Ognjen Humo je na portalu lista „Oslobođenje“ objavio dugi tekst o svojim roditeljima Avdi i Olgi Humo (rođena Ninčić). Tekst obiluje nizom detalja (mjestimično i neprovjerljivih) ne samo o životu Avde Humo, nego i Huminih savremenika i saboraca.
Avdo Humo je bio vrlo obrazovan (u ratu su ga zvali Kulturni). „U Drugom svjetskom ratu bio je hrabar i odvažan. Kao organizacioni sekretar partije u Bosni i Hercegovini dosta je doprinio organizaciji odbrane zemlje. Aprilski rat je Avdu Humu i njegovu suprugu Olgu Ninčić Humo zatekao u Sarajevu. Olga je nekoliko dana pre bombardovanja od 6. aprila 1941. godine telefonom razgovarala sa svojim ocem Momčilom Ninčićem, tada ministrom spoljnih poslova u Jugoslovenskoj vladi od 27. marta. Momčilo je Olgi u tom telefonskom razgovoru rekao da preduzima sve moguće da spriječi Njemačku da nas napadne.
Početkom rata Jugoslovenska vlada i kralj išli su preko Pala, gdje su se neko vrijeme zadržali, za Crnu Goru i onda van zemlje. U hotelu „Evropa“ u Sarajevu Olga se vidjela sa majkom Spomenom. Momčilo i Spomena su znali da ratni uslovi nisu za Olgu koja je imala osjetljivo zdravlje. Spomena je prenijela Momčilovu poruku da i Olga i Avdo mogu da krenu sa vladom van zemlje, što oni nisu prihvatili. Neki od Avdinih drugova iz Pokreta su pitali Avdu da li oni mogu umjesto njega da idu. Momčilov brat Velizar Ninčić poslije rata se šalio: “Što meni nisu ponudili tako nešto, ja bih sa obe noge uskočio u avion.”Avdina supruga Olga i kćerka Azra bile su 1942. i početkom 1943. godine u Mostaru kod Avdinih. Olga se bavila ilegalnim radom. Momčilo Ninčić je u to vreme bio u Londonu u vladi dok nije krajem 1942. godine podneo ostavku, jer nije mogao da sarađuje sa ministrima koji su se ponašali “kao rogovi u vreći”. Inače, u tu vladu Momčilo je nerado ušao - natjerali su ga njegovi prijatelji Slobodan Jovanović i Milan Grol ubjeđujući ga da je potreban zemlji.
Nije znao gdje se Olga nalazi dok mu nisu javili iz Jugoslovenskog predstavništva pri Vatikanu da imaju informaciju da se nalazi u Mostaru i predstavništvo je ponudilo da pomogne da se Olga izvuče iz ratnog okruženja.
Smišljen je plan uz posredstvo Vatikana i Britanaca da Olga i Azra budu razmijenjene za talijanskog oficira i njegovu porodicu. Bila je spremna talijanska podmornica i engleski ratni brod da prihvate Olgu i Azru. Mostarski biskup je nekoliko puta zvao Olgu na razgovor. Olga je s njim razgovarala, ali se kolebala da li da ide - kolebala se ne zbog sebe - htjela je da izbavi Azru. Njene kolege iz Pokreta tražile su da ostane: nemoj da iznevjeriš drugove. I Olga i Azra su ostale.
Sredinom 1943. godine Nijemci su uhapsili Olgu i kao posebno važnog zarobljenika u pratnji dva njemačka oficira avionom su je prebacili iz Mostara u Sarajevo u njemačko-ustaški zatvor. Bila je u to vrijeme bolesna. Tu je pokušao ustaški oficir da je siluje. Obaviještena je da će biti strijeljana. Prilikom prebacivanja u drugi zatvor, sticajem nevjerovatnih okolnosti, uspjela je da pobjegne. Poslije raznih peripetija našla se u Vrhovnom štabu gdje je trebalo da se provjeri da li je ona Avdina supruga ili je engleski špijun. Sumnjali su da je špijun jer je u jednoj partizanskoj jedinici razgovarala sa engleskim ljekarom na savršenom engleskom jeziku i žalila se komandi jedinice što su ljekaru dali da jaše najgoru ragu koju su imali.
