ULOGA BOŠNJAKA U SPAŠAVANJU SRBA U SREBRENICI TOKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA

O spašavanju Srba u Srebrenici u vrijeme Drugog svjetskog rata dosad se malo znalo, a još manje govorilo, zbog perfidnih političkih motiva, s nesagledivo tragičnim reperkusijama. U skorije vrijeme o ovoj temi smiono su progovorili tek neki od naših meritornih historičara, među kojima je i ugledna historičarka dr. Senija Milišić, koja u jednoj od svojih znanstvenih analiza pod nazivom Primjeri tolerancije, pomoći, pokušaja zaštite progonjenih kaže: “Ne treba zaboraviti činjenicu da je početkom aprila 1942. godine Srebrenicu zauzela Crna legija, pod vodstvom Jure Francetića. Ustaški teror je dostigao vrhunac u ljeto 1942. a naređenje za pokolj Srba tog područja izdao je natporučnik Kurelac. Sakupljeno je oko 3.500 Srba – muškaraca, žena i djece sa područja srebreničkog sreza i zatvoreno u barake, a jame za njihovo ubijanje bile su spremne, ali zahvaljujući komšijama muslimanima nije došlo do toga.ˮ

Činjenica je da su četnici početkom rata počinili teške zločine u Srebrenici i oko Srebrenice sve do uspostave ustaške vlasti na tom prostoru, o čemu se, također, malo znalo i pisalo. Prema Vladimiru Dedijeru, stradalo ih je oko 1.000. U novije vrijeme, malobrojni historičari na osnovu prvorazredne arhivske građe relevantno govore o tome. “Četnička vlast potrajala je do dolaska ustaške ‘Crne legije’ o Đurđevdanu, odnosno do 5. maja 1942. godine kada je i prestalo njihovo masovno klanje Bošnjaka u srebreničkom kraju” (Amir Kliko). Jedan od razloga beskrupuloznog prikrivanja ovih zločina je kolaboracija četnika i partizana. Ko je, onda, kako i zbog čega spašavao Srbe u Srebrenici od ustaškog terora? – opravdano je pitanje.

Prema svjedočenju Jusufa Klančevića, jedan ustaški oficir otkrio je Nazifu Klančeviću, sinu Alija-ef. Klančevića, da natporučnik Kurelec priprema likvidaciju svih zatvorenih Srba, njih negdje oko 3.500 koje je ustaška vlast pohapsila i pritvorila u Srebrenici. Nazif Klančević ovu vijest je odmah (do)javio svome ocu Aliji koji je okupio i animirao najuglednije ljude Srebrenice da interveniraju kod ustaških vlasti, kako u Srebrenici tako i u Tuzli. Bili su to, između ostalih: Hakija Siručić, Avdo Siručić, Suljo Mehmedović i Sulejman-beg Hafizbegović. Na njihovu intervenciju, iz Tuzle je došlo naređenje da se svi uhapšeni Srbi hitno puste na slobodu. Tako je spriječen ustaški pokolj Srba u Srebrenici.

Nije ovo bio usamljen slučaj, i ne samo u Srebrenici, antifašističkog opredjeljenja vjerskih službenika i svjetovne elite, i zajednice koju su predvodili i tada i danas. Odraz je to autentične bošnjačke duhovnosti i stoljetne bosanske tradicije. Stoga, uz ime muftije Šefket-ef. Kurta iz Tuzle neizostavno treba spominjati i ime srebreničkog imama Alija-ef. Klančevića, za kojeg će neki opravdano kazati da je bosanski Oskar Schindler. “Za Oskara Schindlera zna cijeli svijet, napisala je na jednom mjestu historičarka Senija Milišić, ali za ljude koji su spasili od pokolja 3.500 Srba u Srebrenici, danas jedva da se nešto zna. A još je veća nepravda što se ime Alije Klančevića u dokumentima nigdje i ne spominje...ˮ (Jasmin Agić). Nažalost, Srbi nisu sačuvali spomen na Alija-ef. Klančevića, nisu mu dali ulicu, i/li podigli spomen-obilježje u Srebrenici, niti su ga odlikovali, kao što je država Izrael Oskaru Schindleru 1963. godine dodijela počasni naziv “pravednik među narodimaˮ.

Asim Ćemerlić je “kao ljekar u Srebrenici svojim utjecajem i ugledom spasio oko sedamdeset Srba od deportovanja i sigurne smrti. Nakon toga, u augustu 1941., četnici Jezdimira Dangića, bivšeg žandarmerijskog majora u Tuzli, zauzeli su Srebrenicu i odmah započeli sa progonima Bošnjaka. Položajem i autoritetom ljekar i čovjek koji je mnoge Srbe spasio, dr. Ćemerlić je uzalud obigravao četničke glavešine i štab da se Bošnjaci ostave na miruˮ (E. Kuka, H. Memišević). Umjesto priznanja i zahvalnosti, njegova likvidacija bila je planirana za Božić početkom januara 1942. godine, od istih onih Srba kojima je svojim zalaganjem spasio život. Preživio je zahvaljujući ženi četničkog komandanta Dangića, kojoj je doktor Ćemerlić spasio teško bolesno dijete.

