KASIM ef. MAŠIĆ
1919. godine u selu Luke kod Ilijaša
03. februara 2001.Travnik
Presuda vojnog suda Kasima Mašića (1945.)
Vojni sud Zborne oblasti za Sarajevo, koji su predstavljali suborci: kapetan Veso Jovanović kao predsjednik Vijeća, kapetan Šorn Avgustin i kapetan Radan Danilo kao članovi Vijeća, poručnik Radonjić Mašan kao sekretar, u prisustvu tužioca za Sarajevski okrug, drug potporučnik Berbić Šukrija i optuženi Mašić Kasim, zbog postupanja prema članu 14. Uredbe o vojnim sudovima i nakon glavne rasprave održane 15. avgusta 1945. godine u Sarajevu, objavili su sljedeću presudu: [ ...]
izvor
Presuda vojnog suda Kasima Mašića (1945.)
PRESUDA
U IME NARODA JUGOSLAVIJE [1]
Vojni sud Zborne oblasti za Sarajevo, koji su predstavljali suborci: kapetan Veso Jovanović kao predsjednik Vijeća, kapetan Šorn Avgustin i kapetan Radan Danilo kao članovi Vijeća, poručnik Radonjić Mašan kao sekretar, u prisustvu tužioca za Sarajevskog okruga, drug potporučnik Berbić Šukrija i okrivljeni Mašić Kasim, zbog postupanja prema članu 14. Uredbe o vojnim sudovima i nakon glavne rasprave održane 15. avgusta 1945. godine u Sarajevu, izrekli su sljedeću presudu:
PRESUDA
Optuženi Mašić Kasim, Mehin sin i od majke Mejre, rođene Avdukić, rođen 1919. godine u Ilijašu, teolog, islamske vjeroispovijesti, neoženjen,
JE KRIV
- Zato što se pridružio Handschar diviziji u junu 1943. i ostao u njenim redovima do svog zatočeništva 1945.;
- Zato što je nakon završenog vojno-političkog kursa u Njemačkoj i vojnog kursa u Francuskoj bio na poziciji imama u Handschar diviziji;
- Zato što je kao član komisije za regrutaciju dobrovoljaca i njihov ulazak u njemačku vojsku i Handschar diviziju obišao mnoga mjesta u svojoj domovini;
- Zato što je otišao u Mađarsku kao organizator da tamo osnuje diviziju Kama;
- Zato što je predvodio oko 1.000 vojnika u svom bijegu iz oslobodilačke vojske.
Pri tome je počinio krivična djela iz člana 14. Uredbe o vojnim sudovima i stoga je kažnjiv po članu 16. iste uredbe, uz pozivanje na član 1. Zakona o kazni.
OSUĐEN:
NA ZATVOR SA PRINUDNIM RADOM NA PERIODU OD
13 /TRINAEST/ GODINA
I GUBITAK POLITIČKIH I POJEDINIH GRAĐANSKIH PRAVA NA PERIODU OD
7 /SEDAM/ GODINA.
U zatvor su mu uračunati dani koje je već proveo u pritvoru od 10. jula 1945. do dana presude.
RAZLOG:
Osuđeni Mašić Kasim priznaje da je stupio u Handschar diviziju i završio vjersko-politički kurs u Babelsbergu, gdje su predavali palestinski muftija El-Husseini sa svojim narodom i njemačkim oficirima, te da su [sic!] u Francuskoj potom završili vojnu obuku. On navodi da je njegov zadatak bio religiozne prirode. Poznato je da su imami Handschar divizije obilazili zdrave i bolesne SS-ovce, davali im utjehu i samopouzdanje i podizali im moral. Kaže da je u augustu 1944. godine Himmler naredio mobilizaciju novih snaga na hrvatskoj teritoriji, pa su se on i dvojica kolega pridružili komisiji koja je propagandom regrutovala nove ljude. On nabraja mjesta kojoj je prisustvovao kao član Komisije. Svedoči da je pričao o uslovima pristupanja SS diviziji i o subvencijama za nove SS-ovce. Sa istim zadatkom otišao je u Mađarsku, ali ga je, kaže, u tom poslu spriječila Crvena armija. Priznaje da je do posljednjeg dana bio u bijegu i da je predvodio oko 1.000 vojnika. Važno je naglasiti da su mnogi esesovci dezertirali, neki su pobjegli kući, a drugi su pokušali iskupiti svoje grijehe na druge načine. Međutim, i nakon ovih činjenica, osuđenik Mašić Kasim ostaje vjeran ostacima ove divizije i ne samo zato što se ističe kao organizator, već ulaže sve svoje snage da zasladi obrok u ovoj diviziji za nove esesovce. Svedoči da je pričao o uslovima pristupanja SS diviziji i o subvencijama za nove SS-ovce. Sa istim zadatkom otišao je u Mađarsku, ali ga je, kaže, u tom poslu spriječila Crvena armija. Priznaje da je do posljednjeg dana bio u bijegu i da je predvodio oko 1.000 vojnika. Važno je naglasiti da su mnogi esesovci dezertirali, neki su pobjegli kući, a drugi su pokušali iskupiti svoje grijehe na druge načine. Međutim, i nakon ovih činjenica, osuđenik Mašić Kasim ostaje vjeran ostacima ove divizije i ne samo zato što se ističe kao organizator, već ulaže sve svoje snage da zasladi obrok u ovoj diviziji za nove esesovce. Svedoči da je pričao o uslovima pristupanja SS diviziji i o subvencijama za nove SS-ovce. Sa istim zadatkom otišao je u Mađarsku, ali ga je, kaže, u tom poslu spriječila Crvena armija. Priznaje da je do posljednjeg dana bio u bijegu i da je predvodio oko 1.000 vojnika. Važno je naglasiti da su mnogi esesovci dezertirali, neki su pobjegli kući, a drugi su pokušali iskupiti svoje grijehe na druge načine. Međutim, i nakon ovih činjenica, osuđenik Mašić Kasim ostaje vjeran ostacima ove divizije i ne samo zato što se ističe kao organizator, već ulaže sve svoje snage da zasladi obrok u ovoj diviziji za nove esesovce. da je rekao o uslovima pristupanja SS diviziji i o subvencijama za nove SS ljude. Sa istim zadatkom otišao je u Mađarsku, ali ga je, kaže, u tom poslu spriječila Crvena armija. Priznaje da je do posljednjeg dana bio u bijegu i da je predvodio oko 1.000 vojnika. Važno je naglasiti da su mnogi esesovci dezertirali, neki su pobjegli kući, a drugi su pokušali iskupiti svoje grijehe na druge načine. Međutim, i nakon ovih činjenica, osuđenik Mašić Kasim ostaje vjeran ostacima ove divizije i ne samo zato što se ističe kao organizator, već ulaže sve svoje snage da zasladi obrok u ovoj diviziji za nove esesovce. da je rekao o uslovima pristupanja SS diviziji i o subvencijama za nove SS ljude. Sa istim zadatkom otišao je u Mađarsku, ali ga je, kaže, u tom poslu spriječila Crvena armija. Priznaje da je do posljednjeg dana bio u bijegu i da je predvodio oko 1.000 vojnika. Važno je naglasiti da su mnogi esesovci dezertirali, neki su pobjegli kući, a drugi su pokušali iskupiti svoje grijehe na druge načine. Međutim, i nakon ovih činjenica, osuđenik Mašić Kasim ostaje vjeran ostacima ove divizije i ne samo zato što se ističe kao organizator, već ulaže sve svoje snage da zasladi obrok u ovoj diviziji za nove esesovce. Sa istim zadatkom otišao je u Mađarsku, ali ga je, kaže, u tom poslu spriječila Crvena armija. Priznaje da je do posljednjeg dana bio u bijegu i da je predvodio oko 1.000 vojnika. Važno je naglasiti da su mnogi esesovci dezertirali, neki su pobjegli kući, a drugi su pokušali iskupiti svoje grijehe na druge načine. Međutim, i nakon ovih činjenica, osuđenik Mašić Kasim ostaje vjeran ostacima ove divizije i ne samo zato što se ističe kao organizator, već ulaže sve svoje snage da zasladi obrok u ovoj diviziji za nove esesovce. Sa istim zadatkom otišao je u Mađarsku, ali ga je, kaže, u tom poslu spriječila Crvena armija. Priznaje da je do posljednjeg dana bio u bijegu i da je predvodio oko 1.000 vojnika. Važno je naglasiti da su mnogi esesovci dezertirali, neki su pobjegli kući, a drugi su pokušali iskupiti svoje grijehe na druge načine. Međutim, i nakon ovih činjenica, osuđenik Mašić Kasim ostaje vjeran ostacima ove divizije i ne samo zato što se ističe kao organizator, već ulaže sve svoje snage da zasladi obrok u ovoj diviziji za nove esesovce. i da je vodio oko 1.000 vojnika. Važno je naglasiti da su mnogi esesovci dezertirali, neki su pobjegli kući, a drugi su pokušali iskupiti svoje grijehe na druge načine. Međutim, i nakon ovih činjenica, osuđenik Mašić Kasim ostaje vjeran ostacima ove divizije i ne samo zato što se ističe kao organizator, već ulaže sve svoje snage da zasladi obrok u ovoj diviziji za nove esesovce. i da je vodio oko 1.000 vojnika. Važno je naglasiti da su mnogi esesovci dezertirali, neki su pobjegli kući, a drugi su pokušali iskupiti svoje grijehe na druge načine. Međutim, i nakon ovih činjenica, osuđenik Mašić Kasim ostaje vjeran ostacima ove divizije i ne samo zato što se ističe kao organizator, već ulaže sve svoje snage da zasladi obrok u ovoj diviziji za nove esesovce.
