O ustanku u handžar diviziji 1943
Mora se reći da je pokušaj da se Bosanci natjeraju da služe u SS-u od samog početka bio osuđen na propast. Njemački oficiri koji su obučavali legionare 13. SS brdske divizije “handžar” su se međusobno nadmetali žaleći se nadređenima:
Muslimani slovenskog porijekla stalno napuštaju obuku da se mole, i to pet puta dnevno!
Bosanci s divljom sumnjom probaju gulaš za ručak i večeru, a ako barem neko odjednom pomisli da tu ima svinjetine, počinje skandal.
Moramo da nosimo drugu konzervu izdaleka, potrebno je pristojno vrijeme, a vojnici su neaktivni i puše nargilu. Tada je jedan od Bosanaca iznenada shvatio da su vojničke čizme i pojasevi od svinjske kože. Novoprijavljeni esesovci su uz vrisku izuli cipele, nevezani, i sve bacili u toalet. Hitlerovi oficiri su već bukvalno plakali, naručivali cipele i kaiševe sa sertifikatom kvaliteta u štabu SS-a, od kravljih koža. Sve to vrijeme nacisti i Bosanci su se međusobno vrijeđali, pa čak i tukli do krvoprolića. Naravno, ova situacija nije mogla trajati vječno.
17. septembra 1943. pobunili su se vojnici SS divizije "handžar" kod francuskog grada Villefranche-de-Rouergue, propagirani samo jednim (!) komunistom. Njihov nastup se smatra jedinim neredom u SS i Wehrmacht trupama u cijelom Drugom svjetskom ratu.
"BACANO" REKLAMOM
Kao što znate, nakon teških poraza na Istočnom frontu (posebno u Staljingradu), nacisti su počeli stvarati SS divizije od naroda „nenjemačke nacionalnosti“. “Handžar” je sastavljen u julu 1943. godine - u jedinici je bilo 16.000 Bošnjaka Muslimana, 3.000 Hrvata Muslimana (da, ima ih i) i 3.000 kosovskih Albanaca. U vojnom logoru je, naravno, odmah počela sukobljavanje između različitih nacionalnosti, pa su Nijemci, začuđeni jugoslovenskim specifičnostima, bili primorani da formiraju „etnički čiste“ odrede bez mešanja legionara.
Namamili su vas u SS standardnom reklamom regrutera - dođite kod nas i imaćete novac, besplatnu hranu i odlične uslove za život. Ubrzo su novopečeni esesovci morali shvatiti da nije svakoj reklami vrijedna vjerovanja. Obuka pod rukovodstvom SS oficira trajala je 12 sati, iscrpljujući vojnike tako da da su zaspali mrtvim snom. Bilo je problema s hranom, jer u Berlinu isprva nisu vodili računa da muslimani, ispostavilo se, ne jedu svinjetinu. Pa odnos Nijemaca prema bosanskim SS je bio potpuno neprijatan: stalno im se pokazivalo ko su ovdje pravi Arijevci, a ko Untermenschi (prema rasnoj teoriji popularnoj u Rajhu, Bosanci su, kao i ostali Jugosloveni, bili smatraju Dinarcima - ogrankom takozvane zapadnoazijske rase). Kada se podzemni komunista, 25-godišnji Untersturmführer Dzhanich, pojavio u redovima Khanjara, nije morao mnogo da radi.
“SVINJETINA JE NAŠ PRIJATELJ”
Ferid Dzhanich je bio pitomac u jugoslovenskoj vojsci, zatim partizan u šumama. Bio je zarobljen, a da bi spasio život, pridružio se diviziji Handžar.
Tamo je stvorio ćeliju komunista od četiri osobe - osim njega, u ćeliji su bili vojnici Božo Elenek, Lutfiya Dizdarevich i Nikola Vukelich.
Do tada su Bosanci svakodnevno vodili borbe sa Nijemcima. Proširile su se glasine da će svi biti poslani na Istočni front, ali SS nije htio da se bori sa Rusima - zbog straha od moći Crvene armije. Dzhanich je stalno dolivao ulje na vatru u timu, šapućući: ovi njemački psi nas ne smatraju ljudima, gotovo je u zubima, mi smo za njih glupo "topovsko meso". Njemački oficiri su svojim ponašanjem jako iznervirali narod: smjestili su se u poseban hotel, imali batine koji su im prali rublje i rublje, i drsko žderali bezbožnu svinjetinu iz gvozdenih konzervi pred muslimanskim legionarima. Ferid se posebno oslonio na posljednju činjenicu, objašnjavajući prijateljima -"Nemci se ponašaju kao idioti - svinjetina je u ovom slučaju naš drug . " Ali ovdje su stvari krenule jako loše: “Arijevci” su prisiljavali obične muslimane da grade kuće za tjelesni odmor, gdje su se otvoreno uzimali francuski sati koji se plaćaju unaprijed. To je ono što esesovci "Handžara" više nisu mogli da izdrže. Stotine vojnika pristale su na ustanak.
