi kao ne damo“, danas se pouzdano zna, pri tom je bio tek kulisa za tada još uvjek brojne patriotski raspoložene i jugoslavenski opredijeljene mase.

Opisani tok erodiranja ideologije zajedništva i jačanja nacionalizma u političkoj akciji i radu Službe, može se pratiti i na brojnim aferama koje su nakon Titove smrti montirane i kao na serijskoj fabričkoj traci proizvođene kod nas u BiH. Bosna i Hercegovina je trajna velikosrpska opsjena, pritajeni centar velikosrpskog nacionalističkog maštanja i u vremenu jugoslavenskog zajedništva, pa je kao takva, dakle ne slučajno, i bila poligon za proizvodnju raznih afera i slučajeva, koji se svode na jedno: kompromitacija kadrova koji se vide kao respektibilna smetnja, prepreka ili opasnost velikosrpskoj projekciji BiH. To je bila matica, centralni tok stanja duhova koji je pokretao ove akcije, dok je onaj transparentni dio javnosti predočavan kao birokratska samovolja i kriminal bh. političke elite.

Dakle, sve te afere i slučajevi u BiH nakon Titove smrti, od slučaja misteriozne i nikada do kraja razjašnjene smrti Džemala Bijedića doduše još za života Titovog, 1977. u avionskoj nesreći nedaleko od Kreševa, pa dalje, preko afere “Agrokomerc” i političke likvidacije Hamdije Pozderca, što će se, kao što ćemo vidjeti dalje u ovome radu odvijalo u nekoliko faza, preko afere Mjesna Zajednica  Moševac, gdje se zbog navodnog nenamjenskog korištenja sredstava, išlo za kompromitacijom “korumpiranog” bh. političkog vođstva,
preko afere sa Neumskim vikendicama i mućkama, (stvarnim i napuhanim), bh. političkog vrha, gdje se na udaru, uz ostale, nalazi Branko Mikulić, još jedan od žestokih boraca za bh. jednakopravnost u jugoslavenskoj federaciji, preko afere Jole Musa i Aluminijski Kombinat u Mostaru itd.,itsl.,
sve su te afere bile u naprijed naglašenoj funkciji kompromitacije odabranih bh. kadrova, i preko njih, (a svi su odreda bili odani Bosni i Hercegovini), kompromitacija BiH na tragu “tamnovilajetske” matrice svijesti, što će reći, u modernoj interpretaciji: korupcionaštvo, samovolja, kriminogene tendencije političke elite, sklonost raznim mućkama i  svakojakim malvarizacijama… itd… itsl.

Na ovaj način građanima je odašiljana poruka: eto vidite ko vas vodi; dok vi crnčite ne bi li kako i vi i vaša porodica  sastavili kraj sa krajem, u ovim teškim vremenima ekonomske stabilizacije, ovi vladaju i koriste se sistemom za ličnu korist i promociju, kočeći naš ukupan samoupravni razvoj.

Ilustracije radi, a i zbog simbolike i percepcije tog slučaja u bh. javnosti, osvrnimo se ovdje na političku likvidaciju Hamdije Pozderca.

Njegovo političko ubistvo odvijalo se u nekoliko faza ili rundi kampanje, sve do njegove konačne degradacije i uklanjanja iz politike. Sa današnje distance i iz naše bh. patriotske vizure posmatrano, Hamdija Pozderac se tu javlja kao personifikacija bosansko-hercegovačke jednakopravnosti i tek službeno verificirane nacionalnosti Muslimana.

Njegov “slučaj”, značenjem i simbolikom koju nosi, nadilazi njegovu osobnu tragediju i javlja se kao metafora i duhovni ram za sliku BiH i njenog muslimanskog, današnjom terminologijom kazano bošnjačkog naroda, sve viđeno kroz optiku ili iz vizure velikosrpskog nacionalizma.

Pravilno razumjeti politički odstrjel Hamdije Pozderca, znači pravilno razumjeti poziciju RBiH i muslimanskog naroda u BiH, viđeno sa strane srpskog radikalnog nacionalizma, nakon čega se logički, kao lego kockice, slažu sličice pravilnog razumjevanja kasnijeg slijeda zbivanja u BiH i sudbine njenog bošnjačkog naroda.

(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)

(34) Aziz Keljmendi je kao vojnik JNA, 3. septembra 1987, ubio četvoricu  regruta JNA, Safeta Dudakovića, Hazima Dženanovića, Gorana Begića i Srđana Simića, i ranio još pet osoba. Stvarni  motivi  njegove akcije su kasnije bili zamagljeni  propagandom, ali je najvjerovatnije da se radilo o aktu depresivnog  pojedinca  koji  nije mogao podnjeti sprdnju kojoj je izgleda bio izložen sa strane vojnika,  pa je onda krenuo  prvo ciljano, a onda nasumice, u krvavi pohod. Nakon  zločina, pobjegao je iz kasarne u Paraćinu gdje se zločin i dogodio, ali ga je armijska  potjera ubrzo otkrila  i  likvidirala.

 (35) Đorđe Martinović je bio seljak sa Kosova; 01.05.1984., on je došao u bolnicu u Gnjilanu sa teškim povredama  u  peredjelu  anusa  i debelog crijeva. Navodno je tada izjavio da su ga napali neki Albanci i nabili mu pivsku flašu grlićem nataknutu na “kolac” u debelo crijevo. Kako je on uspio da dođe do bolnice sa tako teškim  povredama  i  nakon obilnog krvavljenja te gubljenja svijesti, ostalo je nejasno. Nejasno je ostalo i zašto nikada nije učinjen ozbiljniji napor da se pohvataju napadači; slijedom  prednjeg, razumljivo je da je ostalo nejasno  i  da  li  je Martinović izjavu  o  napadu  Albanaca dao da bi zatajio  homoseksualne sklonosti. Mnoga su pitanja u tom slučaju ostala neodgovorena. Stoga ovdje treba ostaviti otvorene sve opcije kao moguće  istine. Kako god bilo, srpska nacionalistička propaganda je slučaj  iskoristila za širenje protualbanskog raspoloženja i to je jednina pouzdana istina, svih ovih godina od tog žalosnog  slučaja.

 (36) U BBC (engl. Bi-Bi-Si) prilogu, a zatim  i u knjizi  Smrt Jugoslavije , novinari Lora Silber i Alan Little, iznose tezu da su se Slobodan  Milošević  i slovenački  predsjednik Milan Kučan, dogovorili o odlasku Slovenije iz Jugoslavije. Taj odlazak je ozvaničio mali, simulirani (ko bajagi) rat, a ustvari prljava i farsična intriga; interesantno ali u svim tezama  o dogovorenim ratovima, nekako se konstantno previđa ovaj u Sloveniji, za kojega takođe  postoji  obilje  indikacija da je  režiran poput  kakve dramske  pretstave koju je narod pratio na tv ekranima. Svojevremeno, prije izbijanja rata u BiH, imao sam priliku razgovarati sa jednim od oficira JNA, čovjekom  koji je bio neposredni učesnik tog “rata“. On mi je rekao da je u koloni tenkova u poslatih na Sloveniju, gdje je i on učestvovao, bojevu municiju  ima samo prvi tenk u koloni! Zaključak koji se iz ovoga može  izvući o stvarnoj  prirodi  namjere da se Slovenija zaustavi na putu otcjepljenja od Jugoslavije, ostavljam čitaocima na prosudbu…. Inače, u  sukobima u Sloveniji poginulo je 65 ljudi: 37 pripadnika JNA, 12 pripadnika slovenske Tereitorijalne Odbrane i policije te 16 civila (od toga desetorica stranaca, vozača  kamiona, koji su bili blokirani  na cestama); ranjeno je 330 osoba.

