Šemso ALIHODŽIĆ Handžar divizija:

Pobuna u 13. inžinjerijskom bataljonu 16./17. septembra 1943. godine

Feljton: Bosanskohercegovački politički magazin Liljan, brojevi 420-422, februar 2001. Redakcijska napomena: U posljednjim brojevima Ljiljana vodi se žučna polemika na stranicama rubrike Reagiranja o stradanju Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu i njihovom sudjelovanju u različitim vojnim formacijama. Opet je potegnuto i pitanje Handžar divizije i uloga Bošnjaka u oružanoj pobuni u francuskom gradu Villefrancheu sredinom septembra 1943. godine... Oružani ustanak u srcu okupirane Francuske i prvu pobunu u elitnim njemačkim jedinicama mnogi smatraju događajem od historijsklog značaja. Već i prema strahovitoj odmazdi koju su pokrenuli, jasno je da su to Nijemci smatrali velikim udarcem. Francuzi taj događaj s ponosom obilježavaju, ali kao nešto što su učinili jugoslavenski partizani. Na našim prostorima sve je, pak, ostalo obavijeno velom šutnje i prešućivanja... Naš čitalac Šemso Alihodžić, neposredni sudionik događaja, iznosi svoja sjećanja, navodeći u tekstu upućenom na Ljiljanovu adresu: "Uvjeravam vas da sam sve navedene podatke dao pri najboljem znanju i najboljoj savjesti". Podstaknut čestim pisanjem u Ljiljanu o Handžar diviziji, posebno o pobuni unutar 13. inžinjerijskog bataljona iste divizije, odlučio sam se na ovo javljanje kao pripadnik te divizije, i jedan od primoranih sudionika te pobune.

Zovem se Šemso Alihodžić, rođen sam 1. februara 1925. godine u selu Pihlice kod Knežine, sjeveroistočno od Sarajeva.

Otac mi se zvao Durak, a mati Curka. Bilo nas je četvero djece: brat i ja, te još dvije sestre.

Marševi smrti u Jugoslaviji

Nakon doživljenih četničkih zločina u našem selu i općenito našem kraju, a u nemogućnosti da se suprostavimo tom četničkom divljanju, javio sam se i ja, u proljeće 1943. godine, dobrovoljno u – tada još u uspostavljanju – Handžar diviziju. Radi korektnosti, želim da kažem da je ova SS-divizija tek kasnije službeno nazvana Handžar. Bio sam pripadnik Divizije do kraja rata. Kapitulacija Njemačke nas je zatekla u Klagenfurtu (Austrija), gdje smo položili oružje i dospjeli u englesko zarobljeništvo. Nastaju nevjerovatne patnje i torture, koje mnogi zarobljenici nisu preživjeli. Mnogi su poubijani za vrijeme tzv. smrtnih marševa i u usputnim logorima. Ja sam završio u radnim logorima u Smederevu, Kučevu i Požarevcu. Titinom amnestijom od. 8. marta 1946. pomilovan sam kao neokrivljen vojnik i vratio se u Bosnu. Nekoliko godina sam, nakon posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, živio u Njemačkoj kao muhadžir, a sada sam se vratio u Bosnu.

Pred rat 1941. godine sastav stanovništva naše općine (u ono doba općine Knežina) bio je otprilike ovakav: dvije trećine muslimani, jedna trećina pravoslavci. Katolika u našem kraju nije bilo. Dobro se sjećam kad su četnici, 1941. godine, prvi put napali naše selo. Bilo je to u ljeto, uoči Bajrama. U bašči su šljive već bile uzrile.

Aliji Ivojeviću četnici zapalili ženu, sedmero djece i mater

U selu Šaševci već je postojalča i malobrojna muslimanska milicija. Ali, mizerno naoružana. Ona je pokušala odbraniti naše selo, ali to nije uspjela. Moja uža familija je izbjegla u Olovo. Oni koji nisu uspjeli pobjeći, bili su zvjerski poubijani, a selo je opljačkano i popaljeno. Tako je bilo i sa ostalim muslimanskim selima u našem kraju. Pojedinačno spominjanje četničkih zlodjela bilo bi, ustvari, tema sama za sebe. Kao primjer navodim samo stradanje Alije Alje Ivojevića, iz susjednog sela Ivojevića. Njemu su četnici, zajedno s kućom, zapalili ženu, sedmero djece i mater. Aljo nije bio kod kuće. Pošto prepadi i pustošenja četnika nisu prestali ni 1942. godine, svijet se razbježao na sve strane. Ja sam u zimu te godine otišao u Brateljeviće kod Kladnja, gdje sam našao posao.

