Događaji od srpnja do listopada 1992. u Bosanskoj Posavini odlična su slika onoga što se spremalo cijeloj Bosni i Hercegovini. Dva velika igrača, Milošević i Tuđman, imaju globalni dogovor o podjeli, ali se neprestano, kao za kartaškim stolom, nadmudruju i nastoje jedan drugoga izigrati, dok se treći igrač, Sarajevo, tek nazire, a kamoli da bi imao neke jake adute, prije svega vojsku. Predigre su počele mnogo ranije, a ja držim da je nešto konkretnije uglavljeno uspostavom tzv. trajnog primirja 2. siječnja 1992. Mjesec dana nakon otvorena napada na Sarajevo i početka pokolja u Podrinju i drugdje Mate Boban, predsjednik HDZBiH i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, i Radovan Karadžić, predsjednik Srpske demokratske stranke i netom proglašene srpske paradrža-ve u BiH, sastaju se 6. svibnja 1992. u Grazu radi dogovora o srpsko-hrvatskoj podjeli BiH. Nije jasno je li još tko iz Hrvatske ili Srbije sudjelovao u razgovoru.
Sutradan, 7. svibnja hrvatska državna agencija HINA odaslala je službeno priopćenje o sastanku i temama o kojima se razgovaralo. Posebno je važna točka 3, koja se tada u nekim dijelovima doimala neodređenom i zbunjujućom, ali se iz kasnije perspektive vidi da je već tada bila jasno zapečaćena upravo sudbina Bosanske Posavine:
3. Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Samac, Odžak, Orašje, Modrica i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama. Kada-se gleda iz kuta bosansko-hercegovačkih Hrvata (i, dakako, iz kuta cjelovite bosansko-hercegovačke države), »vođenje računa o kompaktnosti i komunikacijama« kao problem uopće ne postoji, jer je Bosanska Posavina kao takva kompaktan i jasno definiran prostor (regija), a komunikacijski pravci su prirodni, jednostavni i prohodni, kako na sjever, preko Save sa Slavonskim Brodom i uopće Hrvatskom, tako i na jug, prema središnjoj Bosni. Dvije obale Save bile su u mnogo čemu čvrsto funkcionalno povezane: sagrađen je niz mostova za pješački, cestovni i željeznički promet, a dva Broda bila su defacto jedan grad, uključivši zajedničko rodilište u Slavonskom Brodu.
Međutim, kada se gleda iz srpskoga kuta, pravcem istok - zapad, »kompaktnost i komunikacije« postaju egzistencijalno važan problem, jer bez koridora kroz Posavinu nema prostorne (teritorijalne) veze Srbije s pobunjenim područjima u Bosanskoj krajini, nastanjenima većinski srpskim stanovništvom, srpskom paradržavom u Hrvatskoj. A bez te komunikacije Srbi zapadno oc crte Derventa - Bosanski Brod ostaju odsječeni i izolirani od matice, de facto v. hrvatsko-bošnjačkom okruženju, nesposobni da se vojno i ekonomski održe nć imalo duži rok. U svjetlu toga može se razumjeti i spomen Kupresa, koji su Srbi već tadć držali u svojim rukama, potpuno razbivši u borbama 7-10. travnja neorganiziranu i neopremljenu obranu, i koji je s njihove strane očito bio ponuđen u zamjenu za Posavinu. Cijela formulacija o uvažavanju kompaktnosti i komunikacija svodi se tako na običnu trampu Posavine za Kupres.
Mate Boban, a zapravo Hrvatska, jer je predsjednik Tuđman odmah javne pozdravio sporazum, dao je legitimitet Karadžiću i prihvatio ga kao predstavnika bosanskohercegovačkih Srba. Štoviše, dok je ispod sporazuma Boban potpisan kao »predstavnik hrvatske nacionalne zajednice«, što je također nelegitimno, jer je on mogao biti samo predstavnik jedne stranke, makar ona i imala gotovo sve glasove Hrvata u BiH, Karadžić je definiran kao »predstavnik srpske državne zajednice«, što je krajnje skandalozno, jer je time bosansko-herce-govačkim Srbima priznata državnost unutar Republike BiH, paradržava koju su neustavno proglasili na Palama!?
