Hauptsturmführer - Divsion Imam

HUSEIN ef. DŽOZO

1912 Bare (Goražde) - 1982 Sirija

Husein Đozo ,

Mufti Amin al-Husseini , Karl-Gustav Sauberzweig

i doglavnik NDH  Mile Budak

Sa dženaze Huseina ef. Đoze

Prof. hadži Husein ef. Đozo, savjetnik Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice u SFRJ preselio na Ahiret 30. maja 1982. godine u Sarajevu

Posljednji ispraćaj zaslužnog islamskog radnika

Pored Reis-ul-uleme, dženazi su prisustvovali predsjednici sabora, starješinstava, udruženja islamskih vjerskih službenika, zatim muftije, glavni imami, vjersko-prosvjetni referenti, profesori Islamskog teološkog fakulteta, doktori nauka, književnici, publicisti, istaknuti kulturni i prosvjetni radnici predstavnici islamskih institucija, veći broj hafiza i drugih islamskih službenika, studenti Islamskog teološkog fakulteta, učenici GHb medrese i velik broj građana Sarajeva. U ime Predsjedništva Udruženja pravoslavnih sveštenika dženazi je prisustvovao predsjednik, Krstan Bijeljac, a u ime Udruženja katoličkih svećenika, sekretar Predsjedništva, Marko Oršolić.

U nedjeljnim popodnevnim satima, 30. maja 1982. godine kroz Sarajevo se od usta do usta pronijela neugodna i potresna vijest da je u Kliničkoj bolnici, gdje je ležao nepuna tri dana, iznenada preselio na Ahiret prof. Hadži Husejn ef. Đozo, savjetnik Vrhovnog islamskog starješinstva Islamske zajednice u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i profesor na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, jedan od najzaslužnijih ličnosti za njegovo osnivanje i uspješan dosadašnji rad. Nevjerice u tu neprijatnu vijest svih onih koji su voljeli i poštovali hadži Husejn ef. zbog njegovih izuzetnih intelektualnih sposobnosti i velikog doprinosa u organizovanju i unapređivanju naše Islamske zajednice, prestale su onog momenta kad su sutradan u "Oslobođenju" pročitali obavijest o njegovoj smrti, koja je u svim sredinama gdje žive pripadnici islamske vjeroispovijesti izazvala iskreno žaljenje. Prateći njegov rad, svi koji su ga poznavali u času saznanja o njegovoj smrti bili su svjesni da svi muslimani naše zemlje gube velikog čovjeka i velikog i predanog islamskog radnika. 

Vijest o smrti prof. hadži Husejn ef. Đoze duboko je odjeknula, iznenadila i rastužila hiljade pripadnika islamske vjeroispovijesti ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u svim drugim republikama i pokrajinama, svuda gdje žive muslimani. Ambasadori i ostali diplomatski i drugi visoki predstavnici arapskih, odnosno islamskih zemalja bili su prvi koji su u ime tih zemalja izrazili saučešće Vrhovnom islamskom starješinstvu Islamske zajednice u SFRJ, Reis-ul-uleme i svim muslimanima Jugoslavije. 

U trenucima kada muslimani Jugoslavije proživljavaju duboko i istinsko žaljenje povodom smrti jednog od najistaknutijih islamskih alima koji su ikad živjeli na ovoj našoj rodnoj grudi, i u arapsko-islamskim zemljama, na univerzitetima, akadmeijama, u svim visokim forumima islamskih institucija i organizacija, profesori, učenjaci i drugi koji su imali prilike da se upoznaju sa Husejn ef. Đozom, sigurno iskreno žale za gubitkom takvog jednog čovjeka koji je svojim svestranim angažovanjem veoma mnogo doprinio afirmaciji islamske nauke u svijetu. 

Dok su se u Sarajevu vršile pripreme za posljednji ispraćaj rahmetli Husejn ef. Đoze, u mnogim džamijama širom Bosne i Hercegovine proučene su hatme i dove nakon podne ili ikindije namaza. Od časa saznanja o njegovoj smrti, do dženaze, za vrijeme dženaze i poslije, velikom rahmetliji širom naše domovine muslimani su proučili hiljade Fatiha, upućujući svoje molbe Allahu, dž.š. da se njegova smirena duša zadovoljna vrati svome Gospodaru, da ga Allah nagradi svojom milošću i džennetskim naseljem. 

Izražavajući veliko poštovanje prema Husejn ef. u želji da se pridruže svima ostalim u molbama upućenim Allahu, dž.š. da mu podijeli što više iz obilja Svoje milosti, hatme su proučili: jednu kolektiv GHb muške medrese, jednu kolektiv ženske medrese, zatim studenti Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, jednu zajedničku, službenici Starješinstva Islamske zajednice za SR Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju. Odbor IZ Sarajevo, GHb vakuf i GHb biblioteka. Danas, u utorak, 1. juna 1982. godine već oko 14 časova u Begovoj džamiji počela se iskupljati masa vjernika. Dvorište džamije bilo je takođe puno prijatelja, poznanika i poštovalaca rahmetli Husejn ef. Oko 16 časova džamijske sofe bile su ispunjene do posljednjeg mjesta, tako da je velik broj vjernika ostao u džamijskom dvorištu da tu sačeka i klanja bar dženaze-namaz. Lica svih bila su ozbiljna i tužna, ali namjere jasne. Zamoliće Allaha, dž.š. da rahmetliju smjesti u Dženneti-firdevs. 

Među mnogim prisutnim tu se nalaze: Vrhovni poglavar Islamske zajednice u SFRJ, reis-ul-ulema h. Naim ef. Hadžiabdić; predsjednik Starješinstva IZ BiH, Hrvatske i Slovenije dr. Ahmed Smajlović; predsjednik Starješinstva IZ SR Crne Gore, Idriz Demirović i predsjednik Sabora IZ SR CG Ahmed Skejović; Delegaciju iz Makedonije sačinjavaju: predsjednik Starješinstva IZ Jakub Selimoski; vjersko-prosvjetni referent istog Starješinstva IZ Teufik Tahsin; glavni imam iz Skoplja Šaip Šerifi; referent Isa begove biblioteke, Fejzullah Zulhajrat i veći broj hafiza. 