(37) Ove riječi izgovorio je vojnik JNA, Bahrudin Kaletović, u kameru i mikrofon Ivici Puljiću, novinaru YUTEL-a, krajem jula 1991, na Krakovskom Grozdu u Sloveniji. Nastavak te legendarne rečenice u kojoj se ogleda sva besmislenost rata nametnutog i vojsci i narodu glasi: “Ustvari, mi samo želimo da se vratimo u kasarnu i ništa više”. Inače, Bahrija je u Sloveniji bio zarobljen pa pušten, pa ponovo u Đakovu u Hrvatskoj zarobljen, pa pušten, da bi se konačno našao u svojoj Bosnii, gdje ga kači treći rat. Bahrudin međutim sada, poslije svega što je prošao I vidio, zna za šta se bori. Prijavljuje u rezervni polocijski sastav na početku rata. Poslije će u jednom intervju 1977. izjaviti: “Poslije svega što sam doživio, ono u Sloveniji je bio mačiji kašalj”. Demobiliziran je 24.04.1996. Poslije se oženio i dobio sina, ali je tragično završio poginuvši u saobračajnoj nesreći 1998.

Godinama poslije, u magazinu “BH Dani”, broj 89.  od 03. 11. 1988, Šešelj će u razgovoru sa Senadom Pećaninom ponuditi svoje viđenje slučaja; kaže Šešelj:

“To je bio način da pomognem Nenadu Kecmanoviću, protiv koga je krenula lavina optužbi iz Centralnog komiteta zbog njegovih napisa u beogradskom Ninu, pa sam ja na taj način pravio neku ravnotežu i krenuo direktno na Hamdiju Pozderca, što je Hamdija i shvatio“.

Kasniji put Vojislava Šešelja je poznat, a i Nenad Kecmanović će se eksponirati kao otvoreni velikosrpski etnonacionalista. Inače, Kecmanovića je pomenutom serijom tekstova u NIN-u, sa srpskog unitarsitičkog stajališta, oponirao odnosima koji su građeni u jugoslavenskoj federaciji nakon Ustava SFRJ iz 1972. i amandmanskih dopuna 1974, a u kojim relacijama su i Republika BiH i njen muslimanski narod, sticali kvalitetno novu poziciju. (39) Analizom jezika kojim se Kecmanović koristio tj. načina izražavanja i upotrebe pojmova  u tim tekstovima, nameće se zaključak da je upravo to bilo ono što je zasmetalo i Kecmanoviću i Šešelju, a nesumljivo i pritajenim srpskim nacionalistima unutar SKJ. Uostalom, Šešelj svoj nacionalistički pohod i počinje tako tako što je dvojicu kolega sa Univerziteta u Sarajevu, Hasana Sušića i Atifa Purivatru optužio za “muslimanski nacionalizam” zbog nastupa na nekom skupu u Madridu, održanom povodom tzv. „Zelene knjige“, libijskog lidera Muamera Gadafija.

Jasnije kazano, srpski nacionalisti i unutar i van SKJ, osjećaju da gube kontrolu nad BiH, a pored niza značajnih intelektualaca, Hamdija Pozderac je bio ključna osoba u politici koji je personificirala novu ustavnu poziciju i RBiH i Muslimana.

I to je bila suština, taj sami nukleus kampanje koja je pokrenuta na njega.

Hamdija Pozderac je bio uporan promicatelj istinske ravnopravnosti BiH u sastavu jugoslavenske federacije i borac za nacionalnu afirmaciju bh. Muslimana. I jedno i drugo, usprkos deklarativnog zaklinjanja na tragu ideološkog stereotipa bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naši naroda i narodnosti, bilo je trn u oku pritajenih srpskih etničkih nacionalista maskiranih komunističkom ideologijom i šinjelima JNA.

Postoje brojna svjedočanstva, kako su mnogi naši poznati intelektualci, koji su se trebali naći na udaru udbaške pesnice iz Beograda, našli tihu, ali sigurnu, pokroviteljsku zaštitu Hamdije Pozderca, što jasno, u totalitarnom sistemu koji smo tada imali, nije moglo promaći Službi.

Druga runda kampanje na Hamdiju Pozderca kreće početkom 1983. U Sarajevu otpočinje suđenje, “grupi muslimanskih fundamentalista i kontrarevolucionara”. Sudilo se grupi muslimanskih intelektualaca sa na čelu sa Alijom Izetbegovićem kao liderom grupe i autorom pamfleta “Islamska Deklaracija”, koja je bila osnova za tužbu. Osim njega optuženi su bili i Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Rušid Prgud, Salih Behmen, Hasan Čengić, Mustaf Spahić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj, Džemaludin Latić, Derviš Đurđević, Melika Salihbegović i Đula Bičakčić.

Sve njih optužnica je teretila za kontrarevoluciju zagovaranje muslimanske revolucije u BiH radi stvaranja islamske Bosne. To je onaj transparentni dio “slučaja”.

Ali, pitanje koje nas zanima je, ima li ovaj “slučaj” veze i ako ima, kakva je to veza, sa mogućom novom rundom kampanje na Hamdiju Pozderca?

Pa nije li činjenica da je bh. politički vrh, na čelu sa Hamdijom Pozdercem, stajao iza ovoga suđenja, tj. dao mig Službi da se hapse i na sud izvedu pomenute ličnosti?

I to je taj prvi paradoks, u slučaju koji je ostao u sjećanju javnosti kao tzv. Sarajevski proces: oni Šešeljevi  „muslimanski nacionalisti“ na čelu sa Hamdijom Pozdercem, ovdje se javljaju kao „policajci duha“, pa na pravdi Boga jedinoga, terete neke muslimanske intelektualce, samo stoga što su se usudili misliti!

Pored ovoga momenta, koji objektivnom posmatraču linijom zdrave pameti, uzrokuje upitno dizanje obrva i prst na čelo, još je nekoliko takvih momenata; sudski proces, kompletna atmosfera oko suđenja, kampanja koja je sa tim u vezi vođena u beogradskoj štampi, sve dakle skupa, posebno posmatrano sa distance od skoro četrdeset godina, pokazalo se, prema mišljenju mnogih, kao još jedan pokušaj političke diskvalifikacije Hamdije Pozderca.

U pokušaju odgovora na gornje pitanje, krenimo od nekih momenata koji upućuju na politički montažu i “slučaja” i procesa kao njegovog djela.

Prvo, grupa je suđena po optužnici podignutoj na osnovu člana 114. i 133. Krivičnog Zakona SFRJ, tj. “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” i tzv. verbalni delikt. O kakvoj se grupi radilo svjedoči činjenica da je poslije utvrđeno kako je lider grupe Izetbegović, neke od optuženih prvi put vidio na suđenju, a tzv. verbalni delikt je (40) izmišljotina totalitarnih komunističkih režima. Pod ovu inkriminaciju je trpano sve i svašta. Uvijek kada se potezao verbalni delikt kao inkriminacija, bivalo je jasno da se radi o pokušaju gušenja slobode javnog izričaja ili narodski kazano, inkriminiranim je trebalo “začepiti usta“.