Nezakonito je i netočno bilo i njihovo pozivanje na dogovor u Lisabonu i tvrdnja da svojim sporazumom samo slijede upute i savjete međunarodne zajednice, jer su predstavnici EZ u Lisabonu potakli samo takve pregovore u kojima će sudjelovati predstavnici svih triju bosansko-hercegovačkih naroda. U tom trenutku borba za cjelovitu BiH izravno je bila borba za cjelovitu Hrvatsku i njenu odličnu perspektivu; pouzdano jamstvo da ćemo vratiti i naša okupirana područja. Ovako, slijedom sporazuma u Grazu Hrvatska se neumitno uvlači u kaljužu rata u kojem će platiti vrlo visoku cijenu i čak dovesti u pitanje povrat svojih krajeva. Uvijek ću tvrditi - i to je istina - da hrvatska država nije izvršila agresiju na BiH. Hrvatski Sabor, kao jedini nadležan za upotrebu vojske izvan državnih granica, nikad nije donio odluku u tom smislu niti raspravljao bilo što o osvajanju ili pripojenju dijelova BiH. Službeno, HV nikad nije otišla u borbena djelovanja na tlu BiH, ali jest činjenica da su ondje užasne 1993. godine bile cijele 1,2. i 4. brigada i dijelovi 3. iz Osijeka i 7. iz Varaždina, dakle tisuće i tisuće vojnika HV, da su u toj godini na bosansko-hercegovačko ratište otišle stotine časnika HV i izmijenilo se desetak generala, da su zapovjednici HVO-a prevođeni u HV i obratno. Postoje javna priznanja nekih generala da su pri prelasku u BiH zapovjedili skidanje znakovlja HV i stavljanje znakovlja HVO-a, ima i službenih objava o tome da se postavljaju izdvojena zapovjedna mjesta u susjednoj državi.
Također, u BiH su protiv Armije BiH djelovale i sve paravojske koje su bile izvan redovnog ustroja i pod izravnim zapovjedništvom ministra Šuška. Činjenica je, međutim, i to da su JNA i srpske paravojne formacije pod njenim pokroviteljstvom prve izvršile agresiju na BiH i da su pritom slijedile odavna pripremljen plan za destabilizaciju i komadanje BiH. Njegov je glavni provoditelj i koordinator bio general-pukovnik Milutin Kukanjac, koji je 31. prosinca 1991. u Beogradu dobio zapovijed da prvoga dana nakon novogodišnjih praznika ode u Sarajevo preuzeti dužnost zapovjednika Druge vojne oblasti (armije) u formiranju. Teritorijalni opseg te armije jasno pokazuje da je stvorena kako bi obavila zadatak razbijanja BiH i pripojenja većine njena područja Srbiji, ali i da stratezi u Beogradu nisu nimalo marili za zakonite republičke, de facto već međudržavne granice nego su okupirane hrvatske krajeve držali integralnim dijelom svoje projektirane države.
U Drugu armiju bili su, naime, uključeni 9. (kninski) korpus, koji je obuhvaćao Gračac i Benkovac s hrvatske strane i područje od Drvara preko Tomisla-vgrada do Jablanice s bosanske strane granice, te novi 10. (bihaćki) korpus s teritorijalnom osnovicom koja je uključivala zapadnu Bosnu do linije Bosanski Petrovac - Bosanska Dubica kao i ostatak Like (od Udbine do Plitvica), Kordun, Baniju i zapadnu Slavoniju iz Hrvatske. Plan Most predviđao je angažiranje efektiva četiriju korpusa: Tuzlanskoga (zapovjednik general Savo Janković), Banjalučkoga, Kninskoga (formalni zapovjednik Špiro Niković, de facto već Ratko Mladić) i Bihaćkoga (zapovjednik general Momir Talić). Plan ima dva podplana: Drinu i Neretvu. U drugoj fazi plana Neretva cilj je tu rijeku pretvoriti u granicu između Srba na istoku i Hrvata na zapadu. No, za podjelu nije bio odlučujući prostor uz Neretvu nego sjever, Bosanska Posavina s Drinsko-posavskim trokutom i širi prostor Banje Luke i Do-boja. Samo se tuda - kako sam naveo - može uspostaviti funkcionalna teritorijalna veza između područja koja drže Srbi i Srbije.