Ubrzo poslije Olginog hapšenja uhapšena je i Azra, koja je imala nešto više od godinu. Zatvorena je u njemački zatvor u Mostaru.
Pred drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu raspravljalo se o ustrojstvu Jugoslavije.
Posebno složeno pitanje je bilo šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom. Preovladalo je mišljenje da treba da bude autonomna pokrajina, ali je trebalo još riješiti gde tu pokrajinu smjestiti. U Jajce su došli Avdo i Rodoljub Čolaković. Avdo je predložio - i detaljno obrazložio prijedlog - da Bosna i Hercegovina treba da bude Republika, a Rodoljub Čolaković ga je podržao. Prijedlog su prihvatili Tito i Ranković i ostali članovi Politbiroa.
U datim okolnostima to je bilo, nesumnjivo, najbolje rjršenje i Avdo je zaslužan za njega. Gotovo je sigurno da ne bi bilo Republike Bosne i Hercegovine da nije bilo Avde Hume.
Tito u ljubavnom trokutu
U jednom momentu došlo je do izvjesnog udaljavanja između Tita i Avde. Odnosi su prije toga bili odlični. Krajem 1943. kurir Glavnog štaba za Bosnu i Hercegovninu bio je Rajko Božić, zvali su ga Rajkić, bombaš VI istočnobosanske proleterske brigade, po godinama još dječak, rodom iz jednog podromanijskog mjesta. Poslat je radi održavanja veze u Vrhovni štab, sa kojim je inače vezu i konsultacije održavao Avdo. Rajkić se vratio iz Vrhovnog štaba sa viješću, koju je pokupio u sredini Vrhovnog štaba, da postoji emotivna veza između Tita i Olge, Avdine supruge. Avdina reakcija se iskazala odlukom da on više neće ići u Vrhovni štab. Vijest koju je donio Rajkić bila je jako teška za njega s obzirom na to koliko je voleo Olgu. Vezu sa Vrhovnim štabom nastavio je Đuro Pucar.
Njegova supruga Olga, bila je kćerka ministra inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije Momčila Ninčića
Ono što je stvarno postojalo i što je mogla da vidi sredina Vrhovnog štaba jeste da je Tito posebno cijenio Olgu kao ličnost - što nije bilo čudno. Ona je na neki način odskakala u Vrhovnom štabu: vjerovatno su se pitali da li je došla sa nekog dvora jer se savršeno ponašala. Govorila je nekoliko jezika kao svoj maternji. Pri tome je bila jako skromna. Olga se izdvajala i kada je posljednja izašla iz pećine u Drvaru za vrijeme njemačkog desantnog napada na Drvar i kada je sa feldmaršalom Alexanderom otvorila bal u oslobođenom Beogradu 1945. godine.
To što je ona poticala iz plemićke porodice Ninčić nije bio osnov njene posebnosti. Osnov je taj što se u njenoj porodici najviše cijenilo znanje i moralno ponašanje: njena baka je bila Draga Ljočić, prva žena ljekar na Balkanu. Njen otac Momčilo angažovao je najbolje profesore, a radi učenja jezika i strance je dovodio i zapošljavao da bi njegova djeca, Olga i njen brat Đuro, imali najbolje obrazovanje. Nije htio da ih šalje na školovanje u inostranstvo da bi u punoj mjeri ostali vezani za svoju zemlju.
U periodu kada se njeno društvo skoro svakodnevno sastajalo na imanju Momčila Ninčića (sada ulica Banjičkih žrtava 6) u nju je bio zaljubljen i njen najbolji drug Ivo Lola Ribar, koga je izuzetno cijenila.