Ispitivanje u Zemunu

Kad sam, u proljeće 1943. godine doznao da se traže dobrovoljci za esesovce, sa nekoliko ahbaba otišao sam u Tuzlu, gdje smo se prijavili u regrutni centar. Iz Tuzle smo, onda, vozom prebačeni preko Doboja u Bosanski Brod. Savu smo prešli pješke, preko mosta, i tako došli u Slavonski brod. Kad su čuli da idemo u esesovce, na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu, pridružili su nam se još neki domobrani. Odatle smo, vozom preko Vinkovaca, prebačeni u Zemun, gdje su nas smjestili u jedan njemački vojni logor. U tom logoru smo prvo bili podvrgnuti informativnim razgovorima. Ispitivani smo o svemu. Tu je bila i prva selekcija. Nakon toga nas je pregledala vojna liječnička komisija, koja je odlučivala o vojnoj sposobnosti. Govorili su njemački, a tumači su nam prevodili... Nikad nisam doznao je li među nama bilo i ubačenih partizana. Od mojih ahbaba koji su u Zemun stigli u grupi sa mnom, nažalost, niko više nije živ.

Moj komšija Sulejman Mehmedović umro je 1997. godine kao muhadžir u Njemačkoj.

U Zemunu smo ostali oko dvije hefte. Tu smo obavili i prvu vojničku obuku. Odatle smo vozom prebačeni u Njemačku, u Wildflecken. Tamo smo ostali oko tri hefte i bili smješteni u kasarnama. U Wildfleckenu su nas rasporedili po jedinicama. Mene i mog komšiju Sulejmana Mehmedovića (bio je plaho krupan i snažan momak) uzeli su u inžinjerijski bataljon. Izbor ljudi za naš bataljon izvršio je hauptsturmführer Kuntz, inače folksdojčer. Tu smo pristupili i osnovnoj vojnoj izobrazbi bez oružja. Poučavani smo, naprimjer, tome kako se drži straža, o odnosu i ponašanju vojnika prema svojim oficirima i podoficirima te drugim formalnostima.

Dolazak u Villefranche

Početkom augusta prebačeni smo iz Wildfleckena u Francusku. Putovanje vozom trajalo je šest dana, a da niko od nas nije znao kuda idemo. Putem je opskrba hranom vršena na željezničkim stanicama. Nakon dolaska u Villefranche bio sam raspoređen u 20. kompaniju. Prvi zapovjednik kompanije bio je untersturmführer Galantha, folksdojčer iz Osijeka. Bio je veoma strog kad se radilo o disciplini, ali je ujedno bio i veoma pravedan

Kasnije je kompaniju preuzeo fahnenoberjunker Nikola Vukelić. Pod njegovim zapovjedništvom disciplina je bila znatno labavija. Naprimjer, kad smo boravili na vježbi u okolnim vinogradima, smjeli smo i grožđe brati. Vođa moje grupe bio je unterscharführer Riess. Dobro ga se sjećam jer nas je, kad je bio dežurni podoficir, znao muštrati. Za mali disciplinski prijestup, zapravo malenkost, slijedilo je deset puta "pumpati". To je značilo s puškom na rukama ustajati iz čučnja, i sve tako "gore-dolje". Ja lično tu kaznu nikad nisam razumio kao maltretiranje. Nijemci su voljeli disciplinu, ali su, isto tako, i od nas očekivali i zahtijevali disciplinu. Naša, 20. kompanija bila je smještena u staroj školi u starom dijelu grada. S nama, u istoj školi bili su smješteni i naši podoficiri. Međutim, oni su spavali u odvojenim prostorijama. U krugu kasarne nismo nosili, a niti imali oružje. Jedino su bili naoružani vojnici na straži, i to s puškom i 15 metaka. Kuhinja je bila zajednička za cijeli bataljon i nalazila se u kasarni 1. kompanije. I tu je, isto, prije bila škola. Te dvije škole, sada kasarne, bile su udaljenejedna od druge otprilike 500 metara. Oficiri su bili smješteni u mjesnom hotelu.  