Nevolja je »samo« u tome što u Posavini nema demografske osnovice za pobunu, jer ondje natpolovičnu većinu stanovništva čine Hrvati, s Bošnjacima gotovo 80-postotnu, i k tome se naslanjaju na Hrvatsku. I još više, spremni su i odlučni boriti se za svoj kraj, i u tome - o užasa! - surađivati sa susjedima Bošnjacima, uvažavati legalnu vlast u Sarajevu i priznavati BiH kao državu i svoju domovinu. Tako Bosanska Posavina postaje središnje pitanje u strategijskim dogovorima Bobana i Karadžića odnosno njihovih mentora u Zagrebu i Beogradu. Na Antunovo, 13. lipnja 1992, malo više od mjesec dana nakon sastanka Karadžić - Boban u Grazu, nas tridesetak okupilo se u vrtu jednoga prijatelja koji je slavio imendan. Raspravljalo se o svemu, najviše o agresiji na BiH, ali i situaciji u Hrvatskoj. Svima nam je bilo drago što su borbe prestale iako nisu baš svi bili svjesni da se ne može slaviti pobjeda dok je trećina teritorija pod okupacijom, dok se odande topovima tuku hrvatski gradovi, izgoni stanovništvo nesrpske nacionalnosti, uništava i pljačka njegova imovina.
Predvečer se za stolom, jedno sučelice drugome, nekako zateknu moja supruga Stanka i Mate Boban, i odmah počne žestoka rasprava u kojoj se spominjala i situacija u Bosanskoj Posavini, gdje je obrana očajnički nastojala zaustaviti srpsku ofenzivu i spriječiti probijanje koridora, zapravo uspostavu komunikacije Knin - Banja Luka - Bijeljina - Beograd.
Branitelji Posavine, domać Hrvati i Bošnjaci, kao i dijelovi HV koji su im legalno došli u pomoć, ne znaju ne smiju znati da je sve dogovoreno, da ginu u unaprijed izgubljenoj bici, a daće sve bude još luđe, lako je moguće da za dogovor ne znaju ni četnici, koji također trpe velike gubitke.
Boban je nešto pripovijedao o osnivanju hrvatske općine Usora kako bi Hrvati u tom području na jugozapadnom rubu Bosanske Posavine bili
»svoj gospodari«.
Stanka ga je upitala: - Hoćete li to praviti geto? - Ako mene balije budu i dalje zajebavali za Usoru, ja ću Srbima dati koridor!
- Tko si ti i tko ti daje pravo da nekome nešto daješ?! - uzrujala se Stanka i u bijesu ga počela oslovljati s vi. - Vi možete davati samo što je vaše, a nt dijeliti Bosnu! Boban se na to bez riječi ustao, odjurio u svoj veliki novi mercedes, zalupic vratima i nestao.
Srpske su formacije 28. lipnja ipak probile uzak koridor kod Brčkoga, ali su branitelji još držali znatne dijelove Posavine, uključivši Bosanski Brod i širol pojas sela ispred njega, te mostobran u Orašju.
Prvog srpnja obaviješten san da je general Petar Stipetić postavljen za zapovjednika Slavonskoga bojišta Vrijeme je to kada su se jedinice Operativne grupe istočna Posavina dosta neuredno izvlačile od Doboja k Derventi i Bosanskom Brodu, pod snažnim pritiskom srpskih snaga. General Tus kao načelnik GSHV dao je Stipetiću zadata! da zaustavi dalje izvlačenje i organizira obranu na dosegnutoj crti. Usprkos nizu organizacijskih, ustrojbenih i logističkih problema, obrana je-stabilizirana na crti Obodski kanal - rijeka Ukrina - selo Koraće i ondje se tr sljedeća mjeseca vode žestoke borbe. U njima je angažiranje postrojbi HV bile više simbolično s izuzetkom 108. (slavonskobrodske) brigade, koja je djelovala cijelo vrijeme.
Od sredine kolovoza angažiraju se i druge postrojbe HV, zapravo jače bojeve grupe. Pošto je slomljena srpska ofenziva, stvoreni su uvjeti za protuudar.