Delegaciju Starješinstva IZ u Prištini predvodi član Starješinstva IZ i član republičkog i Vrhovnog Sabora IZ Muhamed Islami, zatim muftija iz Prištine Muharem Ramadani i predsjednik Odbora IZ Priština h. Sulja Mustafa. 

Tu su i predsjednik Predsjedništva Udruženja pravoslavnih sveštenika SR Bosne i Hercegovine, Krstan Bjeljac i sekretar Udruženja katoličkih svećenika SR Bosne i Hercegovine, Marko Oršolić. Delegaciju Udruženja islamskih vjerskih službenika iz Prištine predvodio je predsjednik Predsjedništva, Abdullah Žegrova, a u delegaciji su bili: Hajrullah-hodža i Ahmed Beriša. Tu je i hercegovački muftija, hadži Seid Ef. Smajkić, zagrebački imam i vjersko-prosvjetni referent, Ševko Omerbašić, zatim mnoge rahmetlije kolege, njegova rodbina, profesori sa islamskog teološkog fakulteta, studenti, đaci Gazi Husrevbegove medrese, školske kolege, mnogobrojni prijatelji, poznanici i poštovaoci. 

Dženazu rahmetliji je u haremu Begove džamije klanjao Reis-ul-ulema, a nakon obavljanja dženaze prisutni su krenuli prema Novom groblju, da bi se tu posljednji put rastali sa svojim drugom, prijateljem, saradnikom, kolegom, profesorom...

Odavno se ne pamti da je dženaze-namaz klanjalo toliko ljudi, koliko ih je bilo u momentu kada se klanjala dženaza rahmetli Husejn ef. Kad su oni koji su bili najbliži sa kamenog postolja digli tabut visoko iznad svojih glava, u srcima mnogih raslo je uzbuđenje i divljenje prema ljudima koji znaju da odaju počast zaslužnom čovjeku i priznanje istaknutom i vrijednom islamskom radniku. Na Novom gradskom groblju gdje je prevezen, tabut je od islamske kapele do kabura nošen od stotina ljudi sa visoko uzdignutim rukama. Bilo je gotovo nemoguće probiti se kroz to mnoštvo ljudi da bi se makar 2-3 koraka učestvovalo u nošenju dženaze. 

U masi ljudi građana Sarajeva, mnogih mjesta iz Bosne i Hercegovine, kao i iz raznih mjesta sa područja drugih socijalističkih republika i pokrajina, bilo je mnogo uglednih ličnosti, doktora nauka, književnika, publicista, istaknutih  kulturnih i prosvjetnih radnika, visokih funkcionera islamskih institucija. Poput velikih bijelih cvjetova u šarenilu boja nošnje učesnika dženaze isticale su se ahmedije velikog broja islamskih vjerskih službenika, koji su tog dana pohrlili u Sarajevo da svojim prisustvom uveličaju dženazu i odaju posljednju počast velikom rahmetliji. Kada je velika grupa hafiza i ostalih hodža na kaburu učila ajeti-kerime u toj velikoj masi učesnika dženaze vladao je pravi tajac. Daleko unaokolo izgovorene divnim glasovima i umilnim mekamima, odjekivale su Allahove riječi, koje su vjernici skrušeno i dostojanstveno slušali. 

U prisustvu stotina učesnika dženaze, od kojih su mnogi bili vidno uzbuđeni i potreseni, uz mnoge čak i glasne jecaje, nad kaburom Husein ef. održali suoproštajne govore Reis-ul-ulema, hadži Naim-ef. Hadžiabdić, u ime Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice u SFRJ, u svoje ime i u ime svih muslimana naše zemlje, zatim prof. hadži hfz. Ibrahim ef. Trebinjac u ime profesora Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu i, na kraju, student Dževad Hodžić u ime studenata istog fakulteta. Njihovi govori ostavili su najdublji utisak na sve prisutne, koji su sa groblja otišli u uvjerenju da su i govornici i svi učesnici dženaze svojim prisustvom priredili veličanstven posljednji ispraćaj velikom rahmetliji. 

Biografija prof. Husein ef. Đozo

Rahmetli hadži-Husein ef. Đozo potječe iz poznate i ugledne porodice, od oca Sulejmana i majke Hasibe, koji su mu dali islamski odgoj i još u doba djetinjstva ulili mu volju za upoznavanje islama. Rođen je 5.maja 1912. godine u selu Bare, u Ilovači kod Goražda. Osnovno vjersko obrazovanje sticao je u toku 1919. i 1920. godine, u mektebu u selu Šehovići, džemat Kreča. Muallim mu je bio poznati Rašid-hodža, inače sposoban i cijenjen kao dobar pedagog. 

Osnovno školsko obrazovanje stekao je u Foči od 1921. do 1925. godine. Od 1925. do 1926. godine pohađao je nižu Merhemića medresu, a o d tada pa do 1929. godine učio je u Gazi Husrevbegovoj medresi u kojoj se istakao kao jedan od najvrijednijih učenika. Poslije toga Husein ef. Đozo nastavio je naukovanje na Šeriatsko-sudačkoj školi u Sarajevu, na kojoj je diplomirao 1933. godine, stekavši time zvanje šeriatskog sudije. 

Obdarem umom, voljom, temeljitošću i predanošću u radu, a uz to zainteresovan za dalje naukovanje, za sticanje najvišeg stepena islamske naobrazbe, Husein ef. se 1933/34. školske godine upisuje na kairski univerzitet Al-Azhar gdje je izučavao šeriatsko pravo za koju nauku je ispoljio izvanrednu nadarenost i 1937/38. školske godine diplomirao. Kao odličan svršenik Šeriatsko-sudačke škole u Sarajevu za vrijeme studija u Kairu dobivao je stipendiju od Vakufa u Sarajevu. 

