Kasnio dolazak u Hrvatsku i Bosnu I Hercegovinu

DOSJE: Handžar divizija – (ne)dovršena priča (3)

U augustu 1943. godine stižu prvi kontingenti, tako da se u gradu Vilfranšu na željezničku stanicu iskrcao 13. pionirski (inženjerijski) bataljon, a iz rezervnog pionirskog bataljona, smještenog u Dresdenu, stigla je grupa starješinskog kadra, a među njima mlađi oficiri, koji će se istaći u događanjima zabilježenim 17. septembra 1943. godine: zastavnik Ferid Džanić, stariji vodnik Lutvija Dizdarević, zastavnik Nikola Vukelić, i zastavnik Eduard Matutinović. Među njima čelnu ulogu imao je Ferid Džanić iz Bihaća. Centralna ličnost na kraju pobune bio je bataljonski imam Halim ef. Malkoč iz Sokoca također iz Bihaća.

Bajram u Neuhammeru, naprijed imam Malkoč

Nakon sto je formirana Handžar divizija je sredinom februara 1944. godine, sest mjeseci kasnije nego sto je planirano, prebačena u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Za njeno prebacivanje iz Njemačke trebalo je osigurati 93 teretne vozne kompozicije. Prvo odrediste bio je sektor u sjeveroistočnoj Bosni. Na putu do tamo divizija je sama sebi morala “pročistiti” put kroz Bosutsku sumu koju je držalo oko 2.000 partizana. Akcija “Putokaz”, kako navodi Zvonimir Bernwald, trajala je kratko vrijeme i izvedena veoma uspješno mada je bilo jasno da će se partizani, prije ili kasnije, vratiti u te sume. Do 15. marta 1944. godine glavnina divizije presla je preko rijeke Save zauzimajući kvartire. Potom je uslijedila akcija “Uskrsnje jaje” i “Majsko drvo”. Bile su to velike operacije u pravcu Bijeljine, Zvornika i Tuzle, a kretalo se u suradnji sa sestrinskom divizijom “Princ Eugen”. Poginulo je znatno manje od 1.000 ljudi kako je saopćavano iz partizanskih izvora.

Spas od pogibelji

Razloge nastanka Handžar divizije svojim je reagiranjem upotpunio Fuad Mujakić iz Bihaća. Ratne 1941.-1943. godine muslimani u istočnoj Bosni doživljavaju strašne zločine. Hrvatska vojska nije bila u stanju zaštiti narod od najezde domaćih četnika iz Srbije. To je potaklo muslimansko vodstvo u Sarajevu da traži spas narodu. Podršku je dobilo od palestinjskog Velikog muftije Amin el Huseina. Njemačka vojna komanda bila je spremna pomoći jedino formiranjem bosanskohercegovačke vojne postrojbe u kojoj će u komandnom smislu dominantni biti Nijemci. BiH vodstvo bilo je u dilemi: Prihvatiti ponuđeno ili narod izložiti pogibelji. Postavlja se pitanje zašto se za pomoć nije obratilo partizanima. Nije, jer partizani u to vrijeme nisu mogli pomoći ni sebi. O tome se tada nije ni razmišljalo iz razloga što su partizani većinom bili ateisti a muslimani privrženi svojoj vjeri. Koja je to pogibelj prijetila muslimanima u BiH svjedoči i detalj sa suđenja Draži Mihajloviću 1946. godine. Javni tužilac Miloš Minić čita jedan od izvještaja zaplijenjenih u štabu u kojem četnički vojvoda Pavle Đurišić obavještava svoga glavnog komandanta da je: 33 muslimanska sela spalio, svu čeljad veću od puške pobio, pet hodža na kolac nabio i dva popa živa oderao. Draža na to odgovara da mu je ono živo oderano i na kolac nabijeno, mnogo smetalo u njegovom političkom radu. Na drugo pitanje Minića kakav je bio plan i šta činiti sa muslimanima nakon rata odgovor je glasio da bi se o tome dogovorili sa “osmanlijama”. Iz sale se čuo povik: Ako bi koji živ ostao! U komunističkoj eri svaka borba za opstanak, osim pod crvenom zastavom, smatrana je izdajom naroda ili saradnjom sa okupatorom. Zbog toga je vršena strašna propaganda da se “Handžar” divizija u narodu što više kompromitira uz zanemarivanje uzroka njenog formiranja i dokaza herojstva nekih od njenih pripadnika. Eklatantan dokaz je uloga Ferida Dža- nića u organiziranju pobune u Vilfranšu 17. septembra 1943. godine što je tada smatrano nemogućim i neizvodivim u jednoj od elitnih njemačkih vojnih jedinica.

