Poznata je činjenica da dobri izdavači i knjižari trebaju imati smisla za književnost i umjetnost, ali i za posao. Oba talenta su, da tako kažem, naslijeđena od Hansa Meschendörfera: Njegov otac Arnold bio je trgovac hardverom, ali ga je samo smrt u vojsci u studenom 1914. spriječila da se prebaci na trgovinu knjigama. Među brojnim potomcima pradjeda Hansa Meschendörfera, učitelja i teologa Josefa M. (1801.-1873.) ima dosta umjetnika i književnika, na primjer stric Adolf Meschendörfer (1877.-1963.; autor Transilvanske elegije i grad na istoku),praujak Josef Traugott M. (1832.-1919.; autor školske knjige i geolog), od rođaka grafičara Wolfganga M. (1910.-1934.), koji je umro mlad, slikar i grafičar Harald M. (1909. -1984.), šumar i književnik Richard Jacobi (1901.-1972.) te geolog i direktor Burzenland saksonskog muzeja u Kronstadtu, dr. Erich Jekelius (1889-1970). – U obitelji majke Friederike, rođene Ganzert, uz župnike prevladavaju poduzetnici: fabrikant Karl Rudolf Ganzert (1859.-1955.) doselio iz Württemberga i baka Elisabeth, rođena Schiel (1855.-1937.) poznata poduzetnička obitelj..

Hans Meschendörfer položio je maturu 1929. kao učenik Honterusgymnasium u Kronstadtu. Bilo mu je jasno da će pristupiti zanimanju o kojem je njegov otac sanjao: po godinu dana pohađao je školu za knjižara u Leipzigu i radio za uglednu izdavačku kuću firmin-didot u Parizu i u knjižari Gräfe & Unzer u pruski Königsberg. – Hans Meschendörfer je 1935. otvorio svoju “biblioteku” u Kronstadtu. Predstavljala je nešto novo: osim što je napustio vezu s dopisnicom i uredskim potrepštinom koja je bila uobičajena u to vrijeme, stvorio je ugodne kutke za čitanje umjesto šankova u kojima se moglo tiho listati, te poslao njemačku književnost u najudaljenije sela u Rumunjskoj na zahtjev. Ubrzo je organizirao i izložbe umjetničkih grafika.

U Kronstadtu, a kasnije i u Münchenu, njegova supruga Liesel, rođena Goldschmidt, bila mu je najpouzdanija kolegica. Ona ga je zastupala od početka rata protiv Sovjetskog Saveza (22. lipnja 1941.) jer je Hans Meschendörfer služio u rumunjskim i njemačkim jedinicama. Godine 1943. zatvorio je svoju knjižnicu do daljnjega – zauvijek u Kronstadtu. – Na kraju rata Meschendörfera su zarobili Amerikanci iz kojeg je pušten 1947. godine. Supruga mu je deportirana u Sovjetski Savez na prisilni rad u siječnju 1945., a Meschendörfer ju je više vidio tek 1950. u Münchenu, gdje je zarađivao za život prvo kao službenik izdavača, a zatim kao glavni direktor zajedničke akademske izdavačke kuće. u Münchenu.

Godine 1954. odvažio se na samostalnu djelatnost osnivanjem "Knjižare za narudžbu i izdavanje knjižara Hans Meschendörfer, München". Imena duhovno zainteresiranih transilvanijskih Sasa i mnogih jugoistočnih Nijemaca iz cijelog svijeta ubrzo su se našla u njihovoj dosjeu kupaca. Nakon popuštanja propisa, osnovao je i darovni servis u Rumunjskoj. Zbog uske financijske osnove, Meschendörfer se 1969. spojio s izdavačkom grupom Walter Richter, koja je, međutim, likvidirana 1975. godine. Zatim je radio za izdavača karata u Münchenu do svoje 70. godine. – Zbog teških vremena Meschendörferov Kronstädter Verlag objavio je samo četiri naslova, a München 21. Ilustrirane knjige i mape sa slikama činile su trećinu izdanja izdavačke kuće. To otkriva da je Hans Meschendörfer bio namjeran kolekcionar starih, ponekad rijetkih transilvanijskih grafika i općenito bibliofil.

Osim više od četrdeset članaka u časopisima, Hans Meschendörfer je bio autor zbornika o izdavačkom sustavu Transilvanijskih Sasa, koji je 1979. objavila izdavačka kuća Kulturnog djela jugoistočne Njemačke. Njegov uvod u reprint knjige Transilvanija, zemlja i ljudi Charlesa Bonera(Leipzig 1868., Köln-Beč 1987.) donosi nove spoznaje o Englezu Boneru. Meschendörferova snaga, međutim, bio je suzdržani, mudri savjet "potpuno drskog čovjeka... Ne mogu zamisliti da je ikada imao neprijatelja" (Heinrich Zillich). On nije bio samo pomagač institucijama jugoistočnih Nijemaca u Münchenu; Gotovo dvadeset godina vozio je godišnje nekoliko vikenda, budući da je imao više vremena i tjednima, od Münchena do Neckara i besplatno pomagao u Transilvanijskom muzeju i knjižnici u dvorcu Horneck u Gundelsheimu. Nitko nije zaslužio Transilvansko-saksonsku nagradu za kulturu 1984. više od njega.

Lit.: Heinrich Zillich: Knjižar i izdavač Hans Meschendörfer, u: Southeast German Quarterly Journals 30 (1981) str. 291-294 (s popisom izdanja izdavača). – Hans Bergel: Pohvalni govor za Hansa Meschendörfera. Transilvansko-saksonska nagrada za kulturu 1984., isto 33 (1984.), str. 234-237.