Prvi i jedini čovjek u koga je ona bila zaljubljena bio je Avdo Humo.
Nekoliko mjeseci poslije Rajkićeve posjete Vrhovnom štabu, na Titovom putu za Krajovu i Moskvu radi razgovora sa Staljinom, Tito je izjavio ljubav Olgi, a ona je to okrenula na šalu i kada su se Mostar i Sarajevo oslobodili otišla je da vidi kćerku i muža - bez pozdrava sa Titom (tako ju je savjetovao Titov šef kabineta Mitar Bakić). Rekla mi je jednom prilikom: da nije toliko voljela Avdu i Azru, okolnosti bi dovele do toga da postane Titova supruga.
Avdi je posle II svjetskog rata, u kojem je bio, reklo bi se, najznačajnija figura iz Bosne i Hercegovine, ponuđeno da bude ambasador u Japanu ili rektor Beogradskog univerziteta. To je bio bez sumnje pokušaj degradiranja, ne zna se zašto. Pretpostavljam da je neko smatrao da takav odnos treba da slijedi poslije zategnutih odnosa između Tita i Avde, Tita i Olge, naročito poslije pravljenja na silu neprijatelja od Olginog oca. Odbio je da prihvati ponudu.
Do izvjesnog otopljavanja odnosa između Tita i Avde došlo je 1948. godine povodom rezolucije Informbiroa, ali su i dalje, od incidenta sa Rajkićem, ostali na Vi. Tito je u vezi sa rezolucijom Informbiroa prvo vodio razgovor sa Đurom Pucarem u Beogradu da bi ga vratio na pravi put, a onda istim povodom sa Rodoljubom Čolakovićem na Brdu kod Kranja.
Olga se u Golniku u Sloveniji liječila od tuberkuloze. Tito je sa Brda kod Kranja poslao po Žeželju (vojnom šefu kabineta) buket cvijeća Olgi, sa porukom: “Avdo se u Bosni najbolje drži.
” Čitavo rukovodstvo BiH se kolebalo ili je bilo za rezoluciju Informbiroa, sem Avde koji je bio za samostalnu, nezavisnu politiku Jugoslavije.
Avdina moralna duhovna struktura ga je najčešće vodila do ispravnih rješenja u politici. Kasnije, u doba progona Avde Hume, pojavio se jedan tekst u novinama koji se odnosio na rukovodstvo BiH u vrijeme Informbiroa i u kojem se potpuno izmišljeno predstavlja događaj i Avdo se ne pominje.
Žeželj je od Tita pored pomenute donio još jednu poruku: da Olga treba da zove majku iz Švajcarske da je njeguje. To je bio pokušaj ublažavanja kriminalnog suđenja i presude na koju je bio osuđen Olgin otac Momčilo Ninčić, ili aluzija da on, Tito, u njegovom suđenju nije učestvovao ili ublažavanje direktive koju je Olgi dao Aleksandar Ranković: da može da ide u Švajcarsku da se leči od tuberkuloze, ali da ne sme da se vidi sa roditeljima.
Lijek iz američkog sefa
Olga je suđenje svom, kako je govorila “najplemenitijem ocu na svetu”, od strane svojih drugova, doživjela kao da je atomska bomba pala na nju. Vjerovatno je i tuberkulozu dobila zbog tog suđenja.
Poslije suđenja izgubila je interes za politiku i za stvaranje boljeg društva - jedino je snažno i dalje reagovala na nepravdu.
Od tuberkuloze se Olga izliječila tako što je jedan blizak prijatelj iz Sarajeva uspio da uđe u američku vojnu bazu kod Trsta i iz sefa komandanta, uz komandantovu dvosmislenu pomoć, izvuče streptomicin, tada jedini lijek koji je liječio tuberkulozu i koji je postojao samo u američkoj vojsci.“
Avdo Humo je politički marginaliziran 1972. godine.