Njegov nositelj trebalo je da bude 108. brigada, koja je u drugoj polovici rujna planski odmorena i popunjena u tu svrhu. Uz nju, bilo je predviđeno angažiranje 103. (derventske) i 101. (bosanskobrodske) brigade
HVO-a 7 Usora je područje u općini Tešanj, u kojoj je prema predratnom popisu stanovništva živjelo 72% Muslimana i 1891 Hrvata, no u samom tom kraju, uz istoimenu rijeku, Hrvati su činili izrazitu većinu (oko 8.000 stanovnika). Na početku rat organiziran je HVO koji je držao položaje prema četnicima. Domaći Hrvati cijelo su vrijeme rata, usprkos povremenim napetosti ma, održavali suradnju i savezništvo s Armijom BiH i općinskim, uglavnom muslimanskim vlastima, ali su među njih od početk; dolazili Bobanovi izaslanici i poticali ih na sukobljavanje, kao i na to da se izdvoje iz općine Tešanj i osnuju Hrvatsku općim Usora. koje su također odmorene i djelomično popunjene novim ljudstvom; u pričuvi je bila jedna bojna 3. gardijske brigade.
Stvoren je vrlo povoljan odnos snaga i objektivno se moglo računati na uspjeh. No, zapravo je bespredmetno analizirati tadašnja borbena djelovanja, jer uzrok pada Posavine nije u njima. Forme radi, takva su istraživanja izvršena i napisano je mnogo stranica koje nitko nije čitao, jer su svi znali da je istina drugdje. Osobno sam u nekoliko navrata bio u inspekciji u Bosanskoj Posavini; ondje je ukupno mjesec dana bila cijela inspekcija. Pregledavali smo sve i svakoga i uvijek dolazili do zaključka da je u zbivanja umiješan netko nevidljiv, da se potezi vuku odnekud daleko, iz glave nekoga svemoćnika. Inače niz činjenica ostaje potpuno neprotumačiv. Prvo, još prije nego što su srpske snage probile koridor, dijelovi 3A brigade, tj. legendarne 3. brigade ZNG, napuštaju bojno polje, svojevoljno odlaze u Osijek i izjavljuju da žele jedino u 160. brigadu, koja je neformalno pod zapovjedništvom Branimira Glavaša.
Njih su dva dana ranije, 8. lipnja, došli na položaje kod Modrice na to nagovarati dva bivša pripadnika 3. brigade. Iako je bila riječ o jasnu slučaju dezerterstva, zapovjednik OZ Osijek general Josip Lučić aktom od 10. lipnja 1992. dopušta tim pripadnicima 3A brigade nezakonit i inače posve nedopustiv prelazak u 160. brigadu. Potom, naravno, i cijelo topništvo 3A brigade odlazi Osijek i - da zaista sve bude suludo - taj prelazak se medijski prati: na ulasku u dvorište Skupštine općine vojnike dočekuju fotoreporteri i novinari lokalne radio-postaje Žuta podmornica i dnevnika Glas Slavonije, tada faktično Glavaševa privatnog lista. Ukratko, slavi se dezerterstvo. Drugo, pošto su srpske snage probile koridor, ali i pošto je njihovo napredovanje zaustavljeno, te potkraj rujna stvorena osnovica za oslobađanje Posavine i ofenzivu prema Doboju, koju GSHV također planira svjestan strategijske važnosti Bosanske Posavine, dijelovi nekih prikupljenih brigada - 2, 105, 111, 127. i 136 - ne prelaze Savu ili to čine, ali se koji dan kasnije, ne uključivši se u odsudnu obranu, izvlače u Slavonski Brod. Slijede dodatni nerazjašnjivi zapletaji. Čim je uvedena na crtu bojišnice, 108. (slavonskobrodska) brigada, najjača, najopremljenija i odmorna, izvlači se noću 5/6. listopada pod vrlo sumnjivim okolnostima, bez znanja Zapovjedništva Slavonskoga bojišta i Operativne grupe istočna Posavina, s položaja preko Save u Slavonski Brod.
Za sobom je, na najosjetljivijem dijelu bojišnice, ostavila brešu i otvoren put četnicima prema Bosanskom Brodu. U takvoj situaciji položaje napuštaju 101. i 103. brigada HVO- a. Tijekom cijeloga dana Zapovjedništvo Slavonskoga bojišta intervenira i naređuje da se dijelovi tih triju brigada vrate u Bosanski Brod, zapovjedništvo 108. brigade nekoliko puta to obećava, ali ne izvršava. Cijelo to vrijeme grad je potpuno prazan i četnici u nj ulaze tek uvečer, vrlo slabim snagama. Zapovjedništvu Slavonskoga bojišta tada ne preostaje drugo nego po svaku cijenu sačuvati most između dva Broda i plići mostobran na bosanskoj obali Save, kako bi se tuda, čim se razjasni situacija i uvede red, krenulo u oslobađanje Bosanske Posavine. Četnici i JNA, naime, još dva dana nisu u Bosansk Brod uvodili jače snage. Međutim, most je srušen protivno svakoj vojnoj logici i vrlo strogim zapovijedima da se sačuva!? Taj posao izvršili su načelnici inženjerije 157. i 108. brigade HV Stoković i Tomakić uz znanje i pomoć Specijalne policije Slavonsk Brod, a da se ni danas ne zna po čijoj zapovijedi.