Drugo, Alija Izetbegović je  “Islamsku deklaraciju“, politički pamflet ili manifest zbog koje je suđen i on i grupa, napisao krajem šezdesetih, tačnije kompletan tekst je dovršen (kompiliran) 1969. da bi ista bila izvučena iz “skladišta tišine”, pa je suđen sa tim u vezi organizirano tek 1983.

Sama ova vremenska distanca od pojave inkriminiranog djela, do suđenja autoru zbog tog djela (za koje je Služba sigurno znala od samog početka, jer Izetbegović je kao već ranije osuđivani politički protivnik režima, bio pod prismotrom),  jeste indikator da se radilo o politički motiviranom suđenju.

Treće, jak indikator da je „slučaj“ politički motiviran jeste i činjenica da je Deklaracija plasirana preko (i tada) notorne nacionalističke izdavačke kuće “Srpska reč”. Ovaj momenat je i dalje, svih ovih godina od tog suđenja, zatamljen i kod nas, ne nedovoljno istražen, nego apsolutno neistražen. Činjenica da se Deklaracija objavljuje u Beogradu sa strane takve jedne izdavačke kuće, svih ovih godina je pod “tamno-vilajetskom” egidom:

Biva zbog opresije slobodnog govora u BiH, a većeg osvojenog prostora slobode javnog izričaja u Srbiji i Beogradu tog vremena, taj se pamflet štampao u Beogradu, a ne u Sarajevu.

Stvarno stanje stvari međutim, bilo je nešto drugačije: iste one prikraćene slobode u BiH su bile prikraćene i u Srbiji; razlika je bila samo u tome što se u Srbiji, pod plaštom slobode i demokratizacije društva, sve otvorenije počinje ispoljavati nacionalistički sentiment, a da partija ni Služba ne reagira, dok je BiH opet, sa druge strane, još uvjek čvrsto u rukama titoista, ljudi odanih komunističkoj revoluciji, ideji bratstva, jedinstva i istinske ravnopravnosti jugoslavenskih naroda.

Prednje indicije i činjenice, smještene u (41) kontekst vremena, ukazuju na političku pozadinu Sarajevskog procesa.

Koja je međutim veza tog procesa, sa mogućom novom rundom kampanje na H. Pozderca?

Ovdje smo najprije na terenu misaonih pretpostavki, vančinjeničnih indikacija. Drugačije i ne može biti, jer su policijski i vojni arhivi nedostupni istraživačima, tako da na ovaj topik i nema ozbiljnih tekstova, bilo istraživačkog novinarstva bilo nauke.

Ali, ponovimo, validne indikacije, smještene u kontekst vremena i zbivanja u vremenu,  ukazuju na put do istine.

Polazna pretpostavka ovdje bi bila slijedeća: Pozderac i sam u sistemu i to kao jedna od njegovih snažnih karika, ima informacije iznutra; to mogu biti i parčići manje više bliski ili udaljeni od istine, ali teško je povjerovati da Pozderac nema baš nikakvog uvida u pozadinu slučaja.

Drugi moment koji ovdje treba uobziriti je intuicija odnosno politički instinkt Pozderca i njegovih saradnika. Temeljem onoga što su znali ili morali znati, nije li logična njihova pretpostavka ili pomisao da, od ranije detektirana beogradska oponentska struja spram BiH, onako kako je pozicionairana u jugoslavenskoj federaciji od saveznog ustava iz 1972. i amandmana iz 1974., preko štampanja i puštanja u javnost jednog, pogotovo za ono doba, krajnje diskutabilnog ideološkog i političkog pamfleta, sada pokreće novu rundu kampanje na RBiH, odnosno Hamdiju Pozderca, kao njenog najistaknutijeg političara. Pod vidom osvajanja prostora slobode javnog govora, zapravo se testira Hamdija Pozderac i političko vođstvo Republike BiH: Oćuteli, eto povoda za novi napad, zbog toleriranja islamske fundamentalističke propagande. A kako nisu oćutali, krenuli su napadi zbog gušenja slobode javne govora.

Ovo bi bio trenutak kada indikacije transferiraju u činjenice. U našem slučaju, činjenica je da Pozderac ne nasjeda na, ovako posmatrano, provokaciju sa štampanjem i izdavanjem “Islamske Deklaracije“ u Beogradu, nego osobno aminuje suđenje u Sarajevu; činjenica je da zatim najviši partijski ideološki kalibri (Fuad Muhić, Nijaz Duraković) otpočinju paljbu po optuženim (Muhić im čak imputira da su željeli „etnički čistu Bosnu“). I činjenica je da onda kreće iz Beograda sa strane srpskih nacionalista (Vojislav Šešelj, Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić i ostali), žestoka kontra kampanja protiv gušenja slobode govora, protiv (42) drakonskih kazni izrečenih muslimanskim intelektualcima zbog njihovog uvjerenja, protiv birokratske samovolje partijskih egzegutora i tome slično…

Desno, dr Fuad Muhić u vikendici nakon provale i devastacije sa strane Udbe, datum nepoznat. Dr Muhić je u  periodu 1986 – 1992. u više navrata, bio meta napada Udbe, devastacije i pljačke imovine te atentata. Umro je u januaru 1992. od posljedica revolveraškog napada i teškog ranjavanja.

Još jedna je ovdje jaka indikacija koja ukazuje na prednji misaoni i pragmatski tok Hamdije Pozderca i njegovih saradnika u pripremi evidentno političke odluke da se otpočne sudski proces protiv grupe muslimanskih intelektualaca.

Ta nas predpostavka izmješta izvan prve polovine osamdesetih i vodi u drugu polovinu iste dekade dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada je Milošević već čvrsto drži sve uzde vlasti u Srbiji. Poznato je da je dr Fuad Muhić, kao niko toga doba u Jugoslaviji (najbliža mu je bila, ali ipak ispod Muhićevog oštrog političkog skalpela, Jelena Lovrić, u kolumnama objavljivanim u zagrebačkom magazinu “Danas”), serijom napisa, tako miniciozno, u detalje, na takav jedan do tada u jugoslavenskoj javnosti nezapamćen, slobodan, elokventan, „kirurški“ precizan način, politički isecirao Miloševiće i suprugu mu Miru Marković (koju upoređuje sa Eleonorom Čaušesku pa je naziva „Prvom damom socijalizma“).

U nizu članaka posebno nam je ostao u sjećanju članku „Da li su na redu Muslimani“, kao faktički anticipacija budućeg zločina genocida.

U našoj demokratski neosvještenoj javnosti toga doba, navikloj na tupi ezopovski javni govor, čitanje tih Muhićevih tekstove, istovremeno je izazivalo i osjećanje straha pred onim što nosi neizvijesna budućnost, ali i pričinjavalo ogromno zadovoljstvo, da se eto, konačno, našao neko da kaže ono (43) Šuvarevo prizivano, a nikada izrečeno: “Popu pop, a bobu bob“.

Naša zaključak ovdje je slijedeća: nemoguće je da neko, ko je od 1987., pa dalje, onako propočanski precizno pisao o samom vrhu srpske nacionalističke piramide, nešto ranije, tj. početkom osamdesetih, preciznije 1983. zagovara rigidni komunizam, verbalni delikt i političko suđenje, i sve to iz uvjerenja.