Pobuna počinje

Na dan uoči pobune, dakle 16. septembra, službeni raspored bio je sljedeći: U podne je bilo polaganje stražarske zakletve pred školom u kojoj je bio smještzen štab bataljona. Za vrijeme polaganja zakletve bio je prisutan hauptsturmführer Kuntz. Naša, 20. kompanjia tog dana davala je stražu za cijeli garnizon. Stražarilo se ispred mjesta gdje je bila smještena svaka jedinica te kod željezničke stanice. Stalna stražarska mjesta bila su uvijek zaposjednuta. Osim tih stalnih straža, preko noći smo imali i dodatna stražarska mjesta. Bilo nas je četrdesetak vojnika, a dežurni oficir toga dana bio je fahnenoberjunker Nikola Vukelić. On je bio i zapovjednik naše kompanije. Pri zakletvi su nam kazali da je stražar neprikosnovena osoba i da stražu može skinuti samo führer Adolf Hitler ili dežurni oficir. Stražarska lozinka je toga dana bila: "Le Puy Dresden". Na kraju procedure polaganja zakletve morali smo očitovati da smo sve razumjeli. Ja sam te noći bio raspoređen na dodatnu stražu pozadi naše kasarne, u pravcu vinograda. Tako sam te noći bio raspoređen na stražu od 22 do 24 sata. Bila je ugodna i tiha noć. Oko pola dvanaest čujem da se neko približava mom stražarskom mjestu. Zato što su dolazili iz pravca naše kasarne, pomislio sam da je to patrola. Viknuh na njemačkom: -

Stoj! Ko je to? Lozinka!?

Javi se dežurni oficir Vukelić. Išao je sa još dvojicom vojnika kao dežurna patrola. Došavši do mene, Vukelić povuče pištolj i, prislonivši mi cijev ispod grla, upita me:

- Jesi l' ti s nama? Hoćeš li s nama?

Nemajući pojma o čemu se radi, sasvlm iznenađen, odgovorio sam samo:

- Da, jesam! Zatim me je još jednom upitao:

- Jesi l' ti s nama? Opet sam mu odgovorio:

- Da, jesam! Nakon toga je odmaknuo pištolj s mene i rekao mi: 

- Hajde s nama!

Upitao sam ko će me zamijenitl na stražarskom mjestu. Vukelić mi odgovori da se ovo stražarsko mjesto ukida. Bilo mi je jasno da on to može učiniti kao dežurni oficir garnizona.

Hapšenje njemačkih podoficira

Vratili smo se kroz školsku avliju u školu, u našu kasarnu. Kroz prozor sam, u stabsscharfuhrerovoj kancelariji, vidio njemačke podoficire. Jedan stražar je stajao ispred prozora, a jedan pred vratima kancelarije. U samoj avliji stajalo je već oko stotinjak vojnika. Obratio nam se Vukelić. Kazao je tiho:

- Vojnici! Englezi su samo deset kilometara udaljeni od nas i Nijemci hoće da se mi sada borimo protiv Engleza. Mi, međutim, hoćemo da se vratimo u Hrvatsku! Zatim je Vukelić od sakupljenih vojnika formirao grupu od deset ljudi. Uzeo je i mene i poveo nas redom, od spavaonice do spavaonice pojedinih vojnih jedinica. Prvo smo otišli u zgradu Pionierzuga. Vukelić je išao prvi, a ja iza njega. I ovdje je bila ista procedura kao i sa mnom, stražar viče:

- Stoj! Lozinka!