Naziv Handžar

Imam pionirskog bataljona Halim ef. Malkoč

Nakon toga, tačnije 15. maja, Adolf Hitler dao je diviziji ime “Handžar”. Od početka juna do augusta 1944. godine uslijedila je akcija “Pun mjesec” u kojoj su obje strane pretrpjele znatne gubitke. Tom prilikom, na žalost, uspostavljena je suradnja sa četnicima. Taj potez Bosanci nisu razumjeli i nikada njemu nisu govorili sa odobravanjem. Uslijedile su potom akcije “Hvatanje muha” “Poljska ruža na livadi”. U prvoj akciji partizanima su naneseni veliki gubici. Poginulo je oko 1000 vojnika ali ni vlastiti gubici nisu bili zanemarivi. Poginula su 254 vojnika, jedan oficir a ranjeno je vise od 150 vojnika. Dvije posljednje operacije bile su: “Ruebezahl” i “Fasirano meso”, ponovno u suradnji sa divizijom “Princ Eugen”. Uspjesi ovih operacija nisu bili osobito veliki, jer je ljudstvo već bilo premoreno nakon stalnih visetjednih borbi. Nakon ovih operacija primijećen je pad morala među vojskom, a vjerovanje u pobjedu pretvoreno je u sumnju i obeshrabrenje. I četnici su se počeli ponasati osiono, a partizani su intenzivnije razarali željezničku prugu Brod-Sarajevo i otežavali snabdijevanje. Demoralizacija je nastala i kod hrvatskih jedinica, koje su u kompletnom kadrovskom i komornom sastavu prelazile na stranu partizana. Nastala je otežavajuća situacija osiguranja prometnica, naročito pruga. Konkretno, od septembra 1944. nastalo je masovno dezorganiziranje divizije, a saveznička propaganda ostvarivala je značajne rezultate. Zahvaljujući tome pročulo se da se Nijemci povlače sa Balkana, da će “Handžar” divizija sa njemačkim jedinicama biti vraćena u Reich-Njemačku, te da će tako BiH ostaviti nebranjenu, čime bi se izigralo obećanje dano velikom muftiji da će “Handžar” divizija boraviti i ratovati samo u BiH. Ove okolnosti su imale odraza na činjenicu da je do kraja septembra 1944. godine iz Handžar divizije dezertiralo 2.000 Bosanaca, na način da se jednostavno nisu vraćali sa dopusta, napuštali su svoje položaje i sa kompletnim naoružanjem prelazili u zeleni kadar (autohtona vojna formacija Bošnjaka) i partizanima. Pod utjecajem propagande mnogi su jednostavno zaključili da Njemačka gubi rat.

Pobuna u Vilfranšu

Svjedok vremena

Za svoje učešće i ulogu u Handžar diviziji krivično nije odgovarao Zvonimir Bernwald. Rođen je 1924. godine u Slavonskom Brodu u folksdojčerskoj obitelji. Nakon Drugog svjetskog rata u strahu od partizana i komunista sklonio se u Njemačku gdje trenutno živi u mjestu Nesselwagen. U radnoj karijeri afirmirao se kao visokoobrazovani grafički radnik. Nakon višegodišnjeg djelovanja kao vodeći stručnjak tvrtke F.K. Werke u Trossingenu (Wirtemberg) radio je od 1961. do umirovljenja 1989. godine.

Tu leže naši Bošnjaci: “Polje jugoslavenskih mučenika”

Na pitanje šta se doista dogodilo u francuskom Vilfranšu 17. septembra 1943. godine Zvonimir Bernwald kaže: Budući da u ondašnjoj Hrvatskoj tada nije bilo slobodnih vojnih poligona Glavni ured SS-a u proljeće 1943. godine donosi odluku da se vojna obuka pripadnika “Handžar” divizije izvrši u Francuskoj. Ona je tada bila podijeljena na departmane. Njemački komandant “Vojnog područja Francuska” određuje za smještaj diviziji tri depart- mana i to od Liona na jugozapad prema Tuluzu: Haute Loire sa središtem grada Le Puy gdje se smješta Stab divizije, zatim Lozer sa sjedištem u Mendeu gdje se u julu smješta regrutni depo i Aveyron u njegovom središtu i u najvećem gradu Rodezu. Veliki je to prostor jer je površina tri departmana veća od Crne Gore. Ovaj teren koji je smišljeno izabrao njemački komandant bio je veoma podesan za uvježbavanje gorske divizije, kao što je bila “Handžar” divizija, i za partizanski način ratovanja, kaže Bernwald.