Jednostavno, to su dva svijeta, dva suprotstavljena, pa i nepomirljiva koncepta. Profesor Muhić toga doba je zreo, formiran čovjek, intelektualac i naučnik i što se nas tiče, jasno je da je njegova javno atakovanje na “grupu islamskih intelektualaca” u pripremi njihovog suđenja, tu bilo precizno u funkciji suprostavljanja još jednoj nacionalističkoj intrigi usmjerenoj na Bosnu i Hercegovinu  iz beogradske kuhinje.

Kratko i jasno rečeno, dr Muhić je znao.

Jasno, ne iz have, nego je znao, kao i Pozderac, jer je, osim inteligencije i političkog instinkta, morao imati i informacije. Muhić je dakle znao i na vrijeme ukazao da je car bez gaća, a carica bez pregače i učkura, ali nezajažljivo ambiciozna; znao je i sa kim imamo posla i kakvi smo mi, oni što bi imali suprotstaviti se takvim.

Sjedio je u prvom redu kada se osnivala SDA, očito spreman ponuditi svoje usluge, ali je bio odbijen. Osnivač je Republikanske stranke, ali ta ideja u ono doba očito nije živjela u Bosni, pa je projekt propao i prije nego je zaživio. Sve skupa ga na kraju vodi među hrvatske radikale, u Hrvatsku Stranku Prava, u jedinu stranku toga vremena koja definitivno nije bila pod kontrolom Udbe. Ide dakle među ljude koji su tada vidjeli isto što i on, a što nažalost i dan danas mnogi u BiH ne vide. Konačno, to je ono što mu je možda i došlo glave, jer i njegova smrt, (gdje postoje ozbiljne indicije da je ubijen), ostaje jedna od brojnih nerješenih bosanskih tajni…

Nastavi će se.

(Izvadci iz političke studije autora “Etnonacionalizam za početnike)

(38) Na internetu se ne mogu naći pouzdane informacije o  karijeri Brane Miljuša, nakon izbijanja rata 1992. Ono što se zna jeste, da je do rata,  politička putanja ovog sitnog, ali navodno perspektivnog patijsko-birokratskog klikerčić,a kakvih je bilo na hiljade u Savezu Komunista Jugoslavije,  striktno na liniji zajedništva i politike bratstva i jedinstva, pa je kao takav i bio određen za, ispostaviće se poslije,  posljednjeg nosioca Titove štafete…. Po izbijanju rata izgubio se neko vrijeme, da bi onda osvanuo u Beogradu. Tu se potucao po nekim službama, a onda je, kao grom iz vedra neba, obnarodovano da ga tadašnji predsjednik RS, čovjek koji se otvoreno deklarirao kao četnik, Nikola Poplašen, predlaže za mandatara nove vlade tog entiteta. Bosanski srpski radikali su naravno samo ogranak Šešeljeve radikalne stranke Srbije, pa je tim prije interesantnija Miljuševa radikalska kandidatura u BiH.  O kakvim se tu vraćanjima usluga radi teško je nagađati, ali  ima indicija da je, sa jedne strane, kasnije, u aferi navodnog plagiranja od strane samog Pozderca, njemu sporni dio podmetnut u štampariji i to od Miljuša, što, ako je tačno, upućuje da je on već tada radio za SDB, a sa druge strane u Beogradu, mnogi tvrde da je upravo Šešelj, 1992, kada je Miljuš trebao ostati bez posla u Ministarstvu Inostranih Poslova, gdje je tada bio uposlen,  intervenirao kod ministra Vladislava Jovanovića, da ga ne otpušta. Miljuš danas živi i radi kao profesor  Univerzitetu u Beogradu.

(39) Dobro se sjećam tih tekstova. Tih sam godina čuvao sve brojeve beogradskog NIN-a i  zagrebačkog „Danasa“ i kako mi je džeparac dopuštao  nosio i korčio u lokalnoj štampariji u Ključu. Malo je ostalo, a ostalo je uništeno u ratu. Papir gori, ali meni su itekako u sjećanju ostali  ti  Kecmanovićevi  tekstovi. U to doba, Kecmanović je samo tvrdi Jugoslaven sa šajkačom u srcu, tj. nije nacionalist, onako kako se to razumjevalo u ono vrijeme, ali je njegovu unitarno jugoslavenstvo tipično za način na koji se u ono doba eksponirao srpski nacionalizam u SKJ. Kecmanović takav ostaje sve do početka 1990-tih, kada je još uvjek vođen idejom jugoslavenstva pristupio novoosnovanoj stranci reformista premijera Ante Markovića. Istini za volju treba reći da mu je u organizacionim pripremama za osnivanje Srpske Demokratske Stranke BiH nuđena liderska pozicija, ali on, iako je, kako je izjavio, „počastvovan“, ipak to nije prihvatio. On će tek poslije, sa eskalacijom krize i izbijanjem rata, početi zagovarati rigidno velikosrpstvo, negirati genocid u BiH, zalagati se za podjelu BiH…itd., kaljajući  tako  i  ono preostalih čestica naučnog  kredibiliteta što je izgradio u dotadašnjoj karijeri.

(40) U slobodnom svijetu i tada i danas, postojala je inkriminacija  govor mržnje, kojom je pravno uređena (sankcionirana) zloupotreba slobode javnog govora ispoljavanjem ksenofobije, rasnih stereotipova i uopće svih vrsta homofobične osjećajnosti, ali to je nešto drugo u odnosu na komunističku interpretaciju tzv. verbalnog delikta kao način opresije nad slobodom govora svih onih za koje je vlast ocjenila da su joj politički protivnici.

(41) O vremenu i prilikama u vremenu u kojemu se pokreće novi napad na Pozderca dosta govori  da je beogradska štampa tog vremena, lijepila je etiketu fundamentalist  svakom  onom Muslimanu,  intelektualcu, političaru, književniku, naučniku…,ako bi na bilo koji način  istupio u odbranu  svog naroda, koji  je bio nešto kao meta za za slobodan odstrjel  beogradskih lovaca  na muslimanske glave. To je poprimilo takve razmjere da je akademik Muhamed Filipović, u aprilu 1989., iz Krajiškog inata i očito što mu je sve već bilo toliko degutantno, da nije želio oćutati, za zagrebački “Danas” izjavio: “Da ja sam fundamentalist”, što je imalo veliki odjek u jugo javnosti.

(42) Kazne dvanaestorici okrivljenih su izrećene 21. 8. 1983. u ukupnom trajanju od 90-ih godina i kretale su se u rasponu od  5. do 15. godina ( ukupno 90. godina).

(43) Stipe Šuvar, rođ. 17. 2. 1936., umro 29. 6. 2004., hrvatski i jugoslavenski političar, sociolog i sveučilišni profesor. Ostao upamćen kao autor tzv. Bijele knjige, ideološkog skripta u kojem, sa rigidnog  političkog stajališta, analizira umjetničke tendencije u Jugoslaviji,  i kao čovjek koji je najavljivao, a nikada izrekao,  Slobodanu Miloševiću, sve  što  je  trebalo  biti  rečeno.