Ognjen Humo u ovom tekstu iznosi niz karakteristika tadašnjih Huminih savremenika na koje baca krivicu za Avdinu sudbinu
(od Džemala Bijedića, Rate Dugonjića, Branka Mikulića, Cvijetina Mijatovića, Franje Herljevića, Emerika Bluma i Arifa Tanovića, koje uvrštava u izravne Humine protivnike,
do Đure Pucara Starog i Rodoljuba Čolakovića, koji su imali razumijevanje za Humu, ali ga nisu niti branili niti otvoreno napadali).
Šta je bio glavni razlog uklanjanja Avde Hume? U ovom tekstu Ognjen Humo piše:
“Kako se situacija u Jugoslaviji pogoršavala, Avdo se eksplicitnije suprotstavljao postojećem stanju odnosa. 1971. godine na sastanku u Bačkoj Palanci izneo je svoj stav: Ideja radničkog samoupravljanja je dobra, ali eksperiment sa radničkim samoupravljanjem u vremenu u kojem živimo nije primenjiv. Naše društvo se ne razvija pre svega zato što nema kritike postojećeg jer nema kreativnog mišljenja. Prevladalo je jednoumlje i takvo mišljenje ne može da zahvati celinu istine i udaljava nas od stvarnosti. Vladaju birokratije, moralno prazne, koje su se ušančile po svim republikama.
Jednopartijski sistem mora da se zameni višepartijskim, odnosno dvopartijskim levo orijentisanim sistemom gde su obe partije potpuno nezavisne i slobodne da kreiraju svoje stavove o društvenim prilikama. Smatrao je da je to neophodan lek protiv jednoumlja.“
Avdo Humo je umro 24. januara 1983. u 69. godini. Njegova supruga Olga, dugogodišnja najbliža Titova suradnica, također učesnica NOB-a, univerzitetska profesorica, umrla je 2013. u 94. godini.
Srbijanski i jugoslavenski političar Momčilo Ninčić (Jagodina, 10. VI. 1876. – Lausanne, 23. XII. 1949.) sin je Arona, koji je iz Stare Kaniže u Austro Ugarskoj dospio u Beograd te kao pravnik bio tzv. ministar pravde Kraljevine Srbije. Prevodio je s mađarskog jezika.
I Aron i Momčilo bili su masoni, najistaknutiji mason Srbije bio je Georg Weifert (Pančevo, 15. VII. 1850. – Beograd, 12. I. 1937.), veleindustrijalac i bankar, rodom Nijemac katolik iz Pančeva, Austro Ugarska. Upravo je Weifert predvodio srbijansku delegaciju koja je 9. svibnja 1912. postigla nezavisnost Velike lože Srbije u Washingtonu.
Ekonomist iz Jagodine Momčilo Ninčić bio je ministar u mnogim vladama, a 1926. postao je i predsjednik Lige naroda, prethodnice Ujedinjenih naroda. Momčilo Ninčić bio je i diplomat, dugogodišnji ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije .
Rođen je u Jagodini 1876. u obitelji Arona i Pauline Ninčić, koji su vukli podrijetlo od Židova iz Kanjiže. Momčilo Ninčić je diplomirao pravo u Parizu i doktorirao na Sorbonni 1899. Bio je sveučilišni profesor (od 1902), a zatim ministar financija, građevinarstva, obrazovanja, prava, trgovine i industrije i, najduže vanjskih poslova.
Bio je ministar financija u nekoliko navrata od 1915. do 1919. godine i tvorac prvog proračuna novostvorene Kraljevine SHS, a na prvih 10 novčanica koje je izdala ova država nalazi se njegov potpis. Od 1926. do 1927. godine bio je predsjednik Lige naroda, organizacije koja je prethodila Ujedinjenim narodima.