ISJECKAN NA MALE KOMADIĆE
Dana 17. septembra 1943. ubijeno je pet viših oficira SS-a, uključujući Obersturmbannführera Oskara Kirschbauma: jednostavno su ih raskomadali, sjekli noževima, tukli motkama, udarali čizmama - od nacista je ostao samo krvavi nered.
Dzhanich i njegovi saradnici počeli su nagovarati Bosance da odu u šume da se pridruže francuskim partizanima, ali ... njegov prijedlog nije naišao na oduševljenje. Iako su SS vojnici sebi sašili crvene trake u znak podrške komunističkim idejama, zapravo niko od njih nije znao šta dalje. Ići u borbu na stranoj teritoriji sa strancima? Ali ne zna se gde, ali nema veze sa Francuzima. Legionari su imali dovoljno odlučnosti da ustanu protiv Nijemaca i ubiju omražene instruktore, ali nisu imali pojma kako dalje. Ali Nijemci jednostavno nisu uzalud gubili vrijeme - šef lokalne SS ambulante dr. Wilfried Schweiger hitno je otrčao bataljonskom imamu Halimu Malkochu sa zahtjevom da "ubijedi pobunjenike".
Malkoch je počeo da objašnjava pobunjenicima da idu protiv islama, a boljševici su zapravo bili još gori i najgori neprijatelji muslimana. Osvojio je nekoliko sati - pobunjenici su bili opkoljeni od strane albanskih SS vojnika i bitka je počela. U pucnjavi sa SS lojalnim Hitleru, poginuo je vođa ustanka Ferid Janich, a ostali legionari su položili oružje.
Nacisti su obećali potpuni oprost onima koji su se predali, ali su, naravno, sve bezbedno bacili.
POBJEGLI KOMUNISTIMA
Zbog učešća u ustanku pogubljeno je 15 bosanskih esesovaca, 265 poslano u koncentracione logore Neuegamma i Dachau, 560 je prognano u Njemačku zbog teškog rada u organizaciji Todt.
Ustanak je propao, iako se može reći da je komunist Janich postigao svoj cilj - sam je onesposobio gotovo hiljadu budućih frontovskih vojnika. Nakon toga, njemačka komanda se nije usudila da pošalje Hanjare na istočni front, stavljajući bosanske SS protiv partizana u samoj Jugoslaviji. Tamo su ozloglašeni nitkovi iz ove divizije spalili stotine sela i pobili hiljade civila, svojih sugrađana.
Nisu svi izdržali živce - 2.000 vojnika "Handžara" je dezertiralo, 700 esesovaca prešlo je na stranu partizana.
Čak je i jedan od imama, Abdula Mihajlovič, na kraju prebjegao komunistima.
Dalja sudbina pripadnika divizije razvijala se na različite načine. Njegov komandant, SS Gruppenfirer Karl-Gustav Saubertzweig, izvršio je samoubistvo 1946. godine, bojeći se izručenja Jugoslovenskom tribunalu. Imam Halim Malkoch, koji je pomogao u gušenju ustanka i za to dobio Gvozdeni križ, javno je obješen u gradu Bihaću 1947. godine. Nešto kasnije, jugoslovenski sud je još 10 bosanskih esesovaca osudio na smrt, a 28 poslao u zatvor - međutim, 1952. godine, u pozadini svađe dvojice Josifa - Tita i Staljina, ovi banditi su amnestirani i pušteni.
Francuski grad Villefranche-de-Rouergue, u znak sjećanja na ustanak, jednu od svojih ulica nazvao je "Hrvatska avenija", jer lokalno stanovništvo u osnovi nije znalo ko su Bosanci - znali su samo za Hrvate. Nakon toga je Vlada SFRJ zatražila da se ulica preimenuje u „Jugoslovensku aveniju“,
Georgij Zotov