V
Obračun sa Hamdijom Pozdercem:
Konačan udar

U vezi sa Sarajevskim suđenjem i nakon svih ovih godina ostaju neka pitanja; npr., nije li suđenje Aliji Izetbegoviću i grupi, spasilo neke naše poznate intelektualce, tada na meti srpskih nacionalista ili kako se to tada govorilo unitarista? Nije li suđenje Izetbegoviću i grupi bio politički manevar Hamdije Pozderca ne bi li zaštitio dr Muhameda Filipovića, dr Muhsina Rizvića, dr Nijaza i dr Enesa Durakovića, sve osobe  za koje se zna da su bili na meti srpskih nacionalista? I nije li sam Pozderac, prozrjevši, a valjda i znajući, jer je, da ponovimo, logično pretpostaviti da je, obzirom na položaj i ugled koji je uživao, imao informacije iz raznih izvora, nije li on dakle, žrtvovanjem piuna, išao i na spasavanje  sopstvene kože?

 Izgleda da svi u hrvatsko-bošnjačko-srpskom regionu imaju neke svoje tajne i tabu teme. Za posljeratnu bošnjačku političku elitu to je u nekim elementima Sarajevski proces i neka neprijatna pitanja koja se nameću, a na koje, ne da nema odgovora, od onih od kojih bi se to očekivalo, nego se ni ne pokušava odgovoriti.

Takvo je npr. pitanje  kako je uistinu došlo do toga da se „Islamska  Deklaracija“ štampa u Beogradu u izdanju pominjane nacionalističke izdavačke kuće „Srpska reč“? Kakva je  uistinu priroda veze između autora i izdavača? U kojoj je mjeri validna procjena da je SDB (jugoslavenska ili srpska?), iskoristila ili da stoji iza izdavanja „Islamske Deklaracije“, manifesta ili pamfleta sa upitnim političkim sadržaje i porukom, koja će im trinaest godina poslije, poslužiti kao svojevrsna optužnica, ne protiv autora, nego protiv onoga  koji je u tom vremenu uistinu bio smetnja velikosrpskoj projekciji, a to je, jasno, najprije bio Hamdija Pozderac, kao predsjednik Ustavne Komisije Skupštine SFRJ?

Kako god bilo, Sarajevski proces, većinski muslimani su razumijevali kao proces protiv njih i kao napad na slobodu vjeroispovijesti. Hamdija Pozderac je i iz ove runde kampanje na njega izašao kao pobjednik, ali samo na papiru. Naime dugoročno, nakon procesa i izricanja drakonskih kazni okrivljenim, njegova negativna percepcija u muslimanskim masama, nakon pada komunizma u Jugoslaviji odnosno u BiH, proširiće se na komuniste, u novom političkom realitetu socijaliste, što će vješto potpirivati (neki) bivši osuđenici u Sarajevskom procesu, koji sada na slobodi i u uslovima tek etablirane slobodne političke utakmice, pristupaju formiranju političke stranke muslimanskog naroda. Metaforički kazano, “komunjare” postaju onaj medijski i propagandni Pedro kojega treba “objesiti”, da bi se iskupili svi grijesi prošlosti.  U takvom ozračju, jasno je da je i Hamdija Pozderac kod takvih ljudi doživljavan u negativnom konotacijama.

Nakon Sarajevskog procesa i suđenja grupi intelektualcima za verbalni delikt, juna 1986. negdje oko pola godine prije izbijanja afere „Agrokomerc“, na Hamdiju Pozderca se pokreće konačan udar koji će završiti njegovim povlačenjem sa svih funkcija i isključenjem iz SKBiH/SKJ.

Vidjeli smo, prvi udar na njega je bio u aferi Miljuš gdje se pokušao dovesti u pitanje njegov autoritet kao univerzitetskog profesora, ali sada, u novopokrenutoj kampanji, nije više upitan samo naučni kredibilitet Hamdije Pozderca, koji previđa i aminuje falsifikate studenata, nego se ide dalje, pa se tvrdi da je sam Pozderac falsifikator, jer je u jednom svom radu “prepisivao” Petra Mandića, iz njegove knjige “Demokratski centralizam”.

I ovdje se javlja Vojislav Šešelj kao Hamdijin zao duh progonitelj ali, nakon otvaranja afere Agrokomerc, početkom 1987, stvari neposredno  preuzimaju jači igrači. Danas se pouzdano zna da je kampanja „Agrokomerc“, orkestrirana pod paskom Duška Zgonjanina, šefa bh. policije. On opet sigurno nije radio na svoju ruku. Hijerarhijska linija policijske subordinacije iz njegovog kabineta vodi samo u jednom pravcu, ka centru u Beogradu. A tamo je general JNA, Nikola Ljubičić, jaki čovjek vojske i partije u sjeni za kojega će se ispostaviti da  iza scene, paralelno orkestrira kampanju  „Agrokomerc“ i uspona Miloševića na vlast.

Na stranu verbalna varničenja u ovim atacima na Pozderca, način na koji se on napadao, a napadao se na nevjerovatno nizak i providan način, npr, optuživalo ga se za nekakvu zelenu, valjda islamsku transferzalu, kojom se na potezu od Bihaćke Krajine, preko Sarajeva, Sandžaka i Kosova, pa dalje preko Makedonije i Turske ostvaruje povezivanje Bosne sa islamskim arapskim svijetom, optuživalo ga se da je naziv Zetra za olimpijsku dvoranu izgrađenu na Koševu, zapravo skraćenica za tu famoznu “Zelenu transferzalu”, optuživalo ga se da je lider nekakvog tajnog jezgra sa vezama na Bliskom istoku, optuživalo ga se za kontrarevoluciju i rad na stvaranju islamske Bosne, i tako dalje i tome slične gluposti, koje naprosto vrijeđaju zdrav mozak.

Ali, zanemarimo dakle, sav taj riječnik i javni stil iz arsenala službe za zaglupljivanje javnosti. U stranu i način na koji se Pozderac branio i nastojao sačuvati obraz u javnosti. Dalje, u stranu navodni falsifikat, neautorizirano preuzimanje dijelova iz citirane Mandićeve knjige i dubioze u kojoj je mjeri i sam “falsifikat” autentičan, dilemu da li je na djelu intelektualna interakcija i preuzimanje na način kako je sam Pozderac rekao, parafraziram: Lenjin prepisao od Plehanova, Kardelj od Lenjina, Mandić od Kardelja, Pozderac od Mandića, i na kraju – Hamdija lopov; sve to dakle u stranu, ali ono što je nakon svega ostalo kao činjenica jeste: Hamdija Pozderac se pokazao isuviše jakim i politički odpornim, a da bi ga se srušilio takvim providnim optužbama.

U svjetlu te spoznaje, među ostalim, smatramo, valja posmatrati fabriciranje afera “Agrokomerc”. Sada paralelno teku dva toka: optužba za falsifikat i optužba za pokroviteljstvo nad kriminalom u “Agrokomercu”.

Afera okončava septembra 1987. napokon uspješnim odstrjelom Hamdije Pozderca, nakon čega slijedi afera sa funkcionerskim vilama u Neumu, gdje se  sada ide na još jednog bh. političkog giganta, na Branka Mikulića, saradnika Hamdije Pozderca i žestokog borca za nacionalnu afirmaciju muslimana i jednakopravnost BiH u jugoslavenskoj federaciji.

 U oba  slučaja, i u slučaju “Agrokomerc” i u Neumskoj aferi, bilo je elemenata i pravnog osnova za krivično gonjenje, ali se i u jednom i drugom slučaju radilo o način na koji je sistem funkcionirao, ne specifično u BiH, nego općenito. Jednako kao afera funkcionerskih vila u Neumu, mogla se npr. pokrenuti i afera funkcionerskih vila na Zlatiboru, a nije.

