13. SS “HANDŽAR” DIVIZJA Najveća i najtragičnija bošnjačka hipoteka

Skoro da se može reći da će rat u BiH i otpočeti onoga trenutka kad je klanjana prva masovna dženaza u Foči, koju je organizirala novoosnovana Stranka demokratske akcije. Dakle, kad se obznanila pedeset godina čuvana istina o zlodjelima srpskih, četničkih jedinica, stigla je odmazda! Kako su ustaški i četnički pokreti i njihova zločinačka profašistička historijska uloga u Drugom svjetskom ratu bili nepobitni, e da bi imali pandan hipotekama Srba i Hrvata, komunisti su postojanje Handžar divizije koristili i kao profašističko-kvinslišku hipoteku za obračun sa Bošnjacima. Posebno sa njihovom vjerskom inteligencijom.

I dok su osamdesetih godina prošloga stoljeća, u bujici nacionalizma jugoslovenskih naroda, reinkarnirale ustaške i četničke ideje, veličao kult Draže Mihajlovića i Ante Pavelića, pojavile istoimene stranke, ikonografija, simboli, pozdravi, pjesme, davale imena ulica i gradili spomenici „herojima” koljačima, nigdje niti jedan spomenik, niti jedno ime kao heroja pripadnika „Handžar divizije”, niti jedna pjesma, niti jedan afirmativni članak, nije se pojavio u bošnjačkom narodu. Dodamo li tome činjenice da je obznanjeno odlikovanje Bijele kuće Draži Mihajloviću, da je diljem Evrope, SAD-a, Australije i Kanade, u srpskoj u hrvatskoj dijaspori cijelo vrijeme djelovalo desetine udruženja i organizacija koje su njegovale i veličale ustašku i četničku ideologiju, ta da su to liberalni demokratski zapadni režimi tolerirali, tretirali pa i podržavali kao antikomunističko djelovanje, a da nigdje u tim zemljama nije bilo niti jednog sličnog udruženja koje je veličalo kult „Handžar divizje”, onda je sasvim jasno koliko je najveća bošnjačka hipoteka predimenzionirana i suvisla.

I još uvijek i u samoj BiH među Hrvatima se slavi kult ustaštva, ulice nose imena ustaških zločinaca, kao i među Srbima, gdje legalno djeluje organizacija „Ravnogorskog pokreta” i legalno se grade spomenici Draži Mihajloviću Čiči. Pamflet “Parergon” Zato ima prava poplava sajtova, tekstova i knjiga, posebno sa srpskim i izraelskim prefiksom u imenu, koje zlonamjerno propagandistički govore o“Handžar diviziji.” Čitaocima su dostupne četiri knjige objavljene na južnoslavenskim jezicima iz kojih se, sa različitih aspekata, može prilično pouzdano dobiti protret i uvid u nastanak, djelovanje i historijsku ulogu Handžar divizije. To su knjige Derviša Sušića, Parergon, objavljena u Sarajevu 1980; Ženi Lebel, Hadž- Amin i Berlin, objavljena u Beogradu 1993, Zije Sulejmanpašića, 13. SS divizija Handžar – istine i laži, objavljena u Zagrebu 2000., i Mirka D. Grmeka i Louise L. Lambrichsea, Buntovnici iz Villefranchea, u prijevodu objavljena u Sarajevu 2005. godine. Mnogi autori se pozivaju i pohvalno govore o knjizi Georgea Leprea, Himmler’s Bosnian Division, objavljenoj u SAD 1997. godine. Parergon je objavio i kao feljton u Oslobođenju uz mjesec ramazan 1979. radi obračuna sa islamskom inteligencijom. Napisan je na osnovu tajnih dosijea i obavještajnih podataka koje je posjedovala Državna bezbjednost (DB) SFRJ. Navodno je korumpirajuća građa iz policijskih izvora bila ponudila samom Meši Selimoviću da napiše knjigu, što je on odbio. Zbog toga je pod pritiskom UDB-e bio prisiljen napustiti Sarajevo i preseliti se u Beograd.