Vukelić mu kaže lozinku, prilazi stražaru i prisloni mu pištolj pod grlo, pitajući ga:

- Jesi l' ti s nama? I ovaj vojnik, naravno, kaže da jeste. Ovog stražara je ostavio i dalje pred kapijom da stražari, rekavši mu da se lozinka mijenja i da sada glasi:

"Ferid-Nikola". Ferid je ime oficira Džanića, a Nikola je Vukelićevo ime. Zatim smo oprezno ušli u samu zgradu. Vukelić pokuca na vrata sobe u kojoj su spavali podoficiri i viknu na njemačkom:

- Zračna uzbuna! Kad su vrata otvorena, Vukelić ulazi prvi u sobu. Opet se obrati podoficirima.

Rekao im je na njemačkom jeziku:

- Vi ste uhapšeni! Svima je pokupio pištolje sa opasačima koji su visili na čivilucima iznad kreveta i predao to nama iz prateće grupe. I ovdje je postavljena straža pred sobnim vratima i prozorima. Da me niko od podoficira ne bi prepoznao, ja sam držao navučen šljem do nosa. Iz zgrade u kojoj spavaju podoficiri otišli smo u zgradu u kojoj je bila smještena 2. kompanija. I tu se ponavlja ista procedura sa stražarima i podoficirima.

Tiho, u mrkloj noći

Zatim smo otišli u zgradu u kojoj je je bio smješten Štab bataljona. Ovdje smo na kapiji kao stražara zatekli moga komšiju i nerazdvojnog ahbaba Sulejmana Mehmedovića. I on je Vukeliću rekao da je sa nama i ovaj ga je, rekavši mu novu lozinku "Ferid - Nikola", ostavio tu na straži.

Ušli smo u zgradu i otišli prvo do sobe u kojoj je spavao hauptsturmführer Kuntz. Zašto je on kao oficir tu spavao, a ne sa ostalim oficirima u hotelu, to ja ne znam. Možda i zato jer je tu bio Štab Bataljona. Nakon povika "Zračna uzbuna!", Kuntz otvori vrata. Bio je u pidžami. Vukelić mu sa uperenim pištoljem reče:

- Vi ste uhapšeni! Vi hoćete da nas pošaljete na front protiv Engleza. Kuntz mu odgovori kratko:

- Meni to nije poznato. Odakle Vi to znate? Vukelić ga prekide riječima:

- Ništa ne govorite! Neću da čujem nijednu riječ! Nakon što mu je oduzeo pištolj, Vukelić postavi stražu pred vratima i ispod prozora.Na isti način postupio je i sa podoficirima koji su spavali u drugim prostorijama. Sve se to događalo tiho, u mrkloj noći. Moram spomenuti jednu raniju zgodu iz ophodenja hauptsturmführera Kuntza s nama vojnicima: Jednom smo mi, vojnici, bili na prozorima naše "škole" i gledali na ulicu. Vidjevši to, reče nam:

- Tako nešto čine samo kurve, a mi nismo ovdje u kupleraju. Inače, bio je to dobar i staložen čovjek.

Upad u hotel s oficirima

Moglo je biti oko dva sata poslije ponoći, 17. septembra. Već prerasli u grupu 30-40 naoružanih vojnika, krenuli smo s Vukelićem prema kasarni 1. kompanije. Toga dana, samo u ovoj kompaniji, dežurni podoficir bio jedan Nijemac, dok su u svim ostalim jedinicama Bataljona dežurni podoficiri bili muslimani ili naši katolici. Vidjevši našu grupu kako mu se približava i sluteći da nešto nije uredu, taj dežurni podoficir potrča prema kancelariji dežurnog. Vukelić ga je sustigao u trenutku kad je podoficir uzeo telefon i otrgnuo mu ga iz ruke. Zatim ga je uhapsio. Pred zgradom se postavlja nova straža. Unutra je hapšenje i razoružavanje podoficira prošlo na isti način kako je to bilo i u drugim bataljonskim jedinicama. Kasnije sam čuo da je u 1. kompaniji kao podoficir bio musliman Karamanović, navodno jedan od aktivnih sudionika ove pobune. Njega su Nijemci kasnije strijeljali. Karamanovića ranije nisam poznavao. Slijedeći cilj je bio hotel u kome su bili smješteni oficiri. Hotel je udaljen od kasarne 1. kompanije oko 500 metara.