I jednako kao afera sa izdavanjem mjenica bez pokrića u “Agrokomercu”, mogla se pokrenuti ista takva afera manje više u bilo kojem preduzeću u Srbiji, a nije.

Jer, taj način poslovanja to doba bio nešto kao moda među jugoslavenskim privrednicima; novopronađena finta za premošćavanje problema likvidnosti, “korisna malvarizacija”, kako se to u političkom žargonu tada nazivalo, koju su koristile hiljade i hiljade firmi i direktora, a da niti jednom nije falila dlaka sa glave, a kamo li da je suđen zbog toga. Samo je, eto, kompanija “Agrokomerc”, bh. gigant i firma koja je bila ogledni primjerak “uspješnosti” jugoslavenskog ekonomskog modela, došla pod udar zakona. Ispostaviće se međutim, da je to bio još jedan atak na Hamdiju Pozderca. Njega je pod svaku cijenu trebalo ukloniti iz politike.

Naša bliža prošlost je kao velika zapuštena njiva. Ovo posebno vrijedi za naprijed pominjane afere i slučajeve. Zato, svaka motika tu je historijski sevap; svaki istraživački napor doprinos je mogućem sintetičkom izvlačenju validnih prosudbi o jednom od ključnih perioda na historijskom putu trajanja Bosne i Hercegovine i njenih ljudi. Sve naprijed navedene afere i kampanje pokretane na BiH i njene istaknute ljude, a specifično afera “Agrokomerc” i slučaj Hamdije Pozderca, nakon tolikih godina, a posebno nakon rata u BiH, nužno impliciraju sagledavanje i historijsku ocjenu izvjesne, ako ne direktne, a ono svakako posredne, spiritualne i ezoterične veze sa kasnijim zbivanjima u BiH; (jer sva zbivanja u proizvodnji neke, bilo koje, krize i rata su uzročno-posljedična).

Nažalost, do danas su se o aferi “Agrokomerc” i slučaju Hamdije Pozderca, pojavile samo četiri knjige. Hronološki prva se, 1993. pojavila knjiga bivšeg saradnika Fikreta Abdića, Hasana Bišćevića, pod naslovom “Abdićev put u izdaju”, slijedi knjiga Petra Dodika, “Uspon i pad Agrokomerca”, iz 2003, zatim knjiga Milana Uzelca, “Ovo malo istine”, iz 2005, a četvrta je knjiga, magistarski rad  Admira Mulaosmanovića, iz 2010., (44) “Bihaćka Krajina, 1971 – 1991, uticaj politike i političkih elita na privredni razvoj”. U pripremi je i peta još neobjavljena knjiga akademika Muhameda Filipovića, a za koju nas Mulaosmanović u svojoj knjizi obavještava da je imao prilike pogledati je u rukopisu.

Stoga se u pomenutom nizu, Mulaosmanovićeva knjiga javlja i poprima sintetički značaj. U ovoj knjizi, u sedmom djelu pod nazivom “Agrokomerc, politika, politika, politika”, daje se poseban opširan osvrt na aferu “Agrokomerc” i kampanju koja je vođena protiv Hamdije Pozderca.

Mada ni Mulaosmanoviću nisu bili dostupni povjerljivi materijali iz vojnih i policijskih arhiva, autor ipak u knjizi podastire obilje činjenica, poziva se na izjave ljudi koji su direktno bili invovirani u aferu, na izvadke sa sjednica najviših partijskih organa, izvadke iz dnevne štampe i autorskih djela kojim, sve skupa potkrepljuju tezu, koja je, u raznim  varijacijama, svih ovih godina kolala našim javnim prostorom kao rekla-kazala spekulacija i neosnovana glasina, a za koju se poslije ove, pouzdano informativne knjige, osnovano može kazati da je jako bliska istini. “Agrokomerc” je, tvrdi autor, od početka bio projekt Jugoslavenske narodne armije(JNA). Fikret Abdić je bio saradnik (45) Kontra-Obavještajne službe JNA, u aferi piun, a afera je politički montirana kao nači da se dovede u pitanje integritet Hamdije Pozderca, moćnog komunističkog funkcionera, rodom iz Krajine, tada člana Predsjedništva SFRJ i predsjednika Ustavne Komisije Skupštine SFRJ.

Bilo je to vrijeme nakom čuvenog Memoranduma Srpske Akademije Nauka i Umetnosti o položaju srpskog naroda, vrijeme uspona Slobodana Miloševića na vlast i vrijeme orkestrirane političke kampanje, sa jakim nacionalističkim natruhama, za izmjenu, kako Ustava SFRJ, tako posebno ustavne pozicije dviju autonomnih pokrajina u sastavu Socijalističke Republike Srbije.

Od ranije u fokusu pažnje SDB i na meti za politički odstrjel, kampanja na Hamdiju Pozderca, dobiva na intezintetu. Pozderac se naime protivio mjenjanju osnovnih načela ustava SFRJ iz 1972. amandmanski dopunjen 1974, odnosno protivio se mjenjanju pozicije autonomnih pokrajina Kosovo i Vojvodina onako kako je to tražilo srpsko vođstvo. On je tražio neko srednje rješenje koje bi zadovoljilo obe strane. Nakon što je kao predsjednik Ustavne komisije Skupštine SFRJ, obišao Kosovo i razgovarao sa Kosovskim rukovodstvom, po povratku u Beograd, daje intervju beogradskom NIN-u od o2. 8. 1987. najavljujući skorašnje rješenje problema, na zadovoljstvo obje strane.

Ostajanje na liniji osnovnih načela ustava iz 1972. i amandmana iz 1974. bilo je čvrsto uvjerenje Hamdije Pozderca od kojega on nije odstupao i kao takva ih je iznio i branio u dogovarorima oko političke linije po ovome pitanju, sa predsjednikom Predsjedništva SR Srbije, Ivanom Stambolićem i vrlo uticajnim generalom JNA, Nikolom Ljubičićem. I dok ga je Stambolić podržavao u tom stavu, Ljubičić (i ne samo on), nije. Prema svemu izgleda, to je trenutak kada se zameće odluka o otvaranju afere “Agrokomerc” i intenziviranju pritiska na Pozderca.

Pozderčevo protivljenje, faktički ukidanju pokrajinskih autonomija i njegov pokušaj traženja nekog srednjeg rješenja, bio je glavni motiv otvaranja slučaja “Agrokomerc”.

To su već godine na smrt oboljele Jugoslavije. U Srbiji se raspojasao srpski nacionalizam u najcrnjem četničkim koloritu. Ton daju brojni intelektualci, a mediju su platforma sa koje se dnevno širi nezamislivo ogavna nacionalistička propaganda. Ide se tako daleko da se otvoreno, i to ne kao incident, nego sustavno, iz pera raznih autora, zagovara genocid nad čitavom jednom populacijom kao “nezdravom i nenormalnom“. Upravo tako, saznajemo iz citirane knjige Admira Mulaosmanovića, dakle kao “genocidnu platformu”, ocjenio je bh. političar Ivica Mišić, članak ekstremnog srpskog nacionaliste Dragoša Kalajića, “Kvazi Arapi protiv Evropljana”, objavljen u magazinu “Duga” od 13 – 19. 9. 1987.