Dalje kaže da se Francuski pokret otpora na poziv generala De Gola iz Londona 1940 godine razvio u sjevernim oblastima. U njemu su pristaše iz raznih političkih stranaka, a napadom Njemačke na SSSR uključuju se i komunisti kadrovima i organizacijama iz ile- gale. Svoje djelovanje Pokretje označio postavljanjem prepreka na putovima, presijecanjem telefonskih linija, sabotažama
u tvornicama, poticanjem štrajkova… Međutim, brojne grupe iz Pokreta su međusobno nepovezane a neke su i razbijene. Oružane snage Višijske vlade, njena policija i žandarmerija u pravom su
građanskom ratu protiv Pokreta otpora. U tako vojnički trusnom području smještena je Handžar divizija. U augustu 1943. godine stižu prvi kontingenti, tako da se u gradu Vilfranšu na željezničku
stanicu iskrcao 13. pionirski (inženjerijski) bataljon, a iz rezervnog pionirskog bataljona, smještenog u Dresdenu, stigla je grupa starješinskog kadra, a među njima slijedeći mlađi oficiri, koji će se istaći u događanjima zabilježenim 17. septembra 1943. godine: zastavnik Ferid Džanić, 25 godina Bošnjak, stariji vodnik Lutvija Dizdarević, 22 godine Bošnjak, zastavnik Nikola Vukelić, 19 godina Hrvat i zastavnik Eduard Matutinović, 20 godina Hrvat. Među njima čelnu ulogu imao je Ferid Džanić iz Bihaća. Centralna ličnost na kraju pobune bio je bataljonski imam Halim ef. Malkoč iz Sokoca, također iz Bihaća.

odgovarao Zvonimir Bemwald. Rođenje 1924. godine u Slavonskom Brodu u folksdojčerskoj obitelji. Nakon Drugog svjetskog rata u strahu od partizana i komunista sklonio se u Njemačku gdje trenutno živi u mjestu Nesselwagen. U radnoj karijeri afirmirao se kao visokoobrazovani grafički radnik. Nakon višegodišnjeg djelovanja kao vodeći stručnjak tvrtke F.K. Werke u Trossingenu (Wirtemberg” radioje od 1961. do umirovljenja 1989. godine.

Spisak imama “Handžar” divizije

Alimajstorović Sulejman, rođen 1913 godine. Oberstrumfirer Prvi SS-sanitetski odjel, učitelj u ženskoj gimnaziji u Sarajevu.
Hasan Bajraktarević, rođen 1919. godine u Sarajevu. Hauptstrumfirer u 27. puku, teolog i šerijatski sudija. Zbog odbijanja da napusti Bosnu strijeljan na mostu u Brčkom.
Osman Delić, rođen 1919. godine u Mionici kod Tuzle. Unterstrumfirer dopunskog 13. pionirskog bataljona.
Husein Džozo, rođen 1912 u Goraždu, profesor teologije i haupstrumfirer u 28 puku, kasnije bio divizijski imam.
Džemal Ibrahimović, rođen 1919 u Sarajevu. Vjeroučitelj untersstrumfirer u protuavionskom odjelu.
Haris Korkut, rođen 1915. u Zvorniku. Omerstrumfirer u artiljerijskom 13. puku.
Halim Malkoč, rođen 1917. godine u Sokocu kod Bihaća. Hauptstrumfirer i imam pionirskog bataljona u kojem je slomio pobunu u Vilfranšu.
Mustafa Hadžimulić, rođen 1917 u Sarajevu, vjeroučitelj i imam. Oberstrumfirer u opskrbnom a kasnije u artiljerijskom puku.
Kasim Mašić, rođen u Ilijašu 1919 godine. Teolog i imam, untersstrumfirer protutenkovskog odjeljenja.
Abdulah Muhasilović, rođen u Sarajevu 1898. godine. Sturmbanfirer i divizijski imam.
Muhamed Mujkić, rođen u Cazinu 1913.godine. Vjeroučitelj i hauptstrumfirer u privrednom odjelu 13. bataljonu.
Salih Šabanović, rođen u Čajniču 1920. godine. Sudija i untersstrumfirer u izviđačkom odjeljenju.
Ahmed Skaka, rođen u Sarajevu 1915. godine, vjeroučitelj i oberstrumfirer.
Fadil Sirčo, rođen u Sarajevu. Imam i vjeroučitelj, unterstrumfirer u dopunskoj grupi. Bio je kapetan NDH kod domobrana.
Hašim Trolić, bio imam u 13. artiljerijskom puku. Bio imam i kod domobrana.
Fikret Mehmedagić, unterstrumfirer, a već 1943. vratio se u BiH.
Muharem Muharemagić, rođen 1910. u Tuzli. Bio gimnazijski profesor. Oberstrumfirer u privrednom bataljonu.
Fadil Mehanović, unterstrumfirer u opskrbi 13. bataljona.
Ovo su samo neka od više desetina imena imama Handžar divizije. Imam Halim ef. Malkoč budući da je sa ovih prostora i zbog uloge koju je imao u Vilfranšu posebno je interesantan.

Safet HRNJICA

Izvor: 037Plus

Comments

comments