Sud je krivična djela koja je počinio ocijenio i izrekao presudu kao dispozitiv.
Smrt fašizmu - sloboda narodu!
| sekretar | Grb Vojnog suda | Predsjednik Savjeta |
| (nacrtano) | (ćirilica, nečitko) | (nacrtano) |
Rukopisni dodatak:
Vojni sud VI armije, broj 654/45 od 1. marta 1946. godine, potvrdio je ovu prvostepenu presudu u celini.
Tačnost gornjih izjava je potvrđena
| Grb Vojnog suda | office manager |
| Štab ćirilice divizije | potpisan Draga Aćimović |
| 38. divizije |
Presuda vojnog suda Kasima Mašića (1945), Arhiv KPZ Zenica, uložak br. 374 Mašić Kasim.
Vezani esej:
Ferhadbegović, Sabina: Kriv u ime naroda
esej
Kriv u ime naroda
Na suđenje je čekao pet sedmica u sarajevskom centralnom zatvoru. Svaki dan se opraštao od logoraša koji se nisu vraćali nakon izricanja presude. Za streljačke vodove rat nije završio predajom. I nakon oslobođenja svakodnevno su ubijali osuđenike, bivše protivnike rata, navodne ratne zločince, "narodne neprijatelje", lopove, ubice i špijune, "sluge okupatora". Kao takav je optužen.
Kasim Mašić nije još napunio dvadeset četiri godine kada je u kasno proljeće 1943. godine završio školovanje na Visokoj islamskoj šerijatskoj teološkoj školi u Sarajevu. Nije bilo mnogo islamskih pravnika koji su bili tako dobro obučeni u Bosni u to vrijeme. Mogao se i usred rata nadati poslu u Islamskoj zajednici, kancelarijskom poslu u Sarajevu, daleko od fronta. A ipak je pristao kada ga je bosanskohercegovačka ulema Medžlis, najviše islamsko vijeće učenjaka, predložila, zajedno sa još šest diplomaca njegovog fakulteta, za mjesto jednog od imama Tabora u novoosnovanoj 13. planinskoj diviziji Waffen SS.
Zašto su bosanski muslimani dozvolili da budu nominovani za Waffen-SS u četvrtoj godini rata, kada je svima trebalo da se zna šta znači saradnja sa nacionalsocijalistima? Razumljivo je da je Heinrich Himmler bio sretan zbog novih vojnika za svoju vojsku i spekulirao o boljim odnosima sa islamskim svijetom uz aktivnu podršku jerusalimskog velikog muftije Muhameda Amina al-Husseinija. Formiranje Waffen-SS-a od bosanskih Muslimana uklopilo se u njegovu politiku ekspanzije i bio je sljedeći korak ka transformaciji Waffen-SS-a u evropski SS. U mašti svojih partnera bosanskih Muslimana, divizija je prerasla u jezgro vojske bosanskih Muslimana, koju su Nijemci u budućnosti obučavali i naoružavali da brani interese bosanskih Muslimana nasiljem, ako je potrebno, ili čak da im uvede teritorijalnu autonomiju .
Od raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, Bosna je bila dio takozvane Nezavisne Države Hrvatske, satelitske države sila Osovine kojom su vladale fašističke ustaše .
Iako su Nemci i Italijani okupirali zemlju, njihova relativna slabost značila je da je u ovom regionu harao brutalni građanski rat paralelno sa Drugim svetskim ratom.
Svaka strana u građanskom ratu pokušala je steći kontrolu i osigurati svoju moć masovnom upotrebom sile protiv civilnog stanovništva. Hrvatske i dijelom muslimanske ustaše su proganjale i ubijale Jevreje, Rome i Srbe, srpske četnike [7]progonili i ubijali bosanske Muslimane, Rome i Hrvate, dok su se obojica žestoko borili protiv partizanskog pokreta, kojim je dominirala Komunistička partija Jugoslavije.
Mašić je bio duboko šokiran srpskim masovnim zločinima nad muslimanima istočne Bosne. Samo u Foči četnici su masakrirali hiljade civila nakon preuzimanja vlasti u avgustu 1941. godine.
Preživjeli, koje je redovno posjećivao u izbjegličkim kampovima humanitarne organizacije Merhamet, izvještavali su o užasnim stvarima.
Jesu li njihove priče uticale na njega toliko da je krenuo u ofanzivu da se muslimani brane? Zar za njega, pobožnog muslimana, otpor u redovima jugoslovenskih partizana nije dolazio u obzir? Da li je vidio samo muslimanske žrtve i šta je znao o stradanjima svojih komšija Srba i Jevreja? U svakom slučaju, nije se protivio slanju u Waffen-SS, učestvovao je na kursu za imame u Babelsbergu i na vojnoj obuci u Francuskoj i konačno se vratio kao imam SS-Panzerjäger bataljona 13 u proljeće 1944. godine. uniforma Waffen-SS.SS-a nazad u Bosnu.
Sa divizijom Handschar, koja je sada nazvana po arapskom zakrivljenom bodežu, sve je išlo drugačije od planiranog od samog početka. Dobrovoljno se javilo premalo dobrovoljaca, a vojnici su morali biti regrutovani tokom prisilnih racija. Tokom vojne obuke u Villefranche-de-Rouergueu, Bosanci su se pobunili protiv svojih njemačkih oficira a od trenutka povratka na prostor bivše Jugoslavije prvi dezertirao. Pola godine kasnije divizija je bila raspuštena.
Bosanci su strgnuli oznake SS-a sa svojih uniformi, ugasili cigarete na tetovažama krvne grupe na unutrašnjoj strani nadlaktica i urezali ih. Kasim Mašić je ostao na njemačkoj strani. Njeni vojnici su sa oružjem i opremom masovno prelazili partizanima. Kasim Mašić je regrutirao nove dobrovoljce za stvaranje druge hrvatske Waffen SS divizije Kama.