Kao talenat za spisateljski rad i kao odličan student, koji revnosno proučava djela stručnjaka za šeriatsko pravo i individualno radi na svom što većem obrazovanju, Husein ef. je još kao student na Šeriatsko-pravnom fakultetu Univerziteta Al-Azhar sa arapskog na naš jezik preveo knjige "Ejuhel veled" i "Muslimanski kalendar". Po povratku u domovinu, tako reći kroz cijeli život sarađivao je u Glasniku Islamske vjerske zajednice, Preporodu, Takvimu i drugim listovima i časopisima. Njegovi napisi uvijek su izazivali najveću pažnju čitalaca i zbog interesantnosti tema i zbog visokog kvaliteta njihove stručne, odnosno naučne razrade. Husein ef. je u toku svoje dugogodišnje prakse vršio i dužnost vjeroučitelja, zatim profesora medrese, a od osnivanja Islamskog teološkog fakulteta i dužnost profesora na istom fakultetu. Kao istaknuti islamski radnik 1064. godine izabran je za predsjednika Izvršnog odbora Udruženja ilmije u SR BiH i na zahtjev članova na toj dužnosti ostao je do kraja 1979. godine. Bio je i glavni urednik lista "Preporod" – ranijeg glasila Udruženja ilmije, na kojoj dužnosti je ostao od početka izlaženja lista do 1972. godine i kasnije, od 1976. do kraja 1979. godine. 

Na dužnosti u Vrhovnom starješinstvu Islamske zajednice u SFRJ najduže se nalazio u posljednjem periodu, od 1960. do smrti. Na dužnosti savjetnika Vrhovnog starješinstva bio je od 1975. godine do kraja života. Husein ef. je u toku svoga života bio saradnik trojice ries-ul-ulema: rahm. Fehim ef. Spahe, rahm. Sulejman ef. Kemure i sadašnjeg reisa, h. Naim ef. Hadžiabdića. 

• U masi ljudi građana Sarajeva, mnogih mjesta iz Bosne i Hercegovine, kao i iz raznih mjesta sa područja drugih socijalističkih republika i pokrajina, bilo je mnogo uglednih ličnosti, doktora nauka, književnika, publicista, istaknutih  kulturnih i prosvjetnih radnika, visokih funkcionera islamskih institucija. Poput velikih bijelih cvjetova u šarenilu boja nošnje učesnika dženaze isticale su se ahmedije velikog broja islamskih vjerskih službenika, koji su tog dana pohrlili u Sarajevo da svojim prisustvom uveličaju dženazu i odaju posljednju počast velikom rahmetliji. 

Džemaludin Đozo (69) jedan je od troje djece rahmetli Huseina Đoze, jedne od najkontroverznijih, ali i najpoznatijih ličnosti u historiji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Danas penzionirani bankar, Đozo se odlučio na ekskluzivnu životnu ispovijed u magazinu Stav nakon posljednjih napada na lik njegovog oca i inicijative koju je Damir Arnaut, zastupnik Naše stranke u Parlamentu BiH, pokrenuo želeći ukinuti naziv škole i ulice po Huseinu Đozi. O očevom ratnom putu, njegovom angažmanu u Islamskoj zajednici, njegovim jakim vezama u islamskom svijetu i tadašnjem jugoslavenskom političkom establišmentu Džemaludin Đozo otvoreno govori u svom prvom intervjuu ovakve vrste za neki od bosanskohercegovačkih medija.

BIO JE BRILJANTAN STUDENT

Rođen sam u Sarajevu, u nekadašnjoj Zrinskog-čikmi, a današnjoj Ćumurija-čikmi. Odatle se vidi vojni zatvor u koji su moga babu odveli, na Obali ima jedna zgrada u kojoj je bio vojni zatvor. Osnovnu školu sam završio na Drveniji, gimnaziju završio odmah do, a onda Ekonomski fakultet, koji je bio udaljen stotinjak metara. I onda počeo raditi u Privrednoj banci, u njihovoj velikoj, lijepoj zgradi na Obali. Čitav sam svoj radni vijek proveo u bankarstvu i u penziju sam otišao iz Vakufske banke. Pripadam sarajevskoj raji, a ujedno sam bio i hodžin sin. Društvo mi je bilo višenacionalno i prije i poslije rata tako da se i kroz to vidi kako smo odgajani. Bilo nas je troje djece, dvije sestre i ja. Jedna je sestra preselila. Pogledajte kako smo se rađali. Najstarija sestra rođena je 1941, mlađa sestra 1945, a ja sam rođen 1951. godine. Sve poslije nekih krupnih dešavanja. Sve to govorim zbog konteksta i današnjih priča o Huseinu Đozi.

Otac je bio iz malog sela kod Goražda, ali je uspio doći do Al-Azhara. Uspio je svojom pameću, učenjem, u svakoj od tih obrazovnih institucija istakao se kao vrijedan i prirodno inteligentan. Kada odem u njegovo selo i kada pogledam oko sebe, vidim svega nekoliko kuća. Okolo su brda preko kojih je pješačio do škole. Ipak, uspio je da se odškoluje. Za studij na Al-Azharu je dobio stipendiju nakon što se dokazao kao svršenik medrese. Odlično je znao arapski jezik i u Kairu je bio briljantan student. Kasnije su to na fakultetu znali da cijene i svake je godine, najmanje jednom, išao u Kairo na redovne njihove sesije. Jedne mu je godine rektor Al-Azhara ponudio da doktorira, ali babo na to nije pristao, nije time bio opterećen. Bio je veoma cijenjen u Egiptu, ali i u čitavom islamskom svijetu. Nema kongresa vezanog za muslimanski svijet da na njega nije bio pozivan. Mnoge bi pozive dobio kada je taj kongres ili seminar već bio završen. Zadržalo ih negdje.

