Od proljeća 1993. do Washingtonskoga sporazuma u početku 1994. bjesni neviđeno brutalan rat u Bosni i Hercegovini. Neprijateljstva između HV i HVC s jedne strane i srpske vojske s druge strane gotovo su prestala. Štoviše, poček je trampa - tzv. humano preseljavanje hrvatskog stanovništva preko srpskih teritorija plaća se hrvatskom naftom za pogon srpskih tenkova. U međuvremenu je Armija BiH narasla na gotovo 200.000 ljudi. Bila je slabo naoružana, al: izuzetno motivirana, pa je zaprijetila opasnost poraza politike podjele BiH vojske koja je tu podjelu trebala osigurati. Zbog toga tijekom 1993, osobito ujesen, kreće tajna akcija pokretanje HV u BiH.
Cijele postrojbe ili njihovi izabrani dijelovi, tj. vojne skupine pod izravnom kontrolom ministra Šuška koje nisu bile u legalnom vojnom ustroju prelaze u BiH, ali zbog apsolutno nekompetentna zapovijedanja nastaje kaos. Prijet poraz u sukobu s Armijom BiH usprkos otvorenoj suradnji HVO-a i srpske vojske, pa postaje prijeko potrebno postaviti efikasnije zapovijedanje
.Za taj posao bio je pogodan novi načelnik GSHV, politički general Janko Bobetko. On s oduševljenjem prihvaća i provodi političke ideje i vojne planove predsjednika Tuđmana i Gojka Šuška, te u tijeku cijele 1993. angažira HV i njenu ratnu tehniku u ratu za podjelu BiH. Taj posao ujesen 1993. postaje manje-više javan, a njegovo djelovanje uvjerljivo ilustrira niz sastanaka koje je vodio potkraj 1993. godine i o kojima posjedujem dokumente.
Tako je u bivšu Ratnu salu na prvom katu Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Zagrebu general Bobetko 7. studenoga 1993, nakon završetka radnoga vremena, pozvao članove GSHV i načelnike svih njegovih odjela, te generale Antu Rosu i Miljenka Crnjca, pomoćnika načelnika Odjela za logistiku Ljubu Cesića Rojsa, te HDZ-ove dužnosnike Dragu Krpinu, načelnika Političke uprave MORH-a, i Ivana Tolja, koji je također obavljao tu dužnost u raznim razdobljima; prisutan je bio i admiral Davorin Domazet.
Bobetko je otvorio sastanak čitanjem zapovijedi predsjednika Tuđmana o ustrojavanju Glavnog stožera HVO-a. U nj su ušli navedeni časnici HV, s Antom Rosom kao zapovjednikom,
te Drago Krpina,
a Goran Dodig, službenik u MORH-u, i
Josip Juras, pomoćnik ministra obrane, određeni su za vezu toga stožera s ministrom obrane Gojkom Šuškom i predsjednikom Tuđmanom. Formalno, zapovijed se odnosila na njihov premještaj na Južno bojište, a stvarno su sutradan imali biti helikopterom prevezeni u Posušje, koje je određeno za zapovjedno mjesto HVO-a.
Sutradan ujutro određeno je da se novoustrojenom GSHVO pridruže i postrojbe HV potrebne za osiguranje: postrojba Vojne policije iz 66. bojne VPHV za neposrednu zaštitu, postrojba iz pukovnije veze za organizaciju i osiguranje veze, te onoliko časnika i vojnika koliko treba za organizaciju logističke baze. Svima njima trebalo je osigurati odore s oznakama HVO-a, a za vozila jednako takve registarske pločice. S dolaskom te grupe u Posušje prestao je postojati dotadašnji GSHVO u Mostaru, ali je njegovo osoblje, koje je također bilo došlo iz HV, prešlo na rad u Posušje, uključivši prijašnjeg zapovjednika HVO-a generala Milivoja Petkovića. Ondje se Dodigu i Jurasu kao časnicima za vezu pridružio Ciro Grubišić, još jedan iz bogata HDZ-ova repertoara krajnje nekompetentnih likova, po zanimanju mesar, kasnije generalni konzul Hrvatske u Mostaru. Dan kasnije, 9. studenoga, Bobetko je u Pločama održao sastanak i podijelio zadatke u skladu sa zapovijeđu predsjednika Tuđmana i »povijesnom zadaćom koju ima novi GSHVO«.
Zaključeno je da žurno treba pripremiti napadnu operaciju od Gornjeg Vakufa prema središnjoj Bosni, pri čemu će HVO dobiti ojačanje u topništvu i ljudstvu iz
HV (350. diverzantski odred, 2. i 5. gardijska brigada s tenkovskom satnijom, jedna bojna 7. gardijske brigade, postrojba veze i helikopterska eskadrila).
Budući da legionarski narednik Roso nije bio dorastao poslu, operaciju je isplanirao osobno general Bobetko.
Počela je 15.11.1993. vođena je s izdvojenih zapovjednih mjesta u Prozoru i na planini Makljen, te je – neslavno propala. Posebno velike gubitke
imala je 5. gardijska brigada HV u Vakufu, jer brigada HVO-a Bruno Bušić nije izvršila svoj dio zadatka i osigurala joj prijelaz preko Vrbasa. Bobetko je htio na prijevoj na cesti Gornji Vakuf - Travnik helikopterskim desantom spustiti 350. diverzantski odred, ali su se helikopteri zbog snježne oluje nad Vranom i Cvrsnicom morali vratiti u Ploče, što je zapravo bila sreća, jer je tako izbjegnuta još veća katastrofa. Zapovijedanje svim akcijama išlo je izravno iz Ministarstva obrane u Zagrebu, koji je s GSHVO bio povezan neposrednim vezama.