Na straži je stajao moj ahbab Asim Pita, iz sela Zaborak kraj Čajniča. I njega je Vukelić pištoljem prisilio, kao prethodno i sve druge stražare, da bude na njegovoj strani. Nakon što mu je kazao novu lozinku, ostavio ga je na straži pred hotelom. Napomenuo mu je da niko ne smije bez njega (Vukelića) izići ili ući u hotel. Ko ne zna novu lozinku, ima da ga uhapsi ili da puca na njeg. Zatim, slijedeći Vukelića, oprezno i šutke ulazimo u samu zgradu i idemo odmah na prvi sprat. Zadnja soba na desnoj strani bila je soba komandanta bataljona Kirchbauma. To je Vukelić znao jer je i on, kao oficir, spavao u tom hotelu. Pokucao je na vrata njegove sobe. Javio mu se - fahnenoberjunker

Nikola Vukelić. Reče mu da je zračna uzbuna. Komandant, u pidžami, otvori vrata. Vukelić uperi pištolj u njeg i kaza mu da je uhapšen. Na to ga komandant upita: - Zašto? Vukelić mu odgovori: - Vi hoćete da nas pošaljete u borbu protiv Engleza, a mi želimo da se vratimo u Hrvatsku. Komandant mu odgovori: - To nije istina. Ja sam komandant bataljona i znam da to nije tako. Stojeći pored njih dvojice, ja uperih pušku na komandanta, a Vukelić mu odrečno reče: - Ne govorite više! Komandant sjede na krevet i više ne progovori. Ostavljen sam sam u sobi sa uperenom puškom u komandanta, dok su još dvojica vojnika postavljeni kao straža pred vratima sobe.

Susret s Feridom Džanlćem

Vukelić je otišao da iz ostalih hotelskih soba dovede preostale oficire. I, tako je počeo dovoditi jednog po jednog oficira u komandantovu sobu. Kad su doveli untersturmfiihrera Michawetza, stao je blizu mene i tako me gledao da sam imao osjećaj kao da hoće da mi istrgne pušku. Radi sigurnosti, ustupio sam korak nazad. I dalje sam držao šljem do nosa nakrivljen – da me ne prepoznaju. U međuvremenu su svi oficiri bili dovedeni u sobu komandanta Bataljona. Međutim, među njima nije bilo našeg bataljonskog imama Halima ef. Malkoča, mada je i on, kao oficir (obersturmführer), prebivao u hotelu. Ovdje sam prvi put vidio untersturmführera Ferida Džanića i unterstürmftihrera Eduarda Matutinovića, jedne od vođa pobune. Mene i dan-danas čudi da se ama baš niko od oficira prilikom hapšenja nije bunio ili se pokušao braniti. Niti jedan jedini nije bio vezan, pa opet niko od njih nije pokušao pobjeći. Kako sam ja razumio, Vukelić je okupljenim oficirima saopćio slijedeće: - Ostat ćete toliko dugo uhapšeni dok se mi ne vratimo u Hrvatsku. Sada ćete biti sprovedeni u Štab Bataljona, gdje ćete biti u zatvoru. Oficiri su šutjeli. Je li to bio Vukelić ili Džanić ili Matutinović, ne sjećam se više, uglavnom jedan od njih nam je naredio da oficire sprovedemo na slijedeći način: Na čelu kolone da idu tri ili četiri vojnika-stražara, zatim slijedi oficir, pa onda iza njega opet tri ili četiri vojnika, pa onda opet oficir i tako dalje. I dalje niko od oficira nije bio vezan. Koji je od oficira prvi izveden i u kojoj grupi sam ja bio, toga se više ne sjećam. Sjećam se da je bila još tamna noć, bez mjesečine. Ulice prazne i neosvijetljene. Naša kolona sa oficirima ide prema vrhu grada, gdje je bio stacioniran Štab Bataljona. 