Feljton o historijskoj ulozi Islamske zajednice, odnosno pojedinaca iz vrhova IZ-e, trebao je komunistima poslužiti za obračun sa „klerinacionalizmom” u „muslimanskim redovima.”Sam povod tom obračunu sa islamskom inteligencijom bila je knjiga Muhameda Hadžijahića “Islam i Muslimani u BiH”, izdatoj 1977. u Sarajevu. U dodatku knjige objavljene su tzv. El- Hidajine rezolucije muslimana iz 1941. godine. Te razolucije su osudile ustaške zločine nad Srbima u BiH i ocijenjene su kao prvi i jedini glas protiv fašizma u Evropi u to vrijeme. El-Hidaja je bilo udruženje islamskih vjerskih službenika, na čijem su čelu bila dva najznamenitija alima – islamska učenjaka u prošlom stoljeću. To su Mehmed Handžić i Kasim Dobrača. Mehmed Handžić je umro 1944. godine u bolnici nakon operacije slijepog crijeva. Sumnja se da je ubijen. Neki sumnjaju da su ga ubile ustaše upravo iz osvete zbog pisanja spomenutih rezolucija. Drugi, više mladomuslimanski krugovi, pak tvrde da su ga ubili komunisti. Kasim Dobrača je još bio živ u vrijeme objavljivanja feljtona Parergon. Na taj pamflet reagirao je Prepord, list IZ-e, kojeg je uređivao Husein Đozo. Zbog toga je cijela redakcija Preporoda smijenjena. Đozo je bio najpriznatiji islamski mislilac u BiH u drugoj polovici prošloga stoljeća. Ali, on je kao mladić bio tabor imam u Handžar diviziji.

I Kasim Dobrača i Husein Đozo su bili osuđeni od komunističkog režima na dugogodišnje zatvorske kazne. Pod naslovom «Otpočelo suđenje grupi narodnih izdajnika na čelu sa Kasimom Dobračom», Oslobođenje od 19. septembra, petak, 1947. g., počinje svoje izvješće sa jednog od najmonstruoznijih političkih procesa muslimanskoj inteligenciji u BiH. Oslobođenje od 26. septembra (opet petak), donosi naslov «Izrečena presuda grupi izdajnika na čelu sa Kasimom Dobračom». Pred krivičnim vijećem Okružnog suda kojim je predsjedavao Ahmet Salčić, a optužbu zastupao Musatafa Vilović, osuđeni su: Kasim Dobrača na 15, Derviš Korkut na 8, Dr. Kasim Turković na 4, Dr. Jusuf Tanović na 4, Mahmut Traljić na 10, (ova peterica su osuđena i na konfiskaciju cjelokupne imovine), Abdulah Dervišević na 6, Mustafa Hebović 7, Ibrahim Karalić 10, Hasan Avdić 3, Hasan Ljevaković 5, Muharem Alihodžić na 2 godine i 10 mjeseci, Osman Hasanović na 3 godine i 6 mjeseci zatvora. U izvješću se navodi da je izricanju presude prisustvovala «velika masa građana». Iz samih naslova Oslobođenja može se dobiti uvid zašto su optuženi i kako im je suđeno.»Izdajnici su iskorištavali vakufske ustanove i vjerske obrede za zločinački rad protiv naroda i države», «Optuženi su priznali da su radili špijunažu za neprijatelja naše države», «Povjerenici Dobračine prevratničke organizacije bili su pomagači ustaško-četničkih bandita», «Prevratnička organizacija bila je povezana sa agentima strane špijunaže», «Prevratnička organizacija radila je za račun potpaljivača rata – naglasio je javni tužilac, tražeći strogu kaznu za optužene». Iako se u izvješćima sa suđenja ne spominje handžar divizija, jer nijedan osuđenik nije bio njegov pripadnik, po naslovima se vidi na šta je tužitelj aludirao. Očekivalo se da će Dobrača, kao vođa muslimana i predsjednik El-Hidaje, biti osuđen na smrt. Zašto Dobrača nije osuđen na smrt? U septembru 1947. desilo se ustoličenje reisul- uleme h. Ibrahim efendije Fejića, to je bio prvi reis u bivšoj Jugoslaviji, i upravo se tih dana završavalo suđenje Kasim efendiji Dobrači.