Dakle to i takvo je vrijeme u kojemu se, preko montirane afere “Agrokomerc”, vodi nova runda kampanje na Hamdiju Pozderca. Savezana SDB je u ovome vremenu, manje više transparentno, služba na liniji Miloševićeve politike. I ne samo SDB. Pod patronatom pomenutog bivšeg višegodišnjeg Saveznog sekretara za narodnu odbranu, generala Nikole Ljubičića i Jugoslavenska Narodna Armija i tzv. Organ Bezbednosti, što je uključivalo i Kontra-Obavještajnu Službu, bez pardona i manje više otvoreno, nalježu na rudi velikosrpskog nacionalizma. Ljubičić, koji je bio Titov favorit i koji je godinama, od 1967. do 1982., bio državni sekretar za narodnu odbranu, i nakon povlačenja sa funkcije, ostao je vrlo moćan i smatra se, koristeći svoj autorite, bio je razvio svojevrstan  generalštab u sjeni.

Sličan paralelizam i uticaj moćnih iz sjene na vlast, primjećen je i u civilnoj sferi. Tako je rašireno uvjerenje bilo da je u BiH, Cvijetin Mijatović, još jedan moćan bh. političar Titove ere, koristeći svoj autoritet, stvorio također paralelan centar moći, svojevrstan mali Centralni Komitet u sjeni.

Na ovaj  način, ovim paralelnim linijama bliskim ili u samom centru političke i vojne moći, bilo je moguće pripremanje terena i protežiranje Miloševića u usponu na vlast odnosno podrivanje Hamdije Pozderca i duhovna priprema za njegovo politilčko odstranjivanje.

Vraćajući se Ljubičiću, o odnosima u JNA tog vremena, puno govori podatak da su dvije jake figure JNA, generali Ljubičić i general Džemil Šarac, godinama bio predsjednik Saveza Komunista u JNA, bili u sukob; sukob je bio tipično partijska stvar za to vrijeme: Šarac je smatrao da je Ljubičić otvorio JNA velikosrpskim unitaristima ili, drugim riječima, srpskim nacionalistima; (naime, unitarizam bio jedana od brojnih mimikrijskih, lakiranih fraza komunističkog “novogovora”, kojim su se pred javnošću maskirale negativne pojave, u ovom slučaju nacionalizam u partiji odnosno JNA).

Konekciju Ljubičiča i Miloševića uočio je i Nijaz Duraković, dugogodišnji visoki partijski funkcioner SKBiH. U razgovoru za radio Slobodna Evropa, 27. 2. 2008. godine i on spominje Ljubičića kao ključnog za uspon i učvršćivanje Miloševića na vlasti. Duraković kaže:

“Što se tiče ocjene (46) Osme sjednice, barem meni je bilo jasno da je to sve bilo prvo izaranžirano i da je tu ključnu ulogu odigrao Nikola Ljubičić, koji je već tada bio direktno u funkciji politike Slobodana Miloševića. On je imao ugled kao Titov general, kao čovjek koji je bio načelnik Generalštaba.  Glasanje je bilo izrežirano. Sve je bilo lažirano. Sve je bilo, zapravo, apsolutno nedemokratski, a malo se ko smio tada drznuti i reći nešto, jer je iza svega toga stajala s jedne strane još uvijek moćna partija, vojni vrh s druge, a policija s treće strane”.

Kako god bilo, upravo na ovoj osnovi, na osnovi srbizacije sve i svega u sistemu, onda dolazi, slijedom otpora takvoj politici iz drugih jugoslavenskih republika, do kadrovskog cjepanja SDB i JNA, odnosno obavještajnih i kontraobavještajnih službi po nacionalnim i republičkim linijama.

Osobe su iste, samo se šinjeli mjenjaju. Nekada u službi radničke klase, ideje zajedništva i politike bratstva i jedinstva, isti ljudi se prestrojavaju u službu naciona, ideje nacionalizma i etničke diobe životnog prostora.

Za razumjevanje pozicije u koju je gurnut Pozderac, pozivamo se ovdje na još jedan izvadak iz naprijed citrirane miniciozne faktografske studije Admira Mulaosmanovića:

“Na sjednici Predsjedništva SR BiH od 19. 4. 1987.” piše Mulaosmanović, “razmatrani su različiti materijali koji su pristigli i bili pripremljeni za raspravu. Tu je bio i tzv. “Zgonjaninov izvještaj” koji je nastao 9. 4. 1987. Hamdija Pozderac je prilikom izlaganja na ovome skupu, tvrdio da se organizirano radi protiv “Agrokomerca” i da se time žele srušiti braća Pozderac. Time je nagovjestio da se na probleme sa “Agrokomercom”, koji su se pojavili,  treba gledati sa isključivo političkog stajališta. Prema Petru Dodiku, ondašnjem članu Predsjedništva SRBiH, Duško Zgonjanin je tada odbio Hamdijin zahtjev da se zaustavi kampanja protiv “Agrokomerca”, što je Dodiku izgledalo sasvima čudno, skoro nevjerovatno. Sasvim racionalno je zaključio da onoga ko smje  nešto odbiti Hamdiji Pozdercu, drže i vode “veći igrači”. Hamdija je tada bio značajan jugoslavenski igrač, tako da ovo odbijanje govori o promjenjenim odnosima i konceptima u Jugoslaviji”.

Hamdija Pozderac, vidjeli smo, u aferi “Agrokomerc”, nije izdržao; nosilac brojnih jugoslavenskih i bh. odlikovanja, čovjek koji je obavljao sve značajnije partijske i državne funkcije u BiH: bio je član i predsjednik CKSKBiH, poslanik Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SRBiH, predsjednik Skupštine SRBiH, predsjednik Predsjedništva SRBiH, i čovjek koji je kao podpredsjednik Predsjedništva SFRJ, po ustavnom mehanizmu imao biti biran za predsjednika Predsjedništva SFRJ, “iz principijelnih razloga”, podnosi ostavku na sve funkcije, biva isključen iz Saveza komunista i tone u političku anonimnost.

Toliko je puta već rečeno, ali vrijedi ponoviti još jednom: mizanscen posljednje sjednice CKSKJ kojoj je prisustvovao, krajem septembra 1987. u Beograd, tipičan je za način na koji totalitarni komunizam sankcionira svoju “zabludjelu djecu”: Pozderac sjedi sam, a red ispred i red iza njega, prazan.

 Tako je završila politička karijera Hamdije Pozderca, uz Džemala Bijedića, najvećeg i najznačajnijeg bošnjačkog političara iz vremena socijalizma i jednopartijske komunističke vlasti u BiH i Jugoslaviji. Ubrzo nakon toga, 6. 4. 1988., umro je u Sarajevu.

Njegov politički odstrjel i njegova fizička smrt, u simboličkom smislu se može smatrati kao početak kraj RBiH kakvu smo imali u SFRJ, nakon sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Proces dekonstrukcije RBiH, ovdje shvaćene kao političko nasljeđe Hamdije Pozderca i generacije političara i intelektualaca iz njegovog vremena, kasnije je nastavljen ratom i finaliziran Bosnom i Hercegovinom, kakva je narodu oktroirana u Dejtonu 1995. godine.

(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)

(44) Admir Mulaosmanović, Historijska monografija, knjiga 5., “Bihaćka Krajina, 1971 – 1991, uticaj politike i političkih elita na privredni razvoj“, izdavač Historijski institut Sarajevo, 2010.