Jusuf Klančević, unuk Alija-ef. Klančevića, koji danas živi u Sarajevu, s tugom govori o stradanju porodice Klančević u Srebreničkom genocidu: “Od bliže familije dosta je pobijeno. Tetak i njegova dva sina, daidža i njegov sin, onda po očevoj strani Đozića koliko hoćeš pobijeno. (…) Danas nema nikog od porodice Klančević u Srebrenici.ˮ Primjer porodice Klančević nije usamljen. Nedžad Avdić imao je 17 godina kada je u noći 14/15. jula 1995. godine preživio strijeljanje na Brani crvenog mulja kod Petkovaca. U svojoj knjizi Ja, haški svjedok prenosi potresne riječi Nurije Muratovića iz Potočara, zaselak Pale, dok u spomenutoj noći srpski vojnici vežu žicom njega i njegova dva sina ispred škole u Petkovcima, pred odvođenje na strijeljanje. Nurija očajničkim glasom viče prema komšiji Momčilu: “Ja sam tebe i tvoju majku Stanu čuv’o i pazio [u ratu]. A ti ubijaš ove nevine ljude! Kako te nije sramota?! Kako te nije sramota!“ Nurija i njegova dva sina, Nazif i Nurif, bosi i polugoli, ekshumirani su iz sekundarne masovne grobnice u selu Liplje 31. decembra 2009. godine.

Među prioritetima životnih pitanja je na koji način se suočiti s prošlošću i kako odgajati nove generacije, jer od toga ovisi i njihova budućnost. Sjećanje je bitno onoliko koliko učimo iz njega, i koliko nam pomaže da budemo bolji i odgovorniji ljudi. Stoga je nužno njegovati kulturu sjećanja, posebno kroz obrazovne sisteme. Vrijeme je da se o Alija-ef. Klančeviću iz Srebrenice počne govoriti i učiti u školi kao o bosanskom Oskaru Schindleru. Da Alija-ef. Klančević, dr. Asim Ćemerlić, Nurija Muratović i drugi prešućeni i zaboravljeni antifašisti, kako u svjetskoj historiografiji, tako i aktuelnoj stvarnosti dobiju zasluženu društvenu pažnju, i dostojna spomen-obilježja. Jer, bez sjećanja, mi nismo i nećemo biti potpuni ljudi.

Odobrenje Ulema-medžlisa u Sarajevu od 5.7.1950. godine Alija-ef. Klančeviću, imamu u penziji, da može honorarno vršiti imamsku službu u Hadži Iskenderovoj i Čaršijskoj (mesdžid) džamiji u Srebrenici (GHB, AIZ, ZI).

Izvori i literatura:

• Avdić, Nedžad, Unkić-Avdić, Amela (2000), Ja, haški svjedok, Srebrenica/Gradačac.

• Bandžović, Safet (2010), Bošnjaci i antifašizam: Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941), Sarajevo.

• Gazi Husrev-begova biblioteka (GHB), Arhiv Islamske zajednice (AIZ), Zbirka imama, (ZI), ZI-3-284/1943, ZI-2-232/1929.

• Kliko, Amir, “Zločini četnika i srbijanskih nedićevaca nad Bošnjacima srebreničkog kraja tokom Drugog svjetskog rata”, Monumenta srebrenica, br. 10, Tuzla-Srebrenica, 2021, 177-244.

• Kuka, Ermin, Memišević, Hamza, “Zločini nad Bošnjacima u Srebrenici u toku Drugog svjetskog rata 1941-1945. godineˮ, Munumenta Srebrenica, br. 10, Tuzla-Srebrenica, 2021, 245-257.

• Milišić, Senija, “Kako su Bošnjaci spašavali Srbe od klanjaˮ, sedmični magazin Stav, broj 258, (Sarajevo), 17.2.2020.

• Milišić, Senija, “Primjeri tolerancije, pomoći, pokušaji zaštite progonjenih (O jednom malo poznatom dokumentu)”, Građa Arhiva Bosne i Hercegovine, br. 6-7, Sarajevo, 2014-2015.

• Filipović, Sulejman, “Svijetli primjeri rodoljublja naših vjerskih službenika u period NOB-a i socijalističkoj izgradnji naše zemljeˮ, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ, br. 1 Sarajevo, 1950.