ODGAJAO ME U DUHU TOLERANCIJE

Kada je počeo Drugi svjetski rat, otac je bio u Sarajevu. Ni ja ne znam puno o tome kako je došlo do toga da se pridruži SS-u, ali stvari moramo staviti u kontekst tog vremena kako bismo razumjeli zašto se na to odlučio. S babom o tome nikad nisam razgovarao, on jednostavno mene nije htio time opterećivati. Babo je bio potpisnik Rezolucije “El-Hidaje” 1941. godine. Malo se to spominje kada se o njemu govori, neki se drugi spominju, ali on rijetko. Tih ratnih godina bio je veoma aktivan, aktivno je radio u “Merhametu”, imam dokumente gdje ga, recimo, “Merhamet” šalje u Tešanj 1941. godine da uredi tamo stvari. Pripadao je tada jednom krugu istaknutih muslimanskih intelektualaca.

Kada sam bio dijete, niko me nikada nije prozvao ili provocirao zbog očevog učešća u njemačkoj vojsci. Zaista nije. O tome se nije pričalo. Babo time nije htio da me opterećuje. Imao je jedan ožiljak na ruci i rekao je da ga je zaradio dok je radio u zatvoru u Zenici, i to je sve što mi je ispričao o zatvoru. Nije imao ni onu tetovažu SS-a što se nekad spominje. Otac nije imao nikakav dokument, ni fotografiju ni uniformu ni bilo šta vezano za službu u SS diviziji. Kući je došao kao civil. U maju 1945. godine to je za njega bila završena priča. Mene je odgajao u duhu tolerancije i u duhu onoga što jesu ljepote i specifičnosti bosanskog islama. Poznavajući karakter, ljudske kvalitete i moral svog oca, ja čista srca mogu reći da on nije bio fašista.

Nikad nije postojao niti je iko ikad mogao dokazati da je moj otac počinio bilo kakav zločin. Niko to nije ni isticao niti mu je stavljao na teret. Otac jeste bio u uniformi, ali nije bio vojnik. On je bio imam i održavao je vjersku službu. Bio je u pratnji muftije Huseinija, obilazio je muslimanske vojnike tokom obuke, predvodio namaz. To su bile njegove dužnosti.

POKOLJI MUSLIMANA UTJECALI SU NA NJEGA

O detaljima ratnih susreta s muftijom ne znam ništa. Znam da su se susretali nakon rata tokom njegovih putovanja. Očito je da je babo bio interesantan muftiji. Mislim da je muftija vrbovao oca da se priključi tabori-imamima. To je, očito, bio njegov projekt. Ključ muftijinog angažmana bila je Palestina i on se svezao s Hitlerom misleći da će tako riješiti pitanje Palestine, ali i pitanje Bosne. Htio je zaštititi Palestinu, a u Bosni spasiti muslimane od četničkog pokolja i on je jedini način za to vidio u savezništvu s Hitlerom. Bošnjaci su se brzo osvijestili kada su vidjeli da ih pokušavaju gurati u neke druge borbe.

Mene je zanimalo zašto je, zapravo, formirana ta SS jedinica. Zašto su muslimani išli u tu jedinicu? Išli su da bi se zaštitili od pokolja četnika. Otac, naravno, zna šta se dešava u Istočnoj Bosni, zna da su u toku pokolji muslimana koje niko ne štiti. U presudi babi stoji da je otišao dobrovoljno, ali babo je bio vrbovan i pokolji muslimana, uvjeren sam, utjecali su da se odluči na odlazak.

Kada je pala Hitlerova Njemačka, otac se vratio u Sarajevo. Koliko znam, bio je i u Mađarskoj, a kući se vratio iz Njemačke. Nije prošlo puno dok nam nisu pokucali na vrata i odveli ga. Moja sestra se toga sjeća, ona mi je pričala da su oca vojni policajci odveli iz stana u kojem su živjeli i da su ona i mati svaki dan gledali ka zgradi zatvora ne bi li ga ugledali. Sve im je bilo nacionalizirano i ostala je ta daidžina kuća u kojoj smo živjeli u jednosobnom stanu.

Majka je bila žrtva. Almasa Đozo rođena Brčkalija. Negdje ima zapis o mojoj majci, da je bila jedna od najljepših i najbogatijih Sarajki. Kada je babo otišao u zatvor, ostala je sama s dvije djevojčice, a bila je domaćica. Kada je babo izišao iz zatvora, zagrlio je moju sestru i rekao joj: “Ja sam tvoj babo!” Ona mu se otrgla iz ruku, rekla da nije i da je njen babo u zatvoru. Ima u dokumentaciji papir na kojem je zapisano koliko je stotina dukata mati iznijela od kuće i prodala u Zlatarskoj ulici da bi preživjela s djecom. Kasnije sam našao taj papirić na kojem je ona zapisivala šta je mijenjala i koliko je koštalo. Umrla je mlada, u 57. godini. Sjećam se, otac je jedne godine išao u Egipat i rekao je majci da će se sresti s muftijom Huseinijem. Jedna mirna žena, koja je sve to preživjela, tada je planula. Nisam sve dobro čuo, ali je govorila o tome koliko se napatila, koliko je bila žrtva očevog zatvora i da je muftiju smatrala odgovornim za to. Ona je to govorila iz svoje perspektive. Eto, značajno je i to što muftija nikada nije suđen. Umro je na slobodi iako je bio ideolog svih tih dešavanja.