Strijeljanje oficira

Nakon dvadesetak minuta hoda, ulazimo kroz veliku zidanu kapiju u avliju sjedišta Štaba Bataljona. Oficire odvode u neku veliku salu u prizemlju. Ja ostajem u avliji ispred zgrade, zajedno sa još pedesetak vojnika. Vidjeli smo da su unutra oficiri bili skinuli sve do gaća i košulje. Nakon možda desetak minuta, Vukelić iziđe napolje i upita nas veoma tihim glasom: - Vojnici, ko će strijeljat komandanta Bataljona? Javi se meni do tada nepoznati vojnik. Doznao sam tek kasnije da se zvao Zvonko. Prezimena mu nisam zapamtio. Bilo je to poslijepodne, kad su ga Nijemci pred cijelim Bataljonom prozivali ni strijeljanje. Videći da će oficire poubijati, odem do kapije da popričam o tome sa svojm ahbabom Sulejmanom Mehmedovićem, koji je tu još stajao na straži. U tom momentu začu se pucanje automata iz pozadine zgrade. Malo kasnije, opet iz istog pravca čujemo pucnjavu automata. Nakon trećeg pucanja, iza zgrade izleti, trčeći prema avlijskoj ogradi, jedan oficir u gaćama i košulji. Za njim je neko vikao na sav glas: - Drž'te ga, braćo, pobježe! Dok smo se mi, potpuno iznenadeni, snašli, oficir je već preskočio zidanu ogradu kasarne. Bio sam siguran da je to bio untersturmführer Michawetz.

Slijedio ga je Vukelić vičući nam: - Pobježe ranjen oficir! Za njim! Mi vojnici smo se u trku pridružili Vukeliću. Međutim, oficira nismo mogli uhvatiti. Kad je bilo jasno da nam je utekao, Vukelić prekide potjeru i zapovijedi nam da se vratimo u svoje jedinice i da se spremamo za sutrašnji pokret nazad, u Hrvatsku. Te noći je strijeljano pet njemačkih oficira. Vratili smo se grupno u našu kasarnu. Bilo nas je dvadesetak vojnika iz 20. kompanije. Došavši u spavaonicu, odmah sam sakrio pušku pod slamaricu u krevetu. U avliji naše "škole" sabirali su njemačke podoficire. Ovi su imali uza se samo najnužnije stvari spakovane kao borbenu opremu (sturmgepack). Mislio sam, poubijat će ih kao i oficire. Došao je Vukelić i rekao okupljenim njemačkim podoficirima da će biti odvedeni radi daljnjeg transporta na željezničku stanicu, te da ne nose svoju opremu. Potom je formirana kolona, predvođena Vukelićem, Džanićem i Matutinovićem, u pratnji vojnika napustila avliju i uputila se ulicom u pravcu željezničke stanice. Hvala Bogu, nisam bio raspoređen u prateću grupu s vojnicima. Nakon možda petnaestak minuta, čujemo pucnjavu iz pravca kud je kolona otišla. Odmah potrčim na ulicu, iziđem ispred kapije naše kasarne da vidim šta se to događa.

"Komunisti su nas izdali!"

Malo poslije toga, iz tog pravca stiže poveća grupa naoružanih vojnika predvođena dr. Schweigerom, koji nam reče na našem jeziku: - Kameradi! Komunisti su nas izdali. Sinoć su nam pobili oficire! Nakon toga se podoficiri razilaze u svoje jedinice, a dr. Schweiger odlazi vjerovatno u obilazak jedinica. Kasnije sam doznao kako je došlo do pucnjave i šta se dogodilo. 

Grupa vojnika predvođena dr. Schweigerom, dolazeći iz pravca hotela, susrela se sa kolonu sprovođenih podoficira. Grupa je odmah otvorila vatru na prethodnicu kolone u kojoj su bili Vukelić, Džanić i Matutinović. Džanić biva u bijegu ubijen, Vukelića uhvate i odvedu u vojni zatvor, u kasarnu 1. kompanije, a Matutinović uspijeva pobjeći. Zatim su njemački podoficiri poduzimali oružje svojim bosanskim sprovoditeljima. Oko 7 sati saopći nam u našoj kasarni stabsscharführer da kompanija ide u grad da traži odbjeglog Matutinovića. Tako smo, zajedno s Nijemcima, u gradu vršili kućne pretrage. To je potrajalo dva-tri sata, ali Matutinovića nismo pronašli. Bio sam u grupi sa nekim scharfuhrerom, čijeg se imena više ne sjećam, a s kojim sam već ranije bio u jednoj noćnoj patroli.