Bio je vrlo blizak s kraljem Aleksandrom. U listopadu 1934. godine, uoči svog puta u Francusku, kralj ga je pozvao u dvor na večeru i na filmsku projekciju. Kad se vratio kući, Ninčić je rekao svojima: „Kralj je riješio da okrene list; nagovijestio je da će mi povjeriti vladu kada se vrati.“ Ali kralj se nikad nije vratio – ubijen je u Marseillesu.
Djeca su mu bili partizani. U vladi Dušana Simovića, formiranoj nakon puča 27. ožujka 1941. godine, Momčilo Ninčić držao je resor vanjskih poslova. Tu dužnost obavljat će i u vrijeme Drugoga svjetskog rata u izbjegličkoj vladi u Londonu, sve dok u siječnju 1943. na zahtjev Britanaca nije bio smijenjen. U komunističkoj Jugoslaviji Momčilo Ninčić bio je jedan od 23 osuđenih u procesu Draži Mihailoviću. Kažnjen je 1946. u odsustvu na osam godina robije. Umro je u Švicarskoj 1949. Ninčićeva kći Olga bila je u Drugom svjetskom ratu Titina prevoditeljica, a potom profesorica na Filozofskom fakultetu, a sin Momčilov Ðuro komesar u partizanima, pa diplomat nove Jugoslavije.
Olga Ninčić, udata je za Avdu Huma, kum im je bio Jurica Ribar, brat Ive Lole Ribara i sin masona Ivana Ribara, predsjednika Narodne skupštine Jugoslavije 1945. – 1953. Udala se po muslimanskom obredu, djeca su im se zvala Ognjen i Azra, što podsjeća na Johanna Branimira Štulića. Olga odbija s roditeljima otići u inozemstvo i radi na dizanju partizanskoga ustanka u Hercegovini. Roditelji su tek 1942. preko Crvenoga križa došli u kontakt s njom, u ožujku 1942. Olga je rodila u Mostaru, te je tek nakon poroda pritvorena. Pomoć joj pružaju katolički svećenici franjevci Leo Petrović i Dominik Mandić.
Iz sarajevskog zatvora je navodno pobjegla u partizane, gdje je prevoditelj s Mackenzijem. Bila je u dobrim odnosima i sa Titinom ljubavnicom Davorjankom Paunović, pa nakon njenog odlaska u Moskvu na liječenje postaje Titina tajnica.
U Napulju sudjeluje na susretu Tito – Churchill, tu su uglavnom masoni poput Teslinog nećaka Save Kosanovića, Vladimira Velebita.
Miroslav Todorović smatra da se Tito baš u Napulju “zamasonio”, te da ga je Churchill uveo u ložu Justice (Pravda) na 33. stupanj škotskog obreda. Ne znam, nemam nikakvih dokumenata da to potkrijepim. Na Titinim jaslama nije se Olga Humo usrećila, o tome svjedoči i ova poveznica: https://www.politika.rs/sr/clanak/
DISKREDITOVALI VLASNIKE, OTIMALI VILE
Neskriveno zadovoljstvo moglo se videti na licima Olge Humo, devojačko Ninčić, i njenog sina Ognjena posle objavljivanja vesti da je njen otac, odnosno njegov deda rehabilitovan posle tačno šezdeset godina.
U Ulici topčiderski venac broj 4, gde danas borave, komentarišu presudu kojom je 15. jula 1946. godine Vrhovni sud Jugoslovenske armije osudio dr Momčila Ninčića na osam godina zatvora s prinudnim radom, zatim na gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od pet godina, kao i na konfiskaciju celokupne imovine i gubitak državljanstva.
– Naravno da mi to godi – kaže Olga. – Izbrisana je velika nepravda, pošto je moj tata osuđen, a da ničeg kompromitujućeg za njega u optužnici i nije bilo. Bio je to svojevrsni bezobrazluk.
Na pitanje novinara šta je ona, kao kćerka Momčila Ninčića i supruga Avda Huma, visokog državnog i partijskog rukovodioca u vreme Titove vladavine, preduzela u korist svog oca, Olga će reći:
– Šta sve nisam. Moj suprug Avdo je razgovarao s Milošem Minićem, zastupnikom vojnog tužioca Jugoslovenske armije.