NAKON KAZNE, UŽIVAO JE VELIKU POTPORU TADAŠNJIH VLASTI

Babo je osuđen na pet godina. Smatram da je malo dobio kakva su vremena tada bila, kako su drugi prolazili i kako se pričalo da partizani strijeljaju za ukradenu jabuku. Čitao sam da je Zlatko Hasanbegović izjavio da je dobio tako malu kaznu jer je sarađivao s komunistima. Mislim da to nije tačno. Mislim da su druge stvari bile u pitanju. Otac je bio neka vrsta moraliste, nije počinio nikakav zločin. Osuđen je zbog pripadnosti. Pet godina, naravno, puno je, ali koliko su drugi dobijali, dobro je prošao. Cijelu kaznu je odslužio iako se priča da ga je Naser oslobodio. Bio je u Zenici pa u Stocu. Moja rahmetli majka ga je posjećivala u Stocu. Svugdje se nađe finog svijeta, tako je i u Stocu bila fina porodica Mehmedbašić, kod koje je majka odsjedala kada je išla ocu u posjetu. Ali, eto, vraćena su mu sva građanska prava 1952. godine. Imam i taj dokument.

Početkom pedesetih babo izlazi iz zatvora, i to su za nas bili teški dani. Prvo se zaposlio u kožari, iznad Bakija, u blizini Baščaršije. Tu je bio nekakav otkup kože. Onda se zaposlio kao knjigovođa na Markalama u firmi “Metal Export”. To je bio period našeg vrlo skromnog života sve dok nije prešao u Islamsku zajednicu i dobio malo bolju plaću. Imao je zvanje prosvjetno-vjerski referent.

Nakon što je otac odslužio kaznu, uživao je veliku potporu tadašnjih vlasti. Bila je to, nazovimo je tako, neka muslimanska strana u vlasti koja je potajno čuvala oca, čuvala mu leđa. Reis Naim Hadžiabdić pomogao je ocu u nekoliko navrata, reis Kemura je tu također odigrao veliku ulogu, mada je on puno sarađivao s komunistima, ali mislim da je svaki reis sarađivao s komunistima jer su jednostavno morali tako raditi da bi bili postavljeni. Možda je neskromno, ali je tako, svi su oni bili tri stepenice ispod mog oca kada je u pitanju intelekt. Otac im je pisao govore, referate, hutbe. Znali su ga često imami sarajevskih džamija zamoliti da im nešto napiše za hutbu.

Ja nisam bio u Partiji pa zbog toga nisam imao neku veliku karijeru, ali mene nije niko sputavao zbog očeve prošlosti. Otac o svojoj službi u Handžar diviziji nije nikome pričao. On je uglavnom bio van kuće, odlazio bi rano ujutro i vraćao bi se kući uvečer oko sedam. Kancelarija, medresa, fakultet, to su bila mjesta na kojima je boravio. Vikendom ujutro bi znao otići u “Parkušu”, imao je jedan sto u izlogu koji je gledao na ulicu. Ponio bi notes, Oslobođenje i Politiku. Pročita novine, popije kahvu, sjedi i piše. Stalno je pisao, bez obzira gdje se nalazio. Više danas imam problema zbog oca nego što sam imao u to doba.

NJEGOV RAD DOKAZUJE DA NIJE BIO FAŠISTA NI NACISTA

Moj otac nije bio ni isključiv, a kamoli da je bio fašista. Kako je nas odgojio, kako se ophodio s ljudima, sve govori u prilog tome. Njegovo pisanje i njegov rad dokazuju da nije bio fašista ni nacista. Otac je javno djelovao, niko mu nije zabranjivao rad. Da je bio fašista, ne bi to mogao. Njega jesu svako malo pozivali na informativne razgovore, ali su agenti nakon tih razgovora s njim ostajali otvorenih usta. Zato jeste mogao raditi i plasirati svoje ideje. Jedno od njegovih najvećih postignuća, i na šerijatu zasnovano, jeste način prikupljanja zekata i vitri. Ono što se svake godine prikupi u Islamskoj zajednici. Ljudi uplaćuju, dobiju priznanice za to i tako se finansira rad Islamske zajednice, škole, medrese, fakultet. Babo je dao i veliki doprinos tome da muslimani postanu Muslimani. O tome je pisao i Atif Purivatra. Ono na što je posebno bio ponosan jeste njegova uloga u aktiviranju omladine, ne smije se zaboraviti ni prva generacija studenata Fakulteta islamskih nauka. Hasan Čengić, Hilmo Neimarlija, Adnan Silajdžić, Enes Karić... Puno su i oni pisali o predavanjima mog babe na fakultetu, kako su bila zanimljiva, kako je često diskutirao s Čengićem, koji je uvijek imao kojekakva pitanja.

Jugoslavenske vlasti i jugoslavenske firme koristile su autoritet Huseina Đoze u islamskom svijetu. Ja to znam, to je tako bilo, pogotovo kada su u pitanju privreda i Nesvrstani. Nema firme koja je htjela posao u islamskim zemljama a da nije od Đoze tražila preporuke. Za ministra u Egiptu, za ministra u Libiji i tako dalje. Tražili su njegove pisane preporuke. Firme su dobijale poslove zbog mog rahmetli oca, zbog njegovih pisama koje je on slao vlastima islamskih zemalja. Otac bi napisao pismo i uputio direktora kojem ministru da to pismo uruči i tako bi završavao poslove.

Ljudi su u Huseinu Đozi vidjeli jednog muslimanskog intelektualca koji je bio pozitivan i za društvo. Mnogi su mu zamjerali da je podilazio socijalističkom uređenju, ali je on znao proturiti i tezu da muslimani nisu nikad bolje živjeli nego pod socijalizmom kako bi zaštitio Islamsku zajednicu i ojačao svoju poziciju. Mnogi su mu to zamjerali, ali je on to svjesno radio. Imao je veću slobodu nego što bi je imao danas. Mogao je da radi. Recimo, niko mu nije osporio pravo da bude glavni urednik Preporoda. Bio je predsjednik Udruženja ilmijje i svaki je vikend bio na terenu, okupljao imame i držao im predavanja. Organizirao im je ekskurzije u inostranstvo, u Istanbul, Španiju, Rusiju... Nemoguće je da nije imao povjerenje vlasti. Ima jedan detalj koji se tiče Džemala Bijedića, a koji govori o tome kakav je status Đozo uživao. Džemal je poslao svog rođaka Bahrudina Bijedića da ode kod babe kada se birao reis Hadžiabdić. Trebalo je da Đozo to podrži, da Hadžiabdića izguraju za reisa, a oni će Đozu čuvati i pustiti ga da radi. Babu su zaista zvali u Komisiju za odnose s vjerskim zajednicama tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća da kaže za koga je, ko bi trebao po njegovom mišljenju biti reis. Babo se složio da to bude Hadžiabdić jer je mogao s njim sarađivati. Ko je tačno stajao iza babe, ne znam, ali je imao jaku podršku, čak i s tadašnjeg saveznog nivoa.