Povrh toga, u Posušju je tri dana u tjednu - petkom, subotom i nedjeljom - redovito boravio ministar Sušak i održavao sastanke na kojima su, među ostalima, sudjelovali dužnosnici HDZ-a i saborski zastupnici Ivić Pašalić i Ivan Milas, pa šef obavještajnih službi Miroslav Tuđman, Ljubo Cesić Rojs i sam Mate Boban kao predsjednik HDZBiH, HVO-a i samozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
No, njega već tada nitko nije poštovao, čak ga nisu ni pozdravljali kada je ulazio u dvoranu. Na jednom takvom sastanku, 10. prosinca 1993, raspravljalo se i o tome kako će hrvatska strana prevesti 10.000 tona goriva za srpsku vojsku, koja je zauzvrat osiguravala prolazak konvojima HVO u opkoljena područja, opskrbljivala HVO topničkim streljivom ili pak sama, po dogovoru, ispaljivala određenu količinu granata na položaje Armije BiH. Takvih dokumenata, uključivši vlastite Bobetkove izjave i zapise, ima mnogo i oni dopuštaju zaključak da su predsjednik Tuđman, ministar Sušak i izabrani vrh HDZ-a kao vladajuće stranke u Hrvatskoj organizirali i vodili rat protiv Armije BiH.
Sve drugačije tvrdnje i visokoparne teorije samo su guranje prljavštine pod tepih i stvaranje hipoteke državi Hrvatskoj. Bez obzira na to što je i sama s vremenom podlegla stranačkoj instrumentalizaciji od strane SDA i uvelike iznevjerila svoju izvornu ideju i zadaću da bude svebosanska narodna oslobodilačka vojska, Armija BiH izrasla je u snagu koju nitko nije očekivao i koja je pokvarila mnoge račune.
Iza nje je stajao najbrojniji bosansko-hercegovački narod - Muslimani (Bošnjaci), na koje dotad nitko nije ozbiljno računao ni u političkome ni u vojnome smislu; i Milošević i Tuđman bili su uvjereni da je posrijedi neosviještena i politički povodljiva masa koja pod njihovim pritiskom i stiješnjena između dvije vojne sile mora prihvatiti što joj se ostavi.
Sve se zakompliciralo i ništa više nije bilo izvjesno; glavni akteri rata -Milošević i Tuđman - i njihova strategija našli su se pred katastrofom. Konačno SAD i neke druge velike sile malo milom, više silom prekidaju to međusobno mrcvarenje i nameću Davtonski sporazum. Iako su njime prekinuta borbena djelovanja, stabilan i pravedan mir još nije na vidiku.
Pokolji i progoni koje su nad bošnjačkim stanovništvom izvršile srpske postrojbe bili su strašni; otvoreni su i koncentracijski logori u kojima su zatočenici na zvjerske načine mučeni i ubijani.
U logorima u banjalučkom području, kao i u Brčkome, stradao je i velik broj Hrvata.
S druge strane, Dretelj, Gabela, Helidrom i Rodoč kod Mostara i drugi logori koje je za Bošnjake 1993. držao HVO pod pokroviteljstvom iz Zagreba nisu se ni po čemu razlikovali od srpskih.
Jednaka je bila i brutalnost s kojom je provođeno istjerivanje toga stanovništva s područja predviđenih za aneksiju, uključivši pokolje poput onih u Ahmićima i Stupnom Dolu. I Armija BiH imala je svoje logore, i njeni pripadnici protjerivali su i masakrirali su civile. Izlaz iz toga košmara samo je jedan - otkrivanje i objavljivanje pune istine i kažnjavanje svih krivaca. Taj besmisleni, za Republiku Hrvatsku i Hrvate u BiH samoubilački rat, koji je izazvao egzodus više od 350.000 bosansko-hercegovačkih Hrvata, zaustavljen je sporazumom Armije BiH i HVO-a o prekidu vatre 23.02. 1994, u trenutku kada je HVO bio na rubu poraza, te VVashingtonskim sporazumom 18.03.1994.. Tjedan dana ranije, 11. 03.1993., Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su u Splitu sporazum o stvaranju zajedničkog vojnog zapovjedništva.
Prva zajednička akcija povedena je gotovo sedam mjeseci potom, u početku listopada, kada su snage HVO-a i 7. korpusa Armije BiH oslobodile Kupres i Kuprešku visoravan, a u prvim danima studenoga HV i HVO su u Livanjskom polju počeli ofenzivu s izravnim ciljem da se rastereti okruženi 5. korpus Armije BiH u Bihaću, te ujedno izvrši obuhvat Knina sa sjeverne strane.
Posljednja faza rata odvija se 1995, operacijama Bljesak i Oluja koje vodi gotovo profesionalna HV sa snažnim obilježjima plaćene vojske, što ne mora biti negativno samo po sebi, ali je u našem slučaju bilo pogubno.
Kommentar schreiben