Rekao mu doslovce: "Slaba vam je ova optužnica protiv Momčila Ninčića". Odgovor, takođe doslovno, glasio je:
"Nije, moramo da diskreditujemo bivše političare". Zatim sam išla kod Moše Pijade da tražim pomoć. On je rekao da ne može ništa da učini. Pre početka suđenja 1946. godine, sluteći da neće biti dobro, po tatinom savetu, obratila sam se i Vladimiru Velebitu koga sam poznavala iz ratnog perioda, dok smo bili zajedno u Vrhovnom štabu. Velebit je tada radio u Ministarstvu spoljnih poslova. Kažem ja njemu da tata ima diplomatski pasoš i da jedva čeka da se iz Lozane u Švajcarskoj vrati u svoju državu, a Velebit meni odgovara da mu je pametnije da ostane tamo da se leči, da su tamo dobri lekari i da je bolje da se sada ne vraća. Rekla sam da i ovde ima lekara, da može i ovde da bude pod nadzorom doktora, a on meni ponovo: "Neka zasad ostane tamo, nema potrebe da dolazi. Neka se tamo leči". Tako je i bilo, a posle te skandalozne presude naravno da povratka više nije bilo – kazuje Olga Ninčić, udata Humo.
Olga Humo će ispričati da je u komuniste otišla pod uticajem brata Đure iz čistog idealizma. Otac im je govorio da su oni previše nežni za surovosti ilegalnog partijskog života, zatvore i logore, ali – nije vredelo. On je mislio da u tim godinama moraju da prođu mladalački zanos i revolucionarnost i da sve to na kraju neće biti ništa ozbiljno. Sudbina je očigledno demantovala očeva razmišljanja.
Pre početka Drugog svetskog rata Ninčići su imali kuću na Topčiderskom brdu u tadašnjoj Tuzlanskoj, a danas Ulici banjičkih žrtava broj 6.
Otac Momčilo i majka Spomenka, devojačko Milošević, nisu se razdvajali i živeli su u inostranstvu.
Deca kud koje, na sve strane. Olga je radila kao prevodilac u Vrhovnom štabu. U njihovu kuću su ušli Nemci i ostali tu do oslobođenja 1944. godine. Potom su novi stanari bili Sovjeti, a kada su oni otišli, uselio se najpre Milovan Đilas, a posle njega Petar Stambolić. Najduže se zadržao, posle njih, australijski ambasador. Potom se tu uselila američka škola.
Okreni-obrni, Ninčići više nisu mogli u svoju kuću. Kao što nisu mogli ni da pomisle da uđu u zgradu pored "Ruskog cara" na Obilićevom vencu, ili vilu na moru u Herceg Novom.
Valja podsetiti, kaže Olga, da je posle oslobođenja Beograda stanovala u Belom dvoru na Dedinju do februara 1945.
Potom se udala za Avda Huma i otišla u Sarajevo, a iz Sarajeva se 1956. godine vratila u Beograd. Posle godinu-dve boravka na Dedinjskom bulevaru porodica Humo se useljava na Topčidersko brdo u današnju Užičku ulicu broj 20.
Desetak godina kasnije prešli su u obližnju Tolstojevu ulicu broj 4, a posle trideset godina, krajem 1998, porodica Humo bila je prisiljena da napusti ovu adresu.
Uselili su se u Ulicu topčiderski venac 4, ali do danas nisu uspeli da legalizuju svoj stambeni status.
Ne mogu da se uknjiže i, što je još gore, nemaju u kući grijanje.
Olga Ninčić-Humo, kojoj je blizu devedeset godine, već deset godina zbog bolesti kičme leži prikovana za krevet. S tom svojom mukom i hladnoćom nosi se stoički.
Kommentar schreiben