Zadatak povjeren diviziji „Princ Eugen“

Kako je Orašje bilo u neposrednoj blizini sela Rotimilje u kojem se narodnooslobodilački pokret učvrstio već na samom početku rata, ubrzo se uticaj proširio i na pomenuto selo, gdje je pokret prihvaćen sa velikom dobrodošlicom. Punu podršku su dobili i od najuglednijeg seoskog starješine Saliha Džokle. U ratnom periodu selo je imalo izuzetno značajnu ulogu te je postalo prihvatilište za mostarske omladince, kao i tranzitno mjesto za prenos hrane i raznog materijala.

Vijest da se u Orašju kriju partizani je preko ustaškog župana i advokata Jakiše Milkovića brzo stigla do Njemaca koji su ubrzo pokrenuli zločinačku ekspediciju. Zadatak je povjeren jedinicama 7. SS dobrovoljačke divizije “Princ Eugen”. Divizija je bila uglavnom sačinjena od domaćih folksdojčera, a iako je u nazivu imala dobrovoljački karakter u kasnijem period uglavnom je popunjavana mobilizacijom. Isključiva uloga divizije je bila suzbijanje partizanskog djelovanja na prostoru Jugoslavije.

U zoru 12. jula njemačke trupe su bez najave opkolile zaseok Orašje pristižući iz tri pravca; Mostara, Domanovića i Stoca. SS zločinci su sve seljake koje su zatekli u polju natjerali u kuće i štale u koje su potom upadali i otvarali vatru ubijajući svakoga koga su zatekli ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Kako bi se uvjerili da niko neće preživjeti ovaj masakr Njemci su pri odlasku zapalili sve kuće i štale. Smrti se spasila nekolicina koja se krila ispod tijela ubijenih, među kojima je bila i šestogodišnja djevojčica Ilduza Džoklo. Osim njih spasio se i Ahmet Pehlić koji se u toku napada uspio probiti kroz njemački obruč.

Pojedine porodice su potpuno nestale

Nakon odlsaka Njemaca u selo su se vratili najhrabriji kako bi pomogli unesrećenima, zatekli su stravičan prizor masakriranih i ugljenisanih tijela. Posebnu monstruoznu notu ovom zločinačkom pohodu daje činjenica da nisu pošteđeni ni najmlađi, od 66 stradalih njih 25 je bilo mlađe od 15 godina među kojima i troje novorođenčadi. Pojedine porodice su potpuno nestale, a najteže je prošla porodica Palata koja je izgubila 21 člana. Mještani susjednog sela Rotimilja su iz strahu da bi i oni mogli postati naredna meta izbjegli, te se vratili tek nakon 3 dana, kada su došli i u selo Orašje kako bi pokopali svoje susjede. Vijest o zločinu u selu Orašje vrlo se brzo proširila na cijeli Mostarski okrug a u samom gradu Mostaru narod je bio prestrašen te se povukao u svoje domove. Kasnije su se stanovnici šireg područja Dubrava u koje potpada i selo Orašje organizovali te uz pomoć antifašističkog pokreta oformili Dubravski bataljon 13. hercegovačke brigade.

Nije poznato da li je iko od direktnih izvršioca ikada odgovarao za zločin u Orašju, ipak tadašnji komandant 7. SS divizije „Princ Eugen“ Karl von Oberkamp je brzo nakon završetka rata kao američki ratni zarobljenik izručen jugoslovenskim vlastima. U aprilu 1947. godine u toku šestog procesu njemačkim oficirima u Beogradu von Oberkampu su na teret između ostalog stavljeni i zločini nad stanovništvom područja Dubrava. Pravomoćno je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem koja je izvršena 4. maja 1947. godine.

Meho Bucman je stanovnik naselja Orašlje, smještenog između Mostara i Stoca. Meho je ostao sam. Tačno prije 22 godine, u naletu pripadnika hrvatskih snaga, pobijena mu je porodica.“Stradao mi je otac, majka, brat, žena i dvoje djece”.

Od petnaest ubijenih tog kobnog 13. jula 1993. godine, najmlađa žrtva, Adis Bucman, nije imao ni punih pet godina, a najstariji ubijeni imao je preko 70 godina.

Bez najbližih - brata i sestre, te bratovih sina i kćerke - ostao je i mještanin Orašlja, Salko Džoklo.

“Sve što su našli u mahali, pobili su. Samo da vam kažem jedno: najmlađa osoba je imala nepunih pet godina, a dvije osobe koje su bile između 40 i 45 godina, bile su apsolutno retardirane”.

Iste porodice postradale su i prije 50 godina, u naletu - kako piše na velikom spomen obilježju u centru zaseoka - njemačkih snaga, potpomognutih domaćim kvislinzima, kada su ubijena 62 civila. Salko Džoklo, o stradanjima njegove porodice još prije 50 godina, priča:“U onom ratu sam izgubio dedu, nenu, adžu, tetke, ostao je samo babo živ”.

U nedjelju je održana prigodna komemoracija uz spomenik izgrađen još sedamdesetih godina prošlog vijeka, na kojem su nakon posljednjeg rata dopisana imena ubijenih prije 22 godine.

Mještani ističu da zločin iz jula 1993. godine nije procesuiran. Nisveta Bucman istakla je:

“O ubijanju ovih civila dosta se pričalo, ali se ništa nije uradilo. Za njihov nestanak, za njihovo ubijanje, niko nije odgovarao. Niko nije zatvoren, niko nije pritvoren, samo su tu neke priče”.

Nedžad Pehilj, predsjednik Jedinstvene organizacije boraca (Armije BiH) opštine Stolac u tom smislu uporedio je zločin u Orašlju sa zločinom kojeg su nad hrvatskim civilima i vojnicima počinili pripadnici odreda Armije BiH, koji je bio pod komandom Zulfikara Ališpage Zuke, u selu Trusina kod Konjica.

“Stav boraca je da ne opravdavamo nijedan zločin, koji je bilo koja vojska uradila, da se tretiraju svi zločini kao zločini. Jer, u Trusini je stradalo 19 civila, pohapšena je cijela praktički Zukina jedinica. Ovdje još niko nije nikada odgovarao”.

Mještanka Nisveta Bucman još poručuje:

“Ne smijemo zaboraviti, jer ovaj zločin ako bi zaboravili, onda bi mi bili gori od zločinca koji je to uradio. Prema tome, ovo se nikada ne smije zaboraviti, a ne d'o Bog da se ikada i ponovi”.

Komemoraciji žrtvama iz dva rata u naselju Orašlje prisustvovao je i 22-godišnji Salko Baljić iz Stoca, koji je u vrijeme zločina u tom zaseoku sela Rotimlja imao svega mjesec dana.

“Mi o ovome znamo iz priča naših roditelja. Vrlo je važno da se priča, da roditelji prenose na svoju djecu šta se ovdje desilo, da svi pričamo o ovim događajima, da se ne zaboravi”.

A mještanin Meho Bucman, s početka naše priče, živi u kući tačno preko puta velikog spomenika stradalima, što ga svaki dan podsjeća na njegov gubitak. Ipak, uprkos svemu, on kaže:

“Ja u duši nisam osvetoljubiv čovjek. Ja se i danas-danile ponašam normalno, sačuvao sam i razum i pamet. Sa ljudima one vjere, koja je uradila, ne osuđujem ja naciju kao naciju, nego to su pojedinci uradili. Jednostavno sam shvatio da moram živjeti, da je tako najbolje i evo, hvala Bogu, živim, radim, bez obzira što je ovo preko puta moje kuće. Da vazda boli, ali živi se”.