ČESTO JE ALIJA DOLAZIO I TRAŽIO BABU

Sjećam se, vodio me je kod Kasima ef. Dobrače. Njih dvojica po čitav dan sjede i pričaju, a meni dosadno. Bio je veoma dobar s Alijom Nametkom, bio je veoma dobar s Kasimom Bukvićem, dedom Amera Bukvića, danas direktora BBI banke. To su bili babini kućni prijatelji. Reis Kemura je imao običaj doći nama svaki Bajram, obavezno. Otac Harisa Silajdžića nam je često dolazio, sjećam se da mi je davao bajramluk. Porodica Silajdžić mi je u lijepom sjećanju, Haris i njegove sestre, to su naši prijatelji. Babin dobar prijatelj je bio jedan štampar Kalajdžić, tamo me je babo često vodio, kod njega u štampariju blizu hotela “Nacional”. Babo je davao prostor mnogima da pišu u Preporodu, između ostalih, i Aliji Izetbegoviću. Aliji je to bila mogućnost da, preko Preporoda, iznese neke svoje stavove. Mi smo stanovali u Titovoj ulici i sjećam se da je često Alija dolazio i tražio babu. Volio je da šeta pa dođe do nas i pita ima li babe.

Otac je jednom prilikom, na nekom skupu u Kairu, stao u zaštitu Palestine, kazao je da su svi muslimani Jugoslavije spremni pomoći u njihovoj borbi. Dopisnik iz Kaira Dejan Lukić o tome je napisao tekst napavši oca i onda je babo imao problema. Tužen je, zamjerili su mu debelo. Ali je ta tužba odbačena. Od toga na kraju nije bilo ništa, ali ga je to puno sekiralo. Njemu se nije moglo ništa naći, ni u pisanju ni u javnim istupima. Sve je rađeno u duhu moderniteta i naprednih ideja te s dobrim namjerama.

ŠTA SE STERE U IME VJERE

Koliko ja znam, prije rata je samo jednom u tadašnjim medijima bilo napisano da je otac bio pripadnik njemačke vojske. Bilo je to kada je nastala afera u Bugojnu, prilikom otvaranja džamije. Otvaranju je prisustvovao Hamdija Jusufspahić, a babo je držao govor. Umjesto “Drugovi i drugarice”, kazao je “Draga braćo i mile sestre”. To je bilo nešto zbog čega je nastala afera. Digla se velika ujdurma i na televiziji se tada prvi put spomenulo da je bio saradnik neprijatelja, tokom Dnevnika je napalo babu i rečeno je da je “kolaborirao tokom rata”. Novinarski predvodnici tadašnje hajke bili su Zlatko Dizdarević i Zlatko Dukić. Dizdarević se često šepuri po televizijama, priča da sve zna o Bliskom istoku, on kao brani muslimane, sad je nezavisan i drži lekcije, a napadao je ljude u novinama, stavljao im mete na leđa. Zapamtio sam im ja to dobro. Obojica su imali takav partijski zadatak i oni su po štampi osuđivali taj događaj. Sjećam se dobro naslova u Oslobođenju – Šta se stere u ime vjere – i napali su babu što je ljude nacionalno grupirao nazivajući ih braćom i sestrama.

PRESELIO JE NA ONAJ SVIJET IZ KANCELARIJE

Babo, nažalost, nije doživio duboku starost. Pošao je ujutro na posao i žalio se da ga boli ruka. Dan ranije smo bili na vikendici, nešto radili u bašti i mislio sam da ga zato bole ruke. Otišao je na posao, u kancelariju u tadašnjoj Ulici Save Kovačevića, današnjoj Reisa Džemaludina Čauševića na Skenderiji. Odatle je otišao u Hitnu pomoć. Snimili su mu EKG i vidjeli da je preživio infarkt. Smješten je u bolnicu. Sutradan je pokušao ustati iz kreveta, pao je i... Preselio je na onaj svijet iz kancelarije, bio je aktivan, u svojoj 70. godini. Nije nikada bio bolestan, nije patio od nečega, ali, eto, nakupilo se svega. Dženaza je bila ogromna. Nisu dozvolili mikrofon pred Begovom džamijom. Kada sam odnio smrtovnicu na objavljivanje, nisu mi dozvolili da u njoj piše “preselio na ahiret” i “dženaza”. Tada je to bilo ukinuto u novinama. Na dženazi je bila sva jugoslavenska ulema i mnogo ambasadora iz stranih zemalja. Ozvučenje je bilo postavljeno na Barama, govorio je reis, govorio je Dževad Hodžić, koji je tada bio student. Bila je to jedna od rijetkih dženaza na kojima je tabut bio podignut visoko u zrak.

O ARNAUTOVOJ INICIJATIVI

Mislim da danas postoje dva izvora koja guraju takve inicijative o ukidanju naziva ulica i škola. Nisam siguran, ali se da naslutiti iz samog saopćenja Damira Arnauta ko to gura. Prvo je krenula priča na RTRS o ulicama i školama, a onda ta inicijativa u Parlamentu. Ne čudi me to od Arnauta i njegove politike, to je i očekivano, ali nisam očekivao takav stav od zastupnika SDA i nadam se da će ga revidirati. Vjerujem da će to oni i uraditi. Ovo što Arnaut radi je čisti populizam i on, naravno, ima pravo pokušati na tome profitirati, ali ne dopuštam da to radi preko leđa mog oca.