Bošnjaci i Hrvati da odmah predaju oružje

Nakon tih kućnih pretraga, naša grupa je stala na most na cesti prema željezničkoj stanici i osmatrala otvor kanalizacije koja se tu ulijevala u rijeku. Mislili smo da se Matutinović možda sakrio u taj kanal i očekivali smo da se pojavi. Scharfiihrer nam je pokušao objasniti kako su njemački podoficiri uvjereni da su pobunjenici namjeravali da ih ovdje na mostu poubijaju i pobacaju u rijeku. Dok smo, tako, čekali, na kraj mosta koji je bliže gradu, iz suprotnog pravca dolazeći u grad, pristiže duga kolona vojnih kamiona predvođena džipom. Iz kola izlazi jedan obersturmbannführer, pozdravlja se sa našim scharführerom i pita ga šta se to zbilo u Bataljonu. Ovaj mu onda raportira. Kako sam razumio, kazao mu je i to da je on vođa jedne od patrola koje tragaju za odbjeglim pobunjenikom. Oficir ga upita, pokazujući na mene, jer sam imao pušku, jesam li Nijemac ili Bošnjak. Podoficir mu odgovori da sam Bošnjak, da sam dobar vojnik i da sam u njegovoj patroli. Na to mu oficir naredi da svi Bošnjaci i Hrvati imaju odmah predati oružje, očigledno ne znajući da su samo stražari na dužnosti posjedovali oružje. Odmah se vraćamo u kasarnu 1. kompanije, gdje se skuplja cijeli Bataljon. Tu prvi put tog dana viđam našeg imama Halima ef. Malkoča. Bilo je to oko 11 sati. Vidio sam i mjesto na kome se skupljalo oružje. Zatim sam krenuo u kasarnu da uzmem posuđe za jelo. Na stepeništu kasarne sretnem rottenfuhrera Filipa Njimca, a on još nosi opasač komandanta Bataljona.

Kažem mu:

- Budalo jedna, sakrij taj opasač! Vidiš da će nas sve poubijati!

Tek nakon ove moje primjedbe, otišao je u spavaonicu da sakrije opasač. Filip je kao treći iz grupe slijedio Vukelića prilikom ulaska u sobu komandanta Bataljona i Vukelić mu je dao taj opasač zajedno s pištoljem. Oko podne smo objedovali u bataljonskoj trpezariji u kasarni 1. kompanije. Bio je to ujedno i doručak i ručak. Ne znam više ni šta sam jeo ni kako sam jeo. Nije ni čudo, nakon tih sijaset belaja. Nakon završenog "ručka", dežurni podoficir nam naredi da se vratimo u kasarne svojih jedinica, odakle ćemo krenuti izvan grada. Tu će se suditi vinovnicima pobune. Rekao je: - Niko od Bošnjaka i Hrvata ne smije ostati u kasarni! 

Ratni sud i strijeljanje

Moja kompanija je, pod vodstvom unterscharfuhrera Riessa, u troredu stigla na odredište, na livadu izvan grada. Zanimljivo je napomenuti da nijedan od kasnije strijeljanih nije doveden vezan ili pod pratnjom. Nakon što je cijeli Bataljon postrojen u formi polukruga, okolo nas, na udaljenosti od 200-300 metara, postavljeni su mitraljezi. Položaje su zauzeli vojnici koji su pristigli kamionima iz drugog garnizona. Jedan visoki oficir, mislim da je bio obergruppenführer, koji je nosio pod vratom viteški križ, održao je kraći govor pred Bataljonom. Tumač je prevodio. Na kraju govora je rekao: - Führer je naredio da se za počinjeni zločin ima strijeljati svaki treći vojnik.