Očekivalo se da će Dobrača, kao vođa muslimana i predsjednik El-Hidaje, biti osuđen na smrt. Novi reisul- ulema namjeravao je posjetiti ugledne političare i zahvaliti im na ukazanom povjerenju i izboru. Prvu posjetu najavio je Rodoljubu Čolakoviću, tadašnjem ministru prosvjete. Na sastanku sa Čolakovićem reis Fejić spomenuo je Dobraču. Čolaković je rekao kako je sudstvo nezavisno i kako je teško zauzimati se za nekoga ko je okrivljen da je rušio državu. Slijedeća reisova posjeta bila je Avdi Humi, tadašnjem predsjedniku Skupštine BiH, a reisovom zemljaku, jer su obojica bili iz Mostara. Avdo Humo je saopćio reisu: «Uspio si u svom zauzimanju – Dobrača neće biti osuđen na smrt!» Ugušeno islamsko proljeće Povodom 15. godina od smrti Huseina Đoze, na FIN-u je održan naučni skup posvećen njemu. Tim povodom u Ljiljanu je objavljen tekst u kojem se „istražuje politička pozadina kompromitacije Huseina Đoze, najvećeg islamologa druge polovine dvadesetog stoljeća.” „U Informaciji Centra službi državne bezbjednosti Sarajevo, koju su 26. januara, 1973. godine sačinila dvojica radnika SDB-a E.A. i F. J., iznesen je “plan rada po obradama za 1973. godinu” koji se odnosio na muslimanske intelektualce. U Informaciji su imena vodećih muslimanskih intelektualaca: pisca Alije Nametka, alima Kasima Dobrače, akademika Muhameda Filipovića, inžinjera Omera Behmena, profesora Rusmira Mahmutćehajića, profesora Huseina Đoze i mnogih drugih. Husein Đozo vođen je pod šifrom “Bistrik” skupa sa grupom lica, muslimanskih intelektualaca, koji su stanovali na Bistriku, odnosno radili u Gazi Husrev-begovoj biblioteci koja se nalazi u podnožju Bistrika.

“Ova obrada će imati prioritet u radu, jer je prema današnjim obavještenjima pružila dovoljno podataka koji nam govore da efikasnim prodorom u djelatnost ove grupe hvatamo centralna pitanja vezana za neprijateljsku djelatnost ove grupe ili kako bi bar razbili djelatnost ove grupe i na taj način je pasivizirali.” U Informaciji dalje se kao operativne radnje predviđaju informativni razgovori sa licima koja su vezana za ovu grupu, akcije prisluškivanja na poslu i u stanu šifrirane kao “Leopard” i “Morava”, kontrola pošte svim licima koja se vode pod obradom. “Izvršiti pripreme za razgovor sa Đozom, a zatim raditi na potpunoj kompromitaciji Đoze (podvukao N.L.).” Prilikom otvorenja seoske novosagrađene džamije u Poriču kod Bugojna (23. septembra, 1979.), prema tradiciji Bošnjaka, priređen je mevlud. U ime Islamske zajednice govore su održali reisul-ulema Naim efendija Hadžiabdić, Husein efendija Đozo, kao vjersko-prosvjetni referent Starješinstva IZ u Jugoslaviji, i beogradski muftija Hamdija efendija Jusufspahić. Muftija Jusufspahić rođen je u selu Zanesovći nedaleko od Poriča. On je kritizirao i tek objavljenu knjigu Derviša Sušića Parergon koja Islamsku zajednicu tretira kao instituciju koja kolaborira sa fašistima. Đozo je svoj govor počeo riječima: “Braćo, muslimani.” Parergon je ocijenio kao „zabijanja trna u zdravu nogu” muslimanima! Prema pisanju Oslobođenja od 29. oktobra, 1979., petsto mještana sela Poriče, gdje je živjelo i tridesetak procenata Srba, “željno su očekivali bilten kojeg je sačinila Mjesna konferencija SSRN”.

Bilten je sadržavao osude inkriminiranih govora Jusufspahića i Đoze. U harangu se uključuje Oslobođenje sa tekstom naslovljenim “Šta se stere iza vjere”. Potpisali su ga Zlatko Dizdarević i Zlatko Dukić, radilice Hrvoja Ištuka, šefa komunističkog agitpropa. Pored teksta o ovom slučaju, Oslobođenje je na istoj stranici objavilo predgovor Parergonu kojeg ja napisao dr. Fuad Muhić, kao odgovor na kritike islamskih informativnih novina Preporod na ovu knjigu. Iste jeseni Tito dolazi u vilu Koprivnica kod Bugojna, gdje će se odmarati dvadesetak dana. Njega je u vili posjetila republička delegacija BiH na čelu sa Raifom Dizdarevićem, predsjednikom Predsjedništva SRBiH. Dio govora kojeg je Tito održao republičkom rukovodstvu BiH odnosio se i na Huseina Đozu, odnosno na“slučaj Poriče”. “Zato je dobro što ste sada preduzeli oštre mjere protiv podrivačke aktivnosti nekih klerikalnih krugova. Takve pokušaje treba u korijenu spriječiti, ako je potrebno i oštrim mjerama. Na tome vam ne može niko zamjeriti.” Tri godine poslije ove Titove prijetnje i medijskog linča, od srčanog udara, Husein Đozo je preminuo.