Povodom poslaničke inicijative Damira Arnauta iz Naše stranke, u kojoj se na neprihvatljiv način na istu ravan dovode presuđeni ratni zločinci i neke važne ličnosti za Islamsku zajednicu, a koja je u predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine usvojena, Ured za odnose s javnošću Rijaseta IZ-e izdalo je saopćenje u kojemu osuđuju svaki pokušaj dovođenja na istu ravan ličnosti Huseina Đoze i glavnog kreatora i izvršioca četničkog zločina genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. 

Krupna prepreka obnavljanju povjerenja i moralnom oporavku bosanskohercegovačkog društva prisutna je u pokušajima izjednačavanja krivice za zločine različite težine počinjene tokom agresije i rata u Bosni i Hercegovini. Svi zločini, pa i ratni zločini i zločini počinjeni u ratu, zakonski se razlikuju, prepoznaju i sankcioniraju po razmjerima nasilja i nepravde. Usprkos tome, i usprkos općepoznatim činjenicama o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog stoljeća neprestano se održavaju nastojanja da se jednako karakteriziraju individualni zločini i masovni ratni zločini, u koje ulazi i zločin genocida. To se čini s ciljem da se kao tobožnji uvjet procesa pomirenja u Bosni i Hercegovini prihvati nemoralna i nezakonita formula o jednakoj odgovornosti „strana u sukobu“, jer je na svim stranama bilo zločina. 

Pokušaji poravnanja zločina različitog stepena zla i nepravde pojavljuju se danas u Bosni i Hercegovini i u posezanju za zbivanjima u Drugom svjetskom ratu. Oporu, uznemiravajuću stranu tih pokušaja, koji vode zanemarivanju žrtava zločina, čini njihovo uključivanje u institucionalizirane političke procedure. Posljednji takav slučaj je zajedničko karakteriziranje Huseina Đoze, koji je osuđen na zatvorsku kaznu za kolaboraciju s nacističkim režimom, i ratnih zločinaca, koji su odgovorni za zločine genocida i brutalna umorstva desetina hiljada nevinih ljudi. Đozo je odslužio zatvorsku kaznu i poslije toga je svojim radom u državnim institucijama i Islamskoj zajednici na najpotpuniji način potvrdio svoj status slobodnog građanina i svoje pravo na slobodno javno djelovanje. Djelujući u tom svojstvu u Islamskoj zajednici, pružio je nemjerljiv doprinos osavremenjavanju njezinih institucija, posebno obrazovnog sistema, povezivanju islamskih vrijednosti i humanističkih vrijednosti modernog doba, afirmaciji međuvjerske tolerancije i saradnje među pripadnicima različitih zajednica u Bosni i Hercegovini. 

Osuđujemo svaki pokušaj dovođenja na istu ravan ličnosti Huseina Đoze i glavnog kreatora i izvršioca četničkog zločina genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. 

Među bošnjačkom ulemom ime Huseina ef. Đoze zauzima, nesumnjivo, prvo mjesto na mnogim područjima. Posebno je to neupitno kad je posrijedi Đozina pisana riječ, njegov rad u organiziranju Islamske zajednice u BiH i u bivšoj Jugoslaviji, potom angažman u staleškom ulemanskom udruženju, Ilmijji itd. Pritom valja istaknuti da je Husein ef. Đozo ostao upamćen i kao znameniti profesor Gazi Husrev-begove medrese i Islamskog teološkog fakulteta. U svim je ovim pobrojanim područjima Husein ef. Đozo bio vezan za struku u specijalističkom značenju te riječi.

Husein ef. Đozo ostao je upamćen kao čovjek koji je modernizirao Islamsku zajednicu, otvorio Fakultet islamskih nauka, pokrenuo islamske informativne novine Preporod. Istovremeno, ostao je upamćen kao najveći izdanak modernizma u islamskoj misli u Bosni i Hercegovini. I njegovi poštovaoci i kritičari slažu se u ocjeni da je svojim promišljanjem islama unio neophodnu svježinu u našem promišljanju vlastite tradicije. Po vokaciji je bio mufessir – tumač Kur'ana i nije se libio upotrijebiti metodologiju islamskog modernizma kako bi studentima i vjernicima otvorio nove vidike u čitanju kur'anskog teksta. Pišući o potrebi interpretacije i egzegeze kur’anske misli, Đozo u tekstu Vrijeme obnavljanja islama u Preporodu 1978. godine veli: “Smatram veoma sretnim okolnosti u mom životu i razvoju, čim se osobito ponosim, što sam bio učenik šejha Mustafe Meragije, šejha Mahmuda Šeltuta i šejha Rešida Ridaa, neposrednih i odanih učenika Džemaluddina Afganije i šejha Muhammeda ‘Abduhua.”

Đozo je u Bosni i Hercegovini djelovao kao eksponent obnoviteljskog i modernističkog angažmana Muhammeda ‘Abduhua, jednog od najvažnijih reformista islamskog svijeta koji je ostavio neizbrisiva trag u povijesti ideja orijentalno-islamske civilizacije i imao sudbonosan utjecaj na mnoge moderniste od Indonezije do Maroka, od juga Afrike do Bosne. Husein ef. Đozo sve temeljne ideje u tumačenju Kur’ana crpi iz ‘Abduhuove intelektualne ostavštine.