Ne zna se ni po čijoj su se zapovijedi dijelovi ili cijele brigade bez ikakve razloga, čak i izvan borbenih djelovanja, iznenadno izvlačili u Slavonski Brod dalje u unutrašnjost Hrvatske. Ne zna se ni zašto određeni dijelovi drugih brigada nisu uopće prešli preko Save u Bosansku Posavinu ili su se, ako su prešli odmah vraćali. Sve je bilo potpuno ludo: 111. brigada HV i bojna Koraće (velike hrvatsko selo ispred Bosanskoga Broda) ostale su nakon rušenja mosta odsječene istočnije od grada u vrlo teškoj situaciji, te nije bilo drugog izlaza nege skelama ih prebaciti na hrvatsku stranu. To je izvedeno organizirano i bez većir problema iako pod jakom minobacačkom i topničkom vatrom koju je neprijatelj bio unaprijed pripremio. Sami branitelji nisu donosili takve odluke o izvlačenju; nisu oni bili ti koj: su dolazili na položaje i vikali: »Bjež'te odavde, zgazit će vas tenkovima!« Je sam te branitelje svakodnevno susretao i vidio njihov užas i duboko razočaranje pred neobjašnjivim kaosom koji se stvarao oko njih, ali i odlučnost da ustraju u obrani.
U kritičnim danima izvlačenja iz Posavine k njima su dolazili generali Slobodan Praljak i Pavao Miljavac, kao i deseci drugih, govoreći im kako se nema smisla boriti jer je »Posavina izdana«. Još u fazi izvlačenja snaga od Doboja : pokušaja organizacije obrane na prilazima Derventi i Brodu na bojišnici se pojavio general Praljak govoreći kako je obrana nemoguća i kako je najbolje da se postrojbe vrate u svoje vojarne i zborna mjesta, čime je izravno uzrokovao odlazak s bojišta 109. vinkovačke i 127. virovitičke brigade te nekih manjih borbenih grupa iz Požege i Osijeka.
U cijelome kaosu general Stipetić nastoji zatvoriti crtu, no svaki put kada u tome uspije povijanjem crte fronte drugih postrojbi, neka druga postrojba ili njen dio samovoljno se izvuče i tako otvori brešu negdje drugdje. Na nekom zapovjedničkom mjestu u brdu iznad Slavonskoga Broda bio je odavna general Ivan Čermak, čija funkcija ni zadaća nisu bile poznate ni generalu Stipetiću iako su ga više instance kao zapovjednika bojišta morale u tc uputiti. Slavonskobrodsko političko vodstvo, s gradonačelnikom Jozom Mete-rom na čelu, ponaša se u tim trenucima krajnje kontroverzno: izravno se miješa u zapovijedanje OG Posavina, a posebno velik utjecaj ima na 108. brigadu Višim zapovjedništvima podnose se lažna izvješća ili ih se uopće ne izvješćuje 0 stvarnoj situaciji na bojišnici, pri čemu je bitno imati na umu da su službe SIS 1 PD bile izdvojene iz sustava zapovijedanja i nisu služile vojsci nego politici. General Stipetić i ja zaključili smo da je izvlačenje iz Bosanskoga Broda čin otvorene diverzije i izdaje, za što se moraju pronaći krivci. Složili smo se i u tome da su glavni razlog sloma nedefinirani i nejasni stavovi službene politike oko angažiranja postrojbi HV u Bosanskoj Posavini. Takav zaključak, potkrijepljen podacima, priopćili smo neovisno jedan o drugome napismeno i usmeno predsjedniku Tuđmanu i ministru obrane Šušku, a dio dokumentacije predan je i Uredu za zaštitu ustavnog poretka.
Predsjednik Tuđman poslije je, po svom običaju, osnovao komisiju da istraži razloge pada Posavine, ali bio je to samo potez kojim se pokušavala umiriti javnost
Kommentar schreiben