Imam traži milost za nevine

Onda je naš imam Halim ef. Malkoč digao ruku i zamolio za riječ. Nakon što mu je to dozvolio, imam ga je prvo pozdravio, a zatim zatražio milost za nevine i predložio da se samo krivci kazne. Oficir mu kratko odgovori da udovoljava njegovoj molbi i da je saglasan da samo krivci budu kažnjeni. Zatim su počeli prozivati okrivljene. Prozvani izlaze pred stroj... Jedan oberscharfuhrer im zapovijeda da legne potrbuške. I tako redom, jedan po jedan. U međuvremenu nam priđe isti taj oberscharfuhrer i, bez prozivanja, izvede Dedu Alića iz Kozarca i naredi mu da legne potrbuške. Dedo zamoli imama da pita zašto ga izdvaja kad on nije kriv Imam zatim upita tog oberscharführera zašto ga je izdvojio, a on mu odgovori: - Zato jer nosi oflcirsku kapu. Znači da je ubio oficira! Na to Dedo odgovori da mu je kapu dao neki vojnik. Oberscharführer mu reče da pita ko mu je dao kapu. Dedo se diže sa zemlje i pita glasno: - Ko mi je dao kapu? Javlja se jedan vojnik i kaže: - Ja sam ti dao kapu. Dedo Alić se vraća na svoje mjesto, a taj vojnik izlazi umjesto njega i bi poslije bi strijeljan. Kasnije su vojnici pričali da taj vojnik uopće nije sudjelovao u pobuni i da je tu noć bio bolestan i smješten u bataljonski stacionar. Navodno da je i njemu tu oficirsku kapu neko kasnije dao. Kismet!

"Pušku gore! Nišani! Pucaj!"

Tek kad je bilo završeno prozivanje imena, počeli su sa strijeljanjem. Ona su obavljana pojedinačno. Prvi je strijeljan Filip Njimac. Mislim da je bio iz Sarajeva. Svaki prozvani je ubijen na isti način. Vode ga pedesetak metara od nas, okreću ga licem prema nama. Zatim mu skidaju košulju i vežu oči. Nijedan nije bio vezan. Niko nije bio dodatno maltretiran ili mučen. Strijeljanje je vršio streljački stroj sa osam pušaka, a komandirao je jedan unterscharführer: - Pušku gore! Nišani! Pucajl 

Strijeljani pada na zemlju. Svi su odmah bili mrtvi jer nijedan nije dotučen pištoljem. Bili su to za mene trenuci velikog uzbuđenja jer sam toj sudbini i sam za dlaku izmakao. Ja lično nisam čuo da je pred samo strijeljanje neki od njih nešto izvikivao, ali ni to ne isključujem. Mislim da je tog dana strijeljanu 16 ili 17 Bošnjaka i Hrvata. Među njima je bio i Zvonko, koji je ubio komandanta Bataljona. Nikola Vukelić nije bio među nama i toga dana nije ubijen.

Obnavljanje zakletve

Moram priznati i naglasiti jednu činjenicu: imamo zahvaliti našem hrabrom i staloženom imamu Halimu ef. Malkoču što nije ubijeno mnogo više vojnika. Nakon što je strijeljanje bilo završeno, pred Bataljon izlazi komandant Divizije general Sauberzweig i kaže: - Vi ste činom pobune prekršili vojničku zakletvu. Želim sada da simbolički ponovo izvršimo zakletvu! Potom se rukovao sa svakim vojnikom gledajući mu u oči, a to je značilo da je zakletva obnovljena. Vratili smo se u kasarnu bez ikakvog razgovora, svaki od nas utonuo u svoje misli. Sljedećih dana svakodnevno nas je ispitivao neki drugi oficir s tumačem, a i politička nastava bila je pojačana.

Zadnji dani u Villefrancheu

Jednog dana, dok se naša kompanija nalazila na vježbi izvan grada, dođe nam untersturmführer Michawetz, oficir koji je Vukeliću pobjegao sa strijeljanja. Cijela kompanija se morala postrojiti u tri reda, a onda je on počeo obilaziti redove zagledajući svakog vojnika. Tražio je nekog. Došao je i do mene. Pogledao me i nije me, hvala Bogu, prepoznao. Neopisiv je to strah bio. Ko zna šta bi bilo sa mnom. Untersturmführer Michawetz nikoga nije izdvojio. Kasnije smo čuli da su iz cijele naše divizije Nijemci "izsortirali" neke njima "nepouzdane" vojnike. Šta je onda bilo sa tim ljudima, mi nismo znali. Nakon 15 dana prebačeni smo vozom u Neuhammer, u Njemačkoj. Bili smo sretni da smo napustili taj nesretni Villefranche.