‘ABDUHUOV UČENIK

‘Abduhuov modernizam sastojao se u isticanju neodvojive veze između šerijata i (raz)uma. Veliki broj islamskih modernista ‘Abduhuove provenijencije snažno je podržavao ovo načelo, ističući da se u razradi šerijatu mora oslanjati na um i razum, jer “ono što se slaže sa (raz)umom jeste u saglasnosti i sa šerijatom, a vrijedi i obratno“. Razum i šarijat (šerijat) nisu oprečni, tvrdili su, jer je razum dar od dragoga Boga kao i sam šarijat. Otuda Đozo u nebrojeno mnogo varijacija govori o Kur’anu kao “misaonoj cjelini u kojoj svaka islamska ustanova i propis imaju jasno određenu funkciju.”

“Naravno, stav o Kur’anu kao 'misaonoj cjelini' u islamskom modernizmu ‘Abduhuova tipa semiotički sasvim dobro funkcionira, jer je modernizam te provenijencije imao i ima svoju terminologiju i značenjski univerzum, ali bi se danas itekako mogli zapitati nije li tim modernističkim stavom željelo da se kaže da je Kur’an izručen samo razumskom dijelu čovjekove cjeline?!”, pita Enes Karić u knjizi o Husein-efendiji Đozi publiciranoj u ediciji Dobri Bošnjaci, nagovještavajući smjerove u kojima su se kretale kritike islamskog modernizma, pa i Đozinog vjerskog angažmana. Đozine napomene i o drugim vrstama metodologije tumačenja Kur’ana u najvećoj mjeri inspirirane su spomenutim ‘Abduhuovim predgovorom, negdje čak doslovnim prijevodom. ‘Abduhu, navodi Karić, lamentira nad tim da je insistiranje na samo jednom cilju i svrsi tefsira odvratilo mnoge komentatore Kur’ana od temeljne nakane Božije Knjige, što ih je dovodilo do mnogih mezheba (madāhib – pravnih škola) koji su bili uzrokom da se zaboravi istinski duh \ smisao\ značenje Kur’ana... Đozo će, pak, ove ‘Abduhuove riječi prepričati tako što će insistirati na “duhu Kur’ana” koji, Đozo to ponavlja više puta, bivši komenta(to)ri Kur’ana nisu zahvatali.

Međutim, Karić ističe da već imamo mnogo studija koje ne bi odobrile nijednom modernisti, od ‘Abduhua do Đoze, utemeljenost tvrdnji “da se (u klasičnom periodu tefsira) više tumačila kur’anska riječ nego misao...”, niti bi se mogla olahko potpisati tvrdnja kako bivši metod “nije istraživao i otkrivao osnovnu kur’ansku misao koja se kao nit provlači... kroz svaku Kur’ansku riječ...” Djela ‘Abdulhalima Mahmuda, Halafullaha Ahmada, Amina al-Hulija, Fazlur Rahmana, Seyyida Hosseina Nasra, Muhammada Husayna Tabatabaija itd. na mnogim mjestima demantiraju ‘abduhuovski inspirirane optužbe klasičnih tumačenja Kur’ana kao pukih formalističkih sistema. Upravo su klasični komentari itekako poznavali ono što se u današnjoj hermeneutici imenuje holističkim pristupom Kur’anu.

OSNIVANJE FAKULTETA ISLAMSKIH NAUKA

Husein ef. Đozo bio je jedan od idejnih utemeljitelja Fakulteta islamskih nauka i jedan od najzaslužnijih za njegovo pokretanje. U tematskom broju Glasnika VIS-a posvećenom osnivanju i otvaranju Islamskog teološkog fakulteta on je zapisao:

“Ovo osnivanje je sinteza povijesnog nastojanja muslimana u ovim krajevima da se na našem tlu, prema našim potrebama i uslovima, stvara i priprema visoko-obrazovni vjerski kadar. (...) zadatak Fakulteta je dvojak: 1) Naučni – razrada nove savremene interpretacije islamske misli i 2) Pedagoški: Obrazovanje i odgajanje visokokvalificiranog vjerskog kadra. (...) Ova interpretacija obuhvaća, na prvom mjestu, strogo naučni prilaz izučavanju osnovnih koncepcija i principa islama. Mi smatramo da se na ovom Fakultetu islamska misao mora izučavati u njenim izvornim koncepcijama i principima. Ranije se, nažalost, i sada na mnogim islamskim univerzitetima islam, uglavnom, izučavao i izučava ne kao misao, koncepcija i princip, nego kao određena praksa i primjena koja je već u mnogom zastarjela i prevaziđena. Ipak, nova predstava o islamu koju treba da razradi Fakultet neće niti smije imati pokušaj prilagođavanja učenja islama savremenim sistemima i teorijama.”

I sam čin utemeljenja i otvaranja Fakulteta bio je rezultat višegodišnjih planskih i sistemskih aktivnosti i propitivanja opečaćenih Odlukom Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ i Sabora IZ-e. Tek je tada višedecenijski bošnjački san o visokoj, islamskoj, odgojno-obrazovnoj i naučnoj instituciji realiziran. Fakultet islamskih nauka danas je jedan od četiri fakulteta koji djeluju u okviru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini te uz Katolički bogoslovni fakultet jedina teološka visokoobrazovna ustanova u akademskoj zajednici Univerziteta u Sarajevu, u kojoj djeluje ukupno dvadeset i dva fakulteta, tri akademije i pet instituta.

Ono po čemu se Đozo, također, isticao u svom vremenu jesu njegove fetve ili odgovori na pitanja koja mu je uglavnom postavljao narod, vjernički puk, “obične džematlije”. Đozine fetve pripadaju redu najčitanijeg žanra islamske literature u vremenu od 1960. do 1980. godine. Pritom su njegove fetve i svojevrsni svjedok toga vremena, ogledalo tadašnjih najširih islamskih praktičnih interesiranja, pa donekle i duhovnih raspoloženja. Fetve, ili mišljenja i odgovori, koje je davao Husein Đozo posjedovale su zvaničan karakter. Iza tih mišljenja i odgovora uglavnom je stajao autoritet tadašnjeg najvišeg izvršnog tijela Islamske zajednice, ili Vrhovno islamsko starješinstvo (VIS).