(45) Upletenosti  KOS-a u aferu  Agrokomerc  spominje  i  novinar Nenad Pejić, u svojoj još neobjavljenoj knjizi, ali izvadci koje su več plasirani u medijima i mogu se naći i na internetu. Pejić piše: “To je potvrđeno (ulazak KOS-a u „Agrokomerc“, op.a.), iskazom oficira KOS-a, Slobodana Lazarevića na suđenju jednom od Haških  optuženika. On je 1984. godine dobio zadatak da ide u Veliku Kladušu. Zaposlio se u ¨Agromokercu¨ i radio ono  što su  mu  je bio kontraobavještajni  zadatak¨.

Da je Abdić radio za KOS tvrdi i Nihad Krupić u svom tekstu „Deset najvećih srpskih podvala“, objavljeno 2005. na www.bošnjaci.net. Na  njegovom  vrbovanju  radili su „major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanič, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja  iz  zatvora, Fikret Abdić je u restoranu „Lovačka kuća“ u Bihaću“, pristao  da  radi  za KOS, tvrdi Krupić. Iako Krupić ne navodi izvor  ovog podatka, činjenica da   imenuje  operativace  koji su radili na  vrbovanju  Abdića, daje  posebnu težinu njegovom iskazu.

Abdića kao agenta KOS-a,  ime Čede Kneževića kao operativca koji je radio na obradi Abdića i operativnu akciju „Proboj 1.“, spominju i Medina Delalić i Suzana Šačić,  u knjizi „Balkan Bluz: bosanska hronika, 1975 – 1995“, privatno izdanje: „Mustafa Čandić koji je bio dugogodišnji oficir KOS-a, sa posljednjim radnim mjestom  u Kontraobavještajnoj grupi (KOG) RV i PVO se sjeća: „Vozio sam se u autu i slušao na radiju vijesti. Jedan  dio  je  bio stranačka  hronika. Dan prije zvao  me  major Čedo Knežević, kolega koga sam  znao dok smo zajedno radili u KOS-u i oduševljeno rekao: ‘Dobili smo ga!’ Pitam: ‘Koga smo dobili? ’Kaže: ‘Abdića. Babo je legao na rudu’. Dva puta je ponovio kako je Babo legao na rudu.“ Čandić svom kolegi  nije vjerovao. „Znam  da  je  KOS nekoliko  mjeseci  pleo  mrežu  oko Fikreta u sklopu operativne  akcije ‘Proboj 1.’, ali  mu  nisu  mogli  prići  blizu.  Kada sam u stranačkoj  hronici na vijestima  čuo  kako je na velikom skupu u Velikoj Kladuši Abdić ušao u SDA, onda sam se ukočio. Zaustavio sam auto i izašao da pripalim cigaretu. Ništa  mi više nije bilo  jasno“.

Na temelju prednjih nalaza i iskaza, ako nam je dopuštena  mala spekupacija i  imaginarni pogled unutra, iz Abdićeve zatvorske vizure, onda njegova  linija  razmišljanja  moguće  ide ovako: Hamdija Pozderac  je politički  mrtav, a ja  samo  kooperativan  preživljavam; obećali  su  obustavu  postupka, slobodu, moj  povratak u Poslovodni Odbor Agrokomerca i nove  kredite za Agrokomerc radi prevazilaženja stvorene krize. Oni mogu sve. Pokrenuli su aferu, mogu je i zaustaviti… I sve je upravo i bilo tako. Afera Agrokomerc je završena obustavom sudskog postupka, Abdić je pušten na slobodu i vraćen u Agrokomerc, a  mjenična kriza je prevaziđena odobrenjem  novih  kredita.

(46) Osma sjednica CKSK Srbije je održana 23. i 24. septembra 1987.  godine i ostala je upamćena kao sjednica na kojoj je Ivan Stambolić razrješen dužnosti predsjednika Predsjedništva SR Srbije.

(31) Sve  vrijeme  postojanja Titove Jugoslavije, podalje od očiju  i  ušiju jugoslavenske javnosti, tajna policija je vodila bespoštedni rat sa nacionalističkom emigracijom, ustašama, četnicima i ostalim neprijateljima komunističke Jugoslavije. Danas je taj period popularno oslikavati crno-bijelo, ali valja znati da je i nacionalistička emigracija vršile brojne terorističke protu-jugoslavenske akcije. U anti-jugoslovenskim terorističkim  aktivnostima, u kojima je,  prema  podacima dr Mila Boškovića učestvovalo oko 1.200 političkih emigranata, ustaše su bile najopasaniji neprijatelji titoističke Jugoslavije, a među njima najopasnija je bilo Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo (HRB). Ta ekstremna  hrvatska emigrantska politička organizacija, izvršila je u Evropi i u Australiji, 50% svih terorističkih napada na Jugoslaviju, tj. ukupno 120  akcija i tom prilikom usmrtila pedeset i tri i ranila 118 osoba.

(32) Iako pisana  kroz  naglašeno  prosrpsku  vizuru, i to u toj mjeri, da neopterećen  u  pristupu, racionalan čitalac pomisli kako je i sama proizvod agenta SDB na zadatku, te iako na momente odvratna za čitanje, u ovom  pogledu, ipak veoma  je  informativna  knjiga, privatno  izdanje  novinara Marka Lopušine, “Ubij bližnjeg svoga, Jugoslavenska tajna policija 1945 – 1995.”

(33) Doći do autentičnih  i  pouzdanih  podataka  o  nacionalnoj kadrovskoj strukturi Službe tog vremena, veoma je zahtjevno, posebno za autora koji nema mogućnost pristupa raznim arhivama, nego se služi internetom, kao što  se mi služmo u ovome radu. Ipak, vremenom, na internet se probije koji relevantan pokazatelj. Tako se ovim  putem  može  doći do nekih autentičnih podataka, npr. o  nacionalnoj strukturi članova  SKJ u JNA u drugoj polovici šezdesetih godinama dvadesetog stoljeća. Iz monografskog rada priređivača Miloša Nikolića, pod nazivom “SKJ u uslovima socijalističkog samupravljanja”, izdavač “Kultura”, Beograd, 1967, saznajemo  kakav  je  drastičan  nesrazmjer u partijskoj zastupljenosti članstva prema nacionalnoj pripadnosti, vladao tada u JNA. Stanje je bilo ovakvo:

– ukupno članova SKJ u JNA: 75. 915; od toga:
-Srbi,  47. 006    ili  61, 92%, uz udio Srba u stanovništvu SFRJ od  42, 08%.
-Hrvati,  11. 969  ili  15, 76%, uz udio Hrvata u stanovništvu SFRJ od 23, 15%.
-Slovenci, 3. 131  ili   4, 12%, uz udio Slovenaca u stanovništvu SFRJ od 8, 57%.
-Crnogorci,  5. 555  ili   7, 39%, uz udio Crnogoraca u stanovništvu SFRJ od 2, 77%.
-Makedonci,  4. 309  ili  5, 68%, uz udio Makedonaca u stanovništvu SFRJ od 5, 64%.
-Jugoslaveni,  1. 285. ili 1, 69%, uz udio Jugoslavena u smislu nacionalne  opredjeljenost u stanovništvu   SFRJ  od 1, 71%.
-Albanci,  1. 036.  ili 1, 36%,  uz udio Albanaca u stanovništvu SFRJ od 4, 93%.
-Muslimani,  467. ili 0, 62%,  uz udio Muslimana (tada još i nepriznati kao  narod u SFRJ) u stanovništvu SFRJ od 5, 24%.
-Mađari, 432. ili 0, 57%, uz udio Mađara u stanovništvu SFRJ od 2, 72%.