Gledao je svoje ljude kako padaju kao muhe tokom njemačkog povlačenja u borbi protiv Crvene armije i ostao uz njih do kraja. Da li je osjećao obavezu prema onima koji su ostali? Sada, zar nije mogao da zamisli da pređe na stranu komunista? Sa 26 godina bio je stariji od nekih svojih vojnika, od kojih su mnogi regrutovani kada su imali 18 godina. I on je bio njihov imam. Je li se bojao posljedica dezertiranja?
Imame Mustafu Hadžimulića i Hasana Bajraktarevića vjerovatno je strijeljao tadašnji komandant borbenih trupa Hans Hanke kada su odbili da napuste Bosnu kada su se povukli 1944. godine.
Da li se bojao odmazde od strane partizana? Ne znamo sve to. Činjenica je da su ga nakon kapitulacije jedinice Jugoslovenske narodne armije uhapsile na austrijskoj granici i odvele u logor Prečka kod Zagreba.
Tamo su ga 28. maja 1945. uhapsili službenici jugoslovenske tajne službe (Odjeljenje zaštite naroda, OZNA) i prebacili u Sarajevo. Imao je sreće. Partizani su u prelaznom periodu, kako je sada poznato, kratko odradili brojne „lakeje okupatora“ i „izdajnike“. Međutim, pobjednici su ubrzo uložili na pore da zaustave upotrebu nekontrolisanog nasilja, učvrste mir i integrišu jugoslovensko stanovništvo, duboko podijeljeno i traumatizirano ratom i građanskim ratom.
Kao saveznička država, Jugoslavija je bila jedan od osnivača Komisije Ujedinjenih nacija za ratne zločine (UNWCC), a partizani su, pokušavajući da osiguraju legitimitet i legalnost svog kretanja, već 30. novembra 1943. osnovali svoju komisiju za utvrđivanje zločina koje su počinili okupatora i njihovih pomagača. Njihov cilj je bio da dokumentuju počinjene ratne zločine, da identifikuju odgovorne i da ih optuže za svoje zločine.
Po sličnom obrascu, širom Evrope su formirane komisije koje su istraživale nemačke zločine, prikupljale dokaze i vodile preliminarne istrage sa različitim stepenom uspeha: u Poljskoj je to bila glavna komisija za istraživanje nemačkih zločina u Poljskoj, u Belgiji Komisija d`Enquête sur la prekršaj des règles du droit des gens et des lois et coutumes de la guerre [19] i u Sovjetskom Savezu Vanredna državna komisija za utvrđivanje i istragu zločina koje su počinili njemački fašistički osvajači i njihovi saučesnici. Čak i nazivi ukazuju na različite koncepte na kojima su ove komisije bile zasnovane. Nažalost, još uvijek ne postoji studija koja upoređuje njihov rad. Jugoslovenska komisija je takođe nedovoljno istražena. Blisko sarađuje sa UNWCC i zasniva se na međunarodnim kriterijumima. Međutim, smjernice za njihovo djelovanje formulirali su komunisti od samog početka. U Jugoslaviji je formirala čvrstu mrežu potkomisija koje su do 1948. radile na otkrivanju ratnih zločina. Ove državne komisije su imale hroničan nedostatak osoblja i pretrpane brojem prijavljenih zločina: 1947. godine, bosanska državna komisija je imala samo sedam pravnika od 27 zaposlenih. [21]Ali uložili su ogromne napore, vozili se širom zemlje, intervjuisali preživjele odmah nakon pacifikacije, obezbjeđivali dosijee okupatora i pregledavali ih i katalogizirali zajedno sa presudama narodnih i vojnih sudova. Osnovali su istražne komisije i proizveli gomilu materijala, od kojih su dio objavili u dnevnim novinama i proslijedili UNWCC-u. Uprkos svim kritikama njihovih izvora, rad komisija žrtvama je bio od neprocjenjive vrijednosti jer su im dale forum da lako ispričaju svoja iskustva.
U prve dvije godine postojanja bosanskohercegovačka komisija zaprimila je 66.632 izvještaja, odnosno oko 90 izvještaja dnevno.
Izradio je 2.014 rezolucija. 217 je bilo usmjereno protiv Nijemaca ili Talijana, 1.697 protiv njihovih lokalnih pomagača. Kao smjernica, do trenutka kada je Državna komisija raspuštena 1948. godine, primila je više od 900.000 izvještaja o ratnim zločinima od žrtava, njihovih porodica ili drugih građana. [23] Sve državne komisije zajedno su uzele 550.000 izjava svjedoka i na osnovu toga su mogle donijeti 120.000 odluka. Identificirali su 65.000 ratnih zločinaca i "narodnih neprijatelja" od kojih su oko 50.000 bili lokalni "izdajnici".
Nakon rata, Jugoslavija je, kao i većina pogođenih zemalja, prvo morala da stvori pravni osnov za osudu identifikovanih počinilaca. [25] Nekoliko međunacionalnih zbirki na ovu temu jasno pokazuju izazove krivičnog gonjenja ratnih zločinaca: nije se radilo samo o pitanju koji zakon treba primijeniti, već i o rješavanju dubokih društvenih pitanja krivice, istine i pravde . [26] Poput Francuske ili Poljske, Jugoslavija je stvorila nove politike i nove institucije za adekvatno kažnjavanje počinjenih zločina: članstvo u organizacijama koje su proglašene "zločinačkim" bilo je jedno od njih.
Kasim Mašić je optužen kao "narodni neprijatelj" po članu 14. Uredbe o vojnim sudovima, koju je Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije proglasio tek u maju 1944. godine. Vojni sudovi su bili odgovorni za sva krivična djela usmjerena protiv "narodnooslobodilačke borbe, protiv njenih tekovina i interesa" i za sva krivična djela koja su počinila vojna lica i ratni zarobljenici. Prema sovjetskom modelu, počinioci su trebali biti optuženi ili kao ratni zločinci ili kao "narodni neprijatelji".
Razlika između ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja bila je inherentna ideji stranih okupatora i njihovih lokalnih pomagača, koji su samo pežorativno nazivani "slugama okupatora". Prvi su trebali biti procesuirani kao ratni zločinci, kao aktivni podstrekači i autori, kao organizatori i podstrekači zločina. Lokalni "saradnici", četnici, ustaše i pripadnici drugih vojnih jedinica smatrani su neprijateljima naroda jer su izvršavali naređenja okupatora i "izdali" svoj narod za saradnju sa neprijateljem. Narativ o „narodnom neprijatelju“ delovao je na različitim nivoima: stilizovanjem kao oličenje jugoslovenskog naroda, partizani su jasno definisali ko pripada novoj nacionalnoj zajednici, a ko ne.[29] Okupatori su očigledno snosili glavnu krivicu.
Osuđeni su za svoj zločin mogli biti kažnjeni smrću. Bili su sigurni u barem privremeno isključenje iz nacionalne zajednice. Svi oni koji su uključeni u "krvoločni sistem" smatrani su potencijalnim počiniocima.bili uključeni u okupaciju. Komisije su prekrile cijelu zemlju plakatima koji su pozivali na prozivku. U bosansko-hercegovačkoj varijanti pisalo je: „Pred narodni sud sa monstrumima!
Prijavite svaki zločin, razotkrijte zločince, prijavite špijune okupatora.
