FUAD ef. MUJKIĆ

Razloge nastanka Handžar divizije svojim je reagiranjem upotpunio Fuad Mujakić iz Bihaća. Ratne 1941.-1943. godine muslimani u istočnoj Bosni doživljavaju strašne zločine. Hrvatska vojska nije bila u stanju zaštiti narod od najezde domaćih četnika iz Srbije. To je potaklo muslimansko vodstvo u Sarajevu da traži spas narodu. Podršku je dobilo od palestinjskog Velikog muftije Amin el Huseina. Njemačka vojna komanda bila je spremna pomoći jedino formiranjem bosanskohercegovačke vojne postrojbe u kojoj će u komandnom smislu dominantni biti Nijemci. BiH vodstvo bilo je u dilemi: Prihvatiti ponuđeno ili narod izložiti pogibelji. Postavlja se pitanje zašto se za pomoć nije obratilo partizanima. Nije, jer partizani u to vrijeme nisu mogli pomoći ni sebi. O tome se tada nije ni razmišljalo iz razloga što su partizani većinom bili ateisti a muslimani privrženi svojoj vjeri. Koja je to pogibelj prijetila muslimanima u BiH svjedoči i detalj sa suđenja Draži Mihajloviću 1946. godine. Javni tužilac Miloš Minić čita jedan od izvještaja zaplijenjenih u štabu u kojem četnički vojvoda Pavle Đurišić obavještava svoga glavnog komandanta da je: 33 muslimanska sela spalio, svu čeljad veću od puške pobio, pet hodža na kolac nabio i dva popa živa oderao. Draža na to odgovara da mu je ono živo oderano i na kolac nabijeno, mnogo smetalo u njegovom političkom radu. Na drugo pitanje Minića kakav je bio plan i šta činiti sa muslimanima nakon rata odgovor je glasio da bi se o tome dogovorili sa “osmanlijama”. Iz sale se čuo povik: Ako bi koji živ ostao! U komunističkoj eri svaka borba za opstanak, osim pod crvenom zastavom, smatrana je izdajom naroda ili saradnjom sa okupatorom. Zbog toga je vršena strašna propaganda da se “Handžar” divizija u narodu što više kompromitira uz zanemarivanje uzroka njenog formiranja i dokaza herojstva nekih od njenih pripadnika. Eklatantan dokaz je uloga Ferida Dža- nića u organiziranju pobune u Vilfranšu 17. septembra 1943. godine što je tada smatrano nemogućim i neizvodivim u jednoj od elitnih njemačkih vojnih jedinica.

Fuad Mujakić, penzioner iz Bihaća, rođen je 1925. godine.

U augustu 1943. godine je sa 17,5 godina mobiliziran i raspoređen u Handžar diviziju čije su pripadnike kao elitu SS-ovskih vojnih formacija naredbom Hitlerovih generala obučavali u više zemalja zapadne Evrope. Ne krijući da je bio pripadnik Handžar divizije Mujakić kaže da je za svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu krivično odgovarao po zakonima Jugoslavije iz Titovog vremena.

Pod optužbom da je pripadnik Pokreta Mladi muslimani zajedno sa još 24 mladića uhapšen je u Bosanskoj krupi 22. maja 1951 godine. Mujakić je pod optužbom dvogodišnjeg učešća u neprijateljskoj vojsci osuđen na godinu dana stroge zatvorske kazne. Istu je odslužio u zatvoru u Banjaluci.

Veća kazna nije mu izrečena iz razloga što je utvrđeno da se u Handžar diviziji nije našao dobrovoljno već kao mobiliziran Među

osuđenima uhapšenima bila su 23 Bošnjaka, dva Hrvata i jedan Srbin.

Svi su, što je za čuđenje, tretirani kao Mladi muslimani.

Nakon hapšenja UDB-a ih prebacuje u Sarajevo gdje su ispitivani i na kraju svako na različit način i

Olakotna okolnost bila je i to što kao pripadnik SS trupe nije bio tetoviran (nadlaktica lijeve ruke) i što je iz Handžar divizije prešao u domobrane u Petrinji u Hrvatskoj.

Po odsluženju zatvorske kazne vratio se mirnom civilnom životu i svoj je radni vijek kao računovođa okončao u bihaćkom Tehnoteksu.

Ratna prošlost nije mu bila smetnja u radu jer je i ona vlast trebala ljude od znanja i zvanja.

Osim računovodstvom bavio se nogometom u krupskom "Bratstvu" i kratko i bihaćkom <<Jedinstvu» i to mu je pored vjere dosta pomoglo da evo dočeka i duboku starost.

Ono što piše i govori iz vremena drugog svjetskog rata na određen način može pripomoći da se razumije kako su se i zašto Bošnjaci-muslimani našli u jednoj elitnoj SS trupi Hitlerove fašističke vojne mašinerije.

maloljetni mladić.

Pobuna njemačkoj SS diviziji izbila je 1943. godine. Pobunjenici su ovladali gradom do momenta dok iz obližnjeg garnizona nije stiglo pojačanje. Gradom su ponovo ovladali Nijemci, a kolovođe pobune su strijeljani i pokopani na Polju mučenika.

Vilfranš je bio jedini slobodan grad u zapadnoj Evropi jedan dan i zbog toga se 17. septembar 1943. obilježava kao dan sjećanja na borbu protiv fašizma.

Potraga za Džanićem

Na najavu ovog bratimljenja s velikim odobravanjem je reagirao Bišćanin Fuad Mujakić koji nam je iz ugla svjedoka vremena pojasnio razloge zašto do ovog sada najavljenog bratimljenja nije došlo ranije.

Prvo je, kaže Mujakić, bilo najavljeno 1966. godine i dodaje:

- Vilfranš je prije više od četiri desetljeća tražio bratimljenje s rodnim gradom Ferida Džanića. U to vrijeme mislilo se da je Ferid porijeklom negdje iz Hrvatske, pa je dokumentacija s prijedlogom o bratimljenju poslana u Zagreb.

Savez boraca Hrvatske proveo je temeljitu istragu i ustanovio da je Feridovo rodno mjesto Bihać pa je iste godine dokumentacija proslijeđena ovamo. U Bihaću su se iznenadili, jer o tom događaju nisu ništa znali i cijelu stvar odlažu kao sumnjivu i «essesovačku» zbog toga tadašnji gradonačelnik Vilfranša Robert Fabr, poznati političar i parlamentarac prosliešuje gradu Puli