Zločinac nije samo onaj koji je ubio. Žrtvu je uhvatio nožem samo zahvaljujući prethodno organizovanom, krvožednom sistemu. Zadaci su bili podijeljeni. Jedni su agitirali i osuđivali, drugi su u govorima i člancima sankcionisali zločine, a treći su tovili fašističke pse. Svi su radili zajedno, na različite načine, javno ili tajno, a rezultat su bile krvave orgije nad nedužnim ljudima, nezaboravne i strašne.”
Prema ovom shvatanju, zločinci su bili svi čije su svesne radnje bile usmerene protiv interesa jugoslovenskog naroda i pogodovale neprijatelju.
Kada se Kasim Mašić nakon dvije godine vratio u grad, odakle mu se život okrenuo, bio je među poraženima. Preživio je Drugi svjetski rat, ali je sada na optuženičkoj klupi vojnog suda 38. Istočnobosanske jurišne divizije jugoslovenskih partizana. Upravo protiv ovih ljudi, njegovih sadašnjih sudija, njegova divizija se nedavno borila na planini Majevici u sjeveroistočnoj Bosni.
Odbacio je komuniste. Retko ko je bio stariji od njega, tužilac poručnik Šukrija Berbić takođe se borio kao partizan. U komisiji, kojom je predsedavao kapetan Veso Jovanović, bila su još dva iskusna partizanska borca od samog početka i članovi komunističke omladine, politički komesar Avgustin
Šorn i Radan Danilo. Samo sekretar Mašan Radonjić poznavao je Drugi svjetski rat iz drugačije perspektive kao preživjeli iz njemačkih logora.
U svojoj presudi od 15. avgusta 1945. godine, vojni sud je Kasima Mašića teretio za nekoliko krivičnih djela:
- prvo, da je u junu 1943. godine stupio u Handschar diviziju i da je u ovoj vojnoj jedinici ostao do zatočeništva 1945. godine.
- Drugo, da je završio vojno-politički kurs u Njemačkoj i vojnu obuku u Francuskoj i da je preuzeo dužnost imama u Handschar diviziji.
- Treće, da je kao član komisije za regrutaciju dobrovoljaca za jedinice njemačke vojske i za Handschar diviziju obišao mnoga mjesta u svojoj domovini.
- Četvrto, da je otišao u Mađarsku kao organizator da tamo osnuje diviziju Kama, i
- peto, da je predvodio 1.000 vojnika u njemačkom povlačenju iz oslobodilačke vojske.
Mašića nije podržao defanzivac. Priznao je i priznao svaku optužbu. Obrazloženje presude pokazuje da je svoj zadatak pokušao svesti na čisto duhovnu dimenziju, u šta vojni sud nije bio uvjeren. Pošto je divizija bila u raspuštanju najkasnije od septembra 1944. godine, vojnim sucima je neshvatljivo i neoprostivo da je Mašić ostao uz Nijemce do kraja rata. Oni su imputirali da se mogao pridružiti mnogim drugima koji su dezertirali i otišli kući, ili na neki drugi način iskupili svoje "grijehe". Ovaj duboko religiozni jezik je pokazatelj kategorija u kojima su razmišljale njegove sudije i simbolike koju su koristili. Osjećali su da je izdajnik i samim tim grešnik, zarobljeni u borbi na strani okupatora, njihovog neprijatelja.
On se ogriješio o jugoslovenski narod i očekivali su pokajanje i pokajanje od grešnika. Mašić je prokockao svoju šansu za olakšavanje okolnosti tako što je "mamčio" dobrovoljce za Nijemce umjesto da se vrati kući nakon što se vratio u Bosnu. Izgubio je priliku za milost jer nije pokazao kajanje. Njegove sudije nije zanimalo zašto se Kasim Mašić odlučio pridružiti Handschar diviziji i zašto nije dezertirao. Irelevantna je bila i činjenica da nije učestvovao u ratnim djelima. Njena kazna je bila shodno tome stroga. Osudili su ga na trinaest godina teškog rada i sedam godina lišenja političkih i određenih građanskih prava. Njihova presuda je reprodukovala narativ koji su već formulisali partizani tokom rata o izdaji jugoslovenskog naroda od strane elita. Iz sebičnosti, zbog novca, ili da bi spasili sebe i svoju porodicu, izdali bi svoj narod. Umjesto toga, zaveli su neprosvijećene, obične ljude koji su im vjerovali, da sarađuju sa fašistima.
Prema ovom shvaćanju, u Mašićevom ponašanju je postojao određeni stepen krivice. Kako su se partizani osjećali o tome ilustruje citat Sulejmana Filipovića, i samog člana Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, koji je u maju 1944. godine još uvijek prijetio svakome ko je “za prljavu platu počinio zločine nad svojim narodom” dobili bi pravednu kaznu ako ih prethodno nije pogodio pravedni, osvetnički metak na frontu. [35] Kasim Mašić je preživio rat i prijelazni period. U zatvoru će provesti sljedećih 13 godina. Međutim, mogao je biti i strože kažnjen.
U svom prijedlogu za podizanje optužnice protiv Mašića 30. jula 1945. bosansko-hercegovački ogranak tajne službe sugerirao je ideološku motivaciju za njegov odlazak u 13. Waffen SS: Mašić je bio jedan od prvih koji je pristupio Handschar diviziji, a već je učinjeno 17. juna 1943.
S entuzijazmom je učestvovao na kursevima u Njemačkoj, koje su izvodile pristalice "međunarodnog zločinca, veliki muftija El-Huseini i Gestapo". Naučeno je marljivo prenosio vojnicima. U pismu se ne navodi šta ih je on konkretno učio niti koja su djela koja su suprotna ratu izvršili vojnici. OZNA je pretpostavila da su oni općepoznati i da ih nije potrebno detaljnije isticati. Poznato je šta je ta divizija radila na „našim krajevima“, za šta je tajna služba smatrala odgovornim posebno „poslušne pastire“ poput Mašića. Međutim, dosijei Državne komisije dokazuju upravo suprotno: u ovom trenutku istražitelji nisu uvijek znali tačno gdje je divizija raspoređena, u koje radnje je uključena, ko je bio odgovoran u pukovima i koje su konkretno ratne zločine vojnici počinili.
Za osudu da su optuženi bili članovi kriminalne organizacije bilo je dovoljno ako nisu mogli dokazati da su bili prisiljeni da učestvuju i da nisu učestvovali u zločinima.
Prilikom određivanja kazne, fokus treba biti na njihovom ličnom angažmanu u nacionalsocijalističkom sistemu. Činjenicu da je Mašić posjetio El-Huseinija u njegovoj rezidenciji kod Berlina istražitelji su protumačili kao znak njegovog izuzetnog položaja. Međutim, svi imami su bili prisutni ovoj posjeti, koja nije bila u spisima ili je bila irelevantna za OZNU. OZNA ga je optužila za agitaciju za diviziju i vrbovanje dobrovoljaca kao posebno djelo. Prema njihovom tumačenju, odlučio je da ostane na njemačkoj strani do kraja rata zbog svoje posebne uključenosti u nacistički sistem. Šta se pod tim tačno podrazumevalo, ostaje nepoznato. Njegova bliska saradnja sa okupatorima, pa je optužba i uticaj na vojnike utrli put kasnijim još jednom eksplicitno nivelirao nenavedene zločine divizije. I iako sam Mašić nije učestvovao niti je planirao bilo kakva ratna djela, tajna služba je predložila da ga optuži kao ratnog zločinca po članu 13. Pravilnika o vojnim sudovima. Za OZNU je bio aktivni podstrekač i pokretač, organizator i komandant zločina zbog svojih radnji.
Vojni sud nije u potpunosti postupio po preporuci OZNE. Ova odluka mu je možda spasila život. Nestrukturiran pristup procesuiranju ratnih zločina bio je norma u periodu tranzicije iz rata u mir. Kako su krivična djela kažnjavana često je ovisilo o lokalnim prilikama i ko je u to vrijeme bio na vojnoj odgovornosti. U neposrednom poslijeratnom periodu kazna je bila znatno viša nego kasnije. Vojnim sudijama često je nedostajalo marljivosti u donošenju presuda. Presude su dijelom bile rezultat krivičnih kazni, a dijelom oruđe za eliminaciju potencijalnih političkih protivnika. U ovom trenutku, jugoslovenski sistem krivičnog pravosuđa za ratne zločine podsjeća na sovjetski model.
Kasim Mašić je kaznu služio do posljednjeg dana. Ostali zatvorenici su pušteni na slobodu zbog individualnih ili kolektivnih amnestija: ovdje razvoj u Jugoslaviji teče u istom smjeru kao u ostatku Evrope, gdje je većina zatvorenika puštena do sredine 1950-ih.
Kasim Mašić je napustio Zenički zatvor tek 28. maja 1958. godine.
U njegovom dosijeu se nalazi vjerojatni razlog: Mašić je širio nacionalnu mržnju i neprijateljsku propagandu među zatvorenicima, navodi se u bilješci od 19. novembra 1947. Jer je bio. stoga se smatra politički neprijateljskim prema komunističkim vladarima, nesposobnim za resocijalizaciju i jasnim protivnikom. Pratioci opisuju Mašića kao duboko religioznu osobu.
Čak i u zatvoru, molio je svakodnevne molitve i nije pokazivao interes za saradnju sa zvaničnim organima.
Nadzornici su njegovu religioznost ocijenili kao ideologiju, a Mašića stigmatizirali kao smetnju. Uzeli su mu Kuran.
Drugi zatvorenici su izvijestili koliko su komunistički vladari cijenili učešće u radnim grupama koje su bile ponuđene.
Mašić je bojkotovao sve ponude. U redovnim dopisima, zatvorske vlasti su navele da ometa političko-kulturno-obrazovni rad među zatvorenicima i da njegov neprijateljski stav negativno utiče na prevaspitavanje drugih zatvorenika.Kazna nema nikakvog uticaja na njega. U ovom trenutku, svi zahtjevi njegove porodice za pomilovanje ili preispitivanje kazne završili su odbijanjem.
Nakon smjene i perioda nezaposlenosti, Mašić je našao novi posao u Islamskoj zajednici. Radio je kao imam prvo u bosanskom mjestu Breza, a potom u Travniku, gdje je bio na čelu čuvene Sulejmanije, Šarene džamije.
Kada je umro 3. februara 2001. godine, doživio je kolaps komunističkog sistema i jugoslovenske države, kao i rat u Bosni 1990-ih. Ni njegova kazna ni kazna ne govore mnogo o njegovoj stvarnoj odgovornosti i ulozi u Drugom svjetskom ratu. Međutim, oni daju podsticaj da se nosi sa ovom odgovornošću bez upadanja u poznate priče o žrtvama. Jer diskursi žrtava, da citiram Ethel Matala de Mazza, predstavljaju otvorene rezultate koji održavaju sukobe u životu i sprečavaju trajnu pacifikaciju bivših (građanskih) ratnih regija.
[1] Esej o izvoru: Presuda vojnog suda Kasima Mašića (1945).
[2] Gafić, Mustafa, Hadži-Kasim-ef. Mašić. Preselio je na Ahiret uvaženi muallim i borac za istinu, u: Preporod 4/701 od 15. februara 2001. godine, str.28.
[3] Longerich, Peter, Heinrich Himmler: Biografija, München 2008, str. 695-697. Više o 13. Waffen SS vidi Lepre, George, Himmlerova bosanska divizija: Waffen-SS Handschar divizija 1943–1945, Atglen 1997. Uskoro će biti objavljena antologija o evropskoj dimenziji Waffen SS-a, koju su uredili Jochen Böhler i Robert Gerwarth: The Waffen SS. A European History.
[4] Redžić, Enver, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija: autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći Rajh, Sarajevo 1987.
[5] Ustaše (ustaše, ustanici) su bili nacionalističko-hrvatski fašistički podzemni pokret koji je nastao u međuratnom razdoblju s ciljem uspostavljanja etnički homogene velikohrvatske države. Više o kretanju u: Bartulin, Nevenko, Rasna ideja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: podrijetlo i teorija, Leiden 2014.
[6] Vidi odličnu studiju Aleksandra Korba o masovnom nasilju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Korb, Alexander, Im Schatten des Weltkriegs. Masovno nasilje ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima u Hrvatskoj 1941–1945, Hamburg 2013. O Drugom svjetskom ratu u jugoistočnoj Europi vidi Biondich, Mark, Balkan: Revolution, War, and Political Violence from 1878, Oxford et al. 2011; Eksplicitno o nezavisnoj državi Hrvatskoj vidi Sundhaussen, Holm, Ustaška država: Anatomija sistema vladavine, u: Österreichische Osthefte, 37 (1995) H. 2, str. 497-533.
[7] Četnici [Cetnici, od ceta, vojna družina] prvobitno su označavali pripadnike vojnih jedinica koje su se borile protiv osmanske vlasti na Balkanu u 19. vijeku. Tokom Drugog svetskog rata, srpska rojalistička nacionalistička udruženja generala Dragutina-Draža Mihailovića su usvojila ovu oznaku, boreći se za etnički homogenu Srbiju. Za četnike vidi Tomašević, Jozo, Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941–1945: Četnici. Stanford 1975.
[8] Dedijer, Vladimir; Miletić, Antun (ur.), Genocid nad muslimanima. 1941–1945: Zbomik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo 1990, str 190. Vidi i Čalić, Marie-Janine, Istorija Jugoslavije u 20. vijeku, Minhen 2010, str.164.
[9] Omerika, Armina, Islam u Bosni i Hercegovini i mreže mladih muslimana (1918-1983), Berlin 2014 (Balkanološke publikacije Istočnoevropskog instituta A), str. 329-330.
[10] Intervju sa Nedžibom Šaćirbegovićem 16. jula 2010.
[11] Lepre, George, Himmlerova bosanska divizija: Waffen-SS Handschar divizija 1943–1945, Atglen 1997, str.326.
[12] Grmek, Mirko; Lambrichs, Louise L., Les Revoltes de Villefranche. Mutinere d`un bataillon de Waffen-SS u Villefranche-de-Rouergueu, septembar 1943., Pariz 1998.
[13] Hoare, Marko Atila, Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu: Istorija, New York 2013, str.256; Vidite i njegovu presudu kao izvor za ovu objavu.
[14] Bernwald, Zvonimir, Muslimani u Waffen SS-u. Sjećanja na bosansku diviziju Handžar (1943–1945), Graz 2012, str.73f, str.76.
[15] Rješenje Okružnog suda Sarajevo od 6. juna 1957. godine u: Kartoteka Kasima Mašića, KPZ Zenica, broj 374.
[16] Sundhaussen, Holm, Drugi svjetski rat, u: Hösch, Edgar et al. (Hgg.), Enciklopedija istorije jugoistočne Evrope, Stuttgart 2004, str. 745-750, str. vidi i rasprave o Bleiburgu i drugim partizanskim zločinima u Geiger, Vladimir, Tito i likvidacija hrvatskih zarobljenika u Bleiburgu 1945, Istorija 20. veka 2 (2010), str. 29–52; Vodušek-Starić, Jerca, Kako su komunisti osvojili vlast 1944–1946, Zagreb 2006.
[17] Službeni list od 1. februara 1945, str 5. Tekstovi svih relevantnih rezolucija i smjernica o državnoj komisiji i postupanju sa ratnim zločincima nalaze se kod Zečevića Miodraga; Popović, Jovan (ur.), Dokumenti iz istorije Jugoslavije. Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača iz drugog svetskog rata, Beograd 1996, str. 445–477.
[18] Borodziej, Wlodzimierz, "Hitleristički zločini". Kažnjavanje njemačkih ratnih i okupacionih zločina u Poljskoj, u Frei, Norbert, (ur.), Transnacionalna politika prošlosti. Bavljenje njemačkim ratnim zločinima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, Göttingen 2006 (Prilozi historiji 20. stoljeća, 4), str. 399-437, ovdje str.412.
[19] Turou, Pieter, jadna mala Belgija? Belgijska suđenja njemačkim ratnim zločincima 1944–1951, u: Izrael, Liora; Mouralis, Guillaume (ur.), Suočavanje s ratovima i diktaturama. Pravni koncepti i kategorije na djelu, Hag 2014, str. 123–144, ovdje str.126.
[20] Hilger, Andreas, "Pravda će ići svojim tokom". Kažnjavanje njemačkih ratnih i nasilnih zločinaca u Sovjetskom Savezu i SBZ/DDR, u: Frei, Transnationale Rücken, str. 180-246, ovdje, str. 181.
[21] Arhiv Bosne i Hercegovine, Fond Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, ZKUZO, str.143.
[22] Arhiv Bosne i Hercegovine, Fond ZKUZO, Tajni spisi, Organizacija i rad komisije, str.32.
[23] Vajs, Albert, Rad komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u: Anali pravnog fakulteta u Beogradu 9 (1961) H. 4, str. 387-400, ovdje str.394.
[24] Rad državne komisije, u: Zečević, Miodrag (ur.), Dokumenti iz istorije Jugoslavije. Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača iz drugog svetskog rata, Beograd 1996, str.44.
[25] Vidi više u poglavlju Čišćenje Hitlerove Evrope u Deák, István, Evropa na suđenju. Priča o saradnji, otporu i odmazdi tokom Drugog svetskog rata, Njujork 2015.
[26] Frei, Transnacionalna politika prošlosti; Deák, Politika odmazde.
[27] O Poljskoj, vidi Borodziej, "Hitleristički zločini", str. 415-419; na istom aspektu u Francuskoj sa Moiselom, Claudiom, Otporom i odmazdom. Suđenja za ratne zločine u francuskoj zoni iu Francuskoj, u: Frei, Transnationale Becoming an With the Past, str.274f.
[28] Uredba o vojnim sudovima NOV, u: Geršković, Leon (ur.), Dokumenti o razvoju narodne vlasti. Priručnik za proučavanje istorije narodne vlasti na fakultetima, školama i kursevima. Beograd 1948, str.26.
[29] Ferhadbegović, Sabina, Pred sudom. Vojnici Handschar divizije u poslijeratnoj Jugoslaviji, u: Southeast Research 69/79 (2010/2011), str.
[30] Narodima Bosne i Hercegovine, u Arhivu Bosne i Hercegovine, Fond ZKUZO, str.446, str.447.
[31] Ibid.
[32] Više o upotrebi Handschar divizije u Lepreu, Himmlerova bosanska divizija, str. 187-248. Konkretni pokreti partizanskih trupa zabeleženi su u sledećoj antologiji: Hronologija narodnooslobodilačkog rata, Beograd 1965.
[33] Nakon raskida Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, završio je 1949. kao tzv. neformalni birokrata, kako su zvali Moskvi lojalni komunisti, u logoru Goli otok i nakon njemačkih logora preživio je i ovo degradirajuće jugoslovensko-komunističke “popravne ustanove”. U svojim memoarima opisao je nečovječno postupanje sa zarobljenicima: Radonjić, Mašan, Goli otok. Ljudsko mucilište, Zemun 1993.
[34] Ferhadbegović, Pred sudom, str.235.
[35] Filipović, Sulejman, Bosna je našla svoj put, u: Nova Jugoslavija, br. 6, 15. maj 1944, str. 24–26, ovdje str. 25f. Za ukazivanje na ovo, želio bih da se zahvalim dr. Xavier Bougarel.
[36] Predmet Mašić, Kasim, Prijedlog za pokretanje postupka, u: Arhiv KPZ Zenica, Spis Kasim Mašić, br. 374.
[37] Vojni sudovi u Francuskoj presudili su po istom principu, Moisel, Otpor, str.274.
[38] Frei, Norbert, After the fact. Kažnjavanje njemačkog rata i nacističkih zločina u Evropi. Bilans stanja, u: id., Transnacionalna politika prošlosti, str. 7-36, ovdje str.22.
[39] Arhiv KPZ Zenica, dosije 374 Kasim Mašić.
[40] Mehtić, Halil, Sječanje na rahmetli hadži Kasim ef. Mašica, u: Novi horizonti, 19 (2001).
[41] Intervju sa Nedžibom Šaćirbegovićem 16. jula 2010.
[42] Intervju sa Zvonimirom Bernwaldom 31. maja 2015.
[43] Nedžib Šaćirbegović je rekao da su stražari bili spremni da manje kontrolišu zatvorenike i da su bili popustljivi kada su učestvovali u kulturnom programu. Intervju sa Nedžibom Šacirbegovićem 16.07.2010.
[44] Arhiv KPD Zenica, dosije 374 Kasim Mašić.
[45] Gafić, Hadži-Kasim-ef. Mašić, str.28.
[46] Matala de Mazza, Ethel, Negrađanski ratovi. Molba za drugačiju kulturnu teoriju nasilnih permanentnih sukoba, u: Ferhadbegović, Sabina; Weiffen, Brigitte (ur.), Narating Civil Wars. O toku negrađanskih sukoba. Konstanz 2011, str.321-344, ovdje str.340.
Reference
-
Deák, Ištvan; Gross, Jan T.; Judt, Tony (ur.), Politika odmazde u Evropi – Drugi svjetski rat i njegove posljedice, Princeton et al. 2000.
-
Ferhadbegović, Sabina, Pred sudom. Vojnici Handschar divizije u poslijeratnoj Jugoslaviji, u: Southeast Research 69/79 (2010/2011), str. 228-251.
-
Frei, Norbert (ur.), Transnacionalna politika prošlosti. Bavljenje njemačkim ratnim zločinima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, Göttingen 2006. (Prilozi historiji 20. stoljeća, 4).
-
Hoare, Marko Atila, Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu: Istorija, New York 2013.
-
Lepre, George, Himmlerova bosanska divizija: Waffen-SS Handschar divizija 1943–1945, Atglen 1997.
Podsjećanje na značaj lika i djela Kasima ef. Mašića na Edukativnoj večeri u Ilijašu
Da se ime našeg autoriteta, alima i sugrađanina rahmetli Kasima ef. Mašića i njegova žrtva za muslimane ne bi zaboravila u organizaciji BZK „Preporod“ Ilijaš, MIZ Sarajevo i Džemata Stari Ilijaš održano je njemu posvećeno Edukativno veče u kino sali Ilijaš. Ašere je na početku proučio Sejid ef. Strika, imam džamije u Mrakovu. Cilj ove svojevrsne tribine bio je oživljavanje uspomena i sjećanja na velikana koji je svojim javnim djelovanjem zadužio grad Travnik u kojem je radio i svoj Ilijaš u čijoj Luci je rođen. O važnosti sjećanja, čuvanja uspomena, uzimanja pouke i uzora od muslimanskih vrlih prethodnika govorili su muftija sarajevski Prof.Dr. Enes Ljevaković, muftija travnički Dr. Ahmed ef. Adilović, glavni imam MIZ Sarajevo Dr. Ferid ef. Dautović, direktor Gazi Husrev-begove medrese Dr. Zijad ef. Ljevaković i imam džamije u Starom Ilijašu Mr. Ahmed ef. Purdić. Podcrtano je da se ne smije dozvoliti da ličnosti kao što je Kasim ef. Mašić padnu u zaborav i da bi ovakve edukativne večeri trebale postati tradicija u našem gradu.edveceulema Travnički muftija i direktor GHB medrese lično su poznavali Kasima ef. Mašića te su ovom prilikom naveli niz crtica i anegdota iz njegovog života koji mogu služiti kao pouka budućim pokoljenjima uz zaključak da svako ko ga je poznavao ima vlastitu priču o njemu. A ta priča uvijek se završava time da je rahmetli Kasim ef. bio gorljivi borac za islam. Član Izvršnog odbora BZK „Preporod“ Ilijaš Almir Pušina na početku je naglasio da narod koji je vjeran svojoj tradiciji ima pravo na samopoštovanje, jer narod koji ne zna cijeniti svoje, ne zna cijeniti ni tuđe bogatstvo. U svom izlaganju travnički muftija Adilović je ukazao na vrline koje su krasile Kasima ef. Mašića, kao što su: poštenje, čestitost, upornost, istinoljubivost, bogobojaznost, veliki entuzijazam u podučavanju Kur'anu i skromnost, spremnost da upozorava na greške i zahvalnost na dobronamjerno upućenoj kritici. roditelji kasim efIzmeđu ostalog, istakao je da je Kasim ef. do kraja života bio neumoran u podučavanju ispravnom učenju Kur'ana, u čemu je polučio izvanredne rezultate, koji su i danas vidljivi. Također, potencirao je njegove pozitivne osobine, na koje se trebaju ugledati mlađe generacije. U prilog njegovoj pobožnosti govori i podatak da je naš Kasim-ef. nepunih 25 godina, sve dok mu se zdravstveno stanje nije pogoršalo, sa svojom hanumom postio savmi-Davud, post koji je praktikovao Davud, a.s, jedan dan je postio, a jedan mrsio.kasimef3 Prisutni su mogli pogledati i multimedijalni sadržaj sa isječcima iz novina o životu Kasima ef. Mašića, video priču njegovog brata Hasana koji je emotivno iznio niz sjećanja na događaje iz života Kasima ef, posebno na njegov izlazak iz zatvora i doček u Starom Ilijašu. Posebnu draž ovoj tribini dala je ilijaška pjesnikinja Nejra Šehić, čije će roman uskoro izaći, kao i članovi Hora „Preporod“ Ilijaš izvanrednim izvođenjem ilahija. Tehničku i medijsku podršku ovom događaju dali su uposleni JU „KSC i Radio Ilijaš“. Nakon tribine u prostorijama KSC-a Ilijaš, prisutni su mogli pogledati izložbu fotografija i eksponata koji su vezani za Kasima ef. Mašića a koju su upriličili profesori Safija Beširević i Mahir Čutura, kao i Ahmed ef. Purdić. izlozbakasimef
Na kraju su posjetitelji mogli čuti i audio-zapis njegovog ezana, koji je kod mnogih poznavalaca izazvao lijepe uspomene, u čemu će uživati i naši slušatelji tokom Ramazana. Iz Biografije Kasima ef. Mašića Kasim ef. Mašic rođen je 1919. godine u selu Luka kod Ilijaša. Tu je završio osnovno školovanje a potom GHM i VIŠT (Višu šerijatsku teološku školu) u Sarajevu. Period od 1948. do 1961. provodi u zatvoru. Po izlasku iz zatvora biva mu uskraćeno pravo na zaposlenje, da bi nakon duže pauze počeo raditi kao imam, hatib i muallim u Brezi, gdje ostaje do 1974. godine kada je postavljen za imama, hatiba i muallima u Sulejmaniji (narodu poznatoj kao Šarena džamija) u Travniku. Na tom radnom mjestu ostaje sve do 1987. godine kada je penzionisan.slikapublika Čitav svoj život provodio je sa običnim svijetom, pa je nakon preseljenja i ukopan sa „običnim“ svijetom u jedno od travničkih mezarja, „Derventa“ koje se nalazi na Plavoj Vodi. Snimak cijele Edukativne večeri imat ćete priliku poslušati u četvrtak u popodnevnom programu Radio Ilijaša.
SJECANJA NA RAHMETLI HADZI KASIM EF. MASICA
Halil
Mehtic | Novi
Horizonti br/str. 19
UZORAN ALIM I MUALLIM
Kasim-ef. bio je uzor svim istinskim pregaocima za islam. On je bio muallim iza kojeg su ostale generacije muslimana temeljito naucenih principima islama i posebno pravilnom ucenju Kur'ana. Neizmjerna želja i upornost da polaznicima vjeronauke prenese svoja znanja redovno su rezultirali uspjehom.
Njegov pedagoški rad nije prestajao ni nakon izdržanih 13 godina zatvora, kada mu je bila zabranjena svaka djelatnost, kao ni nakon odlaska u penziju, kada su neki njegove casove vjeronauke za razlicite uzraste doživljavali kao svojevrsnu provokaciju i samoisticanje. No, njega nisu zanimale price zlobnih lijenih. Sam je govorio: “Ako mogu reci da sam u necemu za života uspio onda je to moj ta'limul - Kur'an mladoj braci i sestrama. Što se toga tice, nadam se, ako Bog da, da imam kud pred Uzvišenog Allaha, dž.š.”
Govoreci o svom muallimskom radu, skoro redovno je spominjao svog rahmetli muderrisa, hafiza Džemalludin-efendiju Hadžijahica od kojeg je preuzeo metodu savladavanja meharidžul'hurufa
(pravilnog izgovora harfova).
Prilikom prijemnih ispita na Islamskoj pedagoškoj akademiji u Zenici, kao ispitivac, mogao sam se uvjeriti u kvalitet ucenja i kiraet kandidata koji su ucili pred Kasim efendijom.
______________________________________
Kasim ef. Mašic roden je 1919. godine u selu Luke kod Ilijaša. Tu je završio osnovno školovanje a potom GHM i VIŠT (Višu šerijatsku teološku školu) u Sarajevu. Period od 1948. do 1961. provodi u zatvoru. Po izlasku iz zatvora biva mu uskraceno pravo na zaposlenje, da bi nakon duže pauze poceo raditi kao imam, hatib i muallim u Brezi, gdje ostaje do 1974. godine kada je postavljen za imama, hatiba i muallima u Sulejmaniji (narodu poznatoj kao Šarena džamija) u Travniku.
Na tom radnom mjestu ostaje sve do 1987. godine kada je penzionisan.
_________________________________________
GORLJIVI BORAC ZA ISLAM
Kasim-efendiju sam upoznao još 1975. godine kada sam, kao tek postavljeni imam u džematu Odžak - Donji Vakuf, prisustvovao regionalnom seminaru u Travniku na kojem je držao predavanje na temu - Neki oblici našeg otudivanja od islama.
Uz iznošenje brojnih naznaka kako zaštititi i sacuvati naš islamski identitet Kasim-efendija je posebno apostrofirao ulogu imama kao duhovnih pastira. Posebno je govorio o samoprijegoru i žrtvovanju na tom putu i moralnosti imama kao temeljnoj pretpostavci za postojanost vjernika u islamu. U njegovoj licnosti sam još tad prepoznao gorljivog borca za islam. Bio je izuzetno kritican prema imamskoj indolentnosti koja je, prema njemu, uveliko doprinosila sveopcem gafletu muslimana. Tokom cijelog života družio se sa imamima, uvijek nastojeci da uputi poneki savjet ili dozna nešto o stanju u njihovim džematima.
NA KAMPOVANJU
U ljeto 1996. godine organizovali smo trodnevni regionalni seminar na temu: “Kako unaprijediti vjeronauku u školama i mektebima”.
Ucesnici su bili vjeroucitelji u školama i odreden broj imama. Seminar je održan kao kampovanje u živopisnom krajoliku izletišta Bistricak. Pozvali smo i Kasim-efendiju koji je bio najstariji ucesnik. Bio je oduševljen idejom i ambijentom. U dva navrata imao je priliku mladim kolegama predstaviti neke svoje metode poducavanja što je, za one koji su došli sa iskrenim nijjetom, bilo dragocjeno iskustvo.
FALI NAM KARAKTERA
U trenucima odmora i sportskih aktivnosti šetali smo i razgovarali. Kao imam koji je do najsitnijih detalja poznavao stanje medu imamima i islamskoj zajednici, tada mi je rekao “Hafiz-efendija, ne znam hoceš li se složiti sa mnom, ja držim da nama muslimanima ne fali alima, ali nam fali karaktera”.
Uvijek je preferirao moralnost, pobožnost i radinost nad ilmom i visokim zvanjima. Uz to što je bio visoko obrazovan imam, njega su prvenstveno krasile odlike moralnog i karakternog alima. Nije se libio govoriti istinu pred bilo kim, ne razmišljajuci o mogucim posljedicama.
ODNOS PREMA NAMAZU
Do posljednjeg djelica tjelesne snage bio je redovan džematlija u Sulejmaniji. Odnos prema namazu najbolje ilustriraju dvije zgode iz njegova života.
Dolaskom u zatvor 1948. godine, bez imalo ustrucavanja i bojazni, obavljao je propisane namaze. Pošto je to ubrzo zasmetalo nekima, zatvorskim cinovnicima i zatvorenicima, pokušali su ga odvratiti od toga. Njegova reakcija i odgovor bili su: “Cujte, ja glavu dam al’ namaza ne dam.”
Drugi slucaj desio se prilikom posjete Turskoj, s pocetka sedamdesetih kada je Kasim-ef. bio clan ekskurzije u kojoj su bili i neki ugledni alimi, medu njima i tadšnji reisu-l-ulema i njegov savjetnik za šerijatska pitanja. Trebalo je da posjete Dolma bašce, poznati muzej. Nagovarao je neke kolega bliske reisu da mu kažu da naredi da se autobus zaustavi kod hotela gdje su boravili, kako bi obavili ikindiju, cije je vrijeme bilo pri kraju. Kad to nije uspjelo, približavajuci seHOTELU
, Kasim-ef. je uzviknuo: “Šofer. Stani!”
Autobus se naglo zaustavio i svi su pomislili da se nešto desilo. On je ljutito dodao: “Draža mi je ikindija od hiljadu vaših Dolma bašci, helac bila!”
Iz autobusa su sa njim izašli i u tome ga podržali samo hafiz Camil ef. Silajdžic i hafiz Muhamed-ef. Ljevakovic.
U prilog njegovoj pobožnosti govori i podatak da je naš Kasim-ef. nepunih 25 godina, sve dok mu se zdravstveno stanje nije pogoršalo, postio savmi-Davud, post koji je praktikovao Davud, a.s, jedan dan je postio, a jedan mrsio. Nastojao je pronaci osobu u Travniku koja bi to nastavila ali, nažalost, nije uspio.
VASIJJET
Inace, kompletan život rahmetli Kasim ef. odisao je skromnošcu i bogobojaznošcu. cesto je spominjao smrt i susret sa Allahom, dž.š. Otuda je dolazilo njegovo nastojanje u davanju prednosti Allahovom hataru nad ljudskim. Uz ostale elemente vasijjeta – oporuke, za svoga života odredio je i lica koja ce obaviti poslove u vezi sa njegovom dženazom. Kada me je zijaretio u stanu, s pocetka 1998. godine i prilikom svecanog rucka povodom svadbe Ismira Karage u Turbetu, rekao mi je: “Hafiz efendija, ja sam svojima rekao, kad preselim, neka mi dženazu klanja hafiz Mahmut-ef. Traljic, moj prijatelj i zatvorski kolega, ako on ne mogne onda ceš to ti uraditi, a ako ti preseliš prije mene ili budeš sprijecen onda neka to ucini moj mladi i poštovani kolega muderris Ahmed-ef. Adilovic u kojem vidim nasljednika Ahmed ef. Bureku, akobogda. Kasnije sam doznao da je on pred smrt promijenio taj redoslijed, stavivši profesora Adilovica prije mene, što je sasvim razumljivo jer ga je Ahmed-ef, da ga Allah nagradi, redovno obilazio i uvijek mu bio pri ruci. Nažalost, opruka Kasim-ef. nije se ispoštovala. Dženazu je klanjao reisul-ulema, dr. Mustafa ef. Ceric, “na vlastitu odgovornost”, kako je sam kazao.
ZDRAVO JEZGRO BOŠNJAcKE ULEME
U Islamskoj zajednici od mnogo godina unazad skoro da je postalo pravilo da se o njenim istaknutim pregaocima, s rijecima punim poštovanja, govori tek nakon njihove smrti, dok se te istaknute licnosti za života zaboravljaju i prepuštaju svim nedacama s kojima se kroz svoj staracki život sami bore. Dok je reisu-l-ulema nadahnuto i s puno lijepih rijeci govorio o licnosti hadži Kasim ef. Mašica, nisam se mogao oteti razmišljanju, koliko se IZ stvarno brinula o Kasim ef. Hvala Allahu da je imao svoju vjernu Sabiha hanumu, svog sina, uzornu porodicu Indžic, Ahmed-ef. Adilovica i, povremeno, nas nekoliko, njegovih vjernih poštovaoca, za koje je, ma koliko zvucalo pretenciozno, imao obicaj kazati 'zdravo jezgro bošnjacke uleme'.
Stoga je trebalo posjetiti Kasim ef. i od njega živog tražiti halala, a ne nakon njegove smrti. Možda bi se tom prilikom cule rijeci koje bi rezultirale zbijanju naših redova ili rijeci nimalo ugodne za one koji arogantno i s pozicija sile nipodaštavaju dijalog i svako drukcije mišljenje. Vjerujemo u Sudnji dan kad ce nam Pravedni Sudija presuditi u onome oko cega smo se razilazili.
DŽENAZA
Masa okupljenih vjernika i poštovaoca Kasim ef. okupila se na njegovoj dženazi u Travniku. Skoro iz svih mjesta iz srednje Bosne došli su muslimani i ulema da isprate rahmetliju i da smjerno, u dovi, za njeg zamole Allahov oprost i ahiretsku srecu.
Njegova dženaza najbolji je pokazatelj ugleda koji je uživao u narodu. U suncanom i svijetlom danu pokopan je u travnickom mezaristanu Derventa, hadži Kasim-ef. Mašic, bosanski alim, svijetlog životnog puta koji se predstavljao kao 'obicni Allahov rob,' sin rahmetli Mejre i Mehmeda iz Ilijaša. Njegovom smrcu BiH je siromašnija za još jedan biser iz niza cestite bošnjacke uleme.
Zato, draga i poštovana talebo i muderrisi Elci Ibrahim-pašine medrese, pošto je Kasim-ef. pokopan u vašem susjedstvu, kada god vas put nanese pored njegovog mezara, sjetite se ovog velikana iz reda onih koji pozivaše Allahu i ucite mu dovu kako bi se Uzvišeni smilovao i nama i njemu i ucinio nas karakternim i ucenim kao što je on bio.
'Gospodaru naš oprosti nama i braci našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš ti si zaista dobar i milostiv.” (El- Hašr: 10)
Kasim